Promjena fetve zbog promjene jedne od četiri okolnosti

Izvorni tekstovi plemenitog Šerijata daju fetvi veliki značaj, ulogu i mjesto u životu vjernika. Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: Oni traže od tebe propise o ženama. Reci: “Allah će vam objasniti propise o njima.” [1] Uzvišeni Allah u ovom ajetu nas obavještava da je On Taj Koji izvorno podučava svoje robove. Što znači da je ishodište fetve u izvornom značenju od Allaha, dž.š., i predstavlja obraćanje, govor, propis i odluku Allaha, dž.š., te ima stepen šerijatske odredbe, dozvole, zabrane. Sa ciljem tumačenja propisa i Poslanik, a.s., imao je ulogu muftije, jer sve vezano za propise, a što je Poslanik, a.s., govorio, bilo je u suštini Objava od Allaha, dž.š., kao što to Kur'an i potvrđuje: On ne govori po hiru svome. – to je samo Objava koja mu se obznanjuje.[2] Poslanikova primarna zadaća bila je prenositi, tumačiti i govoriti Allahovu objavu. Na tu zadaću Allah, dž.š., ukazuje kur'anskim ajetom: A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.[3]

Zar ima veće časti i priznanja za muftiju od te da u ime Allaha saopćava propise ljudima i da načinom njihova prenošenja slijedi najodabranijeg Poslanika, a.s. Muftija je nasljednik Poslanika, a.s., u izvršavanju zadaće jasnog tumačenja propisa. Ovu odgovornu zadaću, nakon smrti Poslanika, a.s., preuzeli su plemeniti ashabi, r.a., a poslije njih alimi. Zato fetvu treba razumjeti kao tumačenje Allahovih propisa i primjenu istih u životu kroz postupke ljudi. Ona predstavlja tumačenje Allahovih riječi, jer muftija putem fetve daje odgovor na pitanje, riječima: “Dozvoljeno ti je da to uradiš, ili zabranjeno ti je da to uradiš.” Polazeći od toga Karafi je muftiju uporedio ili poistovjetio sa tumačem Božije volje i zapovijedi, a Ibnu-l-Kajjim je ulogu muftije uporedio sa ulogom vezira koji uz dopuštenje kralja potpisuje: “Ako je stepen povjerenja dat veziru da potpisuje umjesto vladara toliko važan i snažan da se ne može zanijekati niti zanemariti njegova vrijednost i obaveza, što predstavlja najviši nivo priznanja, a kako je tek onda stepen i položaj muftije koji u ime Allaha saopćava propise.” [4]

Zbog značaja u islamu, fetva koja se donese ne smije izazivati kontraverzu kod ljudi, svejedno da li se radilo o iskrenoj namjeri kojom se želi zadobiti Božija milost ili pretvaranje koje ima za cilj polemiku među ljudima. Od Poslanika, a.s., prenosi se da je rekao: “Najbrži u fetvi je najbliži vatri.” [5] Imam Nevevi govoreći o fetvi potcrtava: “Znaj da je u izricanju fetve velika čast i ugled ali i veliki izazov. Muftija je nasljednik Poslanika, a.s., i na taj način obavlja fardi-kifaje (kolektivnu dužnost), pa se zbog toga kaže da muftija 'potpisuje' u ime Allaha, dž.š, s tim da je izložen mogućnosti greške.” Prenosi se od Ibn Munkedira da je mjesto učena čovjeka između Allaha, dž.š., i njegovih stvorenja, pa stoga neka pazi kako će se ponašati na tom mjestu. Od ugledne generacije prethodnika kao i onih poslije njih prenosi se da su u velikom broju zabilježenih slučajeva bili obazrivi prilikom izricanja fetve. U nastavku teksta navodimo neke od njih.

Od Abdurrahmana ibn Ebi Lejla se prenosi da je kazao: “Susreo sam se sa preko 120 ashaba, ensarija, koji su pitani o fetvi, pa je svaki od njih odgovor prepuštao onom sljedećem, sve dok se pitanje ne bi vratilo na onog koji je pitan prvi.” U drugoj predaji navodi se da su upitani voljeli više da na pitanje odgovori neko drugi.” Od Ibn Abbasa i Ibn Mesuda prenosi se da su kazali: “Ko odgovori na svako postavljeno pitanje, taj nije priseban.” Ša'bij, El-Hassan i Ebi Husajn govoreći o atmosferi među tabiinima konstatuju: ”Kada neko od vas bude pitan, on i odgovori. A kada bi hzr. Omer bio upitan, on bi prije odgovora sazvao i posavjetovao se sa učesnicima Bedra, pa onda odgovorio.” A'ta ibn Saib, jedan od tabi'ina, prenosi da su savjesni ljudi prilikom odgovora na postavljeno pitanje drhtali od straha bojeći se da ne pogriješe u odgovoru. Od Ibn Abbasa i Muhammeda ibn A'džlana se bilježi da su kazali: "Ako učenjak zanemari da na postavljeno pitanje kaže: ”Ja ne znam", čini fatalnu grešku.” Sufjan ibn Ujejne i Sehnun su izjavili da su oni koji su najodvažniji u davanju fetvi zapravo najneukiji. Imami Šafiji su jednom prilikom zamjerili zbog toga što nije odgovorio na postavljeno pitanje, na što je onda on kazao: “Prešutio sam jer nisam znao u čemu je hajr, u šutnji ili odgovoru?” Esrem prenosi da je slušao imam Ahmed Ibn Hanbela kako često govori „ne znam“, te da je po tome bio prepoznatljiv. El-Hejsem ibn Džemil je rekao: “Bio sam prisutan kada je imamu Maliku postavljeno 48 pitanja, a on je na 32 odgovorio sa „ne znam“. U drugoj predaji koja se navodi, imamu Maliku je postavljeno 50 pitanja, a da on nije odgovorio ni na jedno od njih, obrazlažući to riječima: „Ko ljudima daje fetvu treba da zna da sebe izlaže Džennetu ili Džehennemu, pa tek onda da odgovori.” A kada je bio upitan o nekoj stvari na koju je odgovorio s „ne znam“, prigovoreno mu je da je to veoma lahko pitanje. On je na to uzvratio: "Kada je u pitanju fetva, ništa nije lahko niti jednostavno.”

Imam Šafija je rekao da nije vidio sposobnijeg a suzdržanijeg u pogledu izdavanja fetvi od Ibn Ujejne. Imam Ebu Hanife je rekao: “Da se ne bojim da će znanje koje nam je Allah, dž.š., podario, biti zanemareno i izgubljeno, ne bih nikad izdavao fetvu. Svjestan sam rizika da donošenje fetve meni biva teret, ali je zato drugima olakšanje.” Također se prenosi od Es-Sajmerija i El-Hatiba da su rekli: ”Onaj ko žudi za izdavanjem fetvi i trči za tim ustrajno, neće požnjeti nikakav uspjeh niti će osjećati sigurnost. Ako ne bude žudio za time i izbjegavao to koliko je u stanju, dajući prednost drugima, imat će veću Božiju pomoć i odgovori će mu biti ispravniji.” Dokaz za navedeno su riječi Poslanika, a.s., koji je rekao: “Ne traži položaj, jer ako ga dobiješ, bit ćeš u iskušenju. Ako ti položaj ponude, bit ćeš pomognut.”[6]

Ko imalo poznaje islamsku pravnu nauku ne poriče mogućnost promjene propisa ukoliko dođe do promjene okolnosti. Izraz propisi u ovom spomenutom kontekstu podrazumijeva propise utemeljene na običaju i tradiciji, kao i propise podložne idžtihadu, koji se izvode na osnovu kijasa, el-mesalihu-l-mursele, istihsana i drugih pomoćnih izvora šerijatskog prava. Propisi koji svoje uporište ne nalaze u običajima i tradiciji, propisi koji u sebi sadrže strogu naredbu i zabranu, nepromjenljivi su bez obzira na promjenu vremena, prostora, mjesta, ili ljudi. Za primjer navodimo strogu naredbu namaza, posta, zekata, hadža, džihada, povjerenja, kao i dozvolu kupoprodaje, zaloga, iznajmljivanja te pridržavanje tačno preciziranih dijelova prilikom nasljeđivanja i slični propisi. Primjeri stroge zabrane su zabrana zinaluka, konzumiranja alkohola, kockanja, laži, lažnog svjedočenja, izdaje, bježanja sa bojnog polja, vračanja te drugi propisi koji su strogo zabranjeni.

Ukoliko želimo da spoznamo značaj i suštinu fetve, prvo se moramo upoznati sa najvažnijim osnovama i pojmovima na kojima se ona temelji. Navest ćemo neke od njih:

Jezičko značenje: fetva je infinitivna imenica koja znači iznošenje šerijatskopravnog mišljenja, rješenja, savjeta i sl. Riječ fetve je množina riječi fetva. Izdavanje fetve ima značenje davanja odgovora na postavljeno pitanje. Fetva pojašnjava propis proizišao iz određenog problema. Tražiti fetvu, znači, tražiti rješenje problema, jer onaj koji daje fetvu, razdvaja dilemu, jasno od nejasnog. U istom značenju navodi se i tumačenje snova. Ispričao sam mu svoje snove, želeći da mi ih pojasni. Allah, dž.š., u Kur'anu je rekao: „...protumačite mi san moj ako snove znate tumačiti.“[7] Jezičko značenje riječi el-istiftau definiše se kao traženje odgovora na određeni problem. Allah, dž.š., u Kur'anu je rekao: Neki će reći: “Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti", a neki će odgovoriti: “Bila su peterica, pas njihov šesti", nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: “Bila su sedmerica, a pas njihov bio je osmi.” Reci: “Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga!"[8]

Nekada fetva može biti i u formi pitanja, što potvrđuju i riječi Allaha, dž.š.:

...upitaj ih da li je teže njih stvoriti ili sve ostalo što smo stvorili? – Njih stvaramo od ljepljive ilovače. [9] Tumačeći riječ Festeftihim navedenu u ajetu, komentatori Kur'ana kažu da ima značenje pitanja, pitaj ih. Muftija, jezički, predstavlja vršioca glagolske radnje davanja fetve, tako da onaj koji jedanput da fetvu, postaje muftija.

Fetva predstavlja odgovor na postavljeno pitanje, potkrijepljen valjanim šerijatskim dokazom, svejedno da li pitanje bilo iz oblasti ibadeta ili svakodnevnog čovjekovog vjerskog života. Za razliku od jezičkog značenja, muftija u šerijatskoj terminologiji ima specifičnije značenje i ulogu. Bilježi se od Es-Sajrefija da je rekao: „Muftija je ime za onoga ko brine o vjerskim pitanjima svakodnevnog života ljudi, onoga koji poznaje opće i posebne propise Kur'ana, derogirane i derogirajuće ajete, sunnet Božijeg Poslanika, a.s., pa na osnovu tog znanja ima sposobnost da donese potrebna rješenja. Muftijom se može nazvati samo onaj koji posjeduje znanje iz navedenih oblasti, te samim tim stječe i pravo davanja odgovora na postavljeno pitanje.” [10]

Govoreći o muftiji, Zerkeši je rekao: "Muftija je dobar poznavalac svih šerijatskih propisa, dok se za onoga koji postavlja pitanje kaže da dovoljno ne poznaje sve propise.” [11] Ovo mišljenje je na tragu stava da se idžtihad ne može parcelisati i fragmentisati.

Razumijevanje fetve na različite načine navodi nas da je njeno tačno definisanje jedan od najvažnijih prioriteta. Potpuna definicija će koristiti preciziranju određenih terminoloških izraza koji vode ka lakšem, boljem i bržem razumijevanju i objašnjavanju te teme.

Utvrđivanje značenja fetve sa pojašnjenjem razlike između nje i njoj sličnih pojmova

Za precizno razumijevanje i utvrđivanje fetve, potrebno je objasniti razliku između pojma fetva i drugih pojmova koji naizgled imaju isto značenje, od kojih su najčešći pojmovi fikh i kada.

Prema navedenom, fekih je osoba koja pojašnjava Allahove propise, bez obzira da li su se dogodili ili ne.

Upitan za propis o Tatarima, Ibn Tejmije je rekao: “Borba protiv njih je obavezna na osnovu Kur'ana, sunneta i konsenzusa uleme. To potvrđujem na osnovu:

Karafi je u knjizi “El ihkam fi temjizi-l-fetava ani-l-ahkam", na pitanju broj 39 naveo: “Da li su razmatrani propisi iz prošlosti u mezhebima Šafije, Malika i drugih, utemeljeni na tradiciji i običaju, obavezujući i za ostalu ulemu?” Da li će promjena okolnosti rezultirati promjenom fetve izrečene u prošlosti? Da li to znači da su prethodno izrečene fetve vremenski ograničene, i da li ćemo donositi fetve na osnovu novonastalih okolnosti? Ili se može reći: „Ne, slijedimo prethodnike u njihovim fetvama, bez donošenja novih rješenja zato što u našem vremenu nema sposobnih za idžtihad. Fetve ćemo izdavati na temelju rješenja i izvora prethodnih učenjaka.“ Na iznesene stavove odgovorio je: ”Primjena propisa utemeljenih na tradiciji i običaju nakon promjene tih običaja, oprečno je idžma'u i znak je nepoznavanja elementarnih propisa vjere. Sve što je Šerijat utemeljio na običajima njegov propis se mijenja shodno promjeni običaja. Tu se ne radi o novom idžtihadu mukallida pa da uvjetujemo sposobnost za idžtihad. Ovo pravilo je praksa svih učenjaka u kojoj ih mi slijedimo bez iniciranja novog idžtihada. Primjer: Određivanjem cijena u trgovini, zar se ne misli na novac? Ako je uobičajena upotreba novca kao sredstva, onda se isti podrazumijeva pod tom cijenom. Ukoliko dođe do promjene okolnosti, onda se mijenja i sama asocijacija. Sve ovo se primjenjuje i kada se radi o testamentu, zakletvi, kao i sličnim fikhskim pitanjima koja utemeljenja imaju na okolnostima. Promjenom okolnosti, mijenjaju se i propisi vezani za pitanja. Isti je slučaj i sa riječima koja se izreknu. Promjena okolnosti podrazumijeva promjenu značenja kazane riječi, jer promjena okolnosti podrazumijeva promjenu značenja. Promjenom mjesta boravka mijenjaju se i običaji, a promjenom običaja mijenjaju se i propisi. Zato ćemo fetvu donositi shodno običajima mjesta u koje smo došli, a ne prema običajima zemlje iz koje smo pošli. Ako neko iz drugog podneblja pristupi našem području, izvest ćemo fetvu shodno običajima podneblja iz kojeg dolazi. Karafi navodi da je od imama Malika preneseno: “Ukoliko dođe do spora među supružnicima oko preuzimanja mehra nakon konzumiranja braka, u obzir se uzima riječ muža da je dao mehr, iako je osnova da nije.” Kadija Ismail navodi da je ovo bila tradicija stanovnika Medine koja je podrazumijevala da nema primjene braka dok muž ženi ne isplati mehr. No, danas, zbog promjene tradicije došlo je i do promjene propisa, pa se uzima riječ supruge sa zakletvom. Zatim kaže: "Nakon ovoga navest ću propise koje su spomenuli naši istomišljenici a koji se temelje na običaju i o kojima se daje fetva, također, na osnovu običaja. Nove okolnosti rezultirale su promjenom ustanovljene prakse, što znači da se i propis ustanovljava shodno novonastalim promjenama.” [15] Jezičko značenje riječi adet ne podrazumijeva uvijek izvorno značenje, već u sebi krije i prvobitno asociranje prilikom izgovaranja te riječi u određenim prilikama, dok je preneseno značenje preovladavajuće u većini slučajeva. Ukoliko dođe do kolizije u nekom pojmu, fekihi daju prednost uobičajenoj upotrebi u odnosu na izvorno jezičko značenje. Šejh Siddik Hasan Han u knjizi Zuhru-l-mudžteba min edebi-l-mufti navodi kako nema razlike između kadije i nekog drugog u izdavanju fetve ako i jedan i drugi ispunjavaju uvjete fetve, kao i njene primjene nakon što se izrekne. Za većinu selefa i halefa (prvih i potonjih generacija) nema dileme da je fetva sastavni dio kadijskog posla. Oni koji kažu da je kadija ujedno i muftija, smatraju da nestručan kadija ne može suditi, jer njegova presuda ujedno postaje i fetva. Neki učenjaci hanbelijskog i šafijskog mezheba osporavaju kadiji da daje fetve u propisima koji su isključivo u domenu muftije, osim ako se radi o pitanju tahareta, namaza, zekata i tome sl. Dokaz za ovakav stav navode da kadijina fetva postaje kao presuda u parnici, jer se ne može promijeniti za vrijeme presude. Ovakav postupak otvara mogućnost promjene idžtihada za vrijeme njegovog sudstva, kao što postoji i mogućnost novih saznanja i činjenica koje mu nisu bile poznate prije, pa ako izda fetvu, ona postaje obavezujuća, svejedno da li bila ispravna ili ne. Na taj način kadijska presuda postaje suprotna onome što smatra ispravnim zbog mogućnosti utvrđivanja novih dokaza u istražnom postupku, pa bi presuda na taj način bila suprotna njegovom uvjerenju i onome na osnovu čega je on izdao fetvu. Šurejh navodi: "Ja vama sudim, a ne izdajem fetve.” Ovo prenosi Ibn Munzir, koji preferira mišljenje pokuđenosti fetve u sudstvu itd.[16]

A onaj koji dublje razmotri ove tekstove, vidjet će da su ipak fikh, fetva i sudstvo različiti pojmovi i funkcije unatoč čvrstoj vezi između njih:

Između ovih navedenih pojmova i funkcija dolazi do određenih sličnosti i preklapanja u realizaciji zadataka. Pa tako kadija nekada ima ulogu fekiha ili muftije, a fekih ulogu muftije, osim kada postoji određena razlika među tim pojmovima zbog konkretnih zadataka koje oni obavljaju. To možemo pojasniti na sljedeći način: npr., fekih kaže da je vino haram temeljeći to na riječima Uzvišenog Allaha, Koji kaže:...vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo: zato se toga klonite. [17]

Muftija kaže prinuđenom nakon što upozna njegovo stanje, postupajući prema šerijatskom pravilu, da je obavezan da od dvije štete izabere manju kako bi se otklonila veća šteta, npr. dozvoljava ti se ograničena konzumacija vina, iako je ono haram, zabranjeno, radi očuvanja života.

Kadija će presuditi osobi koja bude pila, a neće izreći presudu osobi koja je bila prinuđena da konzumira vino, i presudit će da se vino prospe. Fikhska djela obiluju primjerima ovakvih fetvi. Mada postoje zbirke sakupljenih fetvi, ipak se propisi crpe iz fikhskih djela, a ne iz knjiga fetvi, osim u slučaju kada se utvrdi da se ta fetva u potpunosti slaže sa novonastalom situacijom. Ovakav stav zastupa imam El-Karafi, a Allah najbolje zna.[18]

U Furuku se spominje da rodbinska veza, prijateljstvo i netrpeljivost ne utječu na ispravnost fetve, kao što utječu prilikom svjedočenja u procesu suđenja. Zato se dozvoljava da otac izrekne fetvu sinu, prijatelj prijatelju, jer se fetva u ovom slučaju tretira kao lično mišljenje i stav. Muftija u tom slučaju ima ulogu intelektualca i poznavaoca propisa koji nisu vezani za osobu, a sama fetva ne podrazumijeva obligaciju, za razliku od sudske presude. Dozvoljeno je, također, da čovjek sebi izrekne fetvu. U tom smislu prenosi se od autora djela El-Hawi: ako bi muftija svojom fetvom ciljao određenu osobu, postao bi mu opasnost, i fetva bi se odbila toj osobi, kao što bi se odbilo i njegovo svjedočenje o toj osobi. Na osnovu svega navedenog da se zaključiti da je muftija osoba koja saopćava određeni propis, dok kadija presuđuje i prisiljava na izvršavanje tog propisa i ima pravo da uhapsi ili kazni ukoliko se ne postupi po istom.[19]

U malikijskoj pravnoj praksi navodi se poglavlje: “Pravilo fetve i pravilo presude." I jedno i drugo odražavaju intencije Šerijata, zato je mukellef obavezan da postupi po istima, iako među njima postoji razlika sa dva aspekta:

Prvi aspekt: Fetva je tumačenje Allahovih propisa u vidu neke obaveze ili dopuštenja. A što se tiče presude, ona je obavijest čija je posljedica obligacija izvršenja. Muftija je u odnosu prema Bogu poput prevodioca u odnosu na sudiju: prenosi ono što nađe, odnosno sazna iz šerijatskih tekstova. Sudija (kadija) u odnosu na Allaha je poput predstavnika koji realizira i sprovodi presudu sukladno pravilima parničenja.

Drugi aspekt: Sve što može biti predmet sudske presude može biti i predmet fetve, ali ne i suprotno, zato što je fetva ibadet, a ibadetski propisi ne ulaze u polje sudske presude, već isključivo pripadaju polju fetve. Tako predmetom presude ne može biti da je namaz ispravan ili neispravan, ili uvjeti koji se moraju ispuniti prilikom određenih ibadeta kao: namaska vremena, nastupanje mjeseca ramazana, uvjeti Kurbana, keffareta, zavjeta ili akike i sl., jer je sve ovo vezano za ibadet i ulazi u polje fetve čak i ako bi kojim slučajem kadija izdao presudu o ovim pitanjima. Otuda se šerijatski propisi dijele na dvije vrste, i to:

Prema tome, fetva je općenitiji pojam od presude s obzirom na teme kojima se bavi, dok sudstvo uključuje i prinudu izvršenja. Također, razlika između fetve i presude ogleda se u tome što je presuda rezultat pravnog spora i kadija ju je izrekao na osnovu dokaza tužitelja i tuženog. S druge strane, fetva ne podrazumijeva ovu formu,već je fetva odgovor muftije osobi koja traži stav ili propis o određenom pitanju, zasnovan na šerijatskim izvorima.

Razlika između muftije i kadije, s jedne strane, i fekiha uopće, jeste u tome da su presuda i fetva konkretnije i uže područje od fikhske nauke. Presuda i fetva su dijelovi ukupne pravne nauke. Drugim riječima, posao muftije i kadije je praktičan i svakodnevan, dok je posao fekiha teoretski pristup i hipotetičko rješavanje problema na osnovu postojećih, utvrđenih izvora.[21]

Nadamo se da smo dovoljno razjasnili razliku između spomenutih pojmova koji bi trebali biti jasni onima koji tragaju za naukom, a pogotovo ulemi i svima onima koji pripadaju islamskoj kulturi i civilizaciji.

Izdavanje fetve je farzi-kifaje – kolektivna obaveza. Društvena potreba jeste da među muslimanima postoji osoba koja će biti zadužena za izdavanje fetvi, tumačenje vjere. Takva obaveza povjerava se onima koji posjeduju stručnu sposobnost i znanje na osnovu kojih može da pojašnjava ljudima propise, što znači da fetvu ne može izdavati onaj ko nije stručan. Izdavanje fetvi nije pojedinačna obaveza jer to zahtijeva posjedovanje velikog znanja. Ako bi njome bio zadužen svaki pojedinac, to bi ugrozilo poslove ljudi i njihove interese, jer bi se morali posvetiti stjecanju specijalističkih znanosti nauštrb ostalih korisnih nauka. Na obligatnost izdavanja fetvi i tumačenje vjerskih propisa ukazuju riječi Uzvišenog: A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je, sigurno, ljudima objašnjavati, da neće iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili. [22]

Dok u hadisu Poslanika, a.s., stoji: “Ko bude upitan o znanju a zatim prešuti odgovor, na Sudnjem danu će mu biti stavljeni okovi od vatre.” [23]

Imam Nevevi naglašava: “U kolektivne obaveze spada i tumačenje naučnih dokaza, rješavanje vjerskih pitanja, otklanjanje sumnji i dilema te bavljenje vjerskim znanostima: tefsirom, hadisom, fikhom, radi donošenja fetvi i šerijatskih presuda kada se ukaže potreba za istim.” [24]

Iz prethodno navedenog da se zaključiti da je fetva kolektivna obaveza a ne pojedinačna te da se ne može personalizirati osim pod sljedećim uvjetima:

Zato se prvopitani obavezuje davanjem odgovora ako drugi nije prisutan u njegovom društvu;

Istakli smo da je izdavanje fetve kolektivna obaveza. U koju vrstu propisa spada traženje fetve?

Traženje odgovora na pitanje (fetve) za onoga koji ne poznaje propis problema je obligatna dužnost, jer je svako dužan da postupi shodno šerijatskim propisima. Ako bi postupio suprotno, po svom nahođenju, mogao bi učiniti haram, ili izostaviti neke od radnji koje su sastavni dio ibadeta. Imam Gazali ističe: "Traženje fetve i slijeđenje učenih ljudi je obaveza svakog običnog čovjeka. Neke kaderije zastupaju mišljenje: 'Svi ljudi pojedinačno moraju proučavati dokaze i slijediti upute nepogrešivog imama.' Ovakav pristup se odbacuje iz dva razloga:

Prvi razlog: konsenzus ashaba, r.a., koji su izdavali fetve ljudima, ne zahtijevajući od njih da istražuju problematiku (idžtihad). Ovakav pristup je općenito poznat zbog postojanja brojnih predaja kako kod ashaba tako i kod učenih ljudi. Ako bi neko od imamija rekao: 'Obaveza je slijediti imama Aliju zbog njegove nepogrešivosti.“, zna se da imam Alija nije dovodio u pitanje postupke ashaba i nije iznosio svoje mišljenje bojeći se smutnje.' Kazat ćemo: 'To je govor neznalice koji sam sebi zatvara vrata oslanjanja na riječi hzr. Alije i drugih imama, jer on i dalje ostaje u nesigurnoj situaciji zbog mogućnosti da je u svim svojim drugim izjavama postupao suprotno istim, zbog straha i potvaranja.'

Drugi razlog: postoji ustanovljeni idžma' koji mukellefa obavezuje da radi i postupa shodno šerijatskim propisima. Obavezivati istog da dostigne stepen idžtihada je nemoguće, jer to vodi ka općem neredu u društvu. Takav pristup bi naveo alime da se bave životnim potrepštinama, što bi ih odvelo ka zapostavljanju nauke pa čak i nestanku učenjaka i nastanku nereda u svijetu. S obzirom na to da ovaj pristup ne rješava životna pitanja, ništa drugo ne preostaje nego da se traži odgovor od uleme.“[26]

Imam Nevevi je rekao: "Dužan je tražiti fetvu kada mu se ukaže potreba za istom, i obavezan je razumjeti njen propis. Ako ne postoji niko u njegovom mjestu koga bi pitao, dužan je da traži ko će mu dati odgovor, pa čak i kada bi to iziskivalo odlazak u drugo mjesto. Mnogi su od prethodnika putovali velike razdaljine samo da bi našli rješenje za jedan problem.”[27]

Ako obveznik ne bi našao nekog ko će mu dati odgovor za njegovu situaciju, spada s njega obaveza, jer nema znanja o tome niti na temelju vlastitog idžtihada niti na temelju slijeđenja. U protivnom to bi bilo zaduživanje nemogućim, a uvjet zaduženja je znanje i mogućnost izvršenja. On se tada tretira kao onaj koji je živio prije Šerijata, odnosno onaj do koga nije došla objava i dava.

Ko poznaje islamsku pravnu nauku, ne osporava promjenu propisa promjenom određenih okolnosti. Pod propisima se ovdje podrazumijevaju propisi zasnovani na tradiciji i običaju kao i propisi koji su u domenu promišljanja, idžtihada do kojih se došlo na osnovu analogije (kijasa), javnog interesa (el-mesalihu-l-mursele), istihsana te drugih pomoćnih izvora šerijatskog prava. Što se pak tiče propisa koji nisu zasnovani na tradiciji i običaju kao i izvornih propisa tačno preciziranih zabranom ili naredbom, oni se ne mijenjaju ni promjenom vremena, mjesta, ljudi niti okolnosti. Takvi su: namaz, post, zekat, džihad, povjerenje, trgovina, kupoprodaja, zalog, iznajmljivanje, kao i nasljedno pravo sa preciziranim dijelovima nasljeđivanja te drugi strogo naređeni propisi. Isto je i sa propisima koji su strogo zabranjeni kao što su: zabrana bluda, opijanja, gatanja, laži i lažnog svjedočenja, izdaje, bježanja sa bojnog polja, odlaska vračarima i onima koji propagiraju poznavanje gajba te drugi postupci koji se strogo i izričito zabranjuju. Ibn Abidin kaže: "Fikhske rasprave mogu biti čvrsto utemeljene na osnovu tačno preciziranog jasnog teksta, ili na osnovu idžtihada i promišljanja. Mnoge od njih su one koje je mudžtehid utemeljio na osnovu potreba njegovog vremena. To znači da bi u vremenu novonastale potrebe izrekao drugačiji propis od onog prethodno izrečenog. Stoga, govoreći o uvjetima idžtihada neophodno je između ostalog poznavati običaje ljudi zbog promjene propisa mijenjanjem vremena i običaja tog vremena, ili pak novonastalih potreba i stila života ljudi određenog vremena. Ostavljajući propis onakvim kakav je bio pravovremeno, nastaje poteškoća i šteta ljudima, što je u suprotnosti sa šerijatskim pravilom koje teži ka olakšavanju, a ne otežavanju, otklanjanju štete i poteškoće kako bi svijet opstojao u harmoniji i pravnoj sigurnosti.[28]

Prethodno navedeno ukazuje da su se u vrijeme Omera, r.a., desili događaji koji su zahtijevali propisivanje novih kazni, jer se nisu dešavali u vrijeme Poslanika, a.s., ili jesu, ali u manjoj mjeri, pa je za vrijeme Omera, r.a., došlo do njihove eskalacije i rasprostranjenosti. Primjer za to: pijenje vina koje je konzumirano i za vrijeme Poslanika, a.s., ali u mnogo manjoj mjeri, pa je hzr.Omer u svoje vrijeme odredio kaznu za takav čin od 80 udaraca bičem kao i progon dotične osobe. Od sličnih primjera je i osnivanje zatvora kao i presuda određenim brojem batina. Ovo područje je veoma široko u kom se dešavaju mnoge slične stvari među ljudima uzimajući u obzir različitost interesa, njihovo postojanje ili nepostojanje.”[29]

Dr. Bedr el-Mutevelli Abdulbasit kaže: "Propisi koji su utemeljeni na nepobitno vjerodostojnom i kategorički jasnom dokazu Kur'ana, mutevatir-hadisa te idžma'a, jesu propisi koji ne podliježu promjeni, bez obzira na promjenu i smjenu vremena i okolnosti. Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. [30]

Kao i riječi Uzvišenog: A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu. [31]

Ajet jasno i precizno dozvoljava trgovinu a zabranjuje kamatu. No postavlja se pitanje koju vrstu trgovine je Allah, dž.š., dozvolio a koju kamatu je zabranio? Ovo pitanje je Poslanik, a.s., u sunnetu pojasnio ljudima. Također, isti stepen imaju i propisi koji su doneseni konsenzusom islamskih učenjaka, npr., zabrana udaje muslimanke za nemuslimana pa čak iako je pripadnik ehlu-l-kitaba; zatim nasljeđivanje dede i nane u slučaju da ostavitelj nema oca i majku, kao i mnogi drugi propisi uspostavljeni konsenzusom a do nas preneseni mutevatir-predajom.”[32]

Dakle, propisi utemeljeni na nepobitnim argumentima su oni koji se ne mijenjaju promjenom običaja ili tradicije, bez obzira da li sadržavali naredbu ili zabranu. Može se desiti da promjenom vremena dođe do promjene načina primjene istih, ili realizacije istih. Primjer za to je propis zaštite stečenog prava, koji sprovodi sudija lično, dok u našem vremenu postoje različiti nivoi sudova počevši od sudije za nagodbe, zatim prvostepenog, pa apelacionog i kasacionog suda. Dakle, došlo je do promjene načina sprovođenja propisa, ali ne i do promjene osnove propisa. Islamski pravnici nisu mijenjali propise zasnovane na određenim okolnostima, što bi bilo u suprotnosti sa onim što je preneseno od imama, već su to radili na propisima zasnovanim na urfu u slučaju promjene običaja. Promjenu tog načina zahtijevao je javni interes ili opća potreba. Kao dokaz potrebne promjene navodili su promjenu vremena i okolnosti, ali i da određeni propis slijedi svoj razlog postojanja ili nepostojanja. Kao primjer navodimo dozvolu hanefijskih pravnih stručnjaka fiksiranja cijene određenih artikala u slučaju nužde ili potrebe, unatoč postojanju zabrane tog čina, kao i zabrane od imama Ebu Hanife i njegovih učenika. Također pravnici malikijske škole dozvoljavaju utvrđivanje cijene, ako se u tome ogleda otklanjanje štete i stabilizacija cijena u međusobnom poslovanju ljudi bez opterećivanja prodavca ili kupca.

Kada se govori o promjeni vremena misli se na promjenu običaja i stanja ljudi od jednog do drugog vremena, od jednog do drugog mjesta, bez obzira na okolnosti koje su dovele do tih promjena. Pod promjenom vremena misli se na metaforičku promjenu, jer se vrijeme u suštini ne mijenja, nego se mijenjaju ljudi. Njihova promjena ne podrazumijeva evolucijsku promjenu čovjeka, jer je čovjek isti i nepromjenljiv od samog stvaranja. Ta promjena podrazumijeva promjenu njegovog razmišljanja, djelovanja, sposobnosti, običaja, iz čega proizlazi da postoji opće pravilo ili običaj, ali i posebno pravilo koje zahtijeva promjenu propisa zasnovanih na tradiciji i običaju. Propisi koji su idžtihadske prirode su oni do kojih se došlo na osnovu kijasa, mesalih-mursele i istihsana kao i drugih pomoćnih izvora Šerijata. Promjena vremena se naglašava jer je vrijeme okvir kroz koji se dešavaju razni

događaji, radnje ili situacije, te se kroz njega mijenjaju tradicije i običaji. Stoga je ovo poglavlje naslovljeno kao "Promjena fetve sa promjenom vremena". Kada se kaže "kvarljivost vremena", misli se na pokvarenost ljudi, njihovog morala, slabljenje bogobojaznosti, nestanak stida, što zahtijeva promjenu propisa shodno tom neredu kako bi se isti spriječio i suzbio. Ono što vodi ka tom fesadu postaje uobičajeno i zahtijeva promjenu propisa u vezi s tim pitanjem. Takav slučaj desio se u vrijeme ashaba, r.a., o čemu svjedoči islamska povijest, a o čemu postoji veliki broj primjera:

Prvi primjer: događaj koji prenosi Zejd ibn Halid el-Džuheni iz vremena Poslanika, a.s., u kom se kaže: ”Došao je neki beduin kod Poslanika, a.s., pa ga je upitao o nekoj nađenoj stvari, na što mu je Poslanik, a.s., odgovorio: 'Oglašavaj je godinu dana, a zatim čuvaj njen kožni poklopac i njeno uže, pa ako ti se neko javi, vrati, a ako ne udijeli je.' A zatim je ponovo upitao: 'A izgubljeno stado?' Poslanik, a.s., odgovorio je: 'Pripada tebi, tvom bratu ili vuku (divljači).' 'Kako postupiti sa izgubljenim devama', upitao je? Poslanikovo, a.s., lice se promjeni i reče mu: 'Šta ti imaš s devom? Ona ima uže, pije vodu i pase travu.'“ U drugoj predaji navodi se da je Poslanik, a.s., odgovorio: “Pusti je, ima svoju hranu i piće, sve dok je ne pronađe njen vlasnik.”[33]

U pojašnjenju ovog slučaja navodi se da su u vrijeme Omera, r.a., postojala krda deva koja su bila na ispaši i koje su se razmnožavale i niko ih nije prisvajao, pa je to trajalo sve do vremena Osmana, r.a., kada je on naredio da se obilježe a zatim prodaju.[34] Ako se pojavi njen vlasnik nakon prodaje, dat će mu se njena vrijednost. Ovakav postupak suprotan je praksi Poslanika, a.s., ali razlog tome je izopačenost vremena i spremnost ljudi da prisvajaju deve koje nisu njihove. Osman, r.a., shvatio je da je cilj Poslanikove prakse ostavljanje deva i čuvanje istih sve dok se ne pojavi njihov vlasnik. Promjenom vremena Osman, r.a., sačuvao je intenciju hadisa Poslanika, a.s., iako je njegov postupak suprotan vanjskom značenju hadisa. U osnovi, sačuvao je i slagao se sa njegovim izvornim značenjem.

Drugi primjer: poznato je u hanefijskom mezhebu da dužnik može raspolagati svojom imovinom u vidu poklanjanja, vakufljenja i ostalih dobročinih raspolaganja, makar njegov dug iznosio koliko sav njegov kapital, jer se dug vezuje za njegovu ličnost a ne za njegov imetak, što mu daje potpunu slobodu raspolaganja sa njim. Ovakav pristup se uglavnom temelji na analognim pravilima. No, nestankom poštenja i stida među ljudima, a povećanjem pohlepe i gramzivosti, vlasnici kapitala su sklanjali svoju imovinu od povjerilaca tako što su je "uvakufljavali” ili "poklanjali” rođacima ili prijateljima u koje su imali povjerenje. Zbog toga su učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba izdali fetvu o nemogućnosti ovakvih poslova dužnika, osim u onome što preostaje nakon odbijanja iznosa duga.

Treći primjer: primjer hanefija koji su kazali da uzurpator ne nadoknađuje vrijednost propuštene koristi ukradene stvari za vrijeme trajanja uzurpacije, nego će

nadoknaditi ono što je oteo ako se dogodi uništenje istog za vrijeme uzurpacije. Razlog takvog propisa je što kod njih koristi nisu po sebi procjenjive vrijednosti već se procjenjuju u sklopu ugovora, poput ugovora o iznajmljivanju, a uzurpacija nije ugovor, što znači da ova dva pojma nemaju sličnosti jer predmet uzurpacije ostaje kao osnova, za razliku od ploda, koristi koji nestaje.[35]

Za razliku od prethodnog, trojica imama smatraju da uzurpator nadoknađuje propuštenu korist uzurpirane imovine ili njenu vrijednost nakon uništenja. Kasniji učenjaci hanefijskog mezheba su istog stava kao i trojica imama, ali su se u ovome podijelili u dvije grupe:

Jedni smatraju da uzurpator nadoknađuje propuštenu korist onoga što je uzurpirao ako je u pitanju vakuf, imetak siročeta ili bilo koja imovina koja se renta, što je suprotno analogiji, a zbog izopačenosti ljudi i njihove sklonosti ka otimačini.[36]

Drugi smatraju da uzurpator nadoknađuje propuštenu korist uzurpiranog imetka u svakom slučaju, a ne samo u slučaju vakufa, imetka siročeta ili nekog drugog imetka pripremljenog za rentanje, upravo zbog porasti nereda i gubitka moralnih vrijednosti u društvu.[37]

Četvrti primjer je razvod braka upotrebom izraza "trostruk". U vrijeme Poslanika, a.s., ovakav postupak smatrao se razvodom jedanput, što je imalo primjenu u vrijeme Ebu Bekra, r.a., i prve dvije godine Omerovog hilafeta. Međutim uslijedilo je vrijeme povećanja zaklinjanja razvodom braka i ustrajavanja ljudi na tome, pa je Omer takav postupak tretirao kao tri puta izrečeni razvod a ne kao jedan.[38]

U Sunenu Ebu Davuda od Tavusa se prenosi da je čovjek po imenu Ebu Sehbau često o tome pitao Ibn Abbasa na što mu je on kazao: “Zar nisi znao da kada bi čovjek tri puta dao razvod svojoj ženi prije bračnog odnosa, to bi se smatralo kao jedanput u vrijeme Poslanika, a.s., Ebu Bekra i u prvom periodu vladavine Omera, r.a. Pa kada je Omer vidio da je ta pojava uzela maha među ljudima kazao je: "Prihvatite to tako i računajte kao trostruki razvod.”

Neke islamske zemlje postupaju po prvom mišljenju u porodičnom pravu. Šerijatski sudovi u tim zemljama i ustanove za fetvu, jednorečeni trostruki razvod smatraju jednim razvodom. Slično ovome je osnova u hanefijskom mezhebu da muž može da putuje sa svojom ženom gdje hoće kada ona primi vjenčani dar (mehr muadžel), jer tada postaje dužna da slijedi svoga muža. Međutim kasniji učenjaci postavili su uvjet za to putovanje da ono mora biti sigurno, što znači da žena na tom putovanju mora biti sigurna, kako ona sama tako i njena čast, moral, od svih poniženja i neugodnih situacija. U Bezaziji stoji: ”Nakon davanja mehra, ako želi da je povede sa sobom u nepoznatu zemlju, to mu se zabranjuje zato što stranac u drugoj zemlji biva izložen neugodnostima i poteškoćama upravo zbog kvarljivosti vremena.

Navodi se od Ebu Lejsa Semerkandija da je rekao: "Žena uopće neće putovati bez njenog pristanka zbog nepovoljnih okolnosti, jer ona u ovom slučaju nije sigurna ni u svojoj kući a kamoli van nje. Učenjaci su to naveli na osnovu promjene običaja, tako da kada bi došlo do smanjenja nasilja i poboljšala se društvena sigurnost, postupit će se kako je bilo u početno vrijeme. Navodi se, kao što je rekao Ebu Lejs, da su različiti stavovi u jednom mezhebu zbog toga što su doneseni na temelju prethodnih vremena, pa stoga, kada je u pitanju vrijeme u kojem mi živimo, to zahtijeva promjenu stava o istom pitanju. Zato on navodi da je ovu temu stavio u poglavlje koje govori o promjeni propisa promjenom vremena i okolnosti.[40]

Shodno prethodno navedenom: ako je fetva u početku islamske pravne nauke bila da žena mora putovati sa mužem u nepoznato, kod kasnijih učenjaka glasila je da žena nije obavezna to činiti, što ukazuje da je moguće promijeniti fetvu kada dođe do promjene običaja među ljudima, smanjenjem nereda među njima. Osnovu i polazište za ovu tvrdnju nalazimo i razumijemo iz riječi Uzvišenog: Njih ostavite da stanuju tamo gdje i vi stanujete, prema svojim mogućnostima. [41], kao i u sljedećim riječima Uzvišenog: ...i ne činite im teškoće.[42] Znači da, ako putovanje ili preseljenje muža u drugu zemlju ne šteti njegovoj supruzi, onda je ona dužna da ga u tome slijedi i prati te se nastani s njim, u suprotnom - ne. Ako bi se utvrdilo da je promjena sredine štetna za ženu, onda ona nije obavezna da prati svoga muža, pa makar se odnosilo i na današnje vrijeme. Slično ovome je i primjer da su kasniji islamski pravnici zabranili sudiji da sudi na osnovu svog ličnog iskustva u određenim situacijama. Ovo je u suprotnosti sa općeprihvaćenim stavom u hanefijskom fikhu koji dozvoljava da sudija sudi na osnovu ličnog iskustva, te da nema potrebe da traži dokaze od strana koje su u postupku, oslanjajući se na praksu Omera ibn Hattaba. Učenjaci su takav pristup zabranili zbog korupcije sudija i pojave mita te zbog biranja sudija na osnovu diplome i podobnosti a ne sposobnosti, poštenja i čestitosti.

U knjigama fikha je zabilježeno da sudija sudi na osnovu svoga znanja, u pogledu kazne za potvoru za blud, odmazde i diskrecione kazne (ta'zir) kamenovanja, a ne da sudi po vlastitom znanju i saznanju kada se radi o kaznama hududa kojima se štiti Božije pravo.

Na polju ljudskih prava sudija sudi na osnovu dostupnog znanja, ako su mu ta prava poznata u dotičnom mjestu gdje sudi, što zastupaju imami Ebu Jusuf i Muhammed. Danas se preferira mišljenje da sudija ne može suditi po svom saznanju (bez dokaza) zbog sumnje u pristrasnost.[43]

Međutim iz ovog pravila izuzeti su slučajevi koji se odnose na presudu prema znanju sudije u postupku određivanja diskrecionih kazni, utvrđivanje razvoda i uzurpacije, gdje sudija može intervenisati i odvojiti muža od žene, ili da uzurpirani imetak ostavi na čuvanje kod pouzdane osobe dok se ne utvrdi njegovo porijeklo, tj. da preduzme mjere opreznosti dok se ne utvrde prave činjenice. Da se zaključiti da se ne osporava promjena propisa sa promjenom vremena, odnosno običaja i tradicije određenog područja. Tako, kada bi određeni propis bio donesen na osnovu njihove tradicije i običaja, a kasnije se ta tradicija ili običaj promijenili, onda će u skladu s tim promjenama doći i do promjene propisa. Primjer: U vrijeme Ebu Hanife crna boja smatrala se nepoželjnom. Pa tako, ako bi uzurpator otetu stvar obojio u crno, smatralo se da ju je oštetio. Međutim nakon nekog vremena kada se taj običaj kod ljudi promijenio i ta njihova praksa se promijenila, te se to više nije smatralo štetom nego uljepšavanjem, pa su učenici imama Ebu Hanife kazali da je to dodatna vrijednost.[44]

Prvi slučaj: promjena sredine – promjena sredine koja ostavlja promjenu i značajno utječe na primjenu šerijatskih propisa. Ljudi se koriste specifičnostima iz okruženja koje ostavlja traga na običaj, tradiciju, ali i međuljudske odnose. Stoga se kod promjene mjesta primjećuju mnoge razlike u realizaciji određenih zakona, od mjesta do mjesta te od naroda do naroda. Ebu Džafer el-Mensur je tražio od imama Malika da napiše knjigu ljudima u kojoj će izbjegavati olakšice Ibn Abbasa, ali i pretjerivanja Ibn Omera, pa je kao odgovor na taj zahtjev napisao El-Muwetta. Halifa Mensur je izrazio želju da se ova knjiga pošalje u sve krajeve hilafeta i da se primjenjuje. Imam Malik to nije prihvatio, uz obrazloženje: “Ne čini to vladaru pravovjernih, jer su do ljudi već stigle i druge predaje, mišljenja i hadisi, pa je svako od njih to prihvatio i usvojio. Zato pusti ljude neka odaberu i prihvate ono što im najviše odgovara na njihovom području. Nakon ovih riječi, halifa Mensur je odustao od svoje namjere.” [45] Iz stava imama Malika se zaključuje da se ljudima u različitim područjima ostavlja sloboda izbora da postupaju po onom što im je već bilo pristupačno, ili da od propisa odaberu one koji ih čine stabilnim i smirenijim u ostvarivanju zajedničkog cilja prava i pravde pod okriljem Allahove knjige i sunneta Poslanika, a.s. Također, postoji i utjecaj koji ne podrazumijeva specifičnost ljudi, već specifičnost okolnosti iz

okruženja poput propisa hanefijskog mezheba koji govore o korištenju vode Tigrisa i Eufrata u Iraku. Utjecaj na okolinu može biti izazvan različitim faktorima, kao što su vremenske prilike: kiša, suša, vrućina, hladnoća i sl. Sve ovo utječe na život ljudi, njihovu tradiciju i običaje kao i međusobne odnose. Rezultat ovih promjena je primjena različitih propisa. Npr. razlika u radnom vremenu zbog prevelike vrućine ili hladnoće, ili neke druge razlike kao što je razlika između sjevera i juga u kojima se razlikuje razmak namaskih vremena, ali i vrijeme trajanja posta, uobičajena dob punoljetstva, koja nije ista u toplim i hladnijim predjelima. Tako, dijete u nekoj zemlji postaje punoljetno u 14. godini, a samim tim postaje i mukellef, dok njegov vršnjak u nekoj drugoj zemlji to nije. Dakle, oslobađanje obveznosti jednog a zaduživanje drugog nije zbog diskriminacije, već je obaveza kako jednog tako i drugog ista, ali je uvjetovana vremenom buluga, kao što je to navedeno u primjeru da se u toplijim krajevima za razliku od hladnijih znaci punoljetstva pojavljuju ranije.[46]

Drugi slučaj – različitost u državnom uređenju koje može biti islamsko i neislamsko. Islamski učenjaci su uređenje i organizaciju država podijelili na dva dijela. Prvi koji podrazumijeva sve muslimanske, koje se jednim imenom nazivaju islamske zemlje, i drugi koji podrazumijeva ostale zemlje i zovu se nemuslimanske.[47]

Pod islamskim zemljama podrazumijeva se svaka zemlja u kojoj se sprovode islamski zakoni i propisi, i čiji su stanovnici muslimani, ali mogu biti i nemuslimani koji su pod zaštitom te države jer se pridržavaju i njenih zakona.[48] Islamska država postaje neislamskom kada se u njoj dominantno pojave i praktikuju propisi koji nisu u skladu sa islamskim propisima, što je stav imama Ebu Jusufa i Muhammeda. A što se tiče neislamske zemlje, to je svaka zemlja u kojoj vladaju neislamski propisi i po kojima se u njoj postupa, a u kojoj, naravno, mogu da žive i muslimani i nemuslimani.[49]. Međutim postoji i treća vrsta, a koja nije ni islamska niti neislamska, a to je zemlja sa kojom je muslimanski vladar sklopio mir, nakon što su je muslimani zauzeli. Stanovnici tog područja plaćaju porez državi kao nadoknadu svog boravka u zemlji koja je nemuslimanska.[50]

Odnosi među ljudima općenito, a posebno ugovori među njima, ne mogu se zasnivati bez sposobnosti svih sudionika da budu nosioci prava i obaveza, a to se postiže putem instituta pravnog subjektiviteta aktera. Islamska pravna nauka u početku je samo poznavala fizičko lice kao aktera. Fizičko lice je pojedinac kao čovjek koji stječe pravni subjektivitet samim svojim rađanjem. Oko ovoga se vrte fikhski propisi klasičnog perioda. Zato je promjena fizičkog lica bila neznatna.

U posljednje vrijeme pojavilo se pravno lice kao prepoznatljivo obilježje ovog vremena, koje je ostavilo dubok trag u imovinskim transakcijama u svim mjestima. Pravno lice je zakonska fikcija prema kojoj zakon priznaje grupi/organizaciji/instituciji zakonski subjektivitet i finansijski kapacitet neovisno od vlasnika i osnivača. Ideja o pravnom licu nastala je kao odgovor na praktičnu potrebu koju je nametnula životna svakodnevnica, a koja podrazumijeva vođenje poslova u ime grupe. Možda je najstariji oblik uloge pravnog lica bila država. Islamska pravna nauka poznaje ustanove koje se odlikuju samostalnošću i svojim subjektivitetom, kao što su: vakuf, bejtu-l-mal i džamija. No, razvojem života i usložnjavanjem odnosa u društvu, umnožile su se forme pravnog lica. Svakako da su primjer za to država i njene lokalne uprave, javne organizacije, sindikati, vjerske zajednice. Ovaj pojam također obuhvata privatne firme, udruženja i fondacije. Unatoč dodirnim tačkama između fizičke i pravne ličnosti u osnovnim svojstvima, jer obje imaju neovisan pravni subjektivitet, samostalnu finansijsku ličnost, pravnu i poslovnu sposobnost pomoću koje stječu prava i obaveze, među njima postoje i razlike. Uz onu da fizičku ličnost ograničavaju opća pravila poslovanja, a pravno lice pored općih zakonskih normi ograničava i cilj zbog kojeg je osnovano, postoji i niz drugih specifičnosti ove dvije vrste pravnih subjektiviteta:

Islamski učenjaci ukazali su na neke promjene propisa sukladno formama pravnog lica koje su poznavali, recimo kao neobaveznost zekata na imetak vakufa, džamija, bejtu-l-mala, nekažnjavanje kaznom za krađu u slučaju da kradljivac ukrade iz jedne od spomenutih ustanova. Također, cijenimo potrebnim navesti još neke razlike između fizičke i pravne ličnosti:

Ovim kao da ukazuju da Šerijat izgrađuje kod muslimana plemenitost i viteštvo, a to se ne bi trebalo ispoljavati uz naknadu. Međutim kada banka izdaje garantno pismo klijentu, pravnom subjektu, postoji li bojazan da neće razvijati osjećaj plemenitosti kod njeg, ako za tu garanciju uzme određenu naknadu?

Ono što vidimo danas jeste sveprisutnost pravnog lica koje ne podliježe tim propisima, i zbog toga treba otvoriti proces idžtihada koji se neće zasnivati na ostavljanju pravnog naslijeđa, optužbom da je ono nedostatno, niti na pokušaju da se fikh „savije” kako bi se uklopio sa realnošću, a niti izvitoperivanjem transakcija tako da bude predmet podsmjehivanja, a ne ostvaruju interes niti šerijatski cilj. Novi idžtihad mora startati s novim pogledom na stvarnost, sukladno istini i pravdi, s novom formom, razumijevajući Kur'an i sunnet onako kako su ga razumjele prve generacije muslimana. Takav pristup dovodi do novog valjanog šerijatskog propisa, ne isključujući ono što je ranije rečeno niti obezvređujući ono što je sadašnjost niti prejudicirajući budućnost. Fikhska nauka je ostala statična, bez promjena dugi vremenski period. No to nisu nedostaci fikha, već su to posljedice nedostatka korjenitih promjena i novina prisutnih u savremenom dobu, počevši od revolucije u oblasti komunikacija do danas, što je dovelo do promjene u kulturi i razmišljanju te načinu života današnjeg čovjeka. Koliko samo intenzivno miješanje ideja i uvjerenja, uz dominaciju zapadne misli sa njenim krizama i problemima utječe na donošenje političkih odluka?! Sve ovo zahtijeva novi idžtihad zasnovan na našem bogatom naslijeđu i tradiciji, gradeći i upotpunjujući, a ne rušeći. Uzimajući u obzir razliku između fizičkog i pravnog lica u donošenju propisa za svakog od njih, posebno kada su u pitanju propisi savremenih novčanih tokova a na osnovu uvjetovanih promjena, učenjaci su te promjene sveli na četiri područja koja podrazumijevaju: okolnosti,

mjesta, stanja i osobe. Na osnovu toga su dozvolili promjenu propisa zasnovanih na običaju i tradiciji uzimajući u obzir promjenu okolnosti. Također su ustanovili promjenu posebnih propisa kada su u pitanju ugovori unutar islamskih i neislamskih područja na temelju promjene mjesta, kao i različitost propisa zbog promjene stanja nužde i potrebe koja katkada ima tretman nužde, ili radi ostvarenja neke koristi, zatim vanrednog stanja, poput rata i prirodnih katastrofa, na jednoj strani, i uobičajenog stanja, na drugoj strani. Ukazali su na promjenu nekih propisa na temelju svog poznavanja nekih formi pravnog lica, poput neobaveznosti zekata na imetak vakufa, džamije, bejtu-l-mala, kao i nekažnjavanje haddom kradljivca u slučaju da ukrade iz ovih institucija i slično tome. Sve ovo je zasnovano na pravilu da različitost ove četiri situacije, uz uvažavanje intencija Šerijata, zahtijeva promjenu određenih propisa s obzirom na promjenu okolnosti koja zahtijeva tu različitost. Na taj način, pravnik se pridržava šerijatskih normi, a istovremeno vodi računa o njihovim posljedicama.

Razvoj formi pravnog lica doveo je do mnoštva tih formi, potpunog njegovog odvajanja od fizičkog lica, s jedne strane, a s druge strane velika potreba za ovom pravnom fikcijom iziskuje da se odrede pravila i mehanizmi ponašanja u novim okolnostima na osnovu sljedećih koraka:

Poslanik, a.s., podučio nas je da prilikom donošenja propisa uzimamo u obzir novonastale okolnosti i stanja, a što zahtijeva primjenu propisa koji su u domenu idžtihada ili odgodu izvršenja ili analiziranje njegove posljedice ukoliko se radi o kategoričkom propisu. Shodno tome navodi se primjer da je Poslanik, a.s., odbio da se kradljivcu odsiječe ruka u ratnim okolnostima, a što bilježi Ebu Davud, iako je to jedna od Allahovih preciziranih kazni. Razlog zabrane primjene ovog propisa u ratnom stanju ogleda se u straha da bi okrivljeni pobjegao na neprijateljsku stranu što je kod Allaha gore, ili da iz prkosa i ljutnje ne pobjegne ka neprijatelju i nanese veću štetu. Ovaj stav su zastupali hazreti Omer, Ebu Derda, imam Ahmed, Ishak i Ibn Rahavejh i dr. Znači, nije moguće sprovesti kaznu u neprijateljskoj zemlji. Busru ibn Ertatu je doveden jedan vojnik koji je ukrao nešto pa je rekao: “Da nisam čuo Poslanika, a.s., kako kaže da nema odsijecanja ruke u pohodu, izvršio bih sankciju.” [51]

I Ebu Derda je, također, odbijao provođenje šerijatskih kazni nad onima koji su učestvovali u pohodu iz straha da iz revolta ne pribjegnu nevjernicima, pa ako se pokaju, Allah će im oprostiti, a ako ne, Allahova kazna je svakako nad njima.[52]

Također je pouzdano preneseno da je Huzejfe ibn Jeman zabranio izvršavanje kazne nad Velidom ibn Ukbetom, koji je bio vojskovođa, rekavši: „Zar hoćete da kaznite vašeg zapovjednika pa da vas vaši neprijatelji savladaju?” Prenosi se da ni S'ad ibn Vekas nije kaznio Ebu Mihdžena, koji je pio vino za vrijeme Bitke na Kadisijji. Ibnu-l-Kajjim navodi: „U ovim navodima nema kontradiktornosti jasnom tekstu, ni kijasu, ni postavljenim šerijatskim pravilima ni idžma'u.“[53]

Postoje određena stanja koja zadese muslimana u kojima je on prisiljen da uradi nešto što je Allah, dž.š., zabranio. Allahova velika milost prema Njegovim robovima ogleda se i u tome da On u takvim stanjima u kojima oni učine nešto zabranjeno, ne uzima im to za grijeh. Na prvi pogled stječe se dojam da se propisi razlikuju, međutim tu se radi o dva različita stanja gdje svako od njih pojedinačno ima svoj propis. Stanje nužde svoj i stanje izbora svoj. To ukazuje da su to dva stanja sa dva propisa a ne promjena propisa.

Navest ćemo primjer za to: općepoznato je da je Allah zabranio jedenje strvine. Na osnovu toga, muslimanima se zabranjuje jedenje iste, osim one iz mora i skakavaca. Onaj koji to jede, reći će mu se da je to haram i da je uradio nešto što podliježe Allahovoj kazni. Međutim kada se promjeni prirodno stanje ljudi u stanje nužde, tj.

da ako ne bi pojeo meso strvine mogao bi umrijeti, u tom slučaju postaje mu dozvoljeno. Na prvi pogled čini se da je došlo do promjene propisa, međutim u suštini propis se nije promijenio nego je došlo do promjene stanja na koje se propis odnosio. Primjer za to imamo i u slučaju Ibn Hatibovih sluga koji su ukrali devu. Omer, r.a., nije im odsjekao ruku, nego je doveo Abdurahmana ibn Hatiba i rekao: „Tako mi Allaha, da ne znam da upotrebljavate ove sluge i izgladnjujete ih do mjere da neki od njih pojede nešto zabranjeno, pa im je to dozvoljeno, odsjekao bih im ruke.” [54]

Ovo nam pojašnjava da je Omer, r.a., u stanju nužde odustao od provođenja kazne, ali njihov propis bi bio odsijecanje ruke da nisu bili u stanju nužde. Omer, r.a., kaznio je Hatiba tako što mu je udvostručio porez. U vrijeme halife Omera u godini gladi desio se slučaj propadanja usjeva zbog suše, pa su mnogi krali iz nužde da bi se prehranili. Ovo stanje izuzima sprovođenje kazne. Budući da je došlo do miješanja i nemogućnosti utvrđivanja ko je ukrao iz nužde a ko ne, Omer, r.a., odustao je od provođenja kazne za krađu u toj godini, što ukazuje na njegovu izuzetnu oštroumnost, mudrost i znanje. Kada je prošla glad, prošla je i spomenuta sumnja, pa je za krađu ponovo primjenjivana predviđena kazna. Ni ova situacija nije promjena šerijatskog propisa, jer ono što je uradio hazreti Omer tada u takvom stanju bio je takav propis.

Ovim kratkim pojašnjenjem došli smo do zaključka da se pod pojmom promjene okolnosti, vremena, misli na promjenu običaja, stanja kod ljudi, a izraz promjene vremena treba razumjeti metaforički. Isto tako ova promjena kod ljudi, nije iz perspektive promjene ličnosti, već je promjena u shvatanju, svojstvima, stečenim navikama i običajima. Promjena fetve i propisa podrazumijeva promjenu u propisima koji su nastali na idžtihadu, općem interesu, istihsanu, običaju i tradiciji ili drugim pomoćnim izvorima Šerijata. Što se pak tiče propisa koji ne spadaju i ne zasnivaju se na običajima i okolnostima, već su utemeljeni na jasnom tekstu Kur'ana, naredbom ili zabranom, oni su nepromjenljivi bez obzira na promjene oko njih. Ovim kratkim pojašnjenjem spoznali smo i uvidjeli da postoje mnogi razlozi i faktori koji utječu na promjenu običaja, iz čega proizlazi i promjena propisa, kao što su:

Isto tako vidjeli smo i zaključili kroz ovo istraživanje da se propis mijenja i promjenom mjesta, te da to podrazumijeva ili promjenu okoline ili promjenu države (islamska i neislamska). Također smo uočili promjenu propisa promjenom osoba, pod čim podrazumijevamo nastanak pravne osobe i sve ono što to nosi sa sobom, počevši od novih izraza pa do ugovora koji nisu bili do sada u praksi. Ipak, treba napomenuti da se promjena mora vršiti precizno pridržavajući se određenih pravila i postupaka, a ne kao odgovor ili povinovanje pritisku realnosti. Ti postupci zahtijevaju sljedeće:

[10] Karafi, El-Furuk, t. II., str. 117; Zerkeši, Bahr el- muhit, t. VIII, str. 257.

[23] Imam Ahmed, Musned, t. II, str. 263; Ebu Davud, Sunen, t. III, str. 221; Tirmizi, Sunen, t. V, str. 29; El Hakim, Mustedrek, t. I, str. 181, te ga je pojačao riječima da je sened tačan jer ispunjava uvjete dvojice prenosilaca (Buharije i Muslima).

[24] Šerh Šejh Dželau el-Mehalli li el-Minhedži, Dar el-kutubi el-'ilmijjeti, t. V, str. 216. Citat je imama Nevevija, a onaj koji ga je proširio na kraju je Dželal Mehalli dodajući na kraju riječi „fetve, kada se ukaže potreba za njima“.

[26] Ebu Hamid el-Gazali, El-Mustasfa, Dar el- kutubi el-'ilmijjeti, t. I, str. 372.

[29] Ibn el-Qajjim, Igasetu el-hemani min mekajidi eš-šejtani, t. I, str. 346.

[32] Zabilježeno od dr. Bedra Mutevellija Abdulbasita, objavljeno u časopisu Azhar, br. 4, god. 26, džumade-l-ahire 1384. h. g., novembar 1964. godine.

[33] Muttefekun alejhi. Buharija, knjiga o nađenoj stvari, poglavlje izgubljenih deva i ovaca, ko nađe nešto i ne plati to njegovom vlasniku, knjiga o razvodu braka, poglavlje propisa vezanih za nestalo lice; Muslim, knjiga o nađenoj stvari (poglavlje bez naslova).

[40] Ibn Abidin, Reddu-l-muhtar, t. II, str. 390; Ez Zerka, El-Medhalu el-fikhijju, t. II, str. 914.

[49] El Mustešar Abdulkadir Avde, Et-Tešri'u el-džinanijju, t. I, str. 277.

[53] I'lam el-muveqqi'in t. III, str. 6; a izvorno se nalazi u Sunenu Seida bin Mensura, t. II, str. 235 i Musannefu, Ibn Ebi Šejbe, t. V, str. 549.

Keywords & Tags

Islam, sunnet, hadis, iman, islamska predavanja, islamska civilizacija, islamska kultura, propisi, rukja, ehlu sunnet, salavat, idžtihad, predavanja, Allah, Poslanik, poslanik Muhammed, predaja, enciklopedija hadisa, Buharija, Muslim, Ebu Davud, Ibn Madže, Tirmizi, Darekutni, Nesai, Taberani, Malik, Bezzar, Darimi, Nevevi, Kenan Musić, Šefik Kurdić, Bejheki, muharrem, rebiul evel, rođenje poslanika, hazreti, sahih, hasen, daif, lanac prenosilaca, Ebu Hurejre, kurtubi, hanefijski, mezheb, šafijski, malik, hanbel, mehr, nafaka, farz kifaje, fatima, fetva, fikh, hafiz, halifa, Ebu bekr, Alija, Omer, Ibn Hadžer, hatib, hidžab, hilafet, hudejbija, uhud, hendek, ibadet, ibadije, iblis, ibn Tejmijje, akaid, akida, ahlak, moral, povijest islama, sira, kiraet, tedžvid, dove, mevlud, sedmina, tabut, haram, halal, menhedž, sufije, selefizam, hajz, nifas, istihaza, žena islam, hurije, bedr, bejat, kaba, bejtul mal, abasije, emevije, adl, arefat, mikat, ihram, umra, asgab, džebrail, mikail, munkir, nekir, israfil, sudnji dan, predznaci, daija, vaz, dawa, derviš, mekasid, matudiri, ešarije, medina, mekka, mekasid, mešhur, nesh, metn, ravija, rivajet, mihrab, muhadis, muhkem, murted, mustahredž, mutezile, tabiin, tahavija, taberi, taklid, džihad, talak, razvod, belag, teologija, tesavvuf, tespih, tevhid, kijas, masleha, Ibrahim, Isa, Musa, Tevrat, Indžil, džini, šejtan, iddet,idžaz, temettu, ilham, ilm, kelam, šiije, ismailije, sunije, ehlu, istigfar, tevba, itikaf, kefaret, objava, jasin, ašura, hadisi kudsijj, gajb, kafir, sijase, zamahšeri, adabi, mubarek, islamizam, hatma, Kur'an, tefsir prevod, sura, ajet, harf, tefsir, prevod Kur'ana, Besim Korkut, Ibn Kesir, komentar Kur'ana, tumačenje Kur'ana, Enes Karić, Endelusi, Ibn Džuzejj, vrte tefsira, racionalni tefsir, tradicionalni tefsir, sufijski tefsir, amme džuz, transkripcija, ilmihal, abdest, tejemum, gusul, džunub, namaz, farz, sastavni dijelovi namaza, uvjeti za namaz, sahibi uzur, džemat, mujezin, ezan, ikamet, teravija, teravih, noćni namaz, sabah, podne, ikindija, akšam, jacija, rekat, sedžda, selam, početni tekbir, bajram, kurban bajram, ramazan, napaštanje, fidja, post, iftar, sehur, imsak, sadekatu fitr, vitre, zekat, nijjet, nafile, hutba, hadž, kurban, akika, dženaza, imanski šarti, šehadet, muslimani, kunut dova, zikr, zuhd, nefs, nikah, islamske nauke, Gazali, rječnik, pojmovnik, naklanjavanje, sehvi sedžda, feraiz, nasljedno pravo, sekte, grijeh, grijesi, sadaka, bereket, šerijat, šerijatsko, mubah, mustehab, mukabela, lejletul bedr, lejletul kadr, hidžr, miradž, Allahova imena, Allahova svojstva, ahiret, azab, kabur, mizan, hifz, mesela, Ibn Abbas, vakuf, kader, mushaf, Ebu Hanife, Rumi, iskušenje, Bog, Božije, dunjaluk, skraćivanje namaza, spajanje namaza, kijam, prvi uvjet, kibla, vaktija, din, džennet, džehenem, sifat, Rahman, vadžib, edeb, hadiske predaje, oprost grijeha, Preporod, Glasnik, Novi muallim, vazovi, Sulejman Bugari, Kenan Musić, Ammar bašić, Izet Čamdžić, islamski video, audio predavanja, mekam, tevhid, hikaje, šerijatski brak, šerijatsko vjenčanje

Promjena fetve zbog promjene jedne od četiri okolnosti

Ukoliko želimo da spoznamo značaj i suštinu fetve, prvo se moramo upoznati sa najvažnijim osnovama i pojmovima na kojima se ona temelji

Keywords & Tags

Contact Us

Uputstvo

O Platformi