Socijalna misao, sadržana u ovim ajetima, najsnažnije je naglašena u Kur'anu. Provlači se i ponavlja kroz cijeli Kur'an u različitim oblicima-zekjat, sadekatu-l-fitr, dobročinstvo, dvanje u naručje...
„Pitaju te kome će udjeljivati: Reci: "Imetak koji udjeljujete neka pripadne roditeljima, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima; a za dobro koje učinite Allah sigurno zna." (Al-Beqare, 215)
I Allahu se klanjte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama, bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima-namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. (An-Nisa', 36)
Socijalna misao, sadržana u ovim ajetima, najsnažnije je naglašena u Kur'anu. Provlači se i ponavlja kroz cijeli Kur'an u različitim oblicima-zekjat, sadekatu-l-fitr, dobročinstvo, dvanje u naručje... Socijalna misao čini bitan elemenat islamskog vjerovanja (imana) zato što iman nije samo puko očitovanje Božije egzistencije. Prema islamskom učenju onaj koji nije oplemenjen i prožet solidarnošću i humanizmom, koji ne čini dobra djela, koji nije društveno aktivan i koristan član zajednice, nije dobar i čestit musliman. O tome Dragi Bog naglašeno govori u suri Al-Mau'n - Davanje u naruč.
Vjera u Boga, na temelju ovih i drugih ajeta ima svoj društveni smisao. Ona je kao takva propisana jer je potrebna ljudima i ljudskom društvu. Ovim se ukazuje na važnost socijalne pravde i održavanja društvene ravnoteže i solidarnosti, zato jer islam teži da stvori takvo društvo u kojem će se svaki pojedinac osjećati odgovornim za sudbinu drugih. U takvom društvu niko ne smije biti socijalno nezbrinut, ostavljen i prepušten sam sebi. Poslanik, a.s., je kazao: „Onaj ko radi na zbrinjavanju siromašnih hudovica i beskućnika može se uporediti sa borcimana Allahovu putu.“ (Buhari, Muslim)
Ibn Omer prenosi hadis u kom se kaže: „Koliko će se komšija koji su na ovom svijetu bili siromasi objesiti o vrat, na Sudnjem danu, svom komšiji, pa će uzviknuti: „Bože! Pitaj ovog zašto je preda mnom zaključavao vrata svoja i zašto mi nije dao višak imetka bez kojeg je on mogao živjeti, a ja sam živio u bijedi i nevolji.“
Izvor morala je svakako u vjeri. Zato je po islamu socijalno pitanje prije svega religiozno-moralno pitanje. „Islam prije svega traži preporođaj ljudskih duša, on hoće da kroz preporođenu ličnost stvori novo društvo, novog čovjeka koji će pravedno riješiti sva pitanja, pa i socijalno. Samo tada, kada se kroz vjeru stvori čovjek, prije svega izvede revolucija u ljudskim dušama i kada ljudi postanu ljudi, nastat će sretna vremena, ostvarit će se univerzalno bratstvo ljudi.“ [1]
Medina
Medina je mjesto koje je Poslanik, a.s., izabrao za hidžru muslimana, i svoju osobnu, u nemogućnosti da nakon 13 godina u Meki realizira svoju misiju i poslanje. Medina je bila utočište za prognane, ali prije svega utočište za Božiji govor, Objavu, utočište za realizaciju Božijeg nauma, kur'anske poruke i Muhammedovog, a.s., poslanja.
Muhammed, a.s., i njegovi drugovi s oduševljenjem i radošću primljeni su u Medini u svoju novu domovinu, svoje novo mjesto prebivališta koje je pružalo veće mogućnosti za ostvarenje snažne muslimanske zajednice na islamskim principima.
Poslanik,a.s., je po dolasku u Medinu pokrenuo nekoliko važnih društvenih, socijalnih programa koji će imati dalekosežne posljedice za dalji razvoj organizirane i uzajamno povezane muslimanske zajednice koja će dovesti do uspostavljanja države i prvog medinskog ustava. Dakle, Muhammed, s.a.w.s., u Medini nastupa ne samo kao vjerski preporoditelj, kakav je isključivo bio u Meki, nego i kao društveni organizator i državnik.
Sejid Husein Nasr u knjizi Muhammed – čovjek Božji govori o tome kako je nemuslimanu, posebno onom koji dolazi iz kršćanskog kulturnog kruga, teško razumjeti duhovno značenje i ulogu Muhammeda alejhisselam, jer njegov zemaljski poziv, uspoređen sa Isusom ili Budom, izgleda previše ljudski i zaglibljen u promjenama socijalnog, ekonomskog i političkog djelovanja. Nasr, međutim, izdvaja tri svojstva posljednjeg Božjeg poslanika koje ga karakteriziraju kao univerzalnog čovjeka: pobožnost, borbenost i velikodušnost.
Ono što posebno karakterizira medinski period iz vizure socijalnog angažmana i brige za druge, slabije i nemoćne možemo izdvojiti dva važna koraka, dva važna projekta koja je napravio Muhammed, s.a.w.s., u tom medinskom periodu.
Naime Muhammed, a.s., je prvo pokrenuo pravljenje džamije, izvanjskog simbola islama i jedinstva džemata, sjedište i središte kompletnog života i javnih poslova. Sa džamijom je došao i ezan javni poziv na namaz koji je simbol islama u vremenu. Džamija je zbližila muhadžire i ensarije i pomogla da se sve potrebe, nedostaci, problemi socijalnog, sigurnosnog, odbrambenog karaktera lakše i brže rješavaju. Iz džamije je proizašla zajednica, džemat stalno živo vezivno tkivo na relacije pojedinačno-opće. Ove Poslanikove aktivnosti vodile su utemeljenju organizirane i uzajamno povezane zajednice muslimana, prvo na razini džemata, zatim na razini grada, države Medine i, konačno islamskog poretka, sistema političke organizacije ili države.
Poslanik, a.s., u Medini pravi presudan korak za opstanak muslimana na razini jedinke, džemata i države. To je bratimljenje (muahat) ensarija i muhadžira čime se brisala svaka razlika po porijeklu, krvi, boji, naciji, jeziku, imovinskom statusu i kartonu i svim drugim socijalnim razlikama. Osnov ove zajednice je islam ili još preciznije iman, islam i ihsan. Njeni članovi su međusobno povezani islamskom akidom, imanom iz kojeg proističe puna bratska solidarnost kao koheziona sila koja neraskidivo povezuje i ujedinjuje sve pojedince u nesalomljivo islamsko vjerničko bratstvo. Bratimljenje je bilo temeljni faktor i osnova za formiranje muslimanske zajednice u najširem smislu te riječi; zajednice koju je prožimala vjera u Allaha, za koju se živjelo i umiralo. Na ovaj način ove različite skupine postale su istinski prijatelji i braća jedni drugima na temelju islama, na temelju Kur'ana: „Zaista su muslimani braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.“ (El-Hudžurat, 10.)
Svaki od njih je brinuo o svom bratu često više nego o samom sebi jer je Poslanik, a.s., kazao:
Vjernici su u međusobnoj samilosti, ljubavi i susosjećanju poput jednog tijela, kod koga, kad oslabi jedan organ, oslabe i drugi pa cijelo tijelo obuzima nesanica i groznica.
Musliman je muslimanu brat neće mu nepravdu i nasilje učiniti, neće ga napustiti, neće mu slagati, niti ga poniziti.
Vjernici su međusobno čvrto povezani kao dijelovi zgrade, zatim je Poslanik, a.s., (pokazujući to prstima) isprepleo svoje prste.
To se bratstvo čuvalo, njegovalo, „zalijevalo“, nad njim se bdjelo i sa njim se aktivno živjelo. Ono u sebi uključuje ljubav, solidarnost, jednakost i ravnopravnost svih njenih članova. To je bio osnov formiranja zajednice muslimana u Medini, koja je formirala društveni ambijent u kome su međuljudski odnosi bili na zavidnom nivou. U toj zajednici nije bilo međusobnog vrijeđanja, podcjenjivanja, omalovažavanja, kuđenja ili podrugivanja, naprotiv oni su brinuli, poštivali i uvažavali jedni druge. Moto njihovih odnosa bila je i ova poruka Allaha Uzvišenog:
„O vjernici, neka se muškarci jedni rugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.“ (Al-Hudžurat, 11.)
Ovim bratimljenje došlo se do „socijalne sigurnosti“ u kojoj su do izražaja došli primjeri, kakvi do tada nisu nigdje zabilježeni. U takve primjere spada i onaj koji bilježi Buharija, da je Allahov Poslanik, a.s., kad su stigli u Medinu, pobratimio 'Abdurrahmana b. 'Avfa sa S'adom b. Er-Rebiom kojom prilikom je Sa'd rekao Abdurrahmanu: „Ja sam najbogatiji ensarija. Dajem ti polovinu imetka. Imam dvije žene. Vidi koja ti se sviđa, pa mi reci. Ja ću je pustiti, pa je ti, kad joj istekne iddet rok čekanja, uzmi za sebe.“
Na to mu je 'Abdurrahman odgovorio: „Allah te blagoslovio u čeljadi i imetku, nego, reci ti meni gdje je pijaca!“ Pokazali su mu pijacu Beni Kajnuka' i uputio se prema njoj. Kad se navečer vraćao, vidjeli su ga da nosi višak sira i masla. Tako je nastavio i sutradan. Nakon nekoliko dana sreo je Allahova Poslanika i ispričao mu da se oženio. Na pitanje koliko je ženi dao mehra, odgovorio je: „Pet dirhema u zlatu“. „Koliko se čovjek može diviti Sa'dovoj širokogrudnosti isto se toliko mora diviti i Abdurrahmanovoj snalažljivosti, koji se sa Jevrejima gurao po pijaci i samo za nekoliko dana uspio zaraditi koliko mu je bilo potrebno da sačuva čast i obraz.
Ukratko ovo bratimljenje pokazatelj je praktične škole solidarnosti, humanosti koja u izgradnji islamskog društva ima dubok smisao, gdje moćni pomaže nemoćne, s jedne strane na osnovu bratstva i ljubavi u ime Allaha, dž.š., a s druge strane na osnovu trošenja imetka u svrhe koje je odredio Allah.
Historija brojnih generacija čiju povijest znamo ne poznaje ovakav primjer solidarnosti, humanosti i žrtve kao što je bio ovaj. To su učinili sa toliko bratske ljubavi, toliko darežljivosti, toliko zadovoljstva i toliko natjecanja da su morali bacati kockice, tražiti modalitete ko će biti u prednosti da prvi pomogne.
U Medini, također, Allah objavljuje ajete koji definiraju društvene odnose među ljudima, narodima, religijskim skupinama, među muslimanima. Najvažnije odredbe koje su objavljene u Medini su propisi o zekjatu, postu, hadžu, džihadu, promjeni kible, klanju kurbana, džuma namazu. Sve ove odredbe imale su poseban uticaj na društveni ambijent i socijalnu osjetljivost i senzibilnost.
A sada vam želim navesti nekoliko primjera iz života Muahammeda, s.a.w.s., koji ukazuju na njegov socijalni karakter:
Poslanikva ljubav i briga za djecu i mlade
Uzor je mladima, jer je kao mladić postao El-Emin. Uzor je muževima i očevima, jer ličnim primjerom pokazuje kako se treba odnositi prema supruzi i djeci. U njemu, kao pečatu poslanstva, sadržane su odlike i vrline svih ranijih poslanika, zbog čega je njegovo ponašanje postalo uzorom, modalitetom i paradigmom za ljude. Allah, dž.š., za njega kaže: „Uistinu si ti najljepše ćudi!“ i kao takav dostojan je da bude slijeđen od svih ljudi, da bude usvetun haseneh.
Poslanik je bio izuzetno blaga i milostiva osoba prema svemu i svakome. Međutim, posebnu blagost i ljubav pokazivao je prema svojoj djeci i unucima, prema djeci svojih drugova, ali i i prema drugoj djeci s kojom se susretao. Poznate su njegove riječi: „Nije od nas onaj ko nije milostiv prema mlađima i ko ne poštuje starije!“ Za Muhammeda, s.a.w.s., se zna da je umio razgovarati sa djecom; poznata je zgoda kada se šalio sa djecom muhadžira povratnika iz Abisinije, ili kada tješio je dječaka kojemu je uginuo slavuj. Njegov odnos prema porodičnom životu, sa primjerima kao što je njegova ljubav prema unucima, za sredinu i vrijeme u kojem je živio čine se nevjerovatnim. Poslanik je često izlazio iz Medine kako bi otišao samo da poljubi i pomiriše sina Ibrahima, koji je bio kod svoje dojilje, tako je radio i sa h. Fatimom kada je kretao na put ili boj. Običaj mu je bio da svakog jutra po glavi pomiluje svoju djecu, a kasnije i unučad.
Prenosi Aiša, r.a., da je Poslanik, a.s., u prisustvu El-Akrea ibn Habisa poljubio unuke Hasana i Huseina, pa je rekao El-Akre': „Imam deset sinova i nikada nijednog nisam poljubio!“ Pogleda ga Poslanik, a.s., pa reče: „Ko nije milostiv, ni prema njemu nema milosti!“
U drugoj predaji stoji: „Ja sam nemoćan ako je Allah iz tvoga srca iščupao milost!“
Neki alimi kazuju da čovjeku koji poljubi svoje dijete Uzvišeni Allah upiše jedno dobro djelo u njegovu knjigu djela, a onog ko ga obraduje, obradovaće Uzvišeni na Sudnjem danu. Također su govorili: „Mnogo ljubite svoju djecu, jer svakim poljupcem dobijate jedan stepen.“
Koliko je Vjerovijesnik, a.s., vodio računa o najmlađim naraštajima i njihovim osjećanjima vidimo na brojnim primjerima iz njegove životne prakse. Hadiske zbirke navode predaje u kojima se govori da je Poslanik, a.s., prvo najmlađoj djeci dijelio od plodova koji bi sazreli, zatim da je nagrađivao one koji bi u trčanju pobijedili, ali i one koji bi izgubili, kako se ni oni ne bi razočarali i nije pravio razliku među djecom, muškom i ženskom, a posebno je bio pažljiv prema jetimima, kako bi im nadoknadio izgubljene roditelje. Nastojao je da svakome da njegovo pravo. Poslanik je mislio na potrebe djece i nastojao im je udovoljiti. Imam Ahmed i Nesai prenose hadis od Šedada koji kaže: „Vjerovjesnik, a.s., je izašao noseći Hasana ili Husejna. Prošao je naprijed pa ga je spustio. Potom je tekbirom započeo namaz. Čineći sedždu oduljio ju je. Podigao sam glavu i vidio dijete na njegovim leđima. Vratio sam se svojoj sedždi. Kada je on završio svoj namaz, rekli su: ‘O, Allahov Poslaniče, oduljio si?!‘ On reče: ‘Moje dijete mi se popelo na leđa pa mi je bilo mrsko da ga požurujem dok zadovolji svoju potrebu.‘“
Poslanikov pažnja i briga za ljude
Muhammed, s.a.w.s., se na poseban način brinuo za ljude, često na uštrb sebe i svoje porodice, kako bi ljudima obezbijedio nešto od onog što im je potrebno. Njegov narod, koji je tada živio u Medini, nije imao dovoljno hrane i živio je vrlo oskudno, pa je njegova parola i pravilo bilo da on i njegova porodica, ako zatreba, budu prvi koji će ogladnjeti ukoliko ljude pogodi glad i da će biti posljednji koji će se najesti, tek pošto se svi drugi zadovolje. Imućnima je zabranjivao da zadržavaju ono što prelazi njihove potrebe i da gomilaju višak imetka. O tome nam Ebu Seid el-Hudri kaže: „Jednom smo putovali s Poslanikom, a.s., kad on reče: Ko ima višak jahalicu neka je da onome ko nema. Ko ima višak hrane neka je da onom ko nema...- Zatim je naveo razne vrste imovine, pa smo zaključili da niko nema pravo na višak, odnosno na ono što prelazi njegove potrebe.“ (Muslim)
Poslanik, a.s., bdije nad ljudskim nedaćama, poteškoćama, potrebama, i nastojanje da ih razriješi čini najvrijednijim ibadetom i najvećim dobročinstvom. U tom smislu kaže: „Da pođem s bratom i da mu pomognem kad mu pomoć zatreba draže mi je od osamljivanja mjesec dana u itikafu u ovoj džamiji...“
A kad je neko pitao Poslanika, a.s., ko su najbolji i najdraži Allahovi robovi kazao je da su to oni koji najviše pomažu i koriste ljudima, koji su društveno najodgovorniji i društveno najaktivniji.
„Musliman je muslimanu brat, neće mu nepravdu učiniti, niti će ga na cjedilu ostaviti. Onome ko bude pomagao svoga brata da savlada nevolje i podmiri svoje potrebe, Allah će ispuniti želje i otkloniti mu njegove nevolje. Onom ko bude olakšao muslimanu kakvu tegobu, Allah će olakšati njegove tegobe na Sudnjem danu. Onome, ko pokrije muslimanu neku sramotu, Allah će pokriti njegovu sramotu na Sudnjem danu.“ (Muslim)
On cijelim svojim bićem, stalno i permanentno promovira, ukazuje i podstiče na solidarnost. Tu vrstu društvenog angažmana i aktivizma uzdiže na najviši stepen dobrih djela. O tome veli: „Allah ima stvorenja koja je stvorio za potrebe ljudi kojima svijet pribjegava kad mu nešto zatreba. Ti su sigurni od Allahove kazne. On ih ostavlja u tim blagodatima sve dok ih pružaju, a kad ih počnu uskraćivati onda im ih oduzme i preda drugima...“ (Taberani)
Poslanik, a.s., je brinuo o ljudima, posebno o svojim ashabima s kojima se stalno družio. Pohvalio bi ih kad urade neko dobro djelo a savjetovao i opominjao kada bi primjetio nepristojnost i loše ponašanje. To upozorenje i savjeti nikada nisu bili pretjerani, preglasni, agresivni, ponižavajući. Svi njegovi postupci govore o njegovoj blagosti prilikom obhođenja prema neznalici, lijepom podučavanju, ljubaznosti, samilosti i saosjećajnosti prema svim stvorenjima.
Muslim bilježi da je Mu'avi b. Hakem es-Sulemi, r.a., rekao: “Dok sam ja klanjao sa Poslanikom, a.s., jedan čovjek je kihnuo, i ja mu rekoh: Jerhamukellah - “Allah ti se smilovao“, a prisutni me ustrijeliše pogledima!
Pa sam rekao: „O, majčine žalosti zbog gubitka djeteta! Šta vam je, zašto gledate u mene?!“ A oni počeše udarati rukama o svoja bedra i kada sam shvatio da žele da me ušutkaju, ušutio sam.
Kada je Poslanik, a. s., završio sa namazom, pozvao me je, a ja bih za Njega dao i oca i majku, nisam vidio boljeg učitelja u podučavanju od njega, i tako mi Allaha, nije me prekorio, niti me je udario, niti me je grdio, već reče: „Zaista, u namazu nije dozvoljeno ništa od ljudskog govora, jer namaz je tesbih-slavljenje Allaha, tekbir-veličanje Allaha, i učenje Kur'ana.“[2]
Također, Buhari i Muslim bilježe, a Buhari verziju preko Malik b. Huvejrisa, r.a., koji kaže: “Došli smo Allahovom Poslaniku, a.s., kada smo imali od 16 do 30 godina, i kod njega smo ostali terideset noći. Poslanik je prema nama bio milostiv i blag, a kada je pomislio da smo poželjeli naše porodice (zbog našeg dugog boravka kod njega), upitao nas je koga smo ostavili iza nas, i mi ga obavijestismo, a on nam reče: „Vratite se svojim porodicama i budite sa njima, podučavajte ih (nauci) i naređujte im (dobro), klanjajte onako kako ste vidjeli da ja klanjam, a kada nastupi namasko vrijeme neka jedan od vas prouči ezan, i neka imami najstariji među vama.“[3]
Hizmet ljudima
Hizmetiti, služiti ljudima, odgovoriti na njihove potrebe, je po Muhammedu, s.a.w.s., neprikosnovena obaveza, farz za koju se treba natjecati, jer nagrada za to kod Allaha je velika i neizmjerna.
Poslanik, a.s., je i sam hizmetio i činio dobro ljudima, posebno je bio senzibilan prema slabim, nemoćnim, bolesnim, nezbrinutim i jetimima. U tom smislu ostavio je brojne poruke svojim sljedbenicima kako i sami trebaju postupati: „Ne omalovažavaj nikakvo dobro...Makar da iz svoje posude naspeš u čašu onoga ko traži vode... Makar da budeš vedra lica kad s bratom razgovaraš“ , jer svaki hizmet, svako dobro djelo, bez obzira koliko bilo malo i neznatno u našim očima, otklanja velike nesreće, shodno Poslanikovim riječima: „Dobročinstva čuvaju od nesreće.“
Jednoga dana mu je došla jedna grupa njegovih drugova žaleći se da nemaju nikakva imetka da dijele milostinju, a željeli bi da zadobiju nagradu onih koji dijele milostinju... Tom prilikom rekoše Poslaniku, a.s.: „Božiji Poslaniče, odakle nam imetak za milostinju pa da dijelimo?' Odgovorio je: „Dobro ima više vrata: slavljenje, hvaljenje i veličanje Allaha, naređivanje dobra, zabranjivanje zla i poroka... Potom je dodao: „da s puta ukloniš ono što smeta...“
„Da saopštiš gluhom... da pokažeš put slijepom... da uputiš onoga što pita kako će doći do onoga što mu treba.“ Da svojim nogama požuriš i pomogneš onoga ko traži pomoć, da snagom svoje mišice podnosiš potrebu slabog.“
Poslanik, a.s., svojim primjerom i ovim savjetima ne ostavlja nikoga nemoćnim, nesposobnim, slabim da neko dobro uradi, svakom pruža priliku da bude dobar na svoj način i gradi dijelove zgrade koji se naslanjaju i podupiru jedni druge.
Poslanik, a.s., je mnogo pazio i na ljudsko dostojanstvo. Smatrao ga je svetim i neprikosnovenim poput Kabe, svetih mjeseci i dana. Zato zabranjuje da se ljudi omalovažavaju na bilo koji način pa i kroz prigovaranje za pruženu pomoć, hizmet i uslugu. Jednom je kazao: Propali su i izgubili su...“ „A ko to, Allahov Poslaniče?“ upitaše. Odgovorio je: „Ohol starac..., Onaj ko nabija na nos ono što da..., onaj ko prodaje robu krivo se kuneći...“
Druženje sa slabim i nemoćnim
„Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijede i čiji su postupci daleko od razboritosti.“ (Al-Kehf, 28.)
Nevjernici, mušrici su tražili od Poslanika, a.s., da se odrekne ljudi oko sebe koji su bili slabi, siromašni, nemoćni, ali čestiti i pobožni u želji da Allahovu naklonost dobiju, e da bi mu oni prišli povjerovali i bili uz njega. Allah ga jasno upozorava, a time i nas preko njega, da bude čvrsto uz te ljude, da ih se ne odriče, da im ne okreće leđa zarad onih čiji ugled i veličina proizilaze isključivo iz njihovog imetka ili porijekla.
Kada je ovaj ajet objavljen Poslaniku, a.s., izišao je iz svoje sobe tražeći ih. Našao je ljude koji su spominjali i veličali Allaha Uzvišenog, među njima je bilo onih razbarušene kose, grube kože i ljudi sa samo jednim komadom odjeće. Kada ih je vidio, sjeo je sa njima i rekao: „Hvala Allahu Koji je stvorio u mome ummetu one za koje mi je naredio da se s njima strpim.“
Ibn 'Abbas, r.a., kaže: „Nemoj njih zanemariti a otići drugima“, tj. tražeći zamjenu za njih u uglednim i bogatim, posebno ne onim koje je ovaj svijet zabavio od vjere i robovanja Njegovom Gospodaru, niti onim čija su djela i praksa besmisleno pretjerivanje i propast.“
Misija Muhammeda, s.a.w.s., i jeste rezultat ljubavi prema svim ljudima. Samo onaj ko istinski voli postaje odgovoran za sudbine onih koje voli.
I na kraju umjesto zaključka prenijeću citat Husej ef. Đoze koji je o ovoj temi pisao u svojim tekstovima.
„Savremenoj socijalnoj misli nedostaje duhovna osnova. Držimo da je to samo jedna prolazna faza u genezi ove misli. Vjerujemo da će ta misao biti sposobna da se adaptira i prilagodi stvarnim čovjekovim potrebama, među koje spadaju svakako i duhovne potrebe, naime duhovno-moralno –etičke vrijednosti. Na tom planu islam može pomoći i dati svoj dragocjeni doprinos koji ne bi trebalo odbiti.“[4]
[1]Mustafa Busuladžić, Muslimani u Evropi, str. 43.
[2] Muslim, 5:20; u knjizi Es-Salah (Poglavlje. Haram je govoriti u namazu...)
[3] El-Buhari, 2:93, u knjizi El-Ezan (Babu-l-Ezani li-l-musafirin)
[4] Husejn Đozo, Izabrana djela 2., str. 154
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba