Pošten rad i solidarnost, a ne luksuz i prestiž

“Pitaju te kome će udjeljivati: Reci: “Imetak koji udjeljujete neka pripadne roditeljima, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima; a za dobro koje učinite Allah sigurno zna.” (Suretul-Bekare, ajet 215)

Iako nas mudri ljudi uče kako je jedino pravo bogatstvo – bogatstvo duše, kako nije bogat onaj ko puno ima - nego ko puno daje, mi ipak ustrajno i nepokolebljivo težimo bogatstvu. Gubimo zdravlje da zaradimo novac, a onda gubimo novac da vratimo zdravlje.

Često upotrebljavamo riječ luksuz i svi znamo šta ona znači. Neko živi luksuzno i ne zanima ga kako drugi žive, a neko prezire luksuzan život možda samo zbog toga što ga sebi ne može priuštiti..

Luksuz je nešto što ljudi većinom  priželjkuju iako im nije neophodan. Bez njega se može živjeti.

Međutim, mi možemo živjeti bez mnogo stvari: bez Lige prvaka, odlazaka u kino, bez automobila i cigareta. Bezbrojne tekovine savremene tehnike tretiramo kao stvari koje nam je priroda dala. Kada bismo stavili na papir sve svoje ćejfove, uočili bismo da nam se život sastoji od bespotrebnih potreba. Cijela današnja civilizacija je zasnovana na stvaranju i umnožavanju potreba. Postali smo ovisni o mobitelima, automobilima, cigaretama, posebnim markama odjeće, obuće, hrane i pića.

Pijemo samo određene napitke, nosimo samo markiranu odjeću. Tradicija bilježi da je Muhammed a.s. preselio na onaj svijet a da mu porodica dva dana zaredom nije jela hljeb.

Iako je za preživljavanje dovoljno zadovoljenje bioloških potreba, potpuno ukidanje luksuza bi značilo povratak u kameno doba. Islam ne osuđuje luksuz, već robovanje luksuzu. Novac se drži u džepu, a ne u srcu.

Luksuz se javlja uz fenomen prestiža. Kur'an nas uči kako je život na ovom svijetu borba za prestiž. Prestiž je besmisleno natjecanje među ljudima; želja za prestižom nas uvjerava kako nije bitno jesmo li sretni i zadovoljni – bitno je da smo prvi.

Tako nastaje pohlepa: siromaštvo duša ljudi nastoje popuniti bogastvom materijalnih dobara.  A ljudska usta može zasititi samo zemlja, kaže Muhammed a.s.

Neki jako bogati poslovni čovjek odlučio svome sinu pokazati što je to siromaštvo kako bi više znao cijeniti bogatstvo koje ima. Odveo ga je na neko siromašno seosko imanje kod obitelji s puno djece. Proveli su ondje dva dana. "No, jesi li sad vidio razliku između bogatstva i siromaštva?“ upita otac kad su se vratili kući.  "Jesam, oče", odgovori dječak. “Ja sam jedinac, a ona djeca imaju i braću i sestre. Mi ispred kuće imamo bazen, a oni imaju rijeku u kojoj mogu plivati i loviti ribe. Mi imamo klimu u kući, a oni samo otvore prozore i struji im hlad od hrastova ispred prozora i s rijeke... Mi o pticama gledamo u kućnome kinu, a njima prave ptice slijeću na prozore. Mi imamo psa, a oni imaju stado ovaca. Jesam, oče, naučio sam što je bogatstvo. I žao mi je što i mi nismo tako bogati.

Kur’an neprekidno ponavlja kako Bog daje rizq onome kome on hoće, a isto tako i uskraćuje. Vjerovati u Boga znači biti siguran da raspoloživi rizq izvorno pripada Bogu. Stoga, niko nema pravo eksluzivirati materijalna dobra.                   

Po dolasku u Medinu, nakon Hidžre, Poslanik je zatražio od muslimana Medine da se pobrate sa muslimanima izbjeglim iz Mekke, kako bi im olakšali početak novog života u drugom gradu. Mnoge izbjeglice su prihvatili ovo bratimljenje koje je uključivalo pomoć, neki od njih su uzeli manje zajmove kako bi krenuli s vlastitim biznisom, a kasnije bi dug otplaćivali, dok su neki iz ponosa odbili svaku pomoć i sami, bez početnog kapitala, odlazili na otvorena polja da sakupljaju drvo za ogrjev, nosili to na svojim leđima u grad da prodaju, i tako postepeno stvarali uvjete za bolji život u novoj sredini. Poslaniku se najviše svidjela posljednja grupa koja se pouzdala u vlastiti rad.

Draga braćo, luksuz i odsustvo solidarnosti prema siromašnim i nevoljnim nerazdruživo su povezani.  Promovirajmo kulturu poštenog i posvećenog rada kao spasonosni put kojim musliman stječe halal imetak, ali i mogućnost da pomogne drugima. Ne zatvarajmo oči pred potrebama rodbine, slabih i nemoćnih. Niti su svi među njima lijeni i neradnici, niti ih Bog nečim kažnjava, pa da njihovo socijalno stanje prihvatamo zdravo za gotovo. Ne potcenjujmo bogatstvo koje nam je Milostivi podario, a kojeg rutinski i po navici trošimo, nesvjesni koliko je ono rijetko i dragocjeno.

Istovremeno, osvrnimo se oko sebe, i procijenimo koliko smo svi mi zapravo bogati: kakve prirodne ljepote imamo, u kako udobnim stanovima živimo, koliko slobodnog vremena imamo. Rijetko u svijetu ćemo pronaći susretljivost i dobrotu u nesrećama i nevoljama, kao što je to slučaj kod naših ljudi. Uprkos globalnim trendovima proizvodnje nezdrave hrane, mnogi od nas imaju privilegiju da jedu zdravu i ukusnu hranu. Međutim, po nekoj hrđavoj navici, ne cijenimo ništa što je naše. Podsmjehujemo se svemu vlastitom, a beskrajno se divimo svemu što je  tuđe bez obzira koliko to tuđe bilo osrednje i nekvalitetno. Zato nam se dešava neobjašnjiv paradoks da u zemlji bezbrojnih izvora voda, uvozimo milione litara vode sumnjivog kvaliteta i da se tako bahato i  neodgovorno odnosimo prema državnim dobrima i prirodnim  resursima kao da su ona naše privatno vlasništvo kojim možemo raspolagati kako nam se prohtije. Potcjenjivanjem sebe, a precjenjivanjem drugih nećemo daleko stići. Ovakvim destruktivnim odnosom prema rodnoj grudi, domu i  domovini, institucijama i državi, možda dospijemo do svog kolektivnog civilizacijskog kraja - edžela, kada će nas Milostivi zamijeniti drugim narodom, jer ćemo povjereni emanet namjesništva na Njegovoj zemlji bespovratno iznevjeriti.

Keywords & Tags

Contact Us