Salavat na Poslanika, a.s.

Salat/namaz je veza ili uspostavljanje veze, razgovora s Bogom. Poslanik, a.s., je kazao: „Kad neko stane u namaz, on razgovara sa svojim Gospodarom.“

U arapskom jeziku riječ salla, jusalli znači (po)moliti se, govoriti, uspostaviti vezu. Iz tog korijena izvedena je riječ salat koja znači namaz. Iz istog korijena je i riječ salavat koja znači blagosiljanje, molitvu. Međutim, ona je kod nas toliko udomaćena da nema potrebe da se prevodi, ona treba da ostane u svom izvornom značenju salavat. A kad se u našem vokabularu, u našim dersovima spomene salavat, odmah nas to asocira i podsjeća na poslanika Muhammeda, a.s., i na našu obavezu da donesemo salavat na njaga.

Kroz salat/namaz uspostavljamo vezu s Allahom onog trenutka kad izgovorimo iftitahi-tekbir - početni tekbir u namazu: Allahu ekber. Kada podignemo svoje ruke i ispružene dlanove okrenemo prema kibli, svojim posebnim kodom na svojim dlanovima uspostavljamo konekciju, vezu s Allahom i formalno otvaramo vrata Božije milosti, bereketa i magfireta. Također, dizanjem ruku (dlanova) prema kibli izvanjskim dijelom kazujemo da dunjaluk ostavljamo iza sebe, iz svog uma, iz svojih misli, a unutrašnjim dijelom ruke, koji je okrenut kibli, svjedočimo da smo okrenuti ahiretu, budućem svijetu i onom što nas čeka. Svojim hudurom, svojom sviješću o tome da se nalazimo u tom trenutku pred Božijom veličinom i da se pridružujemo i ulazimo u svijet onostranog, duhovnog, gajba da se pridružujemo svemu što Allaha veliča, meleki, džini, biljni, životinjski svijet, otvaramo stvarno, zbiljski vrata Allahovog nura, svjetla. Taj nur, to svjetlo u koje uranjamo treba da osvijetli staze naših kretanja, puteve naše predanosti i poslušnosti Bogu dragom. Onaj ko se satra ili satire, (previše trudi), da u namazu zadovolji formu i sve formalne zahtjeve pretjerujući u tome, zapostavljajući suštinu namaza (veza s Allahom), on nikada neće osjetiti ljepotu namaza, jer se ista ne može postići zadovoljavajući samo formu. Posebno ne oni koji naglašeno, pretjerano, često iz inata mlataraju rukama, prstima, bez skrušenosti, kao da su na nekom sportskom terenu.

Svrhu namaza odredio je i definirao Allah, dž.š., a ona je moralno usavršavanje, moralno uzdizanje zbog kojeg je i sam Poslanik, a.s., poslan cijelom čovječanstvu. „Doista, namaz odvraća od moralnog sunovrata i svega što negira i devalvira moralne vrijednosti.“ (El-Ankebut, 45) Poznati islamski učenjak Muhamed Abduhu je govorio da onaj ko klanja, a njegov ga namaz ne popravlja u moralnom smislu, treba da se zapita zašto klanja, čemu njegov namaz.

Salavat je uspostavljanje veze s Poslanikom

Iako je Muhammed, a.s., okončao svoj biološki život, svoj dunjalučki vijek sa 62 godine, on je i dalje prisutan u našim životima, u našoj svijesti, u našoj praksi. Prisutniji je više nego onda kada je bio biološki živ, jer je ispunjavajući svoju misiju poslanstva, dostavljanja Objave, poruka stigla gotovo na sve dijelove zemaljske kugle. Tako je, zapravo, i Božija providnost, vizija, da će se njegovo ime, sjećanje na njega, uzdići visoko, realizirana bar u formalnom smislu. Isto tako, poruka Kur'ana, koja se ponavlja dva puta, svjedoči o tome da je Poslanik, a.s., s nama, među nama. „Znajte da je Allahov Poslanik s vama. Kako da ne vjerujete a uče vam se Allahovi ajeti, a i Njegov Poslanik je među vama. I, ko se za Allaha uhvati, sigurno će na Pravi put upućen biti.“ (Alu Imran, 101) Također, Allah kazuje da to prisustvo priskrbljuje jednu važnu privilegiju za vjernike, a to je da ih Allah neće kazniti, kao što je kažnjavao prethodne narode. „Allah ih neće kazniti dok si ti među njima i Allah ih neće kazniti dok traže oprosta.“ (El-Enfal, 33) Kako god to razumjeli sami, lično ili uz pomoć i tumačenje uvaženih mufessira, tumača Kur'ana, ostaje da se vjeruje u navedene ajete i poruke, da je Muhammed, a.s., doista među nama duhovno ili fizički. Ovo pitanje je za velike rasprave i ilmijanske kružoke, i mi se tim pitanjem nećemo baviti. Mi vjerujemo da je Poslanik, a.s., s nama u onoj mjeri i kapacitetu koliko je prisutan u našim životima, našoj svakodnevnici, našoj predanosti misiji koju je valjano obavio, našoj ljubavi koju mu pružamo u našim srcima u kojima uvijek ima mjesta za voljene. A za one koji tako uprisutnjuju Poslanika, a.s., u svoj život, i koji mu ne daju da „umre“ i bude zaboravljen, Allah obećava da ih neće kazniti, da će biti sačuvani od azaba, bola i nevolja dunjalučkih.

„Allah ih neće kazniti dok si ti među njima, i Allah ih neće kazniti dok mole Allaha za oprost.“ (El-Enfal, 33)

Kako Poslanika, a.s., sačuvati od zaborava? Kako i na koji način možemo uprisutniti Muhammeda, a.s., u našim životima, a da i on i mi budemo zadovoljni?

U suri Al-Ahzab uzvišeni Allah poziva vjernike na stalni zikr i sjećanje koje štiti od zaborava Boga, a time posredno i Njegova Poslanika.

„O vjernici, često Allaha spominjite.“ (El-Ahzab, 41)

Spominjati Allaha, zikr je farz, stroga obaveza i zadaća koja čuva od zaborava Boga i zaborava dužnosti i odgovornosti pred Bogom. Zikr treba da nas uvede u najprestižniju fazu, deredžu i stepen koji se zove ihsan. Ihsan je prema definiciji Poslanika, a.s., vjerovati u Allaha kao da Ga vidimo, jer iako mi Njega ne vidimo - On vidi nas. Taj stepen vjere, ta deredža je zahtjevan put poslušnosti, predanosti koji se postiže stalnim zikrom. Zikrom koji nije puko ponavljanje određenih Esmi, tesbiha, tahmida, tehlila, učenja Kur'ana, salavata, nego stvarna prisutnost i zbiljska refleksija zikra na našem licu, na našim kretnjama, u našim komunikacijama, u našim životima. To je stanje duha koje oslobađa, koje čini sretnim i one u okruženju s kojima se susreće, čežnja za susretom, dragost i ljubav pri susretu. Poslanik, a.s., kaže: „Kada Allah zavoli svoga roba, onda ga omili i drugima - asselehu. Kad su pitali Poslanika, a.s., šta znači asselehu? On je kazao: 'Allah mu otvori puteve za činjenje dobrih djela prije smrti, a onda ga u tom stanju uzme.'“ Ili u drugom predanju „...učini da su zadovoljni i sretni oni oko njega.“

 Zato Poslanik, a.s., kaže: „Najbolje s čim sam došao ja i moji prethodnici vjerovjesnici jeste La ilahe illallah“, a onome ko izgovori La ilahe illallah na kraju svoga života, kome to budu posljednje riječi, ući će u Džennet. Poslanik, a.s., kaže: „Ponavljajte La ilahe illallah pred bolesnim ne bi li im to bile posljednje riječi na ovom svijetu.“ „Učite i ponavljajte kod mrtvih  La ilahe illallah jer je to njihova hrana.“

Poslanik, a.s., je, također, kazao: „Obnavljajte svoj iman! Kako da obnavljamo svoj iman, Allahov Poslaniče? Rekao je: Često izgovarajte i ponavljajte: La ilahe illallah.“

„I spominjite Ga ujutro i uvečer.“ (El-Ahzab, 42)

U narednom ajetu Allah posebno naglašava tesbih ujutro i uvečer. I spominjite Ga ujutro i uvečer. Neki mufesiri kažu da se ovo odnosi na jutarnji namaz - sabah, a večernji tesbih na večernji, akšam-namaz. Bilo da to bukvalno i doslovno ili metaforički razumijemo, ostaje poruka da se Allah spominje jutrom kako bi svoj dan uljepšali i odredili imenom Božijim koje sprečava od harama, i večeri kako bi odredili svoju noć, svoj san. Mnogo je ljudi koji pate od nesanice, koji sanjaju teške i ružne snove, kojima, dakle, treba Božije svjetlo tesbiha, jer Poslanik, a.s., kaže za onoga ko prouči prije spavanja Ajetul-kursiju, Allah mu pošalje meleke koji bdiju nad njim, njegovim snom i njegovim snovima. Zato je važno i svoju noć, mrak, tamu u koju ulazimo počinjati s imenom Allaha, pod Njegovom zaštitom i Njegovom brigom. Često naš san i naši snovi određuju naš dan, pa kada smo lijepo i mirno spavali, bude nam lijep i dan, lijepo se osjećamo, a kada imamo smušene snove, teške i mučne, onda nam i raspoloženje toga dana liči na našu noć. Nervozni smo, ljuti, nezadovoljni, svako nam je kriv i puni smo negativne energije. Što bi se kod nas u Bosni kazalo da nas neko dirne – otrov'o bi se od nas. To stanje se ne može izliječiti zapisima, čemu često pribjegavaju neki ljudi, nego čestitim, pobožnim životom, čuvanjem namaza, učenjem Kur'ana i kontinuiranom, stalnom sviješću o Bogu.

 Spominjanje Allaha i to često spominjanje (zikren kesiren) obaveza je kojom nas Allah zadužuje, kao što je post, namaz, hadž itd. Svi navedeni farzovi, stroge obaveze, imaju svoje uvjete, uslove, vrijeme, mjesto gdje, kada i kako se obavljaju. Zikr, spominjanje Allaha nije uvjetovano ni mjestom, ni vremenom, ni načinom. Možemo Allaha spominjati danju, noću, sjedeći, stojeći, ležeći, zdravi, bolesni, na putu ili kod kuće. Za sve farzove postoje neki uzuri, opravdanja, razlozi zbog kojih ne možemo ili nismo dužni uraditi, za zikr nema uzura i opravdanja. Za nespominjanje Allaha nije opravdanje čak ni bolest, a niti je uvjet abdest ili gusul. Dakle, Allaha možemo i trebamo spominjati uvijek i to je vjernička obaveza, vjernički način života. Onima koji tako žive svoj život, koji se stalno sjećaju Allaha, kojima je Allah stalno na umu oni zaslužuju Božiju milost, zaštitu i zadovoljstvo. To je posvjedočeno narednim ajetom koji je vezan za prethodni i koji je uvjetovan Allahovom podrškom kroz Njegov salavat, kao i salavat Njegovih meleka.

Ajet koji slijedi, poslije ova dva kratka poziva na zikr, na jedan poseban način određuje sve blagodati, sve prednosti i dostignuća koja se postižu, realiziraju ako se ustrajava u zikru. Naime, Allah objavljuje da za to slijedi posebna i specifična nagrada, posebna privilegija, a to je salavat koji donosi Allah i Njegovi meleki na vjernike kako bi ih izveli iz tame na Svjetlo.

„O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite, i ujutro i navečer Ga veličajte, On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na Svjetlo izveo – On je prema vjernicima samilostan.“ (Al-Ahzab, 41-43)

Upotreba glagola jusalli – uspostavljanje veze, blagosiljanje u sadašnjem vremenu ukazuje da se ovaj salavat odnosi na ummet Muhammeda, a.s., do Sudnjega dana. Ja ummeti Muhammed, O ummete Muhammedov, znajte da Allah donosi slavat na vas i Njegovi meleki, sve dok vi Allaha spominjete i ne zaboravljate Ga. A svrha i cilj tog salavata je da nas Allah izvede iz tame, mraka, neznanja na Svjetlo, Pravi put, Pravu stazu. Svjetlo je ovdje simbol, metafora tevhida, predanosti Allahu, šehadeta La ilahe illallah. U ajetu je riječ zulumat upotrijebljena u množini što znači: tmine, mrakovi, što pak simbolizira mnogoboštvo, stranputice, mnoštvo krivih staza i puteva, a riječ Nur – Svjetlo je u jednini što će reći da postoji samo jedan Pravi put.

Salavat Allaha na vjernike, na zakire znači Allahovu zaštitu, bereket i rahmet, a salavat meleka znači kontinuiranu, stalnu dovu Bogu dragom da se smiluje vjernicima, da na njih spusti svoju dobrotu, zaštitu, oprost i zadovoljstvo.

Sujuti navodi jedno predanje u kom kaže: Neki prijatelj je sanjao prijatelja i u snu čuo kako meleki donose salavat na njega. Kada se probudio, zijaretio ga, obišao i ispričao mu svoj san. Ovaj ga je upitao: „Želiš da i na tebe meleki donose salavat?“ Ovaj mu je kazao naravno da bi volio. On mu je rekao: „Puno Allahu zikr čini, spominji, pa će meleki i na tebe donositi salavat.“

„Donosi (Muhammede) salavat na njih, doista tvoj salavat će im donijeti smirenost.“ (Et-Tevbe, 103)

I sam Poslanik, a.s., donosi salavat na vjernike, jer to Allah od njega traži. Njegov salavat znači smirenost koja se u tom trenutku spušta na vjernike. Kada osjećamo bol, poteškoću, tugu i tjeskobu u duši, sjetimo se svog Poslanika salavatom kako bi se i on sjetio nas i tako olakšali svoje stanje. Nema nimalo sumnje da salavat Poslanika smiruje naše duše, otklanja poteškoće i priskrbljuje smirenost koja je potrebna čovjeku. U vremenu sve većih napetosti, kriza svake vrste, a moralne ponajviše, čine se važnim podsjetiti vjernike na važnost salavata kojeg treba donositi na Poslanika, a.s. Salavat ublažava svaku bol, refrešira i osvježava ljubav prema Poslaniku. A onaj ko voli Poslanika i njega voli Allah i Poslanik i sigurno neće biti ostavljen na cjedilu i bez podrške u važnim, graničnim životnim trenucima. Allah uzvišeni kazuje:

„Ako vi volite Allaha, slijedite mene (Poslanika), pa će vas Allah zavoliti i grijehe vam oprostiti. – A Allah prašta i samilostan je.“ (Ali Imran, 31)

Sejd Husejn Nasr kaže: „Da bismo mi voljeli Boga, prvo On mora voljeti nas, a Bog ne voli osobu koja ne voli Njegovog Poslanika i Njegovu poruku.“

Ljubav prema Bogu, koja je refleksija svake druge ljubavi, zahtijeva prevazilaženje svog ega, svoga nefsa, odricanje, žrtvovanje i patnju, te neprestano davanje.

Sigurno smo više puta osjetili smirenost, snagu, radost a da nismo svjesni odakle je došla, šta je bio njen uzrok. Donosili smo neke važne životne odluke koje su imale dalekosežne posljedice na naš život i život drugih oko nas, a da nismo bili svjesni odakle nam ta providnost, kako smo baš tako teške i važne odluke donosili s lahkoćom i kako su one odredile naše živote u najboljem smjeru, najboljem pravcu. Sigurno su to bili trenuci u kojima smo imali izravniju vezu sa Bogom dragim a time i Njegovu podršku, te vezu, salavat s Poslanikom. Neko dobro smo uradili koje nam je osvijetlilo um, neka dova naših roditelja, posebno majke, utjecala je na naše stanje i naše zrele, promišljene, hrabre odluke.

„O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao Poslanika koji opominje.“ (Al-Ahzab, 45)

Poslanik, a.s., je svjedok našem vjerovanju, moralu i našim ukupnim odnosima na dunjaluku kakav će biti svjedok i na ahiretu. On će posvjedočiti za svakog pojedinačno koliko je bio njegov sljedbenik, koliko je ličio na svog Poslanika. On nam kazuje da će nas na Sudnjem danu prepoznati među brojnim ummetima po nuru, svjetlu koje će isijavati iz dijelova našeg tijela po kojima smo uzimali abdest. A i djela naša će se pretvoriti u nur koji će nam pokazivati put ka Džennetu.

Poslanik je poslan da bude radost, da donese i širi radost. Zato se svaki vjernik raduje njegovom dolasku, njegovim radosnim vijestima kojima je obradovao vjernike. Govorio nam je da olakšavamo a ne otežavamo, da obradujemo a ne da ožalošćujemo. I u najtežim okolnostima kroz koje je prolazio bio je optimističan. Hrabrio je svoje sagovornike, svoje drugove, svoje žene, svoju djecu, svoje sljedbenike. U tom jednom pozitivnom ambijentu, optimističnom okruženju koje je pravio i u nemogućim situacijama nalazili su izlaz i olakšanje. U isto vrijeme osvajali su ljudska srca kojima uvijek fali i nedostaje lijepe riječi, lijepih i hvale vrijednih postupaka.

Upozoravao je i na posljedice grijeha, nerada i nečinjenja. Ali uvijek prije toga tražio je put do ljudskih srca svojim biranim lijepim riječima i postupcima. I za najveće grešnike imao je utješne riječi i nadu koja je donosila radost i volju za popravljanjem, preispitivanjem i mijenjanjem.

Salavat na Poslanika Muhammeda, a.s.

Kada je Džebrail prenio Allahovu poruku Muhammedu, a.s., da Allah i Njegovi meleki donose salavat na njega: „Allah i meleki njegovi blagosilju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav! One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti.“ (Al-Ahzab, 56-57), Muhammed, a.s., je kazao: „Allahu, Gospodaru naš, neka je salavat i na moj ummet kao što je salavat i na mene, kako bi zajednički učestvovali i bili pod okriljem Tvog salavata.“

Ovo je bila molba, dova Poslanika, a.s., koji se uvijek brinuo i mislio na svoj ummet koji danas krvari koliko od dušmanskih ruku, toliko i od vlastitih, samo zbog ideoloških, malih mezhepskih razlika, i utjecaja izvanjskih sila koje žele da imaju političku, ekonomsku i svaku drugu prevlast nad njima.

Uzvišeni Allah nije odbio dovu Svog miljenika, našeg šefadžije, zagovornika, već je poslao Džibrila da mu prenese Objavu u kojoj ga je obradovao Svojim salavatom na njegove sljedbenike.

Keywords & Tags

Contact Us