Šejh Muhammed ‘Ali Faruki u djelu Keššaful-istilahati vel-fununi, kada tumači vrste hadisa i njihove podjele, kaže: „Hadis je ili Vjerovjesnikov ili Božanski (إلهى), a još se naziva i el-hadisul-kudsi. El-hadisl-kudsi je onaj kojeg Vjerovjesnik, s.a.v.s., prenosi od svoga Gospodara, dž.š., a Vjerovjesnikov, s.a.v.s., jeste onaj koji nije takav.“ Ovo se razumije iz onog što navodi Ibn Hadžer u djelu El-Fethul-mubin u komentaru 24. hadisa.
El-Halebi u prvom poglavlju djela Hašijetut-telvih, tumačeći značenje pojma Kur’an, kaže: „Božanski hadisi (الأحاديث الالهية) su oni koje je objavio Uzvišeni Allah Vjerovjesniku, s.a.v.s., u noći Miradža, a nazivaju se tajnama objave.“
Rekao je Ibn Hadžer: „Neophodno je pojašnjenje razlike između Objave koja sa uči/recitira, a ona je Kur’an, i objave prenesene od Poslanika, s.a.v.s., koju je on prenio od svog Gospodara, dž.š., a što je ono što se uzima kao Božanski hadis الأحاديث الالهية i naziva el-kudsi. Njih ima više od stotinu, a neki su ih skupili u veliku zbirku“. On kaže: „Znaj da se govor koji se pripisuje Uzvišenom dijeli na nekoliko vrsta:
Prva i najčasnija vrsta je Kur’an, koji se od ostalih razlikuje po svojoj nadnaravnosti i po činjenici da će ostati nedostižan do kraja vremena, sačuvan od mijenjanja i zamjene; po zabrani njegovog doticanja osobi bez abdesta, kao i učenja osobi koja je džunub; po zabrani njegovog parafraziranja[1]; po obaveznosti u namazu; po nazivu Kur’an; po tome što za svako njegovo slovo (harf) sljeduje deset sevaba; po zabrani njegove prodaje (po Ahmedu, dok je mekruh kod nas) i po terminologiji njegovog jednog dijela kao ajeta (rečenica, stavak) ili kao sure (poglavlje).
Druge (objavljene) Knjige/Kitabi[2] i hadisi kudsij se ne mogu opisati niti jednim od navedenih kur’anskih epiteta. Dozvoljeno je, naprimjer, da ih dotiče i čita svako. Dozvoljeno je i njihovo prenošenje (citiranje) po smislu i značenju. Te knjige se ne upotrebljavaju u namazu, čak ga i kvare, i ne zovu se Kur’anom. Osobi koja ih čita ne daje se za svako slovo (harf) deset sevaba. Nije zabranjeno, niti pokuđeno po idžma’u[3], prodavati ih, niti se njihovi dijelovi terminološki određuju ajetom ili surom, također po idžma’u.
Druga vrsta su izvorne (objavljenje) Knjige/Kitabi drugih vjerovjesnika, a.s., prije mijenjanja i iskrivljavanja njihova sadržaja.
Treća vrsta su hadisi kudsije. To je govor prenesen pojedinačno od Muhammeda, s.a.v.s., s njegovim vezivanjem za njegovog Gospodara, pa je to govor Uzvišenog i vezuju se najčešće za Njega. I pripisivanje Bogu toga govora je prisvojno, jer je On izvor, a vezuje se za Vjerovjesnika, s.a.v.s., jer je prenosilac od Allaha, za razliku od Kur’ana, koji se ne vezuje ni za koga drugog osim za Uzvišenog. Za Kur’an se kaže: „Uzvišeni Allah kaže“, a za hadisi kudsij: „Kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u onome što prenosi od svoga Gospodara“.
Postoje razilaženja u nauci u pitanju ostatku sunneta: je li on cijeli objava ili nije. Ajet ‘On ne govori po hiru svome.’ (sura En-Nedžm, 3) podržava prvo mišljenje. Tu su i riječi Poslanika, s.a.v.s.: Meni je dana Knjiga i još toliko. Takvi hadisi nisu ograničeni na jedan način objave[4], nego je moguće da oni budu spušteni na bilo koji od načina objave, kao snoviđenje, nadahnuće ili posredstvom meleka.
Prenosioci hadisi kudsija koriste se dvama načinima da definiraju vrstu hadisa o kojoj se radi. Prvi je formulacija: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u onome što prenosi od svog Gospodara“. Ovako su prenosili pripadnici selefa[5]. Drugi način je da prenosilac naglasi: „Kazao je Uzvišeni Allah u onome što od Njega prenosi Njegov Poslanik, s.a.v.s.“. I jedna i druga forma ima isto značenje.
U djelu El-Fevaid Hamiduddin kaže: „Razlika između Kur’ana i hadisi kudsija je u šesterome:
Ovaj autor je još kazao: „Iz ovoga je nastala i razlika između hadisi kudsija i dokinutih[7] ajeta, shodno onom što smo prenijeli i što je poznato iz djela El-Itkan, jer se i taj derogirani dio Kur’ana zove ajetom i Kur’anom. A Allah najbolje zna.“
[1] Ova zabrana odnosi se na mijenjanje izvornog arapskog teksta Kur'ana na način da mu se nešto oduzima ili dodaje prilikom učenja/recitiranja i citiranja. Naime, Kur'an se uči/recitira doslovno, onako kako je objavljen, a ne po značenju, ili prijevodu, ili po smislu. (op. prev.)
[2] Misli se na: Tevrat, Zebur i Indžil (op.prev.)
[3] U arapskom jeziku idžma' može značiti: nijjet, odluku, podudarnost ili jednoglasnost. Terminološki, idžma' se definira na sljedeći način: "Jedinstven stav (konsenzus) mudžtehida jednog vremena, nakon smrti Poslanika, a.s., o određenom šerijatskom pitanju." Da bi idžma' bio punovažan, moraju se ispuniti sljedeći uvjeti: a) da u vrijeme pojave pitanja postoji više mudžtehida, a ako nema mudžtehida ili je samo jedan, ne može se ustanoviti idžma'; b) da svi mudžtehidi imaju jedinstven stav o određenom pitanju, a ako bi se određeni mudžtehidi izdvojili sa svojim stavom, kao, naprimjer, da to urade mudžtehidi Mekke, Medine ili Kufe, nema idžma'a; c) da se njihova jedinstvenost ustanovi nakon iznošenja mišljenja pojedinačno. Da je idžma' izvor šerijatskog prava potvrđuju: a) Kur'an, kako god je Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur'anu naredio vjernicima da slijede Allaha, zatim Poslanika, a.s., isto tako je naredio da slijede predvodnike, izabranike u općim poslovima: "O, vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicirna vašim. Ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje, i za vas rješenje ljepše." (sura En-Nisa, 59) Naredba u ovom ajetu se odnosi na muslimansko vođstvo općenito, nosioce islamske vlasti. Kada se usaglase mudžtehidi o određenom pitanju, onda je vadžib svakom muslimanu da ih slijedi i izvršava ono što mu se odredi. Potvrdu za to nalazimo u kur'anskom tekstu: "A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati." (sura En-Nisa, 83) Allah, dž.š., upozorava one koji se suprotstavljaju Poslaniku, a.s., i slijede put onih koji nisu vjernici: "Onoga koji se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, a užasno je on boravište." (sura En-Nisa, 115) b) Sunnet; Od Poslanika, a.s., prenosi se veliki broj hadisa, koji potvrđuju ispravnost saglasnosti Ummeta: "Moj Ummet se neće složiti oko greške (neće svi pogriješiti)." "Allah, dž.š., neće ujediniti moj Ummet na zabludi." Vrste idžma'a: Učenjaci usula idžma' dijele na dvije vrste: 1) jasni idžma (idžma' sarih), koji postoji kada se mudžtehidi jednog vremena izjasne i istaknu svoje stavove te se slože o određenom šerijatskom pitanju. Njihovo isticanje dotičnog stava može biti putem fetve ili presude, odnosno riječju ili djelom. 2) prešutni idžma' (idžma' sukuti), koji postane kada neki mudžtehid ili grupa mudžtehida jednog vremena istakne i iznese svoj stav o određenom šerijatskom pitanju, a ostali prešutno odobre takav stav. Idžma' je treći izvor šerijatskog prava dok su prva dva izvora Kur'an i sunet. Pored toga u izvore šerijatskog prava spada i kijas. ("FIKH, udžbenik za medrese" Izdavač: El-kalem, Sarajevo, 2001. god.)
[4] Riječ vahj (-وحى -objava) u arapskom jeziku ima sljedeća značenja: nekome nešto pokazati, otkriti; tajni glas, nadahnuće; stavljanje u dužnost. Kur'an ističe pet vrsta vahja i to: 1. onaj vahj koji se stavlja bezdušnim bićima; 2. vahj koji se odnosi na životinje; 3. vahj koji se upravlja svim ljudima; 4. vahj koji se upravlja samo Allahovim Poslanicima; i 5. vahj koji se upravlja melekima. Vahj koji se upućuje samo ljudima se može podijeliti u tri vrste shodno riječima Uzvišenog: „Nije čovjeku dato da Bog s njim razgovara nego samo putem vahja, ili iza zastora, ili da Bog pošalje svog izaslanika meleka, da ovaj prema previšnjoj volji objavi ono što Bog hoće.“ (sura Eš-Šura, 51) Od ove tri vrste prva se zove vahjun, što znači stavljati neki osjećaj u srce, drugi način vahja jeste govor iza zastora, a u ovu vrstu vahja spadaju i dobri snovi, i treća vrsta vahja jeste da Bog pošalje Svoga poslanika Džibrila a.s. Svome odabraniku između ljudi, i da ovaj veliki melek stavi, na srce i jezik, i značenje i govor zajedno. Ovome se kaže vahjun metluvvun (čitana i potpuna objava). Ovim se načinom objavljuje značenje sa riječima. Kur'an je na ovaj način objavljen Pejgamberu s.a.v.s. i ovaj način objave je svojstven samo za Allahove poslanike i odabranike i on je najjasniji način objave, dok prva dva načina objave mogu dobivati i drugi ljudi, a prvi način objave može dobiti i nevjernik za što je primjer egipatski vladar koji je živio u doba Jusufa a.s. a koji nije vjerovao u jedinstvo Boga, za kojeg Allah dž.š. u Kur'anu kaže: „Vladar reče: „Ja sam uistinu vidio u snu sedam debelih krava gdje pojedoše sedam mršavih, i vidio sam sedam zelenih klasova i sedam suhih. O ljudi, protumačite mi ovaj moj san, ako ste vi oni koji snove tumače.“ (sura Jusuf, 43.). Vahj je, dakle, poseban vid obraćanja Allaha dž.š. nebesima, Zemlji, melekima, ljudima ili životinjama ali to ne znači da Allah dž.š. nema i druge vidove obraćenja, naredbi ili govora. Kada Allah dž.š. komunicira sa odabranim ljudima putem vahja to također ne znači da oni nemaju i druge oblike komuniciranja. Isto tako se može reći za neke oblike komunikacija između šejtana i njihovih prijatelja i sljedbenika među ljudima. Allahova objava (el vahj) poslanicima se može definirati kao: Govor (Riječ) Uzvišenog Allaha objavljena (spuštena) nekom od Allahovih poslanika. Šejh Muhammed Abduh ovaj termin definiše kao: „Čista spoznaja /sigurno saznanje el jekin/ koje određena osoba osjeti u sebi sa sigurnim saznanjem (jekinom) da je spoznaja od Allaha, bilo da se spoznaja dogodila uz posredovanje ili bez njega.“ (Tefsir I,II,-Uvod u nauku tefsira, Zijad Ljevaković, izdavač Bemust, Sarajevo 2003, str.27-28)
[5] Selefom se nazivaju prve tri generacije muslimana: ashabi, tabi'ini i generacija poslije njih, tebeitabi'in.(op.prev.)
[6] Misli se na izvorni arapski tekst Kur'ana a ne na citiranje njegovog prijevoda. (op.prev.)
[7] Iako među islamskim učenjacima postoje različiti stavovi oko pitanja postojanja derogacije u Kur'anu ona je ipak od većine njih prihvaćena. Izraz koji se koristi za određenje derogacije u Kur'anu jeste nesh (النسخ). Ovaj izraz za derogaciju uzet je od istovjetnog termina upotrijebljenog u slijedićim ajetima: „Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Zar ti ne znaš da Allah sve može?“ (Sura Bekare, 106.); „Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio; Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječ Svoju učvrstio – Allah sve zna i mudar je-„ (Sura Hadž, 52); „Ova Knjiga Naša o vama će samo istinu reći, jer smo naredili da se zapiše sve što ste radili.“ (Sura Džasije, 29.). Terminom nasih označava se onaj Kur'anski ajet koji sadrži šeriatsku odredbu koja je stavila van snage privremenu odredbu sadržanu u mensuh ajetima, a s druge strane mensuh ajeti su oni koji su sadržavili određenu šeriatsku odredbu koja je važila samo odeđeno vrijeme. Riječ nesh (النسخ) u arapskom jeziku kreće se u okviru slijedeća tri značenja: 1. izbrisati, potrti, ukloniti; 2. zamjena, alternativa, i transformacija; 3. prenošenje sa mjesta na mjesto. Terminološki se definira kao: Dokidanje šeriatske odredbe šeriatskim argumentima. Kada se događa derogacija moraju se ispuniti slijedeći uvjeti: 1. da derogirani ajet bude šeriatska odredba; 2. da derogiranu odedbu ukida šeriatski argument; 3. da šeriatski argument kojim se ukida šeriatska odredba vremenski, po objavljivanju, slijedi iza odredbe koju ukida; 4. da između dokidajuće odredbe i odredbe koja je dokida postoji neusaglasiva kontradiktornost. Iz svega rečenog razumije se da derogacija i dokidanje ne mogu postojati u ajetima koji govore o suštini vjerovanja, Allahovim svojstvima, kazivanjima o prijašnjim poslanicima i njihovim narodima. Jednom riječu kazano derogacije može postojati samo u ajetima šeriatsko-pravne naravi u kojima se nešto naređuje ili zabranjuje. (Tefsir I,II,-Uvod u nauku tefsira, Zijad Ljevaković, izdavač Bemust, Sarajevo 2003, str.87)
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba