Princip olakšavanja u fetvi, obilježja i pravila

Razmatranje i proučavanje propisa novonastalih situacija  ima posebno, veoma visoko  mjesto  u islamu budući da se na taj način sporedna pitanja dovode u vezu sa svojim osnovama.

To je jedna veoma široka oblast koja obuhvata sve nove stvari koje se pojave u životu ljudi, a kroz to se mogu prepoznati šerijatski propisi  u zbilji kao i novonastala pitanja iz domena  vjere i života.

Mudžtehidi ovog ummeta, bez obzira na njihov stupanj kao što smo vidjeli, dali su svoj doprinos u ovoj oblasti najviše što su mogli. U proučavanju pitanja uložili su ogroman trud tako da skoro i nemamo  istaknutog mudžtehida  a da nema napisano djelo ili više njih o novonastalim situacijama koja  sadrže pravna mišljenja (fetve), što nije nikakvo čudo jer je to jedan ogranak velike osnove šeriatskih propisa i jedan veoma bitna element na kome se gradi sistem šeriatskog zakonodavstva  kroz koje se ogleda njegova  validnost u svakom vremenu i prostoru.

S obzirom  na važnost mjesta koje zauzima i stalne potrebe ummeta za muftijama, promjeni zbilje, broju novonastalih dilema, porasla je  i potreba za muftijama, a način komuniciranja sa njima je proširen što je proizvelo neke pogrešne slike i bespotrebnu praksu u vezi sa davanjem pravnih mišljenja (fetve).

Jedna tema koja se javila u okviru traženja fetvi u savremenom dobu jeste i pitanje  razumijevanja olakšica i potreba za tom vrstom fikha te precizno pojašnjenje njihove upotrebe kako se ne bi desio poremećaj u ovom veoma bitnom segmentu.

Ovu oblast sam obradio kroz pet sažetih tema kao što slijede.

Prvo pitanje

MJESTO I ULOGA FETVE U ŠERIJATU

Fetva u šerijatskom pravu ima veoma važnu ulogu u objašnjavanju vjere ljudima.  Naš Stvoritelj, Allah, dž.š., je za Sebe uzeo ovu ulogu u više ajeta i objašnjava jezikom fetve kao što se navodi u riječima Uzvišenog:

Oni traže od tebe propise o ženama. Reci: "Allah će vam objasniti propise o njima – nešto vam je već kazao u Knjizi o ženama-sirotama.”[1]

Oni traže od tebe tumačenje, Reci: "Allah će vam kazati propis o "kelali": ako neko umre, i ne bude imao djeteta, a ima sestru, njoj – polovina njegove ostavštine, a on će naslijediti nju ako ona ne bude imala dijete.”[2]

Nema većeg argumenta koji ukazuje na vrijednost i važnost fetve od činjenice da je Uzvišeni Allah, dž.š., uzeo za Sebe ulogu onoga koji daje fetvu i gleda u novonastalu situaciju.[3]

Ono što dodatno povećava ovoj vrsti pojašnjenja šeriatskih propisa važnost i vrijednost jeste činjenica da je Muhammed, a.s., praktikovao davanje fetve na način kako to ona zahtijeva. On je postupao prilikom davanja fetve tako što je odgovarao onima koji su ga pitali za novonastale situacije u većini slučajeva.[4]

Imam Ibn El-Kajjim, r.a.,  je izdvojio poseban dio svoga vrijednog djela „I'lamul-muvekkiin“ za fetve i novonastale situacije i pitanja u kojima je Poslanik, a.s., dao svoj sud.[5]

Ashabi Allahovog poslanika, a.s., i tabiini i imami i mudžtehidi koji su išli njihovim stopama nisu se sustezali da slijede ovaj put  dostavljanja Allahovih propisa, pojašnjavanja i poučavanja, što potvrđuje stepen ove vrste idžtihada i proučavanja u islamu. Stoga se za ovu vrstu kaže: „To je potpisivanje u ime  Allaha, dž.š.“[6] To je zbog veličine mjesta koje joj pripada i koje zauzima.

Zbog svega toga neophodno je da osoba koja hoće da zagazi u ove vode, bude  sposobna za prosuđivanje i idžtihad, zbog važnosti proučavanja šeriatskih propisa i života muslimana. Na tome se zasnivaju interesi ljudi i na osnovu toga pronalaze uputu u poslovima vezanim za ovaj i budući svijet. Učenim ljudima se obraća svijet u stanju kada ih zadese neka iskušenja i kada ih iznenade problemi i prošire se među njima sukobi i parničenja, a što je naročito slučaj u ovom našem vremenu koje se odlikuje isprepletenošću interesa, zamršenošću  i brzim promjenama.

Potreba potvrđuje važnost navođenja nekih mjerila, pravila i etike, koje je neophodno  je potrebno uzeti u obzir prilikom razmatranja novonastalih situacija i pitanja čuvajući ovo važno mjesto koje ima u islamskom pravu i štiteći  ga od neozbiljnog pristupa neukih i samoproglašenih učenjaka.

Allahov poslanik, a.s., je nagovijestio opasnost koja vreba u situaciji kada neuki preuzmu razmatranja problema i idžtihad zbog  šteta po društvo i vjeru koju takvi mogu prouzrokovati. Muhammed, a.s., kaže: „Allah, dž.š.,  neće podići znanje tako što će ga oduzeti svojim robovima, ali će podići znanje tako što će usmrtiti učene ljude  a kada ne ostane ni jedan učen čovjek ljudi će za svoje  predvodnike uzeti neuke ljude koji će kada budu upitani o nečemu davati fetve koje nisu utemeljene na znanju pa će odlutati i druge u zabludu odvesti.“[7]

Hafiz Ibn Hadžer kaže: „Ovaj hadis podstiče na  čuvanje znanja  i upozorava da se ne postavljaju na rukovodeće funkcije neuki i nestručni. U njemu se ističe da je fetva  istinsko rukovođenje i upozorenje da joj se ne približavaju oni koji ne posjeduju znanje.“[8]

Imam Šatibi obrazlaže veličinu ovog rukovođenja pa kaže: „Muftija je prenosilac od Allaha, dž.š., kao i Poslanik  izvor je šeriatskih propisa za djela šeriatskih obveznika shodno njegovom promatranju  kao i Poslanik. Njegova se naredba realizira u umetu shodno proklamaciji  hilafeta kao i Poslanikova. Stoga su i nazvani  „ulul-emri“ – zaduženi za opću stvar, ili predvodnici. Pokornost njima je dovedena u vezu sa pokornošću Allahu, dž.š., i Njegovom poslaniku, a.s., kao što se navodi u riječima Allaha, dž.š.: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.”[9] [10]

Iz gore navedenog jasno se kristalizira važnost fetve, idžtihada i promatranja propisa novonastalih situacija i dimenzija stvarne potrebe za određivanje ovog znanja te  njegovog čuvanja od svakog  ko bi se poigravao sa obavezama koje zahtijeva ovo znanje  ili onoga ko ne bi izvršavao  ono što ono nalaže, ili onoga ko bi zanemario uvjete koje ono postavlja.

Drugo pitanje

PRINCIP OLAKŠAVANJA PROPISA U ŠERIJATU

Ono što je evidentno u šeriatu jeste činjenica da je ova vjera utemeljena na onome što nije teško i da treba otkloniti sve što stvara teškoće i nelagodu. Za to postoje mnogobrojni argumenti. Iščitavanjem šeriatskih propisa dolazimo da zaključka da je Allah, dž.š., dao  ovu vjeru kao milost ljudima i olakšanje. A osnova Muhammedovog, a.s., poslanstva jeste milost i blagost prema ljudima i oslobađanje od okova i stega pod kojima su bili narodi prije nas. Allah, dž.š., kaže: „Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.”[11]

Allah, dž.š., također, kaže: “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.”[12]

Muhammed, a.s., je rekao: “Allah, dž.š., me nije poslao  da otežavam drugima i sebi, već me je poslao da druge podučavam i da im olakšavam.“[13]

Najupečatljiviji  opis Muhammeda, a.s., je sadržan u riječima Njegova Gospodara koji kaže: “Koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi.”[14]

Zbog toga je Poslanik, a.s., izostavljao neke radnje i naredbe bojeći se da neće opteretiti svoj ummet kao što je to vidljivo iz njegovih riječi: “Da neću opteretiti svoj ummet naredio bih im upotrebu misvaka…”[15]

Ovakvih i sličnih primjera u Poslanikovoj, a.s., je praksi veoma mnogo, pa je stoga on tražio od svojih ashaba da u svojoj praksi sa svijetom primjenjuju lakšu varijantu i da izbjegavaju teškoće i nelagodu. Tako je rekao Muazu ibn Džebelu i Ebu Musau El-Eš’ariju, r.a.: “Olakšavajte a nemojte otežavati, obveseljavajet a ne odbijajte ljude od sebe.”[16]

Ali, pored toga u kontekstu razmatranja i proučavanja novonastalih situacija i pitanja, postoji i pravac koji ekstremno  zagovara olakšice. Ova škola  donošenja fetvi je veoma raširena na individualnom i institucinalnom planu zato što je materijalistička  priroda našeg vremena nadvladala duhovnost, egoizam potisnuo altruizam, a koristoljublje etiku.

Povećao se broj činilaca koji odvode u zabludu i odvraćaju od dobra. Onaj ko se pridržava vjere osjeća se kao da drži žeravicu u ruci  budući da je pod utjecajem raznih pokreta koji sa svih strana pozivaju u nevjerovanje i nastoje ga udaljiti od njegove vjere i uvjerenja, a ne nalazi nigdje podršku i potporu, a vrlo vjerovatno će nailaziti na one koji mu prave smetnje.

U ovakvoj stvarnosti mnogi učenjaci fikha pozivaju da se u fetvama uvaži težnja ka lakšem koliko god je to moguće, te da se primijene olakšice prilikom davanja odgovora onima koji traže fetvu kako bi im se dalo podstreka i podrške na ispravnom putu.[17]

Nema sumnje da je ova plemenita nakana utemeljena na veličanstvenoj intenciji šeriata a koja se ogleda u otklanjanju teškoće i nelagode,  postizanju koristi za vjernika i zaštita od bilo kakve štete na oba svijeta. Međutim, savremena stvarnost za pristalice ovog usmjerenja potvrđuje da postoje neka prekoračenja u vezi sa primjenom olakšica. Moguće je da se neki od njih upusti u odbacivanje šeriatskih tekstova ili da ih tumači na način na koji ne dopuštaju  arapski jezik i šeriat.

Pritisak koji čini savremeni život i odbojnost nekih ljudi prema vjeri ne daju za pravo da se žrtvuju nepromjeljivi  i općeprihvaćeni principi, ili da se napuste kategorični i jasni propisi koliko god da su društva dostigla promjene i napredak, jer su tekstovi šeriata univerzalno važeći za sve ljude, svako vrijeme i mjesto.

Šejh Muhammed Et-Tahir ibn Ašur kaže: „Opći principi šeriata su primjereni svim ljudima u svakom vremenu u čemu su saglasni svi muslimani. Oni su saglasni konsenzusom da  su opći šeriatski principi primjereni ljudima u svakom vremenu i prostoru, iako nisu obajsnili u čemu se ogleda ta primjerenost. Po mom mišljenju ona može da se predoči u dva načina:

Prvi način: Šeriat sa svojim općim principima i pravilima je validan za primjenu u različitim situacijama budući da se njegovi propisi mogu primijeniti u različitim situacijama bez ikakve nelagode, napora i poteškoća.

Drugi način: Različite situacije vremena i naroda su prijemčive za prilagodbu sukladno  propisima islama bez ikakve nelagode, poteškoća i napora, kao što je islam bio u stanju da izmijeni stanje Arapa, Perzijanaca, Kopta, Berbera, Bizantinaca, Tatara, Hindusa, Kineza i Turaka a da pri tome ne osjete nikakvu nelagodu i poteškoću prilikom odbacivanja  svojih starih i ružnih  običaja.

Jedna od grešaka i opasnosti jeste opravdavanje  trenutnog stanja i pretjerivanje u primjeni olakšica u vidu prihvatanja bilo čijeg mišljenja i postupka na osnovi bilo čijeg idžtihada (tumačenja islamskog prava) bez uvažavanja argumenata koji su  važan činilac u razmatranju problema i idžtihadu.

Dr. El-Karadavi analizira moguće motive  za ovu vrstu idžtihada pa kaže: „Zagovornici ove škole imaju misiju da zaogrnu trenutnu stvarnost u šeriatsko ruho tako što će pronalaziti razna opravdanja i tumačenja dajući im osnovu za opstanak i trajanje. Ponekad imaju za cilj da opravdaju i proguraju zakone i odredbe koje žele plasirati ljudima i procedure koje odgovaraju vlastima.

Među onima koji to čine ima iskrenih koji to čine iz svoga uvjerenja  i koji nemaju u pozadini želju da se približe bilo kome niti očekuju kakvu nagradu od vlasti, ali su zbog svoje duhovne slabosti potpali  pod utjecaj zapadnjačke kulture, filozofije i načela.

Ima i onih koji to čine  iz želje za postizanjem ovosvjetskih dobara koja su u rukama vlastodržaca ili onih koji stoje iza njih i koji upravljaju komandnim dugmadima iza paravana, ili to rade iz želje za eksponiranjem i popularnošću prema poznatom metodu razlikuj se bit ćeš poznat.

Tu su i druge metode poput metode mrkve i štapa, zatim faktori straha,  pohlepe a koji pokreću mnoge ljude  makar oni  bili nosioci naučnih zvanja ili vjerskih odora.[18]

Nije nikome nepoznato koliko negativnih tragova na vjeru ostavlja ovaj pokret, pa čak i na društva u kojima se javlja. Kroz neke svoje fetve su izbrisali različitosti koje postoje između  islamskih i neislamskih društava uz argument da je nužno uzeti u obzir promjene uvjeta i situacije u odnosu na prethodna vremena.[19]

Treće pitanje

PRINCIP OLAKŠAVANJA PROPISA IZMEĐU DVA EKSTREMNA SHVATANJA

U oblasti savremenih fetvi pojavila su se dva znanstvena pravca, jedan od njih je pretjerano otišao u smjeru  težnje ka lakšem dok je drugi otišao u drugom strožijem smjeru nepopuštanja. Pokušat ću da spomenem osnovne karakteristike obje ove škole.

Prva škola: Pretjerana strogost i predostrožnost

Osnovne karakteristike ovog pravca su:

• Fanatično slijeđenje mezheba ili mišljenja nekog učenjaka

Ovo fanatično slijeđenje mezheba se zasniva na fanatičnom ubjeđenju da je on posjednik konačne istine,  i to u stvarima koje se zasnivaju na idžtihadu, pa se više  ne može o tome raspravljati niti diskutovati što dovodi do zatvaranja vrata promatranju i mišljenju a vodi pozitivnom mišljenju samo o sebi i stvaranju ružne slike o onima koji imaju drukčije i sučeljeno mišljenje. To proizvodi ekstremno netolerantan pravac kojeg slijedi fekih ili muftija tako što druge obavezuje da slijede njegov mezheb a zabranjuje da se prihvataju mišljenja  drugih i drugi pravci  u fikhu, što vodi uskogrudosti i tjeskobi  ograničavajući se samo na ovaj stav ili mezheb ne uzimajući u obzir i druga mišljenja i stavove mezheba koji mogu odnijeti prevagu.

Imam  Ahmed kaže: „Ko ljudima daje fetve ne treba da ljude navraća na svoj mezheb i da bude nepopustljiv prema njima.“[20]

Treba znati da je stav većine učenjaka fikha zagovarali da nije obavezno da se slijedi određeni mezheb u svim stavovima koje zagovara.“[21]

Šejh Ibn Tejmija  kaže: „Ako muslimana zadesi kakva nova stvar, može pitati o njenom propisu onoga kome  vjeruje da mu može dati fetvu utemeljenu na Allahovom dž.š. šeriatu bez obzira  iz kojeg mezheba bio. Ni jedan musliman nije dužan da oponaša nekog učenjaka  u svemu što ovaj kaže. Niko od muslimana nije dužan da se striktno drži mezheba – pravca neke osobe izuzev Poslanka, s.a.v.s., i to u svemu što  on kaže i stavi u obavezu. Naprotiv, bilo čije riječi  se mogu  uzeti i odbaciti izuzev   riječi Allahovog poslanika, s.a.v.s.[22]

Dr. Jusuf El-Karadavi, govoreći o utjecaju mezhebskog fanatizma na zatvaranje vrata mišljenju i proučavanju, kaže: „Mezhebska škola koja još uvijek ima uvjerenje da je obavezno slijeđenje određenog mezheba iz čijih okvira nije dozvoljeno izlaziti, a u pogledu novih pitanja, obavezno je koristiti se idžtihadom u okviru mezheba, slijedeći mišljenja njegovih učenjaka a posebno onih kasnijih... I kada ovi budu upitani o novoj stvari i kako postupiti u datoj situaciji nužno je da potraže sličan propis  u izvorima mezheba, ili mezheba koji imaju svoje sljedbenike, a ako ne pronađu sličan propis, donesu fetvu o zabrani te nove stvari kao da je osnova u propisima koji regulišu imovinsko pravo i poslovanje ljudi zabrana izuzev dopuštenja koju su naveli prethodni učenjaci nekog mezheba.[23]

Stanje i posljedice nisu ništa drukčije kada je u pitanju fanatično slijeđenje mišljenja i stavova jedne skupine ili određenog imama. Iz okvira njihovog idžtihada se ne izlazi bez obzira da li oni pogodili istinu ili ne.

Onaj ko proučava aktuelno stanje  ljudi, promjene i razvoj koji se desio a kakav nije postojao prije u društvu uz svu složenost i zamršenost stvari, nameće nužnost novog proučavanja mnogobrojnih fikhskih pitanja koje su zasnovane na istovjetnom obraloženju,  ili su postavljene na argumentu opće dobrobiti, ili vladajućeg običaja, kao novonastale situacije u savremenom imovinskom poslovanju ljudi, kao što su razne vrste kupoprodaje, osiguranja, transakcija i sl. Ponekad čvrsto prihvatanje stavova  pojedinih fekiha i njihovih uvjeta koji nisu zasnovani na jasnom tekstu ili konsenzusu je redukcionizam i otežanje koje je u suprotnosti sa lahkoćom i širinom islama, a naročito ako je svijet u potrebi za ovom vrstom propisa koji regulišu imovinske odnose, a koje u mnogo slučajeva ulaze u sferu nužnosti ili nasušne potrebe.

Primjer za to je stanje koje vidimo u našem savremenom društvu koje je u strašnoj potrebi za znanjem nekih propisa o savremenom imovinskom poslovanju koje je prisutno u ljudskoj svakodnevnici, a što im je postala nužna potreba ili što je u tijesnoj vezi sa njihovim svakodnevnim životom, a šerijatsko pravilo glasi da je osnova u tim stvarima dozvoljenost, ali ponekad te imovinske odnose zadesi promjena koja ih odvede prema spriječenosti ili zabrani, pa se fekih odluči za preferiranje pravca zabrane  ili harama u istovjetnim primjerima poslovanja koja su se razgranala u svakodnevnom životu ljudi, i pored činjenice da je osnova u ugovorima i poslovanju dopuštenost  i regularnost[24] , a osnova u postizanju koristi dopuštenost.[25]

Ti ljudi ljudi počinju da istražuju usamljene stavove i slaba mišljenja koja oponašaju i neće da ih se odreknu ili odbijaju  da se pridržavaju određenih šeriatskih propisa u poslovanju a što je najveća propast. Kada bi im učenjaci  dali određenu vrstu širine u tim i sličnim ugovorima i precizirali im  šta je tačno dozvoljeno a izuzeli ono što je zabranjeno i odredili im koje su to alternative u šeriatu, bilo bi bolje nego da ih usmjeravaju na ovaj kruti pravac po kojem je općenito sve zabranjeno i nedopustivo u novonastalim situacijama poslovanja.[26]

Jedan od primjera u ovoj oblasti jeste slučaj konstantnog povećanja broja hadžija u posljednje vrijeme, što  proizvodi strašnu gužvu i neprilike i što je navelo mnoge  učenjake muftije da promijene idžtihad po mnogim pitanjima i da zastupaju stavove suprotne poznatim mezhebskim stavovima  kako bi olakšali hadžijam  obavljanje hadžskih obreda. Koliko se samo poteškoća dešava ljudima u situaciji kada se učenjaci strogo drže stavova svojih imama ili po njima daju fetve ne uzimajući  u obzir promjene stanja i okolnosti i promjene vremena i društva.

U danima bajrama bacanje kamenčića počinje  nakon podne namaza i traje sve do akšama. Na osnovu stava većine učenjaka, bacanje kamenčića poslije akšama nije valjano.[27]

Uprkos tome  veliki broj učenjaka istraživača i ustanova koje izdaju fetve odabrali su stav da je dozvoljeno bacati kamenčiće i noću uvažavajući načelo da treba stvari šire posmatrati i da treba olakšati  poteškoće hadžijama i smanjiti gužvu.[28]

Sigurno je da postoji potreba koja nameće da se ponovo razmotri pitanje bacanja kamenčića  prije nastupanja podne-namaza, posebno za one koji se žure da napuste Mekku drugi dan od dana tešrika uzimajući u obzir s obzirom teškoće i nevolje koje je prouzrokovalo bacanje kamenčića poslije podne-namaza proteklih godina. Nije nepoznato da pravilo koje važi za radnje hadža, koliko god ide u pravcu da se slijedi Poslanikova, a.s., praksa, također, ide i u pravcu da se ljudima olakšaju poteškoće i otklone neprijatnosti. Fetvu o dozvoljenosti  donijeli su neki učenjaci iz reda tabiina, a to je i stav hanefijskog mezheba.[29]

• Prihvatanje samo bukvalnog značenja teksta

Zaista je uzimanje u obzir i isticanje šeriatskih tekstova osnova vjere i zahtjev šeriata. Mudžtehidu nije  relevantno razmatranje nekog pitanja ukoliko nije uvažio tekstove i postupio prema njima. Međutim,  devijacija nastaje kada se drži bukvalnog značenja teksta ne uzimajući u obzir  njegove različite aspekte i intencije. Da postoji ovakav pravac potvrđuju riječi Dr. Saliha El-Mezida koji  kaže: „U ovom našem vremenu su se pojavili pojedinci koji kažu da je dovoljno za neku osobu da bi se bavila idžtihadom i rješavala šeriatska pitanja, da nabavi mushaf, Ebu Davudov Sunen i neki jezički rječnik.“[30]

Ova vrsta, da ih nazovemo,  parazita ne mogu osjetiti prirodu fikha, a da i ne spominjemo bavljenje idžtihadom. Njih Dr. El-Karadavi naziva „Neozahirije“, iako po mom mišljenju postoji razlika u poređenju, i za njih kaže: „Pravac koji protežira doslovno tekstualno slijeđenje, čije sam pristalice nazvao „Neozahirije“ (novi bukvalisti), većina njih se bavi hadisom, ali nisu se nikad bavili fikhom kao naukom i njenom metodologijom. Nisu proučili razilaženje učenjaka fikha i njihovu sposobnost da izvedu zaključke na osnovu teksta. Skoro da se i ne zanimaju za intencije šeriata i obrazlaganje propisa  shodno promjeni vremena, mjesta  i stanja.“[31]

Kod ove vrste ljudi jezici i pera  najlakše i najbrže kažu za nešto da je haram bez ikakvog uvažavanja veličine ove riječi, bez ikakavog podastiranja validnih šeriatskih argumenata i pravila  kao dokaz da je nešto uistinu haram –zabranjeno, usmjeravajući ljude na najstrože pravce obligacije. A Allah, dž.ž., je upozorio na to riječima: „I ne govorite neistine jezicima svojim: "Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno", da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti.”[32]

Koliko je samo dozvoljenih vrsta poslovanja proglašeno haramom?! Koliko je  vrata znanja i spoznaje zatvoreno a ljudi izvedeno iz kruga islama na osnovu tvrdnji da je  sve to suprotno apsolutno jasnim i decidnim tekstovima i bukvalnim značenjem, a da nije tako kod relevantnih učenjaka.

Imam Ibn El-Kajjim kaže: “Muftiji nije dozvoljeno da svjedoči da je Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, a.s., učinio nešto dozvoljenim ili zabranjenim, da je nešto stavio u dužnost ili učinio pokuđenim, osim ako zaista zna da je  u kur’anskom tekstu ili hadisu navedeno  da je dozvoljeno, zabranjeno, naređeno ili pokuđeno…

Mnogi iz redova rane uleme kažu: “Neka se pripazi bilo ko da kaže: “Allah je dozvolio nešto, a zabranio nešto, a Allah, dž.š., mu kaže:  “Slagao si, Ja to nisam učinio dozvoljenim, niti sam učinio zabranjenim.”[33]

Ovo upozorenje se odnosi na izdavanje Allahovih, dž.š, propisa u kategoričkom smislu a odnose se na novonastale vanredne situacije i događaje  bez temeljitog znanja, što nedvojbeno stvara poteškoće i nelagodu svijetu, a što je u suprotnosti sa tolerantnošću i blagosti šerijata. U zadnje vrijeme se desilo da su neke osobe  cjelokupne zajednice proglasili nevjernicima, pa su čak proglasili da činjenje grijeha uzrokuje izlazak iz vjere. U tu vrstu ljudi spada Mahir Bekri, jedan od članova sekte „Tekfiri hidžre“, koji je rekao: „Riječ „asi“ –znači griješnik i jedan je od naziva za nevjernika a ona je ekvivalent riječi „kafir“ – nevjernik upotpunosti. Osnova toga je pitanje imenovanja statusa osobe, jer u Allahovoj vjeri se ne može nazvati jedna osoba u isto vrijeme muslimanom i nevjernikom.[34]

Ovaj pravac koji se temelji na bukvalnom shvatanju tekstova bez pronicanja u suštinu je odveo islamski ummet u teškoće, a muslimane u nelagodu i rigidnost. Nema sumnje da je to produžetak stava sekte Haridžija  u smislu pooštravanja propisa i sužavanja kako prema sebi tako i prema svijetu, ili sekte Zahirija poznatih po svojim izdvojenim shvatanjima i čudnim i usamljenim razmišljanjima.

• Pretjerivanje u primjeni principa preventivnog sankcioniranja  i prihvatanje stava suzdržanosti  u situacijama razilaženja

Mnogi  tekstovi ukazuju na činjenicu da se uzima u obzir princip preventivnog sankcioniranja (sedduz-zeri'a) i isti primjenjuje kako bi se očuvale glavne intencije šerijata i kako bi se potvrdilo opće pravilo na kome se zasniva šerijat, a po kojem je cilj šerijata obezbjediti korist a odstraniti i spriječiti štetu.

Ibnul Kajjim je lijepo rekao: “Kada Allah, dž.š.,  nešto učini zabranjenim On to čini na  način da metode i sredstva ukazuju na to. On i njih čini zabranjenim – haram kako bi se ostvarila i potvrdila  Njegova zabrana  i zapriječilo približavanje narušavanju Allahovih, dž.š., propisa. Jer, da je Allah, dž.š., učinio sredstva  i razloge koji  vode nekom zabranjenom propisu dozvoljenim, to bi bila manjkavost za zabranu i podstrek ljudima da ga čine“.[35]

Ponekad se dogodi da postoji nesnalaženje u pozivanje na princip preventivnog sankcioniranja (sedduz-zeri'a), a ponekad, opet,  pretjerivanje u njegovoj upotrebi što može odvesti u blokadu prevlađujuće koristi na račun štete koja se može pretpostaviti ili očekivati prema mišljenju pravnika, pa se na taj način zatvaraju vrata i čini ružan postupak prema šerijatu, a da toga takav pravnik nije ni svjestan. Primjer za to je da neko učini zabranjenim sadnju grožđa bojeći se da se ono ne upotrijebi za spravljanje vina, ili zabrane da se grade kuće u blizini jedna druge iz straha da se ne počini blud. Islamski učenjaci su saglasni da radnje na kojima se baziraju ovi primjeri i njima slične se ne smiju zabranjivati, jer je očekivana korist preovlađujuća te se ne smije izostaviti zbog neke štete koja se pretpostavlja i sumnja u njen nastanak.[36] 

Ponekad se desi da današnji učenjaci fikha pretjerano odbacuju preuzimanje dostignuća od drugih naroda do koji su oni došli u organizacijskom, naučnom, spoznajnom i inovativnom smislu smatrajući to novotarijama u vjeri i proturječju Uputi Prvaka svih poslanika, a.s.“[37]

Onaj ko proučava savremena pitanja u oblasti ekonomije i medicine vidjet će da većina njih dolazi iz neislamskih zemalja. Generalno odbacivanje samo na osnovu porijekla  jeste jedna vrsta okamenjenosti i redukcionizma. Nove stvari i činjenice  stalno se pojavljuju među ljudima zbog njihove međusobne komunikacije sa drugim narodima u pogledu običaja, organizacijskog uređenja, tako kada bi muftija zatvorio vrata fetvama i kada bi neopravdano i bez ikakvih argumenata bio strog ljudi bi se udaljili od vjere i izgubili bi se bez ikakve potrebe da pitaju muftiju. Stoga je veoma važno da se spriječe i zatvore  svi putevi  koji vode pretežno šteti, makar ti putevi bili  sami  po sebi dozvoljeni. Također, potrebno je otvoriti te puteve koji  vode pokornosti i djelima koja približavaju Allahu, dž.š., a čija korist je pretežna.[38]

Jedna od karakteristika pravca koji preferira  sužavanje,  restrikciju  i nefleksibilnost u fetvama o novonastalim problemima jeste primjena principa predostrožnosti  po svim pitanjima u kojima se učenjaci razilaze učenjaci, a u kojima se muftija opredjeljuje za strogu zabranu ili strogu naredbu uz obrazloženje da na taj način zatvara put ka nemarnom odnosu prema primjeni propisa ili  da tako sprečava da se ne upusti u sumnjivo djelo, te zbog toga generalizira  ovakav propis za sve ljude, stanja i okolnosti.

Primjer takve metode jeste  potpuna zabrana rada ženi makar to bilo u okvirima šerijatskih pravila i uprkos činjenici da za to postoji stvarna potreba.[39]

Isti je slučaj sa zabranom svih vrsta fotografskih i video snimaka unatoč povećanoj potrebi za tim u ovom našem vremenu[40], kao i druga pitanja po kojima su učenjaci izrekli svoje odobravanje uz određena pravila i uvjete.

Neophodno je napomenuti u ovom kontekstu da je prakticiranje određene vrste predostrožnosti u ličnom životu  prihvatljivo kod svake osobe jer je to vid pobožnosti i spokoja  za dušu. Međutim, nametanje takve prakse ljudima općenito injena primjena u  davanju fetve dovodi ih u teškoću i presiju.[41]

Što se tiče fikhskog pravila „Poželjno je izbjeći neslaganje“[42] nije uvijek općenitog značenja, jer su učenjaci postavili određene uvjete pod kojima bi primjena ovog pravila bila poželjna:

1. da izbjegavanje neslaganja ne odvede u nešto što je šeriatom zabranjeno kao što je izostavljanje vjerodostojnog sunneta ili činjenja nečega nepoželjnog – mekruha, ili izbjegavanje postupanja na osnovu usvojenog pravila.
2. da sučeljeni argument ne bude nedvojbeno slab. Ovakvoj vrsti neslaganja se uopće  ne poklanja pažnja.
3. da izbjegavanje neslaganja ne odvede u drugo neslaganje.
4. da onaj ko se koristi pravilom nije mudžtehid. Jer, ako je mudžtehid nije mu dozvoljeno da bude rezervisan po pitanjima u kojima je dozvoljeno koristiti idžtihad. Naprotiv, treba da donosi  fetve na osnovu argumenata i dokaza koji kod njega imaju prevagu.[43]

Dr. Ja'kub El-Bahusejn prilikom pojašnjenja nekih posljedica   rezervisanog postupanja u svim neslaganjima koja su se dogodila kaže: „Razlog oprečnosti ovog pravila sa načelom otklanjanja  teškoće, jeste u tome što obavezna primjena pravila predostrožnosti  i uzimanje sigurnijeg znači obligatnost činjenja svih radnji  koje potencijalno podrazumijeva zapovijest, ili izbjegavanje svih radnji u situaciji kada postoji sumnja. To implicira  umnožavanje radnji koje je  mukellef – šerijatski obveznik dužan izvršiti ili ih izbjeći. Sve ovo implicira umnožavanje obaveza, a to se ne slaže sa tendencijom smanjivanja, olakšavanja i otklanjanja neprijatnosti i teškoće. Naprotiv, neki učenjaci kažu: „Da šeriatski obveznik, organizira jedan svoj dan tako što će se pridržavati pravila predostržnosti a koje se ne navode u nepobitnim dokazima, sam bi doživio velike poteškoće i neprijatnost. Šta bi bilo da sve svoje vrijeme tako organizira i da to zahtijeva  od svih ljudi. To bi vodilo poremećaju u sistemu života ljudi i štetilo bi njihovim životnim interesima.“[44]

Druga škola: Odlikuje se pretjeranom popustljivošću i olakšicama

Najvažnije karakteristike ove škole su:

• Pretjerana popustljivost u primjeni maslehe – interesa makar bila u kontradikciji sa tekstovima

Interes (masleha) koji se može uzeti u obzir sa šeriatskog aspekta nije sam po sebi samostalan argument, već je ukupan rezultat pojedinačnih  argumenata iz Kur'ana i sunneta čija je uloga da štite pet univerzalnih ciljeva šeriata, pa je racionalno neprihvatljivo  da je interes (masleha) u kontradiktornosti sa svojim značenjem i smislom. Budući da su uvažavanje interesa kao važnog argumenta potvrdili pojedini tekstovi, to bi se onda moglo tretirati  kao kontradiktornost  smisla i značenja sa svojim argumentom, ako dolazi sa onim što je njegova suprotnost, što je potpuno besmisleno.[45]

Prema stavu islamskih učenjaka, masleha (interes) je u skladu sa intencijama šerijata i ne proturiječi tekstu ili konsenzusu u potpunoj svojoj realizaciji ili u većini slučajeva i koja faktički donosi opću korist.  Ali, ako je masleha (interes) u kontradikciji sa navedenim, onda nema nikakav značaj kod većine učenjaka fikha i metodologije fikha, izuzev ono što se navodi od imama Et-Tufija koji je zagovarao nužnost davanja prednosti maslehi (interesu) općenito nad tekstovima i idžmaom (konsenzus) kada su u međusobnoj kontradiktornosti.[46]

Takav je primjer i fetva koju je izdao uvaženi prethodni muftija u Arapskoj Republici Egipat u kojoj dopušta bankovnu proviziju i pored jasnog znanja da se radi o kamati, i da time ooponira tekstovima i konsenzusu koji glasi da je kamata zabranjena kako u malim tako i u velikim količinama.[47]

U skorije doba su se pojavile neke fetve koje dopuštaju prodaju  alkohola zbog interesa države u privlačenju  turista, zatim dopuštanje da se ne posti za vrijeme ramazana kako se ne bi narušio interes (masleha) biznisa u jednoj državi. Tu spada i fetva po kojoj je dopušteno da se posluje sa kamatom radi pospješivanja i rasta trgovačkih aktivnosti i sl.[48]

Sve navedeno i slično je proizašlo s tvrdnjom primjene interesa (masleha) i kompatibilnosti  šeriatskih propisa s novonastalim životnim situacijama.

• Istraživanje olakšica i uzimanje propisa iz raznih mezheba

Šerijatske olakšice su potvrđene Kur'anom i sunnetom i nema nikakve smetnje da se njima koristi na temelju riječi Muhammeda, a.s., koji je rekao: „Zaista Allah voli da se koriste Njegove olakšice kao što voli da se primjenjuju Njegovi  pritvrđeni propisi.“[49]

Što se pak, tiče istraživanja olakšica mezheba koje su nastale na osnovu idžtihada i njihove primjene bez ikakve potrebe koja bi nagnala muftiju da se posluži njome, zatim prebacivanja iz jednog u drugi mezheb, zatim uzimanje mišljenja više učenjaka po jednom fikhskom pitanju tražeći olakšicu, takav postupak su pokudili učenjaci i upozorili da se ne koristi. Njihov vođa u tome je Poslanik, a.s., koji kaže: "Ja se za vas bojim tri stvari koje će se desiti: „Poskliznuće učenjaka, raspravljanja licemjera na osnovu Kur'ana i ovosvjetskih blagodati koje će vam se ponuditi.“ [50]

Poskliznuće učenjaka je razlog straha zbog neke opasnosti da će to dovesti do poskliznuća svijeta. Onaj ko slijedi poskliznuća uleme u sebi je sakupio sve vrste zla.

Neki savremeni učenjaci spominju razilaženje učenjaka u vezi sa dozvoljenosti postupanja po olakšicama osobi  koja obnaša funkciju muftije ili učenjaka koji razmatra i  novonastala pitanja i slučajeve.[51]

Moguće je da priča o razilaženju učenjaka i nije vjerodostojna generalno uzevši i to iz sljedećih razloga:

• Razilaženje koje su naveli a koje se tiče dopuštenosti slijeđenja olakšica uzeli su na osnovu razilaženja u vezi sa pitanjem dopuštenosti običnom čovjeku da bira učenjaka, koji je dostigao nivo idžtihada kojeg će slijediti, i da ne postoji razlika između dobrog i boljeg. No, i pored toga, iako su se razišli po ovom pitanju, ipak su se složili da, ukoliko im se otkrije koje je preferirano mišljenje učenjaka dužni su ga slijediti i nije im dozvoljeno da istražuju olakšice učenjaka i njihova  zastranjenja te da po tome postupaju  bez potrebe i ograničenja.[52]

Nije korektno da se spominje razilaženje među učenjacima u vezi sa jednim propisom pozivajući se na drugi koji se razlikuje po značenju i sadržaju i među kojima nema nikakve povezanosti, a sve to kada se gleda iz ugla običnog čovjeka. Međutim, kada je riječ o mudžtehidu i muftiji nije im dozvoljeno da izdaju fetvu osim na osnovu saznanja do kojih je došao svojim idžtihadom i proučavanjem.[53]

• Neki učenjaci su dozvolili da se može uzeti bilo koja olakšica koju zastupaju neki učenjaci, i to samo kada su u pitanju obični ljudi, kao što smo to spomenuli, i da to bude samo u slučaju nužde, i pod uvjetom da mu nije u cilju slijeđenje strasti i hirova. Imam Ez-Zerkeši o tome kaže: „U Nevevijevim fetvama odlučno se odbacuje mogućnost istraživanja olakšica u svrhu slijeđenja. U nekim svojim drugim fetvama, kada je upitan o sljedbeniku jednog mezheba, da li mu je dozvoljeno da slijedi stavove drugog mezheba u kojima se nalaze olakšice u slučaju nužde i sl., odgovorio je:

„Dozvoljeno je nekome da postupa po fetvi onoga ko je kompetentan da izdaje fetve, o čemu postoji saglasnost uleme, ali pod uvjetom da ne izabira samo olakšice i da nema namjeru da pita onoga za koga zna da  njegov mezheb naginje olakšicama po tom pitanju.“[54]

Dakle, učenjaci ne dozvoljavaju da se ide za olakšicama izuzev u posebnim situacijama koje opravdava potreba i stanje onoga ko pita pa stoga to i ne može biti put i metoda  muftije u izdavanju fetvi svakom ko postavlja pitanje  ili u svakom novom  slučaju po svom hiru i prohtjevu.[55]

• Jedan  broj učenjaka navode da postoji konsenzus da je zabranjeno pabirčenje  olakšica kako bi se primijenile pa čak ako se radi i o običnom čovjeku. U te učenjake se ubraja Ibn Hazm,[56] zatim Ibn Salah[57] i Ibn Abdul-Berr koji je rekao: „Nije dozvoljeno običnom čovjeku, na osnovu konsenzusa učenjaka,  da istražuje olakšice da bi ih primjenjivao.“[58]

Imam Eš-Šatibi je opširno govorio o lošim posljedicama koje se javljaju kao rezultat pabirčenje mezhebskih olakšica kao i opasnost ove metode u davanju fetvi.[59]

Pretjerana primjena olakšica nije odlika vrsnih učenjaka, a Ibn Sem'ani je sustezanje od pabirčenja olakšica smatrao jednim od uvjeta  idžtihada. Potom je klasificirao one koji olahko posu za olakšicama i svrstao ih u dvije grupe:

• Oni koji ne posvećuju dovoljno pažnje traganju za dokazima i metodam izvođenja propisa i brzopleto izvodi zaključke. dokaze i metode dolaska do propisa i prihvata prvo što zapazi i razmotri. Ovakvi učenjaci  ne pristupaju idžtihadu ozbiljno i njima nije dozvoljeno da daju fetve.
• Oni koji olahko  dolaze do olakšica kroz tendenciozno tumačenje sunneta. Ovakvi  učenjaci se olahko odnose prema svojoj vjeri i oni su veći griješnici od prve grupe.[60]

Primjetno je da  metod popustljivosti zasnovan na traganju za olakšicama i vodi  slijeđenju strasti i rušenju sistema šerijata.

„Kada neki obični neupućeni čovjek iznese svoj problem i pitanje muftiji i kada mu kaže: „Udalji me od  strasti i uputi me na slijeđenje istine, on ne može u ovoj situaciji  da mu kaže: „U vezi sa tvojim pitanjem su dva stava, a ti po svome nahođenju izaberi ono što želiš.“[61] Ili kaže: „Ja ću istražiti za tebe stravove islamskih učenjaka koji ti mogu odgovarati. Imam Ahmed je rekao: „Kada bi čovjek postupao prema svim olakšicama, prema mišljenju Kufanaca u vezi sa nebizom – sokom od grožđa, Medinelija u vezi sa  muzikom, Mekkelija u vezi sa mut'om – privremenim brakom, bio bi griješnik.“[62]

Prenosi se od Ismaila El-Kadija da je rekao: „Ušao sam kod El-Mu'tedida pa mi je dao knjigu a kada sam je pogledao vidio sam da su u njoj sakupljena sve olakšice u kojima su učenjaci posrnuli i argumente koje su upotrijebili svaki od njih. Ja sam rekao: „Pisac ove knjige je otpadnik.“ On mi  je rekao: „Zar ovi hadisi nisu ispravni?“ Rekao sam: „Hadisi su onakvi kako su preneseni, ali onaj ko je dozvolio ono što opija nije dozvolio privremeni brak, a onaj ko smatra privremeni brak dozvoljenim ne smatra opojno piće dozvoljenim. Ne postoji učenjak a da nije posrnuo u nekim svojim stavovima, a onaj ko sakuplja posrnule stavove učenjaka a zatim po njima postupa, njegova vjera je otišla. Potom je E-Mu'tedid naredio da se ta knjiga uništi.“[63]

Veoma je vjerovatno da naša savremena stvarnost može posvjedočiti postojanje nekih aspekata pretjerane popustljivosti nekih učenjaka fikha u spajanju stavova različitih fikhskih škola – mezheba i pabirčenju olakšica u cilju njenih primjena, kao što je to prisutno kod onih koji sastavljaju zakone i pravilnike, ili dokazuju islamijat zakona na osnovu ove vrste eklekticizma. Što se pak, tiče situacija u kojima je nužno primijeniti ovu metodu u tom slučaju može joj se dati onoliko prostora samo koliko zahtijeva ta nužnost.

• Upotreba fikhskih dosjetki i lukavstava radi zaobilaženja  šerijatskih naredbi

Ovo je jedna od karakteristika škole pretjerane popustljivosti u upotrebi olakšica. U sunnetu se navodi zabrana ovakve prakse, jer je Poslanik, a.s., rekao: „Nemojte da počinite grijeh koji  su počinili Jevreji kada su ono što je Allah zabranio dozvolili sa najprostijim dosjetkama i lukavstvima.“[64]

Na osnovu toga većina učenjaka je saglasna da fikhske dosjetke i lukavstva nije dozvoljeno koristiti.[65]

U vezi sa tim imam El-Karafi kaže: „Ako o jednom pitanju postoje dva mišljenja, jedno strožije a drugo sa olakšicom,  muftija ne treba da donese  fetvu za  mase sa strožijim stavom, a za posebne krugove vladara sa olakšicom, jer je to veoma blizu pokvarenosti i izdaji vjere  i poigravanju  sa muslimanima. To bi bio dokaz da su srca prazna i da u njegovom srcu nema veličanja Allaha, dž.š., i bogobojaznosti, već da je ono obuzeto zabavom, vlastoljubljem i približavanju ljudima  a ne Allahu, dž.š., da nas Allah sačuva svojstava nemarnih ljudi!“[66]

Ebul-Velid El-Badži prenosi da  je čuo od jednog svog savremenika da mu se dogodio jedan slučaj, o kojem je grupa muftija  u njegovoj odsutnosti,  izdala fetvu koja je išla na njegovu štetu. Kada su mu došli rekli su: „Nismo znali da se fetva odnosi na tebe, a onda su izdali fetvu po drugoj predaji. Zatim je rekao: „Nema nikakve dvojbe među muslimanima čije je mišljenje relevantno  da ovako nešto nije dozvoljeno.“[67]

Imam Ibn El-Kajjim je podrobno govorio o zabranjenim dosjetkama i lukavstvima muftiji kao i onome što je dozvoljeno, pa je rekao: „Muftiji nije dozvoljeno da istražuje i primjenjuje zabranjene i pokuđene dosjetke, kao ni olakšice pomoću kojih želi ostvariti neku korist, jer je to grijeh, a zabranjeno je i traženje fetve u tom smislu. Ali, ako mu je ispravna namjera u dosjetki koja je dozvoljena i u kojoj nema sumnje niti štete, ali koja ima za cilj da oslobodi onoga koji traži fetvu od nelagode i pita muftiju za rješenje, dozvoljeno mu je, čak i poželjno, jer je Allah, dž.š., uputio Svoga roba Ejjuba, a.s., kako da se oslobodi zakletve.  Vjerovjesnik, a.s., je uputio Bilala, r.a., da proda datule za nekoliko dirhema a da zatim kupi druge datule za druge dirheme i na taj način se oslobodi kamate. Najbolji izlaz je onaj koji oslobađa osobu od grijeha, a najgora dosjetka je ona koja vodi u grijeh i haram i kojom se hoće osloboditi stroge obaveze koju je propisao Allah, dž.š., i Njegov poslanik, a.s. A Allah je Onaj koji upućuje na ispravan put.[68]

Mnogi savremeni učenjaci fikha su se upustili u davanje fetvi kojima dozvoljavaju  mnoge vrste zabranjenih poslovanja služeći se dosjetkama  i lukavstvima u zaobilaženju šerijatskih naredbi, kao što su npr. razni  savremeni oblici fiktivne prodaje, ili poslovanje sa bankovnom kamatom, ili dosjetka kojom se izbjegava obaveza izdvajanja  zekata ili oslobađa od dugova. Slično tome je dozvoljavanje tzv. običajnog braka s ciljem zaobilaženja propisa o bludu, ili fiktivno vjenčanje pomoću kojeg bi ženi postalo dopuštenim sklapanje braka s prvobitnim mužem nakon što s njim definitivno rastala, sve to i drugo je pokuđeno zaobilaženje šerijatskih propisa.[69]

Četvrto pitanje

PRAVILA PRIMJENE PRINCIPA OLAKŠAVANJA PRILIKOM IZDAVANJE FETVE

Islamski propisi se odlikuju umjerenošću i lahkoćom. Stoga je nužno da onaj ko proučava propise novonastalih pitanja, a bavi se fetvom i idžtihadom, bude srednjeg umjerenog puta i da ostane između dvije krajnosti, ekstremne  strogosti i popustljivosti,  kao što je rekao imam Eš-Šatibi: „Muftija je osoba koja je dostigla najviše stepene i on ljude vodi umjerenom srednjem putu koji je prikladan širokim masama. On ih neće usmjeravati ekstremno strogim propisima niti ekstremnoj dopuštenosti u propisima.

Dokaz da je ovo ispravno jeste  činjenica da je to pravi put kojeg je iznjedrio islamski šerijat. Već je prije naglašeno da Zakonodavac hoće obveznika – mukellefa obavezati  srednjim, umjerenim putem bez ikakavih pretjerivanja. Ako iz tog okvira izađu oni koji traže fetvu izašli su iz okvira intencija šerijata. Stoga je svako udaljavanje od srednjeg puta  pokuđeno kod relevantnih učenjaka, budući da je svako to udaljavanje, udaljavanje od ravnoteže bez čega nema ostvarenja interesa ljudi. Ekstremna strogost je propast, a isto tako i ekstremna popustljivost, jer ako se onaj ko pita i traži fetvu usmjeri putem strogosti i teškoća biće mu omražena vjera i moguće je da ga  odvede u stanje da prestane sa ponašanjem koje ga vodi ispravnim putem spasa na budućem svijetu, a što je primjetno i evidentno. A ako se pak, usmjeri putem ekstremne dozvoljenosti to može biti naznakom da postupa po svojim hirovima i strastima, a šerijat je došao sa eksplicitnom zabranom hirova i strasti jer vode u propast, a argumenti koji na to ukazuju su brojni.“[70]

Naznake koje smo naveli u vezi  strogih pravaca i metoda kao i onih krajnje liberalnih imaju za cilj  da nam se na osnovu njih razjasni srednji, umjereni pravac, jer se stvari najbolje definišu na osnovu svojih suprotnosti i razlikuju na osnovu kontrasta.

Neki učenjaci su dozvolili muftiji da može biti strog u davanju fetve iz preventivnih razloga   prema osobi koja namjerava   počiniti grijeh  ne obraćajući pažnju za tim, a istraživat će olakšice onako kako to nalažu argumenti za osobu koja je pretjerano stroga prema sebi ili drugome kako bi se ostvario cilj fetve a to je da se onaj ko postavlja pitanje i traži fetvu vrati na srednji put.[71]

Zato je muftija dužan da uzme u obzir stanje onoga ko pita i traži fetvu ili realnost novonastale situacije, pa će prema svom gledanju ići prema traženoj sredini pravedno bez pretjerivanja s jedne strane i nemara i pospustljivosti s druge strane, shodno sadržaju  argumenata i osnovama fetve. Kako je to lijepo sročio  imam Es-Sevri riječima: „Pravi odraz znanja kod nas je kada pouzdana osoba da olakšicu, a što se tiče strogosti to svako umije.“[72]

Jasno je da on tim svojim riječima podrazumijeva  slijeđenje intencije šerijata i uzimanja onoga što je najbolje i najlakše, ali na osnovu šerijatskih argumenata.

Nema sumnje da je ovo pravac pobožnih i umjerenih učenjaka, a što je obavezno svojstvo osobe koja se izloži davanju fetvi i govoru u ime šerijata, naročito u ovome vremenu.

Znanje  sprečava da se utvrđuje  propis na temelju neznanja, pobožnost je zaštita da se utvrđuju  propisi prema hirovima, a umjerenost je garant da se ne podlegne pretjerivanju i nemaru. Ovakav trend treba da preovladava a što je ispravan šerijatski idžtihad kojem pozivaju učeni imami.[73]

Stoga, bilo je nužno potrebno da se uspostave principi i pravila  za izdavanje fetvi prilikom primjene olakšica realizirajući intenciju šerijata prema kojoj se u obavezu ljudima stavlja ono što je najkorisnije na ovom i budućem svijetu.

Ukazat ću na neka pravila i principe kojima se uređuje primjena načela olakšavanja  a koje su potvrdili učenjaci prilikom razmatranja novonastalih situacija u savremenom dobu:

• Znanje i pravednost su najvažniji uvjeti koje mora ispuniti muftija

Da bi neko mogao da razmatra novonastale situacije  moraju se ispuniti mnogobrojni uvjeti a neki od njih su znanje i pravednost. Što se tiče znanja kao uvjeta u to spada iznošenje šerijatskog propisa na najpotpuniji način nakon što se upoznalo sa slučajem iz svih uglova.

Uvjet pravednosti  podrazumijeva  nepopustljivosti nepristrasnost u fetvi uz uvažavanje  istine kao osnovnog kriterija. Uz to probleme ljudi treba razmatrati u duhu i načelu olakšavanja šerijatskih propisa postičući ih na umjerenost u njihovom djelovanju.

Pored toga postoje i drugi dodatni uvjeti koje upotpunjuju uvjet znanja i pravednosti koji se moraju naći kod onoga koji razmatra novonastala stanja.

Međutim, ustanove  idžtihada i donošenje fetve o  novonastalim situacijama i događajima su pogodile neki poremećaji koji su ih udaljili od principa i osnova koji su  su trasirali  učenjaci . Ova vrsta poremećaja se desila   zbog zastranjivanja u izdavanju propisa,  načina razmatranja  novonastalih situacija, ili zbog  nedostatka iskrenosti i pobožnosti u fetvama i idžtihadu.

Na to ukazuje i događaj koji se desio u ranom periodu, a kojem svjedoči imam Malik kada kaže: „Ništa mi nije bilo teže od činjenice da me neko upita o halalu i haramu jer se mora izreći kategoričan stav u pogledu Allahovih propisa. Ja sam zapamtio učenjake i fekihe u ovim našim krajevima kojima je smrt bila draža nego da ga upitaju o nekom problemu, a u ovom našem vremenu sam sreo neke naše učenjake koji vole da govore o tome i da daju fetve, a kad bi razmislili o onome kuda će doći sutra  sigurno bi se ustegnuli ili se manje manje  upuštali u to. Omeru bn El-Hattabu i Alkami[74] kao najodabranijim ashabima koji su živjeli u najodabranijem vremenu u kojem je poslan Muhammed, a.s.,  pristizala su pitanja pa su oni okupljali ashabe  Allahovog poslanika, a.s.,  a zatim su na osnovu toga izdavali fetve, dok se  naši savremenici  ponose što daju fetve pa im je dato samo toliko znanja.[75]  

Iz riječi imama Malika jasno  nam se razaznaje da je najbolja ona  metoda koju su slijedile prve generacije učenjaka prilikom razmatranja problema i bavljenja idžtihadom, tj. staloženost i izbjegavanje žurbe u davanju fetvi, te ulaganje maksimuma u istraživanje  i proučavanje,  uz intenzivne  konsultacije po određenom pitanju, te izbjegavanje svega onoga što narušava sistem proučavanja, razmatranja, idžtihada i fetve.[76]

• Preciznost i provjera pitanja prije nego što se izda fetva sukladno principu olakšavanja  u cilju realizacije intencije šerijata  koja je u vezi  sa stanjem šerijatskog obveznika

Rješenje pitanja koja se odnose na novonastale situacije i probleme je jedno od najosjetljivijih i najkomplikovanijh pitanja budući da onaj ko ih razmatra i proučava prvi put se susreće sa ovakvim temama koje se nisu navodile prije i o kojima nije preneseno mišljenje prve generacije učenjaka. To su  sasvim nove teme kojima preovladava pečat savremenog doba  koje se odlikuje izumima i naučnim rješenjima za raznovrsne kako stare tako i nove probleme.

Polazeći od ove konstatacije  nužno je da fekih precizno razumije novonastalo pitanje  i da ga ispravno percipira prije nego što se upusti u potragu za rješenjem i pronalskom odgovora za onoga ko o njemu pita. Pravilan odgovor na neko  pitanje zavisi od pravilne  percepcije.  Koliko je samo postavljeno pitanja muftiji ili učenjaku  iz perspektive koju on ne poznaje i tražilo se da o tome govori? Svijet je živio jednu stvarnost a učenjak istraživač imao percepciju sasvim drugog problema i tako izražavao svoj stav o tome.

Dakle, nužno je razumijevanje problema iz svih aspekata i upoznavanje sa svim njegoviim dimenzijama, okolnostima, osnovama, ograncima, definicijama i svim drugim stvarima koje mogu imati utjecaj na doneseni propis po tom pitanju.[77]

Zbog važnosti ove odredbe, u pismu koje je Omer ibn El-Hattab poslao Ebu Musa'u El-Eš'ariju, r.a., on naglašava nužnost preciznog poznavanja stvarnosti i kaže: „Znaj da je sudstvo  farz,  jasna obaveza i sunnet koji se slijedi, i dobro budi upućen u problem koji dođe na tvoje ruke, jer ne koristi priča o istini ako se ne može ostvariti... A zatim, razumijevanje, razumijevanje onoga što je došlo pred tebe a ne navodi se u Kur'anu  niti u hadisu, i upotrijebi analogiju u tom slučaju, s tim da moraš poznavati slične primjere propisa a zatim se odluči za ono za šta misliš da je Allahu, dž.ž., najdraže i da je najbliže istini.[78]

Također je nužno da muftija provede temeljito istraživanje  te da ne donosi fetvu na brzinu. Staloženost prilikom proučavanja  pitanja se nameće zbog činjenice da se iznenada može pojaviti novi detalj koji može promijeniti suštinu pitanja, pa ako izda fetvu ili da svoj sud na osnovu skromnog proučavanja ili nedovoljnog istraživanja i provjere, vjerovatno neće  pogoditi ispravan odgovor a moguće je da zapadne u zabranjene stvari u koje zapadaju mnogi ljudi.[79]

Od Vjerovjesnika, a.s., se prenosi da je tražio da se prilikom idžtihada i davanja fetve dobro provjere činjenice i bude siguran, a na to upućuju njegove riječi: „Kome se  izda fetva bez provjere  grijeh je na leđima onoga ko mu je dao fetvu.“[80]

Također, Muhammed, a.s., je rekao: „Onaj od vas ko je najodvažniji u davanju fetvi najmanje se plaši vatre.“[81]

Od Ibn Mes'uda, r.a., se prenosi da je rekao: „Ko odgovori ljudima na svako pitanje koje postave, taj je lud.“[82]

Ibn Mes'ud bi bio pitan o nekim temama pa je razmišljao po cijeli mjesec, a zatim bi rekao: „Gospodaru moj, ako je istina onda je od Tebe, a ako je greška onda e od Ibn Mes'uda.“[83]

Od Imama Malika se prenosi da je rekao: „Ja razmišljam o jednom pitanju više od deset godina, i sve do sada nisam našao zadovoljavajući 0dgovor na njega.“[84]

Zatim je još rekao i ovo: „Moguće je da mi dođe takvo pitanje da o njemu razmišljam noćima.“[85]

Nema nikakve sumnje  da ovi hadisi  i predaje  ukazuju da je veoma bitna provjera i sigurnost prilikom davanja fetve i da se ne žuri prilikom odgovora a da se ne provjeri i prouči problem. Muftija koji daje fetve vezane za novonastale probleme i pitanja ako ima u vidu važnost strategije i počast koju ima, on će dobronamjernost,  iskrenost, provjeru i sigurnost uzeti kao svoj moto radi uspjeha u svojoj veličanstvenoj i odgovornoj misiji.“ [86]

U tom smislu, Ibn El-Kajjim je rekao: „Primjerereno je  da onaj ko dođe na ovu funkciju da je bude svjestan u potpunosti i da se za nju dobro pripremi, da je svjestan ozbiljnosti položaja na kojem se nalazi i da u svojim grudima ne nosi nimalo tjeskobe  da kaže istinu i da joj pogleda u lice, jer će ga Allah, dž.š., uputiti i pomoći, kako i ne bi kad je to uloga koju je za Sebe uzeo i Gospodar svega.“[87]

Važno je da uvaži onaj ko proučava novonastale situacije  provjeri i ispita sve okolnosti te  da se konsultuje sa stručnim ljudima, naročito u savremenim pitanjima i problemima u oblasti  medicine, ekonomije, astronomije i sl. te da uvaži  znanja i spoznaje iz njihovog domena, sukladno kur'anskom ajetu: „Pitajte učene ako vi ne znate!“[88]

Pa ako je problem vezan za medicinu, npr. obavezno je konsultovati stručnjake iz te oblasti i tražiti pojašnjenje od njih, a ako je vezan za ekonomiju i novac, u tom slučaju će se konsultovati stručnjaci iz oblasti ekonomije, ili stručne osobe koje poznaju tu problematiku. Onaj ko ne poznaje suštinu savremenog papirnog novca dat će fetvu da ne treba davati zekat na njega, ili da u njemu ne može biti  kamate oslanjajući se na činjenicu da nije zlato ili srebro.[89]

Kao što onaj ko ne poznaje  proces vantjelesne oplodnje  nije u stanju da da ispravnu fetvu  ni u smislu da je dozvoljeno ili zabranjeno, osim kad mu se objasne okolnosti i pretpostavke  ovog postupka. Tek tada će moći dati ispravan stav za svako stanje i  situaciju.[90]

Sigurno je u slijeđenju Poslanikove, a.s., upute da treba konsultovati učenjake iz njihove oblasti garancija muftiji da se neće izreći nešto što nije naučno ustanovljeno, a naročito kad je riječe o savremenim  pitanjima  i problemima koji se javljaju. Kolektivni idžtihad u ovom našem vremenu je nešto što se prakticira  kroz fikhske akademije i ustanove za fetve, te centre za naučna proučavanja i istraživanja što sve skupa realizira očekivanu ulogu koju  muftija ili mudžtehid moraju uvažiti i pridržavati je se kako bi se krug znanja proširio i ojačao proces  konsultiranja  radi obuhvatanja potpunijegi kompetentnijeg  proučavanja i istraživanja.

Komentarišući važnost ove činjenice El-Hatib El-Bagdadi kaže: „Zatim spomene pitanje, tj. muftija, onima kojima je okružen a imaju strukovnu  kompetenciju i posavjetuje se s njima u vezi sa odgovorom, i to sa svakim pojedinačno ako ima bilo kakvo saznanje, jer je u tome blagoslov i slijeđenje puta prve generacije . A Allah, dž.š., kaže: „I sa njima se dogovaraj.“[91]

Muhammed, a.s., se konsultovao u mnogim situacijama i u vezi sa mnogim stvarima, a naredio je da se primijeni princip konsultacije. Ashabi su s e međusobno lično konsultovali o fetvama i propisima.[92]

3. Navođenje argumenata i pravila prilikom postupanja po lakšem ali slabijem mišljenju

Ovaj princip omogućava veliku  korist muftiji tako što će ukrasiti svoju fetvu argumentom i omogućiti onome ko pita da gleda na fetvu na osnovu osnovnog propisa za kojeg je pitao i da zatvori vrata ispred onih koji negiraju fetvu ili je omalovažavaju, i kako ne bi bilo nikakvog izgovora u izostavljanju vjerskog propisa i slijeđenja strasti.

Imam Ibn El-Kajjim kaže: „Muftija treba da navede argument za propis i odakle ga je preuzeo ukoliko je to  moguće. On je neće ponuditi onome ko je traži pojednostavljenu bez argumenta i izvora, a ako se to desi to je zbog skromnog i nedostatnog znanja, jer onaj ko razmotri fetve Allahovog poslanika, a.s., čije su riječi samo po sebi argument vidjet će da sadrže u sebi ono što ukazuje na mudrost propisa i propis sa kojim se poredi, te način na koji je šerijatski utemeljen.“[93]

Na drugom mjestu, Ibn El-Kajjim kaže: „Neki ljudi smatraju da nije dobro spominjati argument u fetvama i da je to nedostatak,  ovo ukazivanje na nedostatak je mahana i manjkavost, jer je argument ljepota fetve i njen duh. Kako može navođenje Allahovih riječi i riječi Njegova Poslanika, a.s., konsenzusa muslimana, mišljenja  ashaba i kijasa – analogije biti nedostatak i mahana?!“[94]

Nakon toga je objasnio do kojeg nivoa je došla fetva nakon ashaba i tabiina : „Zatim je prošao dug period i nakon perioda znanja, ambicije i interesovanje su popustili pa su neki odgovarali na upit o fetvi samo sa „da“ ili „ne“, ne spominjući prilikom odgovora ni argument a niti izvor, a neće priznati svoj nedostatak i priznati da je bolji onaj ko spominje argument. Zatim smo se spustili još jednu stepenicu niže  pa je tako fetva došla na stepen da se smatra nedostatkom i kritikuje  neko ko izdaje fetvu sa argumentom. Možda će ovakvi iznaći neku drugu kategoriju koja i ne zna svoje stanje kada je riječ o fetvi.“[95]

4. Pojašnjenje dozvoljene alternative prilikom zabrane onoga što nije dozvoljeno

Ovakav postupak  ima veoma veliku važnost u ovom vremenu, jer  veliki broj novonastalih pitanja i problema u našem muslimanskom društvu dolazi iz nemuslimaskih društava,  ili onih društava koja ne obraćaju pažnju na  islamske vrijednosti i islamske konstante, atakujući na naša društva  svom snagom, kao što su nove stvari u novčanom poslovanju, intelektualnoj i medijskoj sferi. Fekih treba da utvrdi šta je od toga prihvatljivo sa šerijatske strane, a  što je  zabranjeno ili haram, uz obrazloženje i razloga te zabrane, te da pronađe  odgovarajuće alternative  koje su dozvoljene sa šerijatske strane kako bi se sačuvala vjera i društvo. Sve je ovo dio razumijevanja islamskih propisa  i savjetovanja u Allahovoj, dž.š., vjeri.

Također, imam Ibn El-Kajjim kaže: „U ispravno razumijevanje muftije spada i to da kada ga upita  neko za fetvu i on mu zabrani ono o čemu pita  pored potrebe za tim  usmjeri pitaoca ka alternativi kako bi ga spriječio da ode u zabranjeno i otvorio mu vrata dozvoljenog. Ovo ne može proizaći osim od učenog i osjećajnog čovjeka spremnog da da savjet. Njega možemo uporediti  sa učenim ljekarom koji daje savjete ljekarima, koji se brine i pazi na bolesnika i čuva ga od svega što mu šteti, a propisuje mu lijek koji će mu koristiti. Ovo je slučaj sa „ljekarima“  u vjeri kao i onih koji liječe tijelo.

U sahih predaji, od Allahovog poslanika, a.s., se prenosi da je rekao: „Allah nije poslao ni jednog  poslanika a da on nije imao obavezu da uputi svoj narod na dobro za koje je on znao da je dobro za njih i zabranjivao im loše za koje je on znao da je po njih loše.“[96]

Ovakva je etika  poslanika  i njihovih nasljednika koji su došli poslije njih.[97]

5. Realizacija šerijatskog interesa koji je određen njegovim normama prilikom primjene olakšica

Uzimanje u obzir realizacije interesa šerijata  prilikom razmatranja nekog pitanja  jeste cilj šeriata koji štiti  ono što ostvaruje  korist a sprečava štetu. U većini slučajeva  idžtihad učenjaka koji proučava novonastale situacije se temelji na uvažavanju neodređenog interesa  (el-maslehatul-mursele) o kojem se ne navodi nikakav šerijatski tekst,  niti u smislu njegovog uvažavanja niti odbacivanja ali je implicitno uključen u intencije šerijata. Većina učenjaka  tretira ga kao argument.[98]

Stoga je imam El-Amidi rekao: „Da neodređena interes  (el-maslehatul-mursele) nije argument to bi prouzrokovalo pravnu prazninu u šerijatskim propisima u nekim situacijama zbog nepostojanja teksta ili konsenzusa ili kijasa u datim situacijama.“[99]

Naša savremena stvarnost je svjedok da se el-maslehatul-mursele uzima u obzir kao argument u mnogim novonastalim situacijama, u civilnim i državnim  sistemima, kao i u nekim formama neophodnih garancija za razne imovinske i bračne ugovore, i drugo.

Ako učenjak fikha ne bi imao razumijevanja i spoznaje intencija šerijata i njegove zaštite zaštite nužnih vrijednosti  bila bi zatvorena vrata mnogobrojnim dopuštenim stvarima, ili bi bila širom otvorena mnogim zabranjenim stvarima.

Zato su učenjaci metodologije fikha naveli nekoliko pravila radi realizacije elmaslehe el-mu'tebere (uvažene dobrobiti) i postupanja  po njoj  prilikom proučavanja i idžtihada.

Ta pravila  ćemo navesti u skraćenom obliku:

• Svrstavanje maslehe u okvire intencija šerijata.
• Da nije u kontradiktornosti sa Kur'anom i sunnetom.
• Da je dobrobit (masleha) kategorična i da preovladava mišljenje da postoji.
• Da je dobrobit općenita.
• Da se uvažavanjem jedne  dobrobiti (maslehe) ne izgubi druga važnija ili jednako vrijedna dobrobit (masleha).[100]

Ono što treba uzeti u obzir jeste da  onaj ko proučava novonastale probleme i pitanja u ovoj oblasti,  kada jednom izda fetvu u određenoj situaciji uvažavajući pri tom neku dobrobit šerijata (masleha), on može da revidira svoju fetvu i promijeni stav u slučaju da se promijeni dobrobit (masleha) koju je uzimao u obzir u svojoj prvoj fetvi. Nije skriveno da se promjena fetve dešava zbog promjena u uzrocima fetve a ne promjene u šerijatu, jer se propis mijenja zbog promjene shodno promjeni uzročnika i razloga koji se vezuju za propis, a što je jasna stvar.

Primjeri za to su putovanje u nemuslimanske  zemlje. Ako u tom putovanju postoji očekivana korist za čovjeka bilo u vjerskom, naučnom ili materijalom pogledu, putovanje je dozvoljeno, a kada nestane koristi ili postane neznatna, u tom slučaju nije dozvoljeno putovanje zbog štete koja proizilazi iz toga.[101]

6. Uvažavanje pravila otklanjanje poteškoće kao prilikom primjene načela olakšavanja

 Poteškoćom  (haredž) se smatra sve što vodi povećanoj tjelesnoj, duševnoj ili materijalnoj tegobi, teškoći i smetnji  trenutno ili u perspektivi .[102] Tako otklanjanje poteškoće  znači olakšavanje šerijatskim obveznicima na način da se od njih otkloni poteškoća u islamskim šerijatskim obavezama.[103]

Argumenti iz Kur'ana i sunneta ukazuju na princip otklanjanja poteškoća  tako da je to postalo kategoričko pravilo u šerijatu. Allah, dž.š., kaže: „Allah neće da vam u vjeri da poteškoće.“[104]

Također,  Allah, dž.š., kaže: „On vam u vjeri nije dao nikakvu poteškoću.“[105]

Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Zaista je ova vjera lahka.“[106] A sličnih  argumenata koji potvrđuju   valjanost  ovog načela ima mnogo.

Pošto nam se razjasnila kategoričnost ovog pravila, obaveza je mudžtehida da uvažava ovo pravilo prilikom proučavanja i razmatranja  novonastalih slučajeva i problema, tako da ne izdaje fetve i ne donosi neodnošljivo teške propise.

Također, njegova je obaveza da ima u vidu olakšavanje  izvršenja ili ostavljanja  radnji đerijatskim obveznicima  kod kojih se nađu dozvoljeni  razlozi i šerijatska opravdanja, kao što su olakšice u nužnim stvarima, ili olakšice za one koji imaju opravdane razloge , te oslobađanje istih od odgovornosti.[107]

Postoje uvjeti koje  onaj ko proučava i posmatra novonastalu situaciju i problem treba ispuniti  kad je u pitanju pravilo odstranjivanja poteškoće. To su:

• Da je poteškoća stvarna, a to je nešto što ima određen i konkretan uzrok kao što je bolest i putovanje, ili nešto u čijem se prisustvu pojavljuje teškoća koja je neuobičajena. Zato se ne može uzeti u obzir neka fiktivna nestvarna poteškoća za koju ne postoji uzročnik na osnovu kojeg se može dati olakšica, budući da nije ispravno da se propis temelji na  uzroku koji se još uvijek nije pojavio, kao što  sumnje i pretpostavke koje ne mogu ništa realizirati spadaju u grupu nestvarnog i zamišljenog.
• Da nije u kontradiktornosti sa tekstom, jer se poteškoće i nelagodnosti smatraju kao takve samo u slučaju da ne postoji tekst. Ali ako su u kontradiktornosti sa tekstom tada se uopće ne uzimaju u obzir.[108]
• Da je poteškoća općeg karaktera. Ibn El-Arebi kaže: „Ako je poteškoća vezana za opće pitanje ljudi onda se ona otklanja, ali ako je vezana za pojedinačne slučajeve ona kod nas nema nikakvog značaja. U nekim pravilima kod Šafije uzima se u obzir,  ali se to razmatra u spornim pitanjima.[109

7. Razmatranje mogućih rezultata od primjene lakšeg propisa

To znači da muftija razmatra da li  primjena teksta  realizira svoj cilj ili ne? Ne bi trebao onaj ko proučava novonastale situacije i pitanja da žuri sa donošenjem propisa i fetve  sve dok ne razmotri čemu bi mogla odvesti njena primjena.

Pravilo „uzimanje u obzir mogućih posljedica“  je pravilo koje ima svoje utemeljenje u šerijatu  na koje ukazuju mnogobrojni tekstovi  na temelju potpune indukcije.

Tako se navodi u  riječima Uzvišenog:

Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na grešan način i svjesno dio tuđe imovine pojeli![110]

Allah, dž.š., također, kaže:

Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili.[111]

Također i riječi koje se prenose od Muhammeda, a.s., kada mu je sugerisano da  osudi  na smrt  one čije se licemjerstvo objelodani  pa je rekao: „Plašim se da će ljudi početi pričati da Muhamed ubija svoje drugove.“[112]

U te argumente spadaju i njegove riječi: „Da tvoj narod nije nedavno izašao iz nevjerovanja ja bih Kabu izgradio na temeljima Ibrahima, a.s.“[113]

Postoje još mnogi argumenti koji se navode u velikom broju predaja a govore o uzimanju u obzir ovog pravila.[114]

Imam Eš-Šatibi, govoreći o važnosti uzimanja u obzir ovog pravila prilikom proučavanja problema, kaže: „Razmatranje mogućih ishoda djela se uzima u obzir i to treba da bude cilj u šerijatskom smislu, bez obzira da li su djela u skladu ili u suprotnosti sa tim ishodom,  jer mudžtehid ne sudi o nekom djelu koja  čine  šerijatski obveznici, tako što ih poduzimaju i čine ili tako što ih se klone, osim nakon  proučavanja kakav bi ishod tog djela mogao biti. On može biti u skladu sa šerijatom zbog dobrobiti koju donosi  ili zbog štete koja se otklanja, ali ima ishod suprotan  namjeri  koja je bila, a ponekad  je u suprotnosti sa šerijatom zbog  štete koja prozilazi iz njega ili koristi koja se poništava  njime, ali može imati posljedice suprotno tome. Kada se općenito kaže da je šerijatski utemeljena kao u prvom slučaju, možda postizanje koristi njime vodi u štetu koja je ravna koristi ili je veća od nje, pa je to nešto što onemogućava da se  generalizira stav da je šerijatski utemeljena. Isto je ako se generalizira u drugom slučaju stav da nije šerijatski utemeljena, jer možda odbacivanje neke štete može u drugu štetu istih razmjera ili veću, pa stoga nije dozvoljeno generalno ustvrditi da nije šerijatski utemeljena. To je oblast u idžtihadu koja je veoma zahtjevna ali veoma privlačna sa pohvalnim ishodištem  i tokom koji je u skladu sa intencijama šerijata.[115]

Koliko je samo vrata zla otvoreno zbog fetvi u kojima se nije vodilo računa u kakvo zlo i štetu će odvesti neki događaji i novonastale situacije, kao što se to dogodilo u nekim islamskim zemljama kada su dozvolili ženi da radi u svim specijalističkim oblastima i zajedno  sa muškarcima bez uvažavanja mogućih šteta koje prozilaze iz ove vrste idžtihada. Uzimanjem u obzir pravila razmatranja mogućih posljedica  postiže se veliko dobro i korist. Tome mogu posvjedočiti neke fetve  kao one koje su se pojavile  u vezi sa zlom koje se zove trgovina opojnim drogama, alkoholnim pićima i da onaj ko to radi zaslužuje  smrtnu kaznu radi pouke drugim i odvraćanja od sličnog djela. U tome je zatvaranje vrata zla i zaštita ljudi od pokvarenih ljudi.

8. Nužnost razumijevanja stvarnosti u kojoj se desila novonastala situacija prije donošenja propisa na temelju  olakšice

Cilj ove odrednice je da onaj ko razmatra i proučava novonastale slučajeve i probleme  u svome idžtihadu uzme u obzir promjenu koja se dešava u sredini u kojoj se pojavio novi problem ili pitanje, bilo da je riječ o promjeni vremena ili mjesta, stanja ili uvjeta. Shodno tome, onaj ko proučava i razmatra pitanja treba da uzme u obzir ove promjene  u svojoj fetvi i propisu.

Razlog tome jeste to što mnogi šerijatski propisi utemeljeni na idžtihadu podliježu utjecaju  vremenskih promjena situacija,  stanja i okoline. Propisi su sistem koji je stavio u obavezu šerijat a ima za cilj uspostavu pravde, pribavljanje koristi i sprečavanje štete, jer su oni neraskidivo vezani za stanja i sredstva u jednom vremenu i opći moral. Koliko je propisa koji su bili uspješan sistem i lijek za jednu sredinu, a nakon jedne ili više generacija nije mogao ostvariti cilj  koji se od njega očekivao, ili su počeli voditi nevjerovanom izhodu zbog promjene stanja, sredstava i normi ponašanja. 

Zato su  kasniji učenjaci fikha u raznim mezhebima davali različite fetve po mnogim pitanjima u odnosu na svoje prethodnike, imame u mezhebima i učenjake fikha. Oni su jasno istakli da je razlog njihovog razilaženja u fetvama  sa njihovim prethodnicima, vremenska razlika i poremećaj etičkih normi društava. U zbilji oni nisu ništa drukčiji od svojih prethodnika, učenjaka fikha svojih mezheba. Naprotiv, kada bi njihovi prethodnici u mogli živjeti  u različitom vremenu i situacijama od onog njivog, i oni bi svoje mišljenje korigovali i izgledalo bi isto kao imišljenj kasnijih učenjaka.[116]  

Na osnovu ovoga utemeljeno je fikhsko pravilo koje glasi: „Ne može se poricati promjena propisa sa promjenom vremena.“[117]

Evo nekoliko  primjera koji potkrepljuju to pravilo:

Imam Ebu Hanife smatra da nije potrebna potvrda za svjedoke da mogu svjedočiti ukoliko ih ne optuži suprotna strana da nisu pravedni ograničavjući se samo na pravilo da je osnova kod svjedoka da su pravedni. Međutim, njegova dva učenika, Ebu Jusuf i Muhammed, smatraju da sudija mora izvršiti  provjeru poštenja svjedoka uzimajući u obzir da je došlo do promjene stanja kod svijeta.[118]

Također, kasniji učenjaci su izdali fetvu da se na odgovornost i osiguranje odštete poziva onaj ko podstiče nered zbog promjene stanja kod ljudi iako je bilo važeće pravilo „Direktni izvšilac se tereti da izmiri odštetu a ne onaj ko ju je prouzrokovao.“ [119]

U te primjere spada i fetva koju je izdao  Šejhul-islam, Ibn Tejmije i njegov učenik Ibn El-Kajjim o konkretizaciji uopćenog govora učenjaka dozvolivši ženi u menstrualnom ciklusu a koja ne može da ostane u Mekki do njegovog završetka, da može obaviti tavaful-ifadu.[120]

Neki savremeni učenjaci su primijenili ovaj stav uvažavajući promjene koje su se desile u načinu života ljudi.

Tu spada i dozvola da se mogu zaključavati džamije  mimo namaskih termina  u ovom našem vremenu, iako su džamije mjesta ibadeta i ne bi trebale da se zatvaraju, ali je to dozvoljeno kako bi se džamije zaštitile od krađe i skrnavljenja.[121]

Osim toga postoje još mnogobrojne fetve u kojima su kasniji učenjaci promijenili mnogo toga u svojim fetvama zbog promjena koje su nastupile sa promjenom vremena i stanja svijeta.[122]

Ibn El-Kajjim je rekao: „Promjena fetve i razlika u odnosu kako je bila prije je zbog različitosti vremena i mjesta , stanja, namjera i standarda.“ Ovo pravilo ima veoma veliku važnost i korist, a oni koji  ga ne poznaju zapadaju u veliku grešku što se tiče šerijatskih propisa, pa su u obavezu stavili ono što predstavlja neprijatnost,  poteškoću i obavezu za koje nema nikakvog opravdanja.

 Poznato je da jasno šerijatsko učenje prema kojem je dobrobit ljudi na najuzvišenijem mjestu ne ide u tom smjeru jer je osnova i konstrukcija šerijata postavljena tako da njegovi propisi ostvaruju korist ljudima na ovom i na budućem svijetu. Svi njegovi  propisi su sušta pravda, dobrobit i mudrost. Svaki propis koji se iz pravde pretvori u nepravdu, iz milosrđa u svoju suprotnost, iz dobrobiti u štetu, iz mudrosti u poigravanje... nije dio šerijata pa čak ukoliko bi se i uvrstile pomoću raznih tumačenja.[123]

Sigurno je da  ovaj značajni tekst  vrlog imama Ibnul-Kajjima može da bude svjetionik onima koji se bave proučavanjem pitanja i idžtihadom i koji im  može biti orjentir u njihovom istraživanju i idžtihadu kako bi mudžtehid ili muftija uzeli u obzir prilikom svoga idžtihada i proučavanja opće okolnosti vremena, sredine i situacije u kojoj se nalaze ljudi. Veliki je broj fetvi koje odgovaraju jednom vremenu a ne odgovaraju drugom, odgovaraju jednoj sredini a ne odgovaraju drugoj, odgovaraju nekoj osobi a ne odgovaraju drugoj, odgovaraju jednoj osobi u jednoj situaciji a ne odgovaraju toj istoj osobi u drugoj situaciji i okolnostima.

Zbog važnosti ove situacije možemo navesti neke važne principe koje treba da uvažava onaj ko istražuje i proučava pitanja kada dođe do promjene vremena, mjesta ili prilika kako bi se u tom slučaju, također, ostvarila i promjena fetve. Možemo ih sažeti u nekoliko tačaka:

• Propisi su trajni i ne mijenjaju se sa prolaskom vremena i stanja, ali činjenica da se šerijatski propis razlikuje od jedne  do druge situacije zbog promjene vremena, mjesta i situacije  ne znači da su propisi nestabilni i da su različiti već je šerijatski propis sukladan sa svojom osnovom i da je za nju vezan. Kod ra, a da prilikom različitosti  vremena i ljudi razlikuje se i osnova  propisa  pa se zbog toga razlikuje i propis.[124]
• Fetva se ne mijenja razlikovati na osnovu  želja i prohtjeva, odobravanja ili neodobravanja ljudi već zbog postojanja  razloga  koji nalaže mudžtehidu da ponovo razmotri osnovanost nekog propisa. Otuda dolazi do promjene fetve kao rezultat spoznaje razloga utemeljenim na uvaženim interesima i principima kojima se daje prednost u odnosu na one zbog kojih  je donesen prethodni propis.

• Promjena fetve je u isključivoj nadležnosti stručnjaka  koji su sposobni za idžtihad i davanje fetve. Onaj čiji su naučni  kapaciteti skromni nije kompetentan da se bavi ovim  ozbiljnim problemom. Razmatranje svakog problema kolektivnim idžtihadom prije će rezultirati ispravnim odgovorom.[125]

9. Uzimanje u obzir važećih običaja prilikom postupanja prema lakšem propisu

Pod pojmom običaj kod učenjaka metodologije se smatra ono što se ustalilo  u shvatanjima ljudi i prihvatila zdrava ljudska priroda.[126]

Učenjaci fikha su išli u smjeru prihvatanja običaja i navika  prilikom primjene šerijatskih propisa u brojnim pitanjima. U ta pitanja spadaju: godine u kojima se pojavljuje menstruacija, punoljetstvo, polucija, radnje koje kvare namaz, nečistoće koje se ne tretiraju kao takve, izrazi „ponude“ i „prihvatanja“ u  propisima u propisima u domenu  kupoprodaje, vakufa, zakletve, priznanja, oporuke, i drugo.[127]

Zato je utvrđeno pravilo „Običaj se uzima u obzir“ na osnovu mevkuf predaje koja se prenosi od Abdullaha ibn Mes'uda: „Ono što muslimani smatraju lijepim to je i kod Allaha lijepo.“[128]

Ako običaji i navike imaju značaj i uzimaju se u obzir u šerijatu, uz sve velike promjene koje se dešavaju s promjenom vremena, mjesta i stanja ljudi, onda je obaveza učenjaka da uzmu u obzir te promjene koliko je to moguće, naročito u oblasti fetve koje se odnose na važne novonastale i raširene probleme i pitanja.

Imam El-Karafi  u tom pogledu je rekao: „Primjena propisa do kojih se došlo putem spoznaje običaja, nakon promjene tih običaja,  je oprečno sa  sa konsenzusom islamskih učenjaka i predstavlja nepoznavanje vjere. Naprotiv, svaki propis do kojeg  se došlo u šerijatu kao rezultat slijeđenja običaja mijenja se kada se promijeni običaj u smislu kako to nalaže novonastali običaj.“

Dodao je, također, i ovo: „Muftija treba, kada mu dođe  osoba sa pitanjem  za kojeg ne zna da li je iz istog mjesta iz kojeg je i muftija, da mu ne daje fetvu na osnovu svog običaja sve dok ne upita za njegovo mjesto boravka, i da li se u njegovom mjestu boravka dogodio običaj koji je sukladan ovom jezičkom izrazu, ili ne?  A ako je izraz sukladan običaju, pitanje je da li je običaj tog mjesta isti kao i običaj ovog mjesta ili ne? Ova stvar se nameće i ona je obavezna, a u čemu nema neslaganja između učenjaka, pa kada u dva mjesta dva običaja nisu ista  i propisi vezani za njih nisu isti.“ [129]  

Ovo značenje je potvrdio na drugom mjestu kada je rekao: „Na osnovu ovog pravila  tretiraju se fetve tokom cijelog vremenavi običaj uzet će ga u obzir, a kad god prestane taj običaj  zanemarit će ga.  Ono što je zapisano u knjigama ne može biti statično  tokom cijelog  života. Statičnost u pogledu značenja zapisanog u knjigama  za sva vremena predstavlja opreku   vjeri i nepoznavanje intencija islamskih učenjaka i prve generacije muslimana.“[130]

Imam Ibn El-Kajjim je napisao poduže poglavlje, kao što smo prethodno pojasnili,  o promjeni i različitosti fetve shodno promjeni vremena, mjesta, stanja, namjera, običaja, i naveo mnogobrojne primjere i pokazatelje.[131]

Zatim je rekao na drugom mjestu, potvrđujući važnost uvažavanja običaja u davanju fetve: „Ovo je veoma važno poglavlje u kojem se može zapetljati neobrazovan muftija i odvesti svijet u pogrešnom smjeru, može da izmisli na Allaha i Njegova Poslanika, a.s., da izmijeni Njegovu vjeru i zabrani ono što nije Allah zabranio, ili  stavi u obavezu ono što Allah, dž.š., nije propisao. Da Allah bude na pomoći!“[132]

Zbog važnosti ovog principa i zbog činjenice da tu posrnu mnogi koji daju fetve i razmatraju pitanja, učenjaci fikha i fikhske metodologije su postavili  nekoliko uvjeta i ukoliko se oni ostvare običaj se uzima  u obzir kako bi se očuvali šerijatski propisi i spriječila njihova promjena i poremećaj. Tih uvjeta ima četiri koje ćemo spomenuti sažeto:

• Da običaj bude raširen i vladajući.
• Da je običaj koji se uzima u obzir prilikom uspostave propisa važeći.
• Da običaju ne oponira izjava koja ima suprotno značenje.
• Da običaj ne bude u kontradiktornosti sa tekstom tako da primjena običaja podrazumijeva zanemarivanje teksta.[133]

Iz gore navedenog se može vidjeti da  je uvažavanje običaja  prilikom idžtihada i proučavanja pitanja veoma važna stvar i nužni zahtjev koji se nameće svakom mudžtehidu  i muftiji. Vjerovatno je taj zahtjev u ovom našem vremenu još očitiji  zbog razasutosti svijeta u velikim državama sa različitimm uvjetima života i običajima i zbog dostupnosti savremenih sredstava informiranja pomoću kojih do muftije može doći informacija o njima i da je čuje. On nije dužan  odmah dati odgovor sve dok ne čuje i sazna običaje onih koji pitaju i koji su to propisi koji im odgovaraju. On također, treba da se čuva da daje uopćene fetve i da ih ne personalizira ukoliko je to potrebno na osnovu okolnosti onoga koji pita i njegovih običaja, naročito ako je džemat onoga koji pita ili slušalaca  fetve rasprostranjen u više gradova  ili zemalja kao što je to slučaj sa radio i TV programima u čijim se sadržajima nude fetve.[134]

Stoga  onaj ko proučava novonastala pitanja i probleme treba prilikom davanja odgovora, posmatra  sebe kao muftiju, učitelja, reformatora, ljekara i upućivača kako bi njegova  fetva postigla svoj cilj, uz Allahovu pomoć.

Ovo su neki principi i okviri na koje se ukazalo ukratko kako bi se omogućilo mudžtehidu ili muftiji da ih se pridržava i postigne njihov cil,j  koliko je u njegovoj moći.

Postoje mnoge okolnosti i principi koje su naveli učenjaci izlažući svoje stavove o idžtihadu i svojstvima muftije a odustao sam da spomenem neke od njih zato što nije bilo potrebe za njima u ovom našem vremenu, a neke sam zanemario  kako ne bih previše oduljio i otišao u širinu.

Zadovoljit ćemo se jednim brojem sažetih principa  koje je naveo imam El-Hatib El-Bagdadi a nije na odmet da se spomenu na kraju ove studije. Evo šta o tome kaže, neka ga Allah obaspe svojom milošću:

„Potrebno je da onaj ko se bavi idžtihadom i ko razmatra pitanja ima jake sposobnosti izvođenja  propisa, snažnog zapažanja, razboritog promišljanja, staložen, da ima viziju šta je dobrobit, da se konzultira s drugima, da čuva svoju vjeru, da je osjećajan prema pripadnicima svoje vjere, da je čovječnost njegova konstanta, čvrstog nastojanja da njegova zarada bude halal, jer je to prvi uzrok da stekne uputu i uspjeh. Zatim, treba da bude bogobojazan,  da se čuva sumnjivih stvari, da se sustegne od neprimjerenih tumačenja, da je postojan u slijeđenju pravog puta,  da je stalno okupiran istraživanjem u oblasti fetve i metodama idžtihada. Ne može biti neko koga je obuzeo nemar, ko po cijelu noć sijeli, ili je poznat po slaboj memoriji, ili ima problem sa razumijevanjem ili pati od poremećaja ili odgovara na osnovu nečega što mu nije dostupno, i daje fetvu na osnovu nečega što mu je nepoznato.[135]

I na kraju, onaj ko se bavi proučavanjem i davanjem fetve nužno je da se ogradi sa izrekom  „ne znam“,  kada ne posjeduje znanje o nečemu jer ovo ne umanjuje njegovu veličinu i autoritet. Vladati kompletnim znanjem je nemoguće, a nužno je da  postoje stvari koje nisu poznate i koje su u sferi „ne znam“. Onaj ko stremi da sve obuhvati svojim znanjem taj je neznalica, a onaj ko se odvaži i izađe sa nečim o čemu nema dovoljno znanja taj je lažov.[136]

Ibn Abbas je rekao: „Kada učen čovjek napusti riječi „ne znam“ izložio se pogreškama.[137]

Od Ibn Omera se prenosi da je rekao: „Znanje se dijeli na tri dijela: Knjiga koja govori, sunnet koji se slijedi i „ne znam“.[138]

Tekstovi koji to potvrđuju su mnogobrojni, a predaje ko se navode od pobožnih učenjaka mogu posvjedočiti da se mora uzeti u obzir ovo veliko pravilo kojem se treba obratiti u slučaju neposjedovanja  snage i znanja.

Na kraju, molim Allaha da nas uputi onome čime je zadovoljan i da Mu budemo pokorni na najljepši način, da nam podari iskrenost i ispravnost  u riječima i djelu...Allah najbolje zna i On  je najmudriji.   Neka je salevat i selam Muhammedu, a.s., njegovoj porodici i ashabima.

Iz knjige Ustanova fetve u globaliziranome svijetu u izdanju Centra za vesatijju.

Autor: Dr. Musfir b. Ali Al-Kahtani

Svjetski centar za Vesatijju

FETVE U OTVORENOM DRUŠTVU

Istraživanja i radionice Internacionalnog kongresa  u Kuvajtu

9-11. džumadel-ula 1428.h

26-28. maja 2007.god.

Prvi svezak

[1] Suretun-Nisa', 127.ajet.

[2] Suretun-Nisa', 176. ajet.

[3] Al-Karafi, Al-Furuk, II tom, str. 217. i 218.

[4] Pogledaj: Al-Ihkam fi temjizil-fetava anil-ahkam. str. 99.

[5] I'lamul-muvekkiine, IV tom, str. 205 -310.

[6] Edebul-mufti vel-mustefti, str. 72.

[7] Hadis je muttefekun alejhi. Sahihul-Buhari, Knjiga o znanju, Poglavlje kako će biti podignuto znanje. Sahih Muslim, Knjiga o znanju, Poglavlje podizanje znanja  i  pojava neznanja i kušnji pred Smak svijeta. Bilježe ga i drugi.

[8] Fethul-Bari, tom I, str. 236.

[9] Sura En-Nisa, 59. Ajet.

[10] Al-Muvafekat, tom V, str. 253.

[11] Sura Et-Tevbe, ajet 128.

[12] Sura El-Enbija, ajet 107.

[13] Bilježi ga Muslim u svome Sahihu u knjizi o rastavi braka, Poglavlje o pojašnjenju da je davanje  ženi pravo izbora nije rastava osim ako postoji  namjera. Broj (1478) 2/1104

[14] Sura El-A’raf, ajet 157.

[15] Bilježi ga Buharija u svom Sahihu u Knjizi o džumi, Poglavlje upotreba misvaka petkom, II/5. Bilježi ga, također, i Muslim u svom Sahihu u Knjizi o čistoći, Poglavlje o misvaku, I/220, broj 1732.

[16] Bilježi ga Buharija u svom Sahihu, Knjiga o džihadu, Poglavlje koji su nesporazumi i razilaženja pokuđeni u ratu i kazna za onoga ko nije poslušan vođi, IV/79. Bilježi ga i Muslim u svom Sahihu  u Knjizi o džihadu, Poglavlje o težnji ka lakšem  i izbjegavanje manje željenog.

[17]Dr. El-Karadavi, Fetve između ozbiljnosti i nemarnosti, str. 111.

[18] Savremeni idžtihad, str. 90.

[19] Pogledaj neke od ovih fetvi  iz djela “Taglizul-melam alel-muteserriine  fil-futja ve tagjiril-ahkam” (Stroga osuda onih koji prebrzo donose fetve i mijenjaju propise) od šejha Hamuda Et-Tuvejdžirija, str. 58-88El-Karadavi, Savremeni idžtihad,  str. 62-88, El-Kasimi, Fetva u islamu, str. 125.

[20] Ibn Muflih, Adab šer’ijje, II/45.

[21] Pogledaj: Razrada razilaženja u stavu: El-Medžmu' I/90-91, Šerhul-muhalla ala Džem'il-dževami' II/393; Šerhu tenkihil-fusul, str. 432, El-Musevveda str. 465, Šerhul-kevkebil-muni,  IV/574,  Ibn Burhan, El-Vusul ila ilmil-usul, II/369

[22] Medžmu’ul-fetava, XX/208-209

[23] El-Idžtihad bejnel-indibati  vel-infirati,str. 88.  Dr. Jusuf El-Karadavi, El-Idžtihadu fil-islami, str. 175.

[24] Pogledaj Tehzibul-furuk, tom 4 str. 120, Ibn Tejmija El-Fetava el-kubra, tom 4 str.581.

[25] Pogledaj El-Bahrul-muhit,tom 1  str. 215, El-Hisni, El-Kavaid,tom 1 str. 177, Nihajetus-sul, tom 4 str. 352,Es-Sujuti, El-Ešbah ven-nazair, str. 133. Na ovo pravilo upućuje hadis Allahovog poslanika, a.s., koji je rekao: “Dozvoljeno je sve ono što je Allah, dž.š., učinio dozvoljenim u Svojoj Knjizi, zabranjeno je sve ono što je Allah, dž.š, učinio zabranjenim u Svojoj Knjizi, sve ono nije spomenuo Allah, dž.š., toleriše se.” Bilježi ga Trimizi u Knjizi o odijevanju, Poglavlje o oblačenju krzna, tom 4, str. 220. Bilježi ga iBn Madže u Knjizi o hrani, Poglavlje o kontzmiranju sira i masla, tom 2, str. 1117.

[26] Pogledaj: El-Fikrus-sami, I/215

[27] Pogledaj: , Ibn Abdul-Berr  El-Kafi I/355, Eš-Šerbini,  Mugni El-Muhtadž, II/377, Ibn  Muflih,  El-Mubdi',  III/250, El-Hidžavi, El-Ikna', I/390

[28] Pogledaj: Bedai’us-sanai’, II/137, , Ibn Usejmin, Šerhul-mumti’ ala zadil-mustenki’ VII/385, Muhammed  El-Musnid, Fetava el-hadži vel-umreti vez-zijareti, str. 110.

[29] Pogledaj; Bedai'us-sanai', II/138, , Es-Serahsi, El-Mebsut,IV/68, El-Mugni, III/328, Dr. Abdur-Rahman En-Nefise,  Risala fi fikhil-hadži vel-umra; str. 22-25 u sklopu broja 33, Revija savremenih fikhskih istraživanja.

[30] Razumijevanje fikha četverice imama između umjerenih i fanatičnih pristalica, str. 66.

[31] Savremeni idžtihad, str. 88.

[32] Sura En-Nahl, ajet 116.

[33] I'lamul-muvekki'ine, IV/134.

[34] Dr. Abdurrahman El-Luvejhik,  Pretjerivanje u vjeri, str. 278.

[35] I'lamul-muvekiine, III tom, str. 109.

[36] El-Karafi, Šerhul-tenkihil-fusul, str. 448-449., El-Karafi, El-Furuk, II/33, Dr. El-Jubi, Mekasiduš-šeriatil-ilsamijje,  str. 574-584.

[37] Pogledaj: Dr. El-Karadavi, Es-Sijasetuš-šer'ijje fi dav'i n-nususiš-šeria ve mekasidiha, str. 231.

[38] Pogledaj: Šerhu tenkihil-fusul, str. 449, I’lamul-muveki’ine, II tom str. 109.

[39] Pogledaj: , Dr. El-Karadavi, Mjesto žene u islamskom načinu života, str. 130-150, Bedrija El-Azzaz,  Žena, kako poslije pada, str. 199-216.

[40] Pogledaj: El-Karadavi , Savremeni idžtihad,  str. 88.

[41] Pogledaj: El-Muvafekat, tom I, str. 184-194.,  Munib Mahmud Šakir, Postupanje po propisima uz oprez i rezervisanost u iskamskom fikhu,, str. 118.

[42] Pogledaj Es-Sujuti,  El-Ešbah ven-nazair, str. 257., El-Karafi, El-Furuk, tom IV, str.  210.

[43] Pogledaj Es-Sujuti, El-Ešbah ven-nazair, str. 258., Opreznost u praksi u islamskom fikhu, str. 254-257, dr. Salih ibn Humejd, Ref'ul-haredž, str. 337-348, dr. Ja'kub El-Bahusejn, Ref'ul-haredž, str. 115-130.

[44] Ref'ul-haredž, str. 115-116.

[45] Pogledaj Dr. El-Buti,  Davabitul-masleha, str. 110.

[46]Pogledaj El-Mustasfa, tom II, str. 293, Šerhul-Kevkbil-muni,  tom IV, str. 432., Šerhu Tenkihul-fusul, str. 446, El-Bahrul-muhit, tom VI, str. 78-79,  Takribul-vusul, str 412, Iršadul-fuhul, str. 242, Davabitul-masleha, str. 187, Ez-Zerka, El-Istislahu vel-masleha, str. 75, El-Karadavi, Es-Sijasetuš-šer'ijje, str. 245-261, Husejn Hamid Hassan, Nazarijetul-masleha, str.525-552.

[47] Pogledaj Odgovor Dr. Salusa u njegovoj knjizi Islamska ekonomija i savremena  fikhska pitanja, tom I, str 330 - 356. Knjiga sadrži odgovor onih koji su dopustili  bankovne kamatne provizije kao što su: Dr. Abdul-Mu'nim Nimr i Dr.El-Fendžeri i drugi.

[48] Pogledaj , Ibn Humejd, Otklanjanje poteškoćastr. 312 i 313, Fehmi Huvejdi, Iskrivljivanje svijesti, str. 79. Daruš-šuruk, treće izdanje, 1420. H. Prenosi se od Dr. Muhameda Ferhata da nije u skladu sa interesom  (maslehom) i savremenom stvarnosti  kazna za krađu i zabrana kamate, a što provejava u njegovoj knjizi „Društvo, šeriat i zakon“ str. 78-88. 

[49] Bilježi ga El-Hejsemi u Medžmeu’z-zeva’id, tom III, str. 162 i kaže: “Prenosi ga Et-Taberani u El-Kebiru i El-Bezzar. Prenosioci kod El-Bezzara su pouzdani, a također i prenosioci Et-Taberanija. Pogledaj  El-Albani, Sahihul-džami' tom I, str. 383, broj 1885.

[50] Bilježi ga El-Hejsemi u Medžmeu'z-zevaid, tom I, str.162. od  Muaza i kaže: „Bilježi ga Et-Taberani u svoje tri zbirke (El-Kebir, El-Evsat i Es-Sagir)  a u senedu  se nalazi Abdul-Hakim ibn Mensur čiji se hadisi ne uzimaju u obzir.“ Navode mu se i neki hadisi koji svjedoče u njegov prilog ali su i oni slabi. Bilježi ga El-Bejheki u „Eš-Šu'abu“ 2/3/347 . Ovoj predaji imaju  slične koje su  merfu' i mevkuf hadisi koji ga osnažuju i daju  mu nivo hasen hadisa na osnovu drugih. Pogledaj Džami'u bejanil-ilmi ve fadlihi, tom II, str. 980. El-Fekihu vel-mutefekkih, tom II, str. 26, Hiljetul-evlija, tom IV, str. 196.

[51] Pogledaj: El-Mustedrek minel-fikhil-islami ve edilletuhu, Dr.Vehbi Ez-Zuhajli, 9/41, Naučno-istraživački rad Dr. Seada El-Anezija na temu „Eklekticizam kod donošenja fetvi“, str. 274-305, Časopis Šerijat i islamska proučavanja, broj (38), 1420.h,  Naučno-istraživački radovi časopisa  Akademije fikha, broj 8, 1/41-568. U ove istraživačke radove kojih se dotiče naša tema spadaju i radovi: Dr. Vehbe Ez-Zuhajli, Dr. Abdullah Muhammed Abdullah, Šejh Halil El-Mis, Šejh Muhamed Refi' El-Usmani, Dr. Hamed El-Kubejsi, Šejh Muhammed El-Kasimi i Dr. Hamdati Šebihuna Mael-Ajnejni i drugi. Neki drugi smatraju da je dozvoljeno vršiti kombinaciju različitih pitanja i istraživati olakšice u mezhebima. Stav da je to dozvoljeno činiti pripisuju imamu El-Karafiju, većini Šafijinih sljedbenika, pretežnom stavu  hanefijskih učenjaka a to je izbor i Ibn Humama, autora djela Musellemus-subut.

[52] Pogledaj  El-Mustesfa, 2/390, Šerhu tenkihil-fusul, str. 432, Fevatihur-Rahamut, 2/404, El-Bahrul-muhit, 6/325, Šerhul-Kevkebil-munir, 4/577, 571, Revdatun-nazir, 3/1024, El-Ahkamu fi temjizil-fetava anil-ahkam, str. 230, Iršadul-fuhul, str. 271, 272.

[53] Pogledaj  El-Muvafekat (margine) 5/98, Dr. Ed-Desuki, El-Idžtihad vet-taklid, str. 233.

[54] El-Bahrul-muhit, 6/326

[55] Pogledaj El-Muvafekat, 5/99, Edebul-mufti vel-mustefti, str. 125-126.

[56] Meratibul-idžma’, str. 58.

[57] Edebul-mufti vel-mustefti, str. 125.

[58]Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, pogledaj Šerhul-Kevkebil-munir, 4/578, Fevatihur-Rahamut, 2/406,   

  Hašijetul-Attar ala Džem’il-dževami’ 2/442.

[59] Pogledaj El-Muvafekat, 5/79-105.

[60] Tehzibul-furuk, 2/117

[61] El-Muvafekat, 5/97

[62] El-Bahrul-muhit, 6/325, Iršadul-fuhul, str. 272.

[63] Iršadul-fuhul, str. 272.

[64] Bilježi ga Hafiz Ibn El-Kajjim u Hašiji na Sunen Ebu Davuda i kaže za njega:“Bilježi ga Ibn Batta i drugi sa dobrim lancem prenosilaca.“ Također je rekao za njega: „Njegov lanac prenosilaca Tirmizi smatra dobrim.“  Pogledaj Avnul-Ma'bud, 9/244

[65] Pogledaj Edebul-mufti vel-mustefti, str. 111, El-Medžmu' 1/81, Ibn Ferhun, Tebsiretul-hukkam, 1/51, El-Muvafekat 5/91, I'lamul-muvekkiin, 4/175,  Hašijetul-Attar ala Džem'il-dževami' 2/442.

[66] El-Ihkam fi temjiizil-fetava anil-ahkam, str. 250.

[67] Pogledaj Tebsiretul-hukkam, 1/64

[68] I’lamul-muvekki’ine, 4/170-171.

[69] Pogledaj El-Fetava el-kubra 3/430 i poslije te str., El-Muvafekat, 3/108-116, 5/187.

[70] El-Muvafekat, 5/276-278.

[71] Pogledaj El-Muvafekat, 2/286, Edebul-mufti vel-mustefti, str. 111-112, El-Medžmu' 1/51.

[72] Džami’u bejanil-ilmi ve fadluhu,  1/784

[73] Pogledaj El-Kasimi,   El-Fetava fil-islam, str. 59., El-Idžtihad el-muasir, str. 91., Dr. El-Karadavi, El-Idžtihad fil-islam,  str. 178., Dr. El-Karadavi,  El-Fetava bejnel-indibati vet-tesejjub, , str. 111, Dr. Abdul-Hamid Mehjub,  Ahkamul-fetva vel-istifta', str. 112-115., dr. Muhammed Rijad, Usulul-fetva vel-kada', str. 232.

[74] Vjerovatno se radi o Alkami ibn Vekkasu El-Lejsi El-Medeni. Muslim i Ibn Abdul-Berr spominju da je rođen za vrijeme života Muhammeda, a.s. Ibn Mende ga spominje  kao jednog od ashaba, a Hafiz Ibn Hadžer u Takribu kaže: „Pouzdan, povjeriljiv, ali ko tvrdi da je ashab pogriješio je.“ Et-Takrib (4701), pogledaj Tehzibut-tehzib, 7/240.

[75] Tertibul-medarik, 1/179

[76] Pogledaj El-Fekih vel-mutefekkih, 2/386-428, Džami'u bejanil-ilmi ve fadluhu, 1/501-559, Ibn Muflih, El-Adabuš-šer'ijje, 2/44-45, Eš-Šejh Hamud Et-Tuvejdžiri, Taglizul-melam alel-muteserri'ine ilel-futja, str. 6-47, Dr. Mahmud Rijad,  Usulul-Fetva vel-kada', str. 218-219.

[77] Pogledaj Džami'u bejanil-ilmi ve fadluhu, 2/848, El-Fetva bejnel-indibati vet-tesejjub, str. 72-73, El-Avede, Davabitud-dirasatil-fikhijje, str. 89-92.

[78] Isto.

[79] Pogledaj El-Fekih vel-mutefekkih, 2/390, El-Muvafekat, 5/323-324, El-Ihkam fi temjizil-fetava anil-ahkam, str. 236-237, Dr. Er-Rebi'a, El-Mufti fiš-šeriatil-islamijje, str.31.

[80] Bilježi ga imam Ahmed u Musnedu, 1/321, El-Bejheki u Sunenu, 10/112-116, i El-Hatib El-Bagdadi u El-Fekih vel-mutefekkih, 2/328, a istraživači koji su provjeravali njegovu vjerodostojnost kažu da je njegov lanac prenosilaca dobar na osnovu drugih predaja. El-Hakim u El-Mustedreku ga ocjenjuje kao sahih hadis 1/183, broj 61, a sa njim je saglasan i Ez-Zehebi. Takav hadis bilježi i Ebu Davud u svom Sunenu, u Knjizi o znanju, Poglavlje o opreznosti u izdavanju fetve, broj 3649, 4/243.

[81] Bilježi ga  Darimi u svom Sunenu, El-Mukaddima, Pogalvlje o fetvi i ozbiljnost bavljenja njome, 1/69

[82] Bilježi ga El-Hatib El-Bagdadi u El-Fekih vel-mutefkkih, 2/416, bilježi ga i Ibn Abdul-Berr u Džamiu bejanil-ilmi ve fadluhu, 2/1124.

[83] I'lanul.muvekkiin, 1/64

[84] Tertibul-medarik, 1/178

[85] Isto.

[86] Pogledaj: Dr. Ebu El-Edžfan, Fetve imama Eš-Šatibija, str. 83.

[87] I'lamul-muvekkiin, 1/9

[88] Sura El-Enbija, 7. ajet.

[89] Pogledaj Dr. El-Karadavi, El-Idžtihad fiš-šeriati el-islamijjeti

[90] Pogledaj Naučno-istraživački rad Dr. Ebu El-Besala,  El-Medhal fi fikhin-nevazil, str. 130. u sklopu časopisa „Ebhasul-Jermuk“ broj 1, 1997.god.

[91] Sura Ali Imran, 159. ajet.

[92] El-Fekih vel-mutefekkih, 2/390, Pogledaj, također,  I’lamul-muvekkiin, 4/197, Edebul-mufti vel-mustefti, str. 138.

[93] I’lamul-muvekkiin, 4/123

[94] Isto, 4/200

[95] Isti izvor, 4/200

[96] Bilježi ga El-Buhari u svom Sahihu u sličnom značenju, Kitabul-ahkam, Babu bitanetil-imam ve ehli mešuretihi, El-bitanetu ved-duhala, broj 6659.

[97] I’lamul-muvekkiine 4/122. Pogledaj El-Kasimi,  El-Fetava fil-islam,  str. 83, El-Medžmu’ 1/83-87.

[98] Pogledaj El-Mustesfa, 1/141, Šerhu tenkihil-fusul, str. 446, El-Bahrul-muhit, 6/78-79, El-Amidi, El-Ahkam, 4/32, Hašijetul-Bunani ala Džem'il-dževami' 2/273-274,  Šerhul-Kevkebil-munir, 4/432, Takribul-vusul, str. 410, Iršadul-fuhul, str.242, Dr. Zejdan,  El-Vedžiz fi usulil-fikh, str. 240, Dr. El-Bahusejn,  Ref'ul-haredž, str. 270

[99] El-Ihkam, 3/32

[100] Pogledaj El-Mustasfa, 1/296, Nihajetus-Sul, 5/77-90, Šerhul-Kevkebil-munir, 4/170-171, Hašijetul-Bunani ala Džemi’l-dževami’ 2/584-585, Šerhu Tenkihil-fusul, str. 242, Dr. El-Buti,  Davabitul-masleha,, str. 115-272.

[101] Pogledaj El-Kasimi, Fetava fil-islami, str. 125, Dr. Muhammed Bazemul, Tegajjurul-fetva, str. 43-44

[102] Dr. Salih ibn Humejd, Refu’l-haredž, str. 48.

[103] Dr. Adnan Muhammed Džumu’a, Refu’l-haredž,  str. 25.

[104] Sura El-Maida, 6. Ajet.

[105] Sura El-Hadž, 78.

[106] Bilježi ga El-Buhari u svom Sahihu, Knjiga o vjerovanju, Poglavlje vjera je lahka, broj 38.

[107] Pogledaj Ibn Nudžejm, El-Ešbah ven-nazair, str. 92.

[108] Ahkamul-Kur'an, 3/310, Pogledaj  El-Muvafekat, 2/268-278, Es-Sujuti,  El-Ešbah ven-naza'ir,  str. 168, Ibn Humejd, Ref'ul-haredž, str. 292-293

[109] Pogledaj El-Muvafekat, 5/179

[110] Sura El-Bekare, 188. ajet.

[111] Sura El-En’am, 108. ajet.

[112] Bilježi ga Buharija u Sahihu, Knjiga o vrlinama, Poglavlje o onome šta je zabranjeno od pozivanja u neznaboštvo, broj 3257. Bilježi ga i Muslim u svom Sahihu, , Knjiga o dobročinstvu, održavanju veza i etici, Poglavlje o pomaganju bratu bio nasilnik ili mu se nasilje učinilo, broj 4682.

[113] Bilježi ga Buharija u svom Sahihu, Knjiga o znanju, Poglavlje  o onima koji izostave mogućnost nekog izbora iz straha da ne izazovu nedovoljno shvatanje ljudi, pa zapadnu u još teži položaj, broj 126.

[114] Pogledaj Es-Sujuti,  El-Ešbah ven-nazair, str. 322-325, I’lamul-muvekkiine, 3/108-110,  Dr. Husejn Hamid Hassan, Načelo dobrobiti u islamskom fikhu, , str. 178.

[115] Pogledaj  Medžmu’ resaili Ibn Abidin, 2/123, El-Medhal el-fikhi el-amm, 2/923-924

[116] Pogledaj  Eš-Šejh Ahmed Ez-Zerka, El-Kavaid el-fikhije, str. 227, El-Burnu, El-Vedžiz fil-kavaid, str.254.

[117] Pogledaj Tebjinul-hakaik šerhu kenzir-rekaik, 6/211.

[118] Pogledaj Ibn Redžeb, Pravila,  Pravilo 127, 2/597, Obrada Mešhur ibn Hasan Al Sulejman.

[119] Pogledaj Medžmu'ul-fetava, 26/224-243, I'lamul-muvekkiine, 3/19-31

[120] Pogledaj Dr. El-Burnu, El-Vedžiz fil-kavaid, str. 255.

[121] Pogledaj Ibn El-Kajjim,  Et-Turukul-hukmijje, str. 162, Darul-kutubil-ilmijje, Prvo izdanje, 5141,    Ibnul-Humam, Fethul-Kadir, 1/249, Resailu Ibni Abidin, 2/123-126, Ez-Zerka, Šerhul-kavaidil-fikhijje, str. 227-229, Dr. Abdullah  El-Uzajmil, Studija Promjena fetve, razumijevanje,pravila  i primjena, str. 22-60, Medželletu el-buhusi el-fikhijje el-muasire, broj 35, god. 1418.

[122] I'lamul-muvekkiine, 3/11

[123] Pogledaj I'lamul-mukkiine, 3/36-38, Igasetul-lehfan, 1/330-331

[124] Pogledaj  Dr. Bazemul, Promjena fetve, str. 56, Dr. El-Gutajmil,  Istraživački rad  Promjena fetve, str. 21-22, Dr. Husejn Et-Terturi, Iz časopisa „El-Buhusul-fikhijje“ Razumijevanje stvarnosti, Fikhsko-metodološko proučavanje, , str. 71-113, Iz časopisa „El-Buhusul-fikhijje el-muasire“ broj, 34, godina 1418.

[125] En-Nesefi, Kešful-esrar,  2/717, Pogledaj El-Durdžani,  Et-Ta'rifat, str. 193, Resa'il Ibn Abidin, 2/112, Hašijetul-benani ala Džem'il-dževami', 2/356, Šerhu tenkihil-fusul, str. 448, Takribul-vusul, str. 404, Šerhul-Kevkebil-munir, 4/48, Ibn Nudžejm, El-Ešbah ven-nazai'r, str. 101.

[126] Pogledaj Ibn Nudžejm,  El-Ešbah ven-nazair, str. 102-114,  Es-Sujuti, El-Ešbah ven-nazair, str. 182-183, Usul Mezheb Ahmed, str. 736.

[127] Bilježi ga El-Hatib El-Bagdadi u djelu El-Fekih vel-mutefekkih, 1/422, Bi,ježi ga Ibn Abdil-Berr u djelu Džami’u bejanil-ilmi ve fadluhu, 2/855, Navodi ga i Hejsemi u Medžme’uz-zeva’id, 1/177-178 i kaže: „Bilježi ga Ahmed, El-Bezzar, i Et-Taberani u El-Kebiru, a prenosioci su mu pouzdani.“

[128] El-Ihkam fi temjiizil-fetava anil-ahkam, str. 218.

[129] El-Furuk, 1/167

[130] Pogledaj I'lamul-muvekkiine, 3/11-30

[131] Isto, 4/176

[132] Pogledaj Ibn Nudžejm,  El-Ešbah ven-nazair, str. 110-114, Es-Sujuti, El-Ešbah ven-nazair,  str. 185, 192, 193., Resail Ibn Abidin, 2/113-114, El-Medhal el-fikhi el-amm, 2/783-884, Dr. El-Bahusejn,  Ref'ul-haredž, str. 352-349, Usul mezheb El-imam Ahmed, str. 588-589,

[133] Pogledaj: Edebul-mufti vel-mustefti, str. 115., El-Medžmu’, En-Nevevi, 1/82, El-Fetva bejnel-indibati vet-tesejjubi, str. 96-105, Tegajjurul-fetva, Dr. Bazemul, str. 48-50. Usulul-fetva vel-kada', Dr.Muhamed Rijad str. 236, Usulul-fetva, Dr. El-Hakemi, str. 57-71, El-Mufti fi eš-šeriati el-islamijje, Dr. Er-Rebi'a, str. 30.

[134] El-Fekih vel-mutefekkih, 2/333

[135] Pogledaj, Dr. Muhamed Rijad,  Usulul-fetava vel-kada'str. 231.

[136] Bilježi ga Ibn Abdul-Berr u Džami'i Bejanil-ilmi ve fadluhu, 2/840

[137] Bilježi ga Ibn Abdul-Berr u Džami'i Bejanil-ilmi ve fadluhu, 2/753

[138] Pogledaj Bejanul-ilmi ve fadluhu, 2/826-843, El-Fekih vel-mutefekkih, 2/360-370, Ibn Muflih, El-Adabuš-šer’ijje, 2/44-51, I'lamul-muvekkiine, 1/27.

Keywords & Tags

Contact Us