Poslanik nije volio pesimizam, niti gubljenje nade u poboljšanje stanja

Kada iščitavamo biografiju Allahovog Poslanika, s.a.v.s., vidimo da je on uvijek težio optimizmu, onome što je bolje i pozitivnije, najavljujući svojim  ashabima da će doći bolje vrijeme, kako za njih tako i za njihovu vjeru. Taj osjećaj ih stimuliše da strpljivo ustraju u činjenju dobra, puni pozitivne energije i poleta.

To je bila Poslanikova, s.a.v.s., praksa i u najtežim situacijama kroz koje je prolazio. Uvijek je ostavljao prostora potpunom pouzdanju u Allaha, dž.š., i nadi da će biti bolje i da će nakon svake poteškoće doći olakšanje. To je kur'ansko pravilo gdje se kaže:

„Zaista, s poteškoćom (el-usr) ima olakšanje; zaista s poteškoćama ima olakšanje.“ (sura Inširah, 5-6)

U arapskom jeziku, kada se imenica s određenim članom (el-usr) ponovi, onda je to ista stvar, a ako je neodređena (jusr), pa se ponovi, to je onda nešto novo. Stoga, ovdje je poteškoća ista, a oko nje su dva olakšanja. Ibn Abbas, r.a., kaže, da je Uzvišeni Allah (u hadis kudsijju) rekao: „Stvorio sam jednu poteškoću i dva olakšanja, pa ova poteškoća neće nadvladati dva olakšanja.“ Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže: „Neće jedna poteškoća nadvladati dva olakšanja.“

Abdullah ibn Mes'ud, r.a., kaže: „Kada bi se poteškoća sakrila u stijenu, olakšanje bi je tražilo i našlo, sve dok je ne bi nadvladalo.“ (Tefsir od Kurtubija) Ovako je na dunjaluku, a pojedini učenjaci kažu, vjernici će prolaziti na ovom svijetu kroz poteškoće a stvarno olakšanje i rahatluk će doživjeti na drugom svijetu.

Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Oduševljen sam lijepim predznakom (optimizmom) a to je lijepa i pozitivna riječ.“ (Buharija) Poslanik je volio optimizam i radovao mu se, a nije volio pesimizam, niti gubljenje nade u poboljšanje stanja.

Podsjetimo se na bar neke teške situacije kroz koje je Poslanik, s.a.v.s., prošao, ali uvijek pun optimizma i ulijevanja nade svojim ashabima:

Nakon trogodišnjeg bojkota koji je Poslanik, s.a.v.s., sa svojim ashabima vrlo teško preživio, neuspjelog pokušaja širenja islama u Taifu i još najteže od svega toga, gubljenje porodične i društvene podrške i zaštite (smrt njegove supruge Hadidže i amidže Ebu Taliba, Godina tuge) Svemogući Allah Svoga miljenika i roba Muhammeda, časti i uzdiže u nebeske visine (Isra i Miradž) ulijevajući mu nadu i pouzdanje da ustraje u hajru.

Prilikom Hidžre i boravka u pećini Sevr, Poslanik, s.a.v.s., smiruje svog vrlog i usplahirenog ashaba Ebu Bekra, r.a., riječima: „Ne brini se, Allah je s nama!“ (sura Tevba, 40)

Vješti ratnik Suraka ibn Malik, žudeći za nagradom koju su obećale Mekelije onome ko uhvati Poslanika i Ebu Bekra, ih sustiže jašući na svome konju. Ebu Bekr, r.a., upozorava Poslanika, i kaže da ih je sustigao, našto mu Poslanik, s.a.v.s, ponavlja istu rečenicu: „Ne brini se, Allah je s nama!“ Zatim je Poslanik, s.a.v.s., proučio dovu i zamolio Allaha za pomoć, nakon čega noge Surakinog konja propadaju u pijesak. Kada je vidio šta se s njim dešava biva svjestan na koga je napao i da mu neće moći nauditi. Tada Suraka moli Poslanika da ga oslobodi onoga u šta je zapao i obećava mu da će od njih odvraćati druge potjernice. Suraka je ispoštovao ono što je obećao, tako da im je prvi dio dana bio neprijatelj, a drugi dio zaštitnik i pomagač. U toj teškoj naočigled bezizlaznoj situaciji Poslanik krajnje optimistički, obećava Suraki da će doći vrijeme pa će on na svojim rukama nositi kraljevske narukvice od Kisre, perzijskog vladara. To se i obistinilo nakon 18 godina, kada su muslimani osvojili Perziju.

Kao što je u svojoj praksi sprovodio, Poslanik, s.a.v.s., je svoje ashabe podučavao optimizmu, ulijevajući im nadu u bolje sutra. U najtežim danima progona, neimaštine, straha i ugnjetavanja, Adij ibn Hatim priča kako Poslaniku, s.a.v.s., dolazi neki čovjak i žali se na siromaštvo, drugi na nesigurnost prilikom putovanja. Tada Poslanik, s.a.v.s., pita Adijja, jesi li bio u Hiri (mjesto u južnom Iraku, 15-ak kilometara od Kufe)? Adijj reče: „Nisam, ali sam čuo za nju.“ Tada mu Poslanik, s.a.v.s., najavljujući vrijeme bezbjednosti, mnoštva dunjalučkih blagodati kaže: „Ako poživiš vidjet ćeš kako će žena sama (u bezbjednosti i rahatluku, bez pratnje) putovati od Hire (ili iz Jemena) do Kabe, ne bojeći se nikoga, osim Allaha... Vidjet ćeš kako će čovjek nositi u rukama zlato i srebro i neće imati kome da ga udijeli.“ (Buharija) Adijj, r.a., je kasnije to doživio i vidio.

Pete godine po Hidžri, u toku priprema za Bitku sa saveznicima (Ahzab ili Bitka na Hendeku) kada se neprijateljska vojska brojala s oko deset hiljada dobro opremljenih boraca, Poslanik, s.a.v.s., skupa sa svojim ashabima kopa hendek (kanal) oko Medine, kako bi se zaštitili. Situacija je bila vrlo teška, strah, noćna hladnoća, neimaština, glad i iscrpljenost. Ashabi su kopajući naišli na stijenu koju nisu mogli razbiti. Pozvali su Poslanika, s.a.v.s., da im pomogne. Tada Poslanik, s.a.v.s., u toj teškoj i naizgled bezizlaznoj situaciji, udara krampom tri puta, i obećava im da će se islam proširiti na Siriju, Perziju i Jemen. Prilikom svakog udarca rekao bi: Bismillah, sijevnula bi varnica i Poslanik bi donio tekbir i rekao: Osvojit ćemo Siriju, evo ja sada gledam u njene crvenkaste dvorove. Osvojit ćemo Perziju, evo ja s ovog mjesta vidim Medain. Osvojit ćemo Jemen, evo ja s ovog mjesta vidim vrata njihovog glavnog grada San'e.“ (Ahmed)

Iskreni ashabi su to, uistinu, tako i doživljavali, uvjereni da sve ono što im njihov Gospodar i Njegov Poslanik obećaju će sigurno i doći. Za razliku od njih munafici su, krajnje pesimistički i u beznađu, ismijavajući se s Poslanikovim radosnim vijestima, govorili: Pogledajte ovog čovjeka, obećava nam perzijske dvorove, a mi od straha ne smijemo ni izaći radi fiziološke potrebe.  

Poslanik ashabe odgaja i podučava, udaljava ih od pesimizma i zloslutnje, upozorava ih da uvijek moraju pozitivno djelovati i ulijevati nadu ljudima a ne gurati ih u propast i nedaće. On kaže: „ Kada čovjek kaže: Ljudi su propali, neka zna da je on više propao od njih,“ (Muslim) i neka zna da će ih on takvim stavovima i govorom upropastiti.

„Obradujte ljude i nemojte ih (dovodeći ih u očaj) razgoniti od sebe. Olakšavajte ljudima i nemojte im otežavati!“ (Buharija i Muslim)

Dobro je rečeno: „Nadajte se dobru pa ćete ga i naći!“ Što više lijepog osmijeha, iskrenog nazivanja selama i lijepe riječi, to je ono što ljude zbližava i stimuliše da rade dobra djela.

Autor: Fuad Sedić

Keywords & Tags

Contact Us