Poruke Safvet-bega Bašagića

Bošnjaci - politički narod bez političke kulture

"Čovjek se u ovim teškim vremenima može održati na visini jedino osobnom vrlinom, moralnom i materijalnom jakošću, koje nam uvjete propisuje i uzvišena vjera naša i jedino naoružan savremenim znanjem može vršiti njene uzvišene zapovijedi...''  napisao je Safvet – beg Bašagić davne 1903. godine. To je bilo turobno vrijeme. Vrijeme u kome je došlo do iseljavanja muslimana iz Bosne i Hercegovine i vrijeme u kojem su stanovnici osjećali tranziciju iz jednog carstva u drugo. I mi danas živimo sličnu realnost - osim različitih oblika tranzicije koje prolazimo, veliki broj obrazovanih ljudi odlazi iz BiH, ali sada zbog ekonomskih razloga. Zanimljivo je vidjeti šta je tada, prije više od 100 godina, poručivao Bašagić.

Safvet-beg Bašagić je bio zastupnik u Bosanskom saboru, aktivno je djelovao u prosvjećivanju narodnih masa, a posebno je zapažena njegova aktivnost u sprečavanju iseljavanja Bošnjaka u Tursku. On je  upozoravao na štetnost iseljevanja iako su mnogi vjerski službenici zastupali mišljenje da je vjerska obaveza napustiti zemlju jer je sada 'nemuslimanska'. Bašagić nije dijelio njihovo mišljenje, te je preovladavanje ovog teškog perioda i poboljšanje položaja bosanskih muslimana vidio u nekoliko aspekata.

Politički odgoj

Na prvom mjestu Safvet-beg Bašagić je isticao potrebu političkog odgoja našeg naroda. Gledano iz današnje perspektive Bošnjaci jesu politički narod, ali na jednoj stvari ipak treba raditi: na razini političke kulture. U BiH preovladava parohijalna i podanička politička kultura, iako je neminovno kretanje i unapređenje ka participativnoj političkoj kulturi. Bašagić je poručivao da Bošnjaci moraju iznaći vlastiti put i u sebi samima tražiti snagu i uporište jer smo mi: ''ostavljeni sami sebi, i ako se sami za sebe ne pobrinemo, teško će ko drugi za nas osjetiti našu bol.'' Ove riječi iz prošlosti zato odzvanjaju i danas kada se BiH prijeti raznim oblicima secesionizma i kada Bošnjaci traže put i saveznike. Bašagić je vodeći list ''Ogledalo'' nastojao da se opšti narodni problemi razmatraju ispred uskostranačkih – takav stav nije naišao na odobravanje javnosti pa se njegov list ugasio. Očito je, a i skora prošlost nas uči, da samo oslanjanje na vlastite snage može donijeti dobro i ovom narodu, ali i državi dok su očuvanje i izgradnja institucija samo temelj za to. Iako to nije urađeno tada, historijska prilika za to postoji i u našem vremenu.

Ekonomsko jačanje i stjecanje bogatstva

Najbitnijom pretpostavkom za prevazilaženje stagnacije, Bašagić je vidio u promjeni  vrijednosnog odnosa prema stjecanju bogatstva. Vladala je društvena atmosfera u kojoj se stjecanje bogatstva i želja za materijalnim progresom posmatra kao grijeh ili nešto sumnjivo.  Bašagić se protivio ovakvom autodestruktivnom odnosu prema bogatstvu. On je bio za aktivnu ulogu u materijalnom takmičenju govoreći da je: ''prirodna želja i težnja u svakom čovjeku, da ne ostane iza svojih drugova, isto tako je prirodna skupini ljudi i cijelom narodu, da ne ostane iza drugih skupina i drugih naroda; zato mislim, da je i u nama opravdana želja i težnja, što se brinemo, da se ne izgubimo u vrtlogu radišna i ambiciozna svijeta...'' On se pozivao i na evropski odnos prema bogatstvu koji je po njemu ključ razvoja evropskih država. Međutim, nije se zadržao na tome – stjecanje bogatstva i ekonomsko jačanje smatrao je kompatibilnim sa islamom. ''Ruka koja daje milostinju hajirnija je od ruke koja prima milostinju,''  govorio je. U stjecanju bogatstva nije vidio egoizam nego ga je smatrao dijelom islamske etike. Navodio je ajete i hadise sa željom da ohrabri ljude na putu ekonomskog jačanja jer je bio svjestan da inicijative u ekonomskom pravcu osnažuju i izgrađuju zajednicu, a naravno i poboljšavaju perspektivu društva u cjelini. U savremenom bh. diskursu ističu se i ukazuju mnogi problemi, a ponajmanjese priča o ekonomskim temama ili, ako se priča, onda je to vrlo površno – zbog toga smo jedna od najsiromašnijih i zemalja sa visokom stopom nezaposlenosti. Stepen ekonomske pismenosti je na niskom nivou obilježen stalnim prozivanjem državnog aparata koji je neefikasan i preglomazan ili pak prizivanjem reakcija međunarodne zajednice. Bašagić je svojim djelovanjem dao model po kome je obaveza raditi i stjecati materijalno bogatstvo kako bismo ekonomski jačali i bili nezavisni, a ne ucijenjeni. Pri tome se ne smije zaboraviti na islamske etičke principe – što je i temeljna poruka Bašagića.

Savremeno obrazovanje – otvaranje ka svijetu

Primjetno je da je Bašagić od onih rijetkih intelektualaca koji se ne zadrže samo na utvrđivanju stanja i definisanju pojava nego i predlaže moguća rješenja i smjerove društvenog kretanja. On je znao da  ''u našem islamskom elementu vlada opšta vrtoglavica. Ne zna se: ni ko pije, ni ko ko plaća,'' ali je pored ekonomskog jačanja i stvaranja novih vrijednosti, prevazilaženje stagnacije vidio u obrazovanju i prihvatanju modernog obrazovanja. Poznato nam je da su Bošnjaci u tom periodu vodili velike polemike oko obrazovanja, dok mnogi nisu htjeli da njihova djeca idu u 'švapske škole'. Iz tog razloga veliki broj ljudi bio je nepismen, a 1900. godine samo je devet Bošnjaka bilo akademski obrazovano. Bašagić nije bio za taj pristup jer je duboko vjerovao u prosvjetu: ''prosvjeta uvijek pobjeđuje,'' rekao je na skupštini ''Gajreta'' pri tome se boreći sa tradicionalnim shvatanjem znanja – shvatanjem koje znanje svodi samo na vjersko znanje. Kao faktor  unapređenja obrazovanja i prosvećivanja naroda promovisao je aktivizam i smatrao da intelektualci moraju biti društveno aktivni i da je nedopustivo da inteligencija bude neaktivna: ''ona mora stajati na braniku narodnih svetinja i prava, mora se zauzimati za svoj elemenat ne žaleći ni moralnih ni materijalnih žrtava.'' Inteligencija mora biti, nastavlja Bašagić: ''ne samo svestrano obrazovana, nego također marljiva u proučavanju odnosa u svijetu, plemenita u nastojanju oko napretka svoga naroda, poduzetna u obrazovanju i  uzgajanju mlađeg naraštaja.'' O ''uzgoju'' zavisi budućnost, rekao je Bašagić te zaključio: ''a o suzbijanju natražnjačkog elementa budućnost, a oboje skupa je pitanje: biti ili ne biti za današnje vrijeme.''

Čitajući ove Bašagićeve poruke ne mogu se oteti dojmu da su one aktuelne i danas što nam govori o sudbini naroda na ovim prostorima koju obilježava stalno ponavljanje istih ili sličnih problema: Tranzicija, iseljavanje, politička nepismenost, prijetnje sa različitih strana. Sve ovo je upravo tada Bašagićeva, a sada je naša realnost, samo u drugom obliku. Siguran sam da bi i danas Bašagić bio progresivan mislilac. To osim što pokazuje njegovu veličinu, pokazuje i našu svakidašnju jadikovku. No, i Bašagić je imao pogrešnih procjena. Gledajući sudbinu Bošnjaka tog vremena možemo reći da su propustili priliku politički se izgraditi jer su zagovarali politički pasivizam, očuvanje statusa quo ili su u političkom djelovanju sebe svodili na vjersku skupinu – sve ove težnje u bošnjačkoj politici postoje i danas, a historija nas uči da su one neproduktivne i loše za ovaj narod, te da na njih treba ukazivati kako bi u diskursu preovladavala progresivna probosanska orijentacija. Budemo li učili na greškama iz prošlosti, prošlost nam onda može biti, kako kaže Burke: odskočna daska.

Piše: Azur Delić

Keywords & Tags

Contact Us