Zašto bi se neko plašio ljudi koji slušaju Poslanika pa ne lažu, ne varaju, ne kradu, ne čine nikome nepravdu, nisu nasilni? A jesmo li zaista ovakvi?
Zraku, vodi i zemlji dogodilo se džemre. S džemretima poteknu sokovi života, zemlja oživi i ubrzo ćemo vidjeti kako se ona zazeleni i ukrasi. Džemreta su radost svim stanovnicima zemlje, svim Božijim stvorenjima jer bez džemreta ne bi bilo ni plodova, ne bi bilo moguće živjeti jer na ogoljenoj zemlji života nema. Mi vidimo kako u jesen sve uvehne, osuši se, nestane, ali je sve to prije nestanka, prije u zemlju vraćanja, dalo plod, obradovalo nas cvijetom, ukrasom, bilo korisno. S džemretima će sve ponovo iz zemlje izaći, oživjeti, zemlju ponovo ukrasiti i to je nezaustavljivi ciklus kruženja života u prirodi.
I kao što prirodi svake godine džemre dolazi, nama također svake godine džemre dolazi. Dolazi da i u nama sokovi vjere snažnije poteku, da nas okrijepe, da nas na putu Božijem osnaže, da i mi plodonosni budemo, da svojim ponašanjem zemlju, društvo, ukrasimo, a to džemre što nam dolazi, ramazan se zove.
Sva džemreta čovječanstvu, sve Objave čovjeku poslane, u ramazanu su počele dolaziti. Muhammed, a.s., u ramazanu je sjedio duboko zamišljen nad stanjem svoga naroda i čovjeka uopće kada mu je Objava došla, kada su ti sokovi vjere potekli. Dakle, bijaše ramazan, i on nam baš kao i prirodi džemreta dolazi svake godine da nas iz dunjalučke svakodnevnice prene, da nas iz materijalizma i trke za prolaznim probudi i na putu pravom osnaži.
Duboko zamišljeni nad sobom i stanjem našim, a ono ni na lokalnom ni na globalnom planu nije dobro, a iščekujući to snažno džemre koje treba da nas imanski oživi, naumpadne mi Poslanikov hadis u kojem nas, da džemre ozbiljno shvatimo, zove. Ibn Abbas, r. a., kaže: „Poslanik je rekao: 'Vi slušajte mene, vi ćete biti slušani i oni koji slušaju vas bit će također slušani.“ (Ebu Davud) Ako ono što nam Poslanik govori slušamo, drugi će slušati ono što mi govorimo, bit će važno to što mi mislimo i sami ćemo biti uvaženi. Pod pojmom slušati se podrazumijeva da to nije samo čuti ono što Poslanik govori, već činiti. Zar se u nas za nekog ko je dobar, ko izvršava zapovijeđeno ne kaže da je poslušan?
Već treću sedmicu svjedočimo agresiji na Ukrajinu, gledamo, to nam moderne tehnologije omogućavaju, rat uživo, rušenja, stradanja, progone. Prema onome što vidimo i čujemo već je više od dva miliona izbjeglica prouzrokovao taj rat. Rat je nesreća, tragedija, kataklizma, a možda se najbolje očituje na tim prognanim ljudima, ženama i djeci. Prije šest -sedam godina svijet se također suočio sa snažnim izbjegličkim valom iz razorene Sirije, Iraka... U čitavoj tragediji ukrajinske krize divno je vidjeti kako sve okolne države, i ne samo one, raširenih ruku i otvorena srca dočekuju te izbjeglice, nude im utjehu i pomoć. To je divno, to je milosrđe kojem islam uči, to je milosrđe koje kršćanstvo promoviše, to je čovjek. U čitavoj tragediji sirijske krize, osim srušenih domova i razorenih života, ti izmučeni ljudi, izbjeglice u potrazi za domom i sigurnošću nisu nailazili na raširene ruke i otvorena srca, već na ograde, na žicu, na proteste protiv njihovog dolaska. Zašto? Svi znamo odgovor, i nažalost on glasi da je razlog tome njihova vjerska pripadnost, muslimani su.
I tada sam se pitao, isto pitanje me progoni i sada, zašto bi se neko plašio ljudi čija su srca čista, zikrom se čiste i oživljavaju. Zašto bi se neko plašio ljudi čija su tijela čista, abdest i gusul su im farz, čija je svakodnevnica čista jer namaz ih odvraća od poroka i grijeha? Zašto bi se neko plašio ljudi koji slušaju Poslanika pa ne lažu, ne varaju, ne kradu, ne čine nikome nepravdu, nisu nasilni? A jesmo li zaista ovakvi?
Za nas sljedbenike Muhammeda, a.s., je rečeno da nas obilježava to da promovišemo dobro, a protiv zla i svega lošeg se borimo. Kako će se drugi odnositi prema nama ostavimo to na savjest njima, a na nama je da učinimo sve što je do nas da svugdje i svakom donosimo dobro, da svojim ponašanjem i odnosom prema svemu, prema čovjeku posebno, zadivljujemo, i da ramazan koji nam dolazi kao džemre prirodi, iskoristimo kako bi sebe podsjetili na to šta je islam i šta od Poslanika trebamo učiti, poslušati, i tako biti od onih čija će se riječ slušati, a stav uvažiti.
Poslanika treba čuti kad poštenju uči. Zašto ti naši diljem ummeta lideri nisu u prilici da budu slušani? Između ostalog i zato što su te naše muslimanske zemlje po indeksu raširenosti korupcije u društvu među prvim u svijetu. Kako da nas slušaju o poštenju ako mi to čemu nas Poslanik uči ne živimo.
Poslanika treba čuti kad o pravednosti govori. O njoj toliko govori da je sahat pravde vredniji kod Allaha od sedamdeset godina ibadeta. Zašto ti naši lideri diljem ummeta nisu u prilici da budu slušani? Zato što nepravedno postupaju i zato što je u tim našim muslimanskim društvima važnije koga znaš, nego šta znaš. Znate li koliko je Poslanik i ashabi, koliko je Omer, r.a., bio uvažen? Zašto? Pa, Poslanik bi Fatimi svojoj odsjekao ruku za krađu, a Omer, r.a., sina Abdullaha koji koristi privilegiju halifinog sina, pa na boljim pašnjacima napasa deve, natjera da tu razliku, to što su njegove deve deblje od drugih, uplati u Bejtul-mal.
Poslanika treba čuti kad govori o marljivosti., o radu kao farzu, kad onome Medineliji koji hoće socijalnu pomoć kupuje sjekiru i kaže mu “Idi radi“, a ne dopusti da ti drugi daje, jer ako ti drugi daje nikada te niko neće slušati šta govoriš. Zašto bi nas neko čuo i do naše riječi držao kad sve nas drugi hrani jer su naši hambari prazni, a naše njive pod korovom?
Poslanika treba čuti kad o uređenom društvu govori, kada ruši bez dozvole izgrađenu džamiju u Medini, kad sakupljačima zekata oduzima sve što su kao hediju, mi kažemo, na kahvu dobili. Pita ih, bili to dobili, da vas ja nisam za sakupljače zekata odabrao?
Poslanika treba čuti kad na obrazovanju insistira, kad nas i do Kine šalje poradi znanja, kada nas uči da je put sticanja znanja Božiji put, put džihada. Zašto to nismo uvaženi i zašto se ne čuje naša riječ, ne uvažava naš stav? Pa pogledajte koliko je ulaganje u obrazovanje u tim našim, muslimanskim zemljama? Gdje god vam vladari i elita društvena šalju djecu da uče i studiraju u drugim državama, normalno je zaključiti da nešto nije uredu s obrazovnim sistemom u njihovim državama.
Džemreta će oživjeti zemlju i bit će plodova raznovrsnih. Svi se džemretima raduju. Ramazan nam dolazi da nas oživi, na život vjere podstakne. Ramazan ne dolazi da bi u njemu samo klanjali, više klanjali i postili. Dolazi da sokove života, a vjera je život, pokrene u našem organizmu, u našem biću, kako bismo se svi radovali i svako nama radovao, jer vjernik svugdje i uvijek plod daje.
Autor: Izet-ef. Čamdžić
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba