Općepoznato pravilo, o kojem se slažu svi islamski učenjaci, jeste da je Kur’an prvi, a sunnet drugi izvor islamskog vjerovanja i propisa. Međutim, činjenica je da su se već od perioda tabi’ina javljali pojedinci ili grupacije koje su izražavale sumnju u vjerodostojnost hadisa. Neki su ih čak nijekali u potpunosti.
U tom smislu, zabilježene su predaje u kojima stoji da su tim pojedincima ili grupacijama odgovarali istaknuti ashabi, među kojima su: hazreti Aiša, Abdullah ibn Omer i Imran ibn Husajn. Ista stvar se dešavala i u narednim generacijama, tako da je uvijek bilo onih koji su branili značaj i vjerodostojnost hadisa. U tom smislu, više istaknutih islamskih učenjaka su pisali djela u kojima su odgovarali na sumnje u pogledu validnosti sunneta, kao što su: Šafija, Ahmed ibn Hanbel, Ibn Kutejbe, Ibn Tejmije, Ibn Kajjim El-Dževzijje, Sujuti i drugi.
Odbacivanje sunneta u novije vrijeme
U novije vrijeme, sumnje u vjerodostojnost značajnog broja, ili čak svih hadisa, pa samim time i njihovo odbacivanje, javljaju se krajem devetnaestog stoljeća – najprije na Indijskom potkontinentu, a onda i na drugim prostorima. Treba naglasiti da se te sumnje javljaju u vrijeme kolonijalne okupacije te kao rezultat misionarskih aktivnosti i propagande protiv islamskih vrijednosti. Naime, kolonizacija muslimanskih zemalja i stagnacija muslimanskog svijeta su nagnali muslimanske intelektualce da se zapitaju zbog čega je takvo stanje i gdje je izlaz. Pod utjecajem propagande kolonijalnih zemalja, neki su zaključili da je za muslimane izlaz u slijeđenju primjera Zapadnih naroda, koji su krenuli naprijed kada su se riješili stege vjerskih institucija. Pored toga, mnogi orijentalisti su svojim radovima nastojali ubaciti sumnju kod muslimana u temeljne izvore vjere, naročito u hadis, što su neki muslimanski mislioci prihvatali i nastojali to prenijeti muslimanskoj populaciji širom svijeta.
Kao prvi koji je javno iskazao sumnju u vjerodostojnost većine hadisa navodi se Ahmed Han (Ahmad Khan) iz Indije, kojeg neki smatraju vjerskim reformatorom. On je Kur’an tumačio samo na osnovu vlastitog razumijevanja, a za prihvatanje hadisa postavio je tako teške kriterije, da je priznao samo veoma mali broj hadisa. Zatim se na prostoru današenjeg Pakistana pojavio Abdullah Čakralevi (Abdullah Chakralawi), koji je u potpunosti odbacio sve hadise te osnovao grupaciju kroz koju je zagovarao da je samo Kur’an vjerodostojno prenesen, zbog čega nema nikakve potrebe za hadisima. Zagovarači takvih ideja 1902. godine su svoj pravac nazvali Ehlul-Kur’an, što znači sljedbenici Kur’ana. U dvadesetom stoljeću u Egiptu se sa sličnim idejama pojavilo nekoliko osoba, kao što su Muhammed Tevfik Sidki, Muhammed Ebu Zejd i Ahmed Subhi Mensur koji je, zagovarajući te ideje, napisao nekoliko knjiga i pokrenuo web stranicu za njihovo širenje.
Budući da oni i njima slični odbacuju hadis i tvrde da je samo Kur’an vjerodostojan te da samo iz njega treba crpiti islamsko vjerovanje i propise, pripadnici drugih pravaca ih uglavnom nazivaju kur’anijjun, što je u našem jeziku najbliže značenju riječi kur’anisti, a oni za sebe najčešće koriste izraz ehlul-Kur’an, što znači sljedbenici Kur’ana.
Oni imaju nekoliko stavova, na kojima temelje svoje vjerovanje i praksu. Prije svega, oni tvrde da je samo Kur’an vjerodostojno prenesen i da je on dovoljan da se iz njega izvedu svi principi vjerovanja i svi ibadeti i praktični propisi. Za dokaz te tvrdnje pozivaju se na ajet: “Mi ništa u Knjizi nismo izostavili.” (El-En’am, 38) Međutim, islamski učenjaci odbacuju tu tvrdnju, ukazujući na to da je ona potpuno pogrešna. Tako jedni kažu da se u tom ajetu riječju Knjiga misli na Levhi-mahfuz, a drugi da se tim ajetom – ako se misli na Kur’an – ukazuje na temeljne istine vjere, a ne na sve pojedinosti. U tom smislu oni kažu da su mnogi ibadeti i propisi u Kur’anu samo u načelu spomenuti, bez navođenja detalja, te da se oni ne mogu ispravno shvatiti niti primijeniti bez sunneta, tj. djela i riječi Poslanika, s.a.v.s. Tako npr. u Kur’anu je namaz propisan kao obaveza, ali se u njemu ne navodi koliko ima namaza, koliko oni imaju rekata, kako se namaz obavlja, šta se uči na kojem rekatu itd. Sličan slučaj je i s postom, zekatom, hadžom i ostalim ibadetima. Dakle, bez pozivanja na hadise nemoguće je ispravno izvršavati ijedan od islamskih šarta.
Ista stvar je s naređenjima i zabranama, tj. s pitanjem šta je muslimanima dozvoljeno a šta zabranjeno. Kur’anisti, naime, tvrde da je po islamu obaveza samo ono što je naređeno u Kur’anu, te da je zabranjeno samo ono što je izričito navedeno u Kur’anu. Dokazujući da ta tvrdnja nije tačna, islamski učenjaci se pozivaju na sam Kur’an koji u više ajeta traži pokornost Poslaniku i zahtijeva izvršavanje onoga što on traži od ljudi. U tom smislu je ajet: “Ono što vam Poslanik da uzmite, a ono što vam zabrani ostavite!” (El-Hašr, 7) Također, u pet kur’anskih ajeta se kaže: “Pokoravajte se Allahu i Poslaniku”, a mnogi su ajeti u kojima se u drugoj formi poziva na pokornost Poslaniku, s.a.v.s. Nadalje, poznato je da su mnoge kur’anske naredbe detaljnije pojašnjene hadisima, a također i zabrane. Sve u svemu, da su se islamsko vjerovanje i praksa mogli u potpunosti shvatiti samo na osnovu Kur’ana, onda ne bi bilo potrebe da Allah, dž.š., šalje Poslanika ljudima.
Sljedeća njihova tvrdnja je da se na sunnet ne može osloniti jer je prošlo puno vremena od Poslanikove smrti do zapisivanja hadisa, tako da nije sigurno da su oni vjerodostojno zapisani, odnosno, za pretpostaviti je da su oni toliko izmijenjeni da ih se ne može uzeti u obzir. Međutim, islamski učenjaci su na taj prigovor odgovorili po više osnova. Između ostalog, oni navode da su prve generacije muslimana toliko truda ulagale u vjerodostojno prenošenje hadisa, da nema nikakve sumnje u vjerodostojnost velikog broja hadisa, naročito onih navedenih u Buharijevoj i Muslimovoj zbirci hadisa te ostalim hadiskim zbirkama poznatim kao “el-kutubus-sitte”. U tome se slažu učenjaci ne samo poznata četiri mezheba, nego svi učenjaci ehli-sunnetskog pravca.
Pored toga, općepoznato je da su vrhunski stručnjaci u hadiskim znanostima puno truda i vremena potrošili da detaljno analiziraju hadise te da su, shodno utvrđenoj metodologiji, ocijenili koji hadisi su vjerodostojni (sahih), koji su dobri (hasen), te koji su slabi (da’if) ili patvoreni (mevdu’). S obzirom na to, za sve pripadnike ehli-sunneta nema dileme da je sasvim jasno koji su hadisi vjerodostojni, tj. koje hadise treba uzimati u obzir. Također, islamski učenjaci ukazuju na to da kur’anisti ne poznaju hadiske discipline, te da ne poznaju dovoljno ni Kur’an i njegovo značenje. Između ostalog, ti učenjaci kažu: Da oni ispravno razumiju Kur’an oni bi poštovali i slijedili sunnet, ali, pošto ga pogrešno shvataju, oni su svojim tumačenjima otišli u zabludu i druge također odvode u zabludu.
Oni, također, tvrde da su riječi i djela Poslanika, s.a.v.s., ograničena samo na vrijeme u kojem su živjeli on i oni kojima se obraćao, tj. ashabi, što znači da je sunnet važio samo za njih, a ne za generacije nakon njih, naročito ne na današnje generacije muslimana. Oni, naime, tvrde da se Poslanikove riječi i postupci odnose samo na vrijeme i prostor gdje je Poslanik živio, jer su u to vrijeme i na tom prostoru bile specifične životne prilike, uslovi života, običaji i navike. Islamski učenjaci i tu tvrdnju smatraju pogrešnom, te je pobijaju određenim argumentima. Tako npr. oni kažu da bi se taj princip – kada bi bio ispravan – mogao odnositi i na sam Kur’an, jer mnogi kur’anski ajeti govore o postupcima i vjerovanjima tadašnjih ljudi, a znatan broj ajeta je objavljen konkretnim povodom, tj. odnosili su se na konkretne ljude i situacije. Ako bi taj princip prihvatili, onda bi to automatski značilo da su i mnogi kur’anski ajeti važili samo u vrijeme objavljivanja Kur’ana, te da oni u današnje vrijeme ne važe, jer su se u znatnoj mjeri promijenile životne prilike i ljudske navike.
Zato islamski učenjaci ukazuju na konsenzus stručnjaka u kur’ansko-tefsirskim znanostima da ti ajeti, iako imaju konkretan povod objave, ne važe samo za one zbog kojih su objavljeni, već je njihova poruka univerzalna, tj. odnosi se na sve ljude u takvim situacijama, u svim vremenima i na svim prostorima (el-‘ibretu bi ‘umumil-lafzi, la bi hususis-sebebi). Tako npr. poznato je da je sura El-Kafirun objavljena kada su mekkanski idolopoklonici ponudili Poslaniku, s.a.v.s., dogovor, prema kojem će on vjerovati u njihova božanstva, a oni će, zauzvrat, vjerovati u njegovog Boga, tj. Allaha. Tada je objavljena sura El-Kafirun, kojom se kategorički odbija takav dogovor i ta sura se odnosi na sve slične situacije, bez obzira na to o kojem vremenu i prostoru se radi.
Stav islamskih učenjaka o onima koji odbacuju sunnet
Govoreći o važnosti prihvatanja sunneta, islamski učenjaci ukazuju na konsenzus učenjaka ehli-sunneta da je svim muslimanima obaveza prihvatiti sunnet, da je sunnet u skladu s Kur’anom i da se njime doprinosi ispravnom tumačenju Kur’ana, te da se u hadisima navode detalji vjerovanja i propisa koji nisu navedeni u Kur’anu. S obzirom na to, islamski učenjaci su jedinstvenog stava da oni koji prihvataju Kur’an a odbacuju sunnet ne razumiju ispravno ni Kur’an ni sunnet, a ni islamske znanosti, zbog čega dolaze do pogrešnih zaključaka i uvjerenja. Također, mnogi islamski učenjaci (kao što su: Ibn Hazm, Muhammed ibn Nasr el-Mervezi, Ebu Bekr el-Adžurri, Sujuti, Ibn Baz, mnogi azarski alimi, i dr.) za takve kažu da su skrenuli s Pravoga puta, da imaju svoju zasebnu vjeru i da ne pripadaju islamu. Uz to, islamski učenjaci ukazuju na činjenicu da je to među najopasnijim vidovima organizovanog djelovanja na planu iskrivljavanja islama i udaljavanju muslimana od ispravnog vjerovanja.
Odbacivanje pojedinih hadisa po vlastitom nahođenju
Od pojave haridžija i mu’tezilija pa sve do danas ima onih koji ne negiraju sunnet u cijelosti, nego odbacuju hadise koji se, prema njihovom mišljenju, ne slažu s Kur’anom i koji, shodno njihovom razumijevanju, ne mogu biti ispravni. U novije vrijeme, takvi pojedinci i grupacije se pojavljuju u znatnoj mjeri. Budući da oni prihvataju kur’anski tekst u cijelosti, ali odbacuju većinu hadisa, za njih se može kazati da su oni djelimični kur’anisti. Tu se uglavnom radi o ljudima koji nisu dovoljno upućeni u islamske znanosti – naročito u hadiske discipline – pa sebi daju za pravo da na osnovu svoga shvatanja ocjenjuju koje hadise treba prihvatiti a koje odbaciti. Oni hadise najčešće provjeravaju tako što ih upoređuju s kur’anskim tekstom, pa ako se neki hadis – po njihovom mišljenju – ne slaže s Kur’anom, onda ga ocjenjuju izmišljenim i odbacuju ga. Na taj način različiti pojedinci i grupacije odbacuju znatan broj hadisa, pa čak i one koje je većina stručnjaka u hadiskim disciplinama – a u nekim slučajevima i svi – ocijenili vjerodostojnim.
Tako, naprimjer, oni odbacuju vjerodostojne hadise koji govore o silasku Isaa, a.s., s neba te pojavi Dedžala i Mehdije, zato što za te stvari ne mogu naći potvrdu u kur’anskim ajetima i što se to ne slaže s njihovim shvatanjem islama. Također, oni odbacuju hadise u kojima Poslanik, s.a.v.s., govori o ljekovitim svojstvima pojedinih namirnica, kao što je slučaj s medinskom hurmom adžva, iako su medicina i druge savremene znanosti došle do brojnih otkrića o koristi određenih namirnica, koja se u potpunosti slažu s hadisima. Sličan je slučaj s vjerodostojnim hadisom u kojem se govori o otrovu pod jednim i lijeku pod drugim krilom mušice. Oni su odbacili taj hadis, ali Allah je htio da savremena medicina otkrije dokaze istinitosti tog hadisa.
Na kraju
S obzirom na sve, možemo zaključiti da je prihvatanje samo Kur’ana i odbacivanje sunneta potpuno pogrešan postupak, da je u suprotnosti s islamom općenito, te sa značenjem i porukama Kur’ana posebno. Iza toga postupka kriju se loše namjere orijentalista i određenih ljudi koji imaju za cilj iskrivljavanje ispravnog shvatanja islama i skretanje muslimana s Pravoga puta. Apsurd je da i neki muslimani – možda s dobrim namjerama – pokušavaju “očistiti” sunnet od izmišljenih predaja, ali zbog nedovoljnog poznavanja islamskih znanosti, u stvari, doprinose pogrešnoj percepciji sunneta i iskrivljavanju islamskog vjerovanja.
Zato treba paziti da muslimani naših prostora ne nasjedaju na ta proizvoljna tumačenja islama, Kur’ana i sunneta, nego da po pitanjima vjere i vjerske prakse prihvatamo stavove većine islamskih učenjaka, od vremena ashaba do danas. Na taj način ćemo, uz Allahovu pomoć, biti sigurniji da smo na Pravom putu, tj. da ispravno slijedimo Kur’an, sunnet i islamske principe.
Autor: Ahmed Adilović
Preporučena literatura
Hadim Husejn Ilahi Bahš, El-Kur’anijjun ve šubuhatum havles-sunne
Ahmed Muhammed Arkez, El-Kur’anijju ves-sunne
Džemal ibn M. ibn Ahmed Hadžir, El-Kur’anijjun el-‘areb ve mevkifuhum minet-tefsir – dirase nakdijje
Ali Muhammed Zejno, El-Kur’anijjun, neš’uhum – aka’iduhum - edilletuhum
Abdurrahaman Muhammed Jusuf, El-Kur’anijjun fi Misr ve mevkiful-islami minhum
Usman ibn Muallim Mahmud ibn Šejh Ali, Šubuhatul-kur’anijjin
Mahmud Muhammed Mezru’ah, Šubuhatul-kur’anijjin havles-sunne en-nebevijje
Muhammed ibn Muhammed Ebu Šehbe, Difa’ anis-sunne
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba