U savjetu jednog učitelja stoji: Sinko moj! Od vrsta vjernika ima i onaj koji je kokošije i orlove prirode. Sinko! Kokoškin dom je kotac. Tu je najsigurnija.
Od nje ima koristi i dobrote ali ona i kada je u svom kokošinjcu i van njega, opet kljuca po tlu i razgrće bunjište. To je njezina priroda i stepen. A pogledaj sinko orla. Zamisli da ga zatvoriš u kokošinjac sa kokoškama. Vidjet ćeš da on svako malo svoj pogled upire ka nebesima, jer njegova priroda je da leti kao vrhovima. Sinko, ne budi kokoška, budi orao i poleti! Ti mi, Dragi Allahu, u Knjizi i Tvoj Poslanik a.s., u svojim govorima često odašiljete signale u čemu i sa čime da tražim krila duhovnih letova. Tako, razumijevam da sve tjelesne i fizičke naredbe i zabrane, imaju za cilj da mi omoguće prispjeće u stanje ahseni takvima – duhovne čistote i sklada što je preduslov svih vertikalnih hodova. Taj ahseni takvim podrazumijeva ukrasiti se nutarnjim ibadetima: iskrenošću, takvalukom, skromnošću, samokontrolom, plemenitošću, pravednošću itd. Sa druge strane, cilj je obuzdati i esfeli safilinsko u čovjeku tj., najnakazniji lik koji siječe krila i onemogućuje duhovna uzdizanja.
Ovaj esfeli safilinski lik su duhovne golotinje poput neiskrenosti, licemjerja, pohlepe, samozaljubljenosti, nepravde itd. Dakle, biti u ahseni takvimu znači biti u fitri – naravi prema kojoj si nas Ti stvorio i boriti se protiv esfeli safilinskih napasti koje tu fitru onečišćuju. K tome, moje formalne tjelesne ibadete i služenja Tebi vidim poput tableta propisanih bolesniku koje ga trebaju dovesti u stanje izlječenja i jednog boljeg stanja. Ti mi u Knjizi kažeš: Uzmi od njih iz imetaka njihovih kako bi ih time očistio... Dakle, vanjski ibadet u službi prispjeća na stepen nutarnjeg ibadeta tj., čistote. I kažeš mi... Poslanici bi im dolazili i čitali im Tvoje riječi ne bi li se njima očistili i bili podučeni... Dakle, čitanje Tvoje riječi kao sredstva za postizanja stepena nutarnjeg uzdizanja. Ali, kao što bolesnik uzima tablete kao temeljnu pretpostavku za izlječenje, on ipak i pored toga ima još mnogo da učini - na vrijeme aplicira lijekove, prema tačno propisanim vremenskim intervalima, da ostavi neke prehrambene navike, fizičke poslove i mnogo toga. Što mi kazuje da fizički ibadeti jesu eliminatorni, ali je nužan dodatni trud za postizanje stanja činjenja nutarnjiih ibadeta i nečinjenja nutarnjih golotinja. Borba jeste velika ali je i slast ogromna. Ovakva vjera je živa, blagotvorna, ispunjavajuća i smislena tj., vjera ahseni-takvima. Sa druge strane, doživljaj vjere kao zbira fizičkih obreda, zabrana, naučenih stranica, stečenih znanja i kompetencija neminovno vodi jednoj novovjeri – ne bih se usudio reći vjera esfeli-safilina ali svakako bi je nazvao neumirujućom ili anksioznom vjerom.
Ova anksiozna vjera je uvijek na jednoj od krajnosti. U njoj je uvijek nečega ili previše ili premalo, prijevremeno ili zakašnjelo, preopširno ili oskudno, histerično aktivno ili apatično, previše uočljivo ili sasvim nevidljivo. Ili pak ono što je nekontrolirano, autistično, ekstrovertno ili introvertno, mnogolično ili bezlično, sofističko ili iracionalno, megalomansko ili sićušno, pretoplo ili prehladno, na jeziku a bez djela, na djelu a bez znanja, na znanju a bez srca i duše, na srcu a bez promišljenosti i mudrosti itd. Istinska ahaseni-takvim vjera sve pobrojano nije, već je uvijek SREDINA I MJERA iz gore nabrojanog. Ta mjera i sredina je dostižna jedino preko koordiniranog sudjelovanja čistog srca, misleće pameti, uzgojenog uma i živućeg iskustva. Bez jednog od navedenih, moje / naše poimanje i življenje vjere su anksiozni. Od svih, čisto srce smatram najbitnijom karikom ne umanjujući značaj ostalih. Jer, Tvoj Poslanik a.s., mi kaže: ...pitaj svoje srce tj., možeš doći u stanje da sam sebi daš valjan odgovor jesi li u pravu ili ne, jesi li pogriješio ili nisi, je li se u tebi nastanila neka esfeli safilinska nizina ili nije... Dakle, srce je depo svih ahseni takvimskih riznica ali i esfeli safilinskih golotinja. Od primarnog značaja za odraslu vjeru je sa čime od navedenog dvoga je ono ispunjeno. I tu leži odgovor, ko je kokoš ili orao i također, ko je u kolikoj mjeri kokoš ili orao!? Usuđujem se kazati da najveći današnji problem muslimana Bošnjaka ali i drugih u svijetu nije u nedostatku resursa, bogatstava, umnih ljudi ili klanjača, postača, učača Kurana i uleme ( iako uvijek može biti bolje ), već su najveći problem esfeli safilinske nizbrdice (pohlepa, dvoličnost, izdaja, pronevjera, neodgovornost, narcisoidnost, škrtost... ) što vodi ka anksioznom islamu. Ta anksioznost se sa polja poimanja, tumačenja, življenja i doživljaja vjere vrlo lahko širi i prenosi na druga vitalna životna područja – društvo, država, politika, obrazovanje, ekonomija... Nažalost, svjedočimo klasične anksiozne akcije i reakcije. I kao u medicini, anksioznost nije moguće zaobići, već ju se smatra normalnom psiho-fizičkom reakcijom ukoliko ista ne paralizira, ne divlja, nije bezrazložna, preplavljujuća i autistična. Tako i u pitanjima vjere. Ona je prirodan odbrambeni mehanizam i proces ali koji se pojavljuje tek povremeno, s mjerom i sa dubokim i opravdanim razlogom. Tada je čak korisna, jer vodi oprezu, ozbiljnom shvatanju, predostrožnosti, traganju i iznalaženju rješenja, popravljanju... Anksiozni vjera (anksiozni islam) stvara idealnu klimu za rađanje ideoloških teologa i teologa ideologije.
A i jednih i drugih ne manjka danas u muslimanskom Ummetu. I kod nas, naravno. Da paradoks bude veći, ovakve treba i opravdati jer igraju za velike i moćne (ne samo državne već i korporacijske, institucionalne i druge sisteme) koji zbog neposluha brutalno kažnjavaju. Prizemniji je jedan provjerljiv uzorak, a oličen u liku i djelu jednog učitelja anksioznog islama koji pri odabiru lokalnog upravljačkog odbora jedne institucije (gdje nije riječ o nekoj posebnoj moći a pogotovo riziku po njega samoga) svjesno glasa mimo pravila, procedura, poslovnika... I gle, isti taj onom jedinom glasu koji je stao na stranu zakona i procedure i javno se konfrontirao sa „štimačima“ konkursa, dolazi i kaže: Svaka ti čast, divim ti se!??? Ovako govori pouzdano predanje! Hipokrizija par exelence! Čak i to bi bilo razumljivo da je riječ o slabosti na kojoj vjernik može proklizati. Ali ako je riječ o obrascu i shvatanju vjere - to je anksiozni islam! Nadalje, anksiozni islam je pored „vatrenih, plačljivih, šaljivih, neozbiljnih, hladnokrvnih, nezainteresiranih...“ propovjednika vjere (ideoloških ili ne ) izrodio i one šćućurene čije bi se šćućurivanje moglo opravdati samo u režimima poput Sjeverne Koreje, nekadašnje Jugoslavije isl. Njihovo šćućurivanje je simptom nekih dubljih kriza. Ima dakako i onih koji o svemu sve znaju ali ništa konkretno i učinkovito ne rade. Ili primjer gdje anksiozna vjera sama sebe lajkuje na društvenim mrežama... Anksiozni islam ( i anskiozni učitelji vjere ), duboko vjerujem, ako ništa drugo, daju opravdanje i povod za nastanak anksiozne politike i anksiozne akademske elite. Jedino gore i tragičnije od anaksiozne vjere, politike i akademske elite je to da isti od običnog čovjeka-građanina očekuju neanksioznu svijest i poimanje vjerskih, nacionalnih i drugih vitalnih procesa, prilika, opasnosti i izazova.
A upravo smo u tom stanju. I predugo. Predugo je obični građanin čekao da navedena tri stuba društva pokrenu ozbiljne kampanje i učinkovite akcije za spašavanje „obraza“ radnika, unaprijeđenje obrazovnog, zdravstvenog, pravosudnog, penzionog i općenito životnog standarda da bi se od tog istog građanina očekivalo da neanksiozno misli i rezonuje. Bošnjačka politička anksioznost je toliko duboka da i realni i ozbiljni pozivi na oprez i buđenje Bošnjaka izazivaju kontraefekat i neka šokantna saznanja o slabostima gdje smo mislili da nismo tako slabi. Jer, majstorski i konstantni politički autogolovi su znak vlastitih anksioznosti a ne umjeća drugih. Bošnjačka akademska anksioznost je opet, priča od svih priča. Na koncu, predugo je zapuštana da bi se za kratko vrijeme iskristalizirala vjerska, politička, nacionalna i akademska svijest puna korozije i aksioznosti. Predugo i previše je pušteno da u potkrovljima i na krovovima umjesto u prizemljima i podrumima naših institucionalnih sistema budu anksiozna vjera, anksiozna politika i anksiozna akademska elita. A kad je tako, onda sve ide nizbrdo ko nevrijeme. Tko je dopuštao takve suicidne vrijednosne rokade snosi najveću odgovornost?! Zbog tih korozija i anksioznosti, na nas se lijepi što god nam dođe. Svaki odnekud poslani vjerski misionar ( ideološki teolog i teolog ideologije ) će naći stotinu pristalica, svaki politički špijun će nam prodati „loj pod bubrege“, svaki kvazi-naučnik će napraviti svoju akademiju nauka i biti akademik... I na koncu, anksiozna vjera, politika i akademska elita kod nas su predugo dopuštle trajanje i uzrastanje kastinskog i klasnog sistema koji je dostigao stadij kada ga obični čovjek ne može probaviti. Neprobavljivo je za običnog Bošnjaka saznanje da su kod mnogih „patriota“ domovine i vjere skuplji cipelarnici u stanovima od svih njegovih prozora na kući.
Preduboka su to razočarenja. Tolika da su kod značajnog dijela našeg naroda rodila neposluh, dezorjentiranost i bezosjećajnost prema najvišim vjerskim, nacionalnim i akademskim simbolima i interesima. Zato, on šuti i traga za vlastitim a ne više kolektivnim izlazom iz krize. Naprosto, prirodni instikt podsvjesno traži izlaz iz anksioznosti. Ponude su mnoge i raznovrsne, kako na polju vjere tako i ostaloga. Ideološki teolozi i teolozi ideologije, anksiozna vjera, politički špijuni, pseudo-nauka iako i sami anksiozni, ali su mnogo vještiji na polju indoktrinacije i omamljivanja masa nego li mislimo. Kako god, naše vjersko i nacionalno biće je na stanovitom gubitku. Pravilom sistema spojenih posuda, navedene anksioznsti se sa lokalnog prelijevaju i na globalno što Ummet svjedoči najmanje jedno stoljeće.
Ja sam, Dragi Allahu, potpuno svjestan da ovaj svijet nije džennet. Svjestan sam da na njemu idelanih ljudi nema. Kao što ni sam nisam. I najbolji ljudi, društva i sistemi imaju probleme i posrnuća. Volio bih da griješim, ali mi Bošnjaci pokazujemo vidljive znakove konstantne vjerske, političke i društvene anksioznosti. Možda je i ovo pisanje takvo? Ni sam ne znam! Ako i jeste, jedino što me tješi je to da ću Tebi moći kazati da nisam bio ni moćan ni pitan. Molim Te, Dragi Allahu, da u krajnjem i najlošijem scenariju ja i moj narod nismo prispjeli na tačku „miševe“ svijesti - svijesti straha, nesigurnosti u sebe, neodlučnosti, dezorjentiranosti..., iz priče o mišu koji se bojao mačke. A priča kaže: Bojao se miš mačke. Potom bi pretvoren u mačku ali se počeo bojati psa. Pa bi pretvoren u psa ali se bojao vuka. Pa bi pretvoren u vuka ali se bojao medvjeda... Na kraju mu bi rečeno: Sa tobom nema posla niti rješenja, tvoj problem nije što si malen i što si miš, tvoj problem je tvoj strah, nesigurnost, samoponižavanje, autodestrukcija, defetizam... A navedeno su tipična obilježja duboke anksioznosti.
Autor: Alija Rahman
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba