Pisma 10: Međusobno se pobiše, a meni o vjeri i svetoj Knjizi govore

U historiji muslimana je spomenut čudan događaj o kojem svjedoči nemusliman - vlasnik bunara vode u pustinjskoj dolini....

Ti mi, Dragi Allahu, u Knjizi kažeš: „O vjernici, Allahu i Poslaniku se pokoravajte i ne ništite dobro koje uradite.“  Podsjećaš me i na primjer žene koja bi prela vunu a nakon što pređu završi, sve bi ponovo rasplela. Išaretiš mi na specifičnu psihologiju u kojoj se čovjek može naći! I zaista, pitam se: u kavom stanju čovjek treba biti da bi vlastita djela ništio? I Tvoj Poslanik a.s., mi na mnogo mjesta odašilje slične poruke.

Spomenuto je da je neki čovjek bio izuzetno bogat. Imao je plantaže i usjeve. Međutim, jednoga dana je otišao u obilazak i primjetio da je dio plantaže i usjeva iskasapljen i posječen. Odmah je reagovao i zaposlio noćne čuvare. Međutim, i sutradan se isto desilo. Pitao je čuvare, o čemu je riječ; a oni u strahu odgovaraju da ne znaju?! Zabrinu se vlasnik pa poče tragati za rješenjem. Tako, u gradu sretne čovjeka, starijeg i poznatog po mudrosti kojem ispriča svoju muku, a ovaj mu reče: hajde navij noćas sahat u dva u ponoć i vidjet ćemo šta bi mogao biti tvoj problem. On se začudi i reče: Vela havle, o kakvom sahatu pričaš, kakvo navijanje u dva navečer? Ali, dobro, uradit ću tako. I zbilja, prije spavanja, navio je sahat, stavio u džep i zvono je zazvonilo, kad ono; on sam se probudi u sred svoga imanja sa srpom u ruci i redom reže svoje usjeve. Mjesečar! Spava dubokim snom, ali mjesečari i nesvjestan, štetu i nevolju sam sebi pravi.

Shvatam iz ovog kazivanja da i na planu vjere i duhovnosti, isto ovako može biti. Nekih vrsta opasnih spavanja duše i srca u kojima mjesečarim i pri tome hodam, i u tom stanju: nekada bockam i ujedam a nekada kasapim i režem duhovni i materijalni kapital – bilo vlastiti ili tuđi - ( rukama, nogama, jezikom, mišljenjem, stavom, gardom, pogledom, namigivanjem... ). Potom mi na um padaju Tvoje riječi: „...Ima ljudi sa srcima a ne osjećaju, sa očima a ne vide, sa ušima a ne čuju...“ Očito je da mi kazuješ  o koprenama i zastorima na duhovnom oku i duhovnom srcu! Kada je tako, kažem sebi: zaista je najtragičnije i najzagonetnije kada vjernik, osobito praktičar ne osjeća, ne vidi i ne čuje..., jer spava čudnim snom duše i srca. Ali, šta je uzrok tih spavanjā zbog kojih ne registrujem da sam pretplaćeni rušitelj sebe i drugih? I još tragičnije, redovno mislim da sam u pravu!? Moj ego i strast imaju tako moćan opijajući potencijal da me učine potpuno duhovno slijepim, uspavanim i opijenim. I o tome mi kazuješ: „Tako mi života tvoga Muhammede, oni lutaju u pijanstvu svome.“ Pijan čovjek ne vidi, slabo i osjeća. Ako i osjeti, ne sjeća se... Logičan zaključak je da ja kao vjernik nipošto ne bi mogao činiti zloće bilo čemu a kamo li drugom vjerniku osim da se ne radi o nekoj vrsti duhovnog pijanstva i sljepila, ma koliko se opravdavao argumentima;  ja sam čovjek -  po prirodi sklon grijehu, pogreški... Ali, moje zloće su  počeste i veoma štetne te je malo vjerovatno da ih činim kao pokliznuća koja mi nameće moja ljudska priroda. Ako dodam da su duhovni velikani svi redom, kazivali: greška običnih je opasan grijeh odabranih??? Dakle, šta uopće znači pokliznuće, kako se ono pojmi, koje su mu granice i u konačnici, šta je ono za koga...? Očito je da mi ego šapuće: pa ti si čovjek a čovjek griješi..., ne brini! I opet se pitam: šta su posljedice duhovnih spavanja i pijanstava? Ako se samo baci pogled na sve klimavije porodične, familijarne i komšijske odnose, na društvenu neodgovornost (otimanje, uzurpiranje, podmićivanje, devastiranje, pohlepu ), na neviđenu narcisoidnost, na političke oči muslimana punih krvi, međumuslimanske ratove u svijetu zarad političkih agendi..., jasno je da je pobrojano i štošta drugoga posljedica debelih zastora i dubokih sljepila i spavanja duša. Ego i strast  onemogućuju i čine gotovo nemogućim istinske duhovne poglede i senzibilnosti a ako ih i ima, jako su limitiranog dometa i malo je svetog na koje se barem ne bi usudio nasrnuti. Otuda predaja kaže: Ljudi spavaju dok ih smrt ne probudi... Ili druga: Nekoga probudi smrt a nekoga život! Koji život? Pa život duše! Ti mi kazuješ o tom buđenju životom: „ Oni koji..., kad, ono, odjednom progledaju.“ Ili kada mi kažeš: „Ako..., bit će vam darovana moć dubokih uvida...“  

Nadalje, duhovna uspavanost, opijenost egom, pristrasnošću i strašću može dovesti do nikako logički shvatljivih pojava i percepcija. U historiji muslimana je spomenut čudan događaj o kojem svjedoči nemusliman - vlasnik bunara vode u pustinjskoj dolini. On kaže: Dođe mi jedna grupa muslimana na izvor i upita za dozvolu. U tom dolazi i druga grupa muslimana. U početku se poselamiše, ali kada se predstaviše jedni drugima, ko su i odakle su..., tako se potukoše, mrtve glave padoše i veća skupina zvjerski najuri onu manju. Ja pomislih: Ako su ovako jedni drugima uradili, meni slijedi da mi kožu ogule. Ali, priđe mi vođa grupe i veli: Domaćine, možemo li se namiriti vodom? U sebi pomislih: Radite šta hoćete, samo me živa ne dirajte. Naravno da možete!  Kada završiše, opet mi dođe vođa i veli: Koliko smo ti dužni? Ništa, odgovorio sam. A on će meni: Ne može tako! Nas naša vjera, Časni Kur'an i plemeniti Hadis Poslanikov a.s., uče da nikoga ne zakidamo i da svakome njegovo pravo damo. Ostaviše mi nešto novca i odoše, a ja se okrenu i pomislih: Bože Dragi, ja divne vjere a čudnih vjernika! Na moje oči se međusobno pobiše i istrijebiše a meni o vjeri i svetoj Knjizi govore!  

Na um mi pade i pripovijest koja se veže za Nasrudin hodžu i njegove drugove. Kaže se da su otišli u prirodu. Jedan predloži i reče: Hajmo ćutati 24 sata, da vidimo ko može izdržati? Ko progovori, poražen je i ispada iz igre. Razmišljajmo, učimo u dove, zikrimo Allaha, ali ne govorimo. Složiše se svi. Nakon nekog vremena jedan prozbori: Ah Bože, da li sam zaključao vrata na kući?. Odmah drugi dobaci: Pa sada si sve pokvario, zar si morao progovoriti!? Eto i trećeg koji kaže: Obojica ste ludi, zašto niste šutili! A onda na kraju, Nasrudin hodža, likujući kaže: E hvala Allahu kad ja nisam ni riječi progovorio!  Dakle, niti jedan ne ispuni dogovor. No, u očima sve trojice, onaj prvi je najgori i jedini on nije ispoštovao pravila. Ali, ko i kako će im objasniti da su upravo i oni oni isti kao i onaj prvi? Pokušavam shvatiti poentu: koliko je teško uhvatiti i registrirati sebe i svoj propust, jer egu to ne priliči. On želi moje sljepilo! Zaključujem da me ova pripovijest želi poučiti da se zapitam: da li i koliko često sam slijep da vidim kako i ja kršim zavjete, ugovore, poslovnu etiku, porodične veze, da u mnogo stvari itekako spavam i sanjarim a pri tome rušim, optužujem...? I  ko je taj ko će mi otvoriti oči, dok sam u sebi zvono svoga sahata ne navijem, nebi li se probudio i vidio... Možda nosim srp u rukama i nasumično režem i siječem što god mi se na putu nađe?  Lijepo pjesnik reče: Ah koliko spavali smo, ustajmo!!!

Piše: Alija Rahman

Keywords & Tags

Contact Us