Ključne riječi: zekat, osnovne potrebe, potrošačka korpa
Sažetak
Rad se bavi definiranjem fikhskog pojma osnovnih potreba (al-ḥawāiǧ al-aṣliyya) u vjerskim izvorima i njihovog utjecaja na zekat u bosanskohercegovačkom kontekstu. Većina islamskih pravnika klasičnog perioda smatra da se zekat ne daje na kuće, namještaj, zanatsku opremu i prijevozna sredstva. Međutim, pred savremene pravnike se postavilo pitanje kako osnovne potrebe tretirati u kontekstu savremenog stila života, koji se u mnogo čemu razlikuje od ranijih. Posebno pitanje koje se postavlja pred savremene islamske pravnike jeste definiranje razlike između osnovne potrebe i drugih potreba. Dodamo li ovome sve moguće društvene, nacionalne ali i personalne razlike među ljudima, njihovim zvanjima i zanimanjima onda se ovo pitanju dodatno usložnjava. Drugim riječima, riječ je o jednom od savremenih otvorenih idžtihadskih pitanja, jer se u konačnici rad bavi pitanjem definiranja razlike između osnovnih potreba (al-haǧiyāt) i luksuza (al-taḥsīniyāt). Budući da je u šerijatskom pravu nemoguće odvojiti propis od njegova smisla u radu se posebna pažnja posvećuje pitanju smisla (ḥikmat al-tašrī‘) zekata kao obaveze davanja radi čišćenja imetka bogatih i prava dobijanja pomoći neke od osam kategorija korisnika zekata s ciljem da se intencionalnim tumačenjem tj. ovom metodom pokuša dati odgovor na neka konkretna savremena pitanja. Pitanju namjere (nijeta) se pridaje posebna pažnja u radu, obzirom na to da je zekat po svojoj pravnoj prirodi vjerski obred (‘ibāda), te da namjera određenu poslovnu aktivnost svrstava u osnovnu potrebu (kuća za stanovanje) ili višak tj. bogaćenje (kuća za iznajmljivanje). Zajedničko vlasništvo, školarina, izdržavanje, dvostruko oporezivanje i stambena štednja samo su neka pitanja koja su ilustrirana u ovom radu. Sagledavanje obima osnovnih potreba u bh kontekstu jedno je od savremenih fikhskih pitanja kolektivnog idžtihada koje se postavlja pred bh ulemu. Cilj rada jeste da ponudi moguću metodologiju istraživanja ovog pitanja u bh kontekstu ne pledirajući da da cjelovitu analizi niti metodu nego više da otvori ovo važno pitanje kod nas.
Uvod
Zekat je jedna vrsta imovinskog ibadeta. Ovom definicijom se naglašava da je zekat po svojoj vjerskoj prirodi jedan od stubova islama tj. spada u pet temeljnih obreda ili šarta islama; po pravnoj prirodi on je vjersko davanje, a kako se ovi obredi dijele na tjelesne i imovinske on prema ovoj prirodi podjele spada u imovinske dužnosti. Sukladno rečenom, zekat, kao ibadet, smješten je u islamskim naukama u obrede tj. izučava se u disciplini koja se zove ‘Ibādāt (Obredoslovlje). Međutim, s obzirom da je riječ o obaveznom davanju, koje u islamskom društvu može biti pozitivnim zakonom obavezujuće, a u sekularnim društvima on prelazi u ličnu i moralnu dužnost vjernika, te zbog činjenice da je riječ o imovinskom davanju, zekat se izučava i u drugim vjerskim, pravnim ali i ekonomskim naukama.
Naprijed rečeno ukazuje na važnost ali i kompleksnost tumačenja savremenih pitanja o zekatu i konkretne primjene tih propisa budući da su savremene društvene prilike ali i imovinske vrijednosti i odnosi u stalnom dinamičnom kretanju što rezultira novim oblicima privređivanja i načinima sticanja imovine. Brojne su situacije koje danas otvaraju nova pitanja. Za jednog poljoprivrednika ili stočara koji ima 42 ovce na ispaši je nedvojbeno jasno i glasno rečeno u literaturi da je dužan dati na ime zekata jednu ovcu dok za jednog bankara ili privrednika koji ima mjesečnu menadžersku plaću plus bonusi se ne kaže ili rijetko govori da je dužan na takva primanja dati zekat. Zašto? Zato jer je vrijednost nisāba na ovce izrekao Muhammed, a.s., a o menadžerskim plaćama, na primjer, nije bilo riječi. Naime, pravnici su davno ustanovili pravila kojima su definirali uvjete koji se odnose na imovinu na koju se daje zekat. Tu su: potpuno vlasništvo, potencijalna ili stvarna dobit, rast, nisāb tj. visina minimalne količine imovine koja podliježe zekatu, da je imovina u posjedu godinu dana, i da ne spada u tzv. „osnovne potrebe“. Islam je postavio donje granice koje je definirao putem nisāba, ali je s druge strane rečeno da obračunu zekata ne podliježe sva imovina koju čovjek posjeduje nego određena, ili da se pozovemo na kur'ansko definiranje: „I pitaju te šta da udjeljuju. Reci: višak“.[1]
Tema ovog rada jeste definiranje spomenutog „viška“, mimo „osnovnih ljudskih potreba“ koje ne podliježu obračunu zekata, odnosno njih se ima isključiti iz sabiranja imovine za obračunavanje zekata. O ovoj temi do sada na bosanskom jeziku nismo našli zaseban rad iako o zekatu ima više radova u našim publikacijama. Osnovne potrebe su više usputno spominjane u kontekstu elaboriranja uvjeta za imovinu na koju se daje zekat ili se ovlaš o ovoj temi govori kada se piše o konkretnom obračunu zekata pa se navodi i imovina koja se isključuje iz obračuna. Nedostatak teorijske analize općenito u svijetu ali i kod nas je, prema našem istraživanju i to je hipoteza rada, što ovaj uvjet na imovinu traži stalni idžtihad i razradu konkretnih pitanja u konkretnom društvenom, historijskom i ekonomskom kontekstu i trenutku, a što predstavlja stvarnu teškoću. Međutim, kako ćemo i u radu vidjeti, definiranje konkretnih pitanja u konkretnim državama, da budemo precizniji, poput pitanja visine minimalne potrošačke korpe je također izazov i pored svih instumentarija, razvijenih metoda, analiza raznih indikatora i sl. s kojima specijalizirane državne službe raspolažu. U radu ćemo analizi zadate teme pristupiti kroz metodologiju islamskog prava (uṣūl al-fiqh), a ne kroz sama fikhska rješenja tj. bavit ćemo se temeljno pitanjima metoda i principa na kojima je ulema razvijala ovo pitanje a ne na konkretnim rješenjima ili stavovima koje je zastupala.
Primjena zekata kao temeljne islamske dužnosti, ili u našoj tradiciji kao četvrtog islamskog šarta, sačuvana je u smislu općepoznate i uglavnom priznate islamske obaveze. Pravednost koju u sebi nosi islam i lahkoća koju u sebi podrazumjeva i zagovara Šerijat ne dozvoljavaju da se zekatom pričinjava nelagoda niti poteškoća šerijatskim obveznicima. Zato je važno utvrditi razliku između osnovne potrebe i onoga što to nije.
Problem definiranja pojma „osnovne potrebe“ u konkretnim prilikama
Teoretičari islamskog prava interese ljudi dijele na nužne, potrebne i poželjne, te su za svaki od njih unutar islamskog prava definirali pravni okvir. Nužnim interesima se štiti pet zaštićenih vrijednosti u islamu koje se uglavnom formuliraju kao pravo na: vjeru (dīn), život (nafs), slobodu mišljenja i izražavanja (‘aql), čast (‘irḍ) i imetak (māl); potrebnim interesima se otklanja nelagoda i poteškoća od ljudi a poželjnim interesima se postiže komfor življenja. Islamski pravnici gledaju na te interese kao na promjenjivu kategoriju podložnu raznim društveno-pravnim utjecajima. Tako jedan interes može u određenom kontekstu izgledati kao luksuz, koji usred nastalih promjena postaje potreba, vremenom možda i nužnost novog stila življenja.
Šerijatskopravni termin „osnovne potrebe“ (al-ḥawāiǧ al-aṣliyya) samo načelno je normirana kategorija unutar islamskog prava, koju običajno pravo (‘urf) kao pomoćni izvor Šerijata potvrđuje za određeno vrijeme i prilike.
Šerijatski pravnici klasičnog perioda jednoglasni su u stavu da se zekat ne daje na osnovne ljudske potrebe, redovno ih imenujući samo opisno kao: stanovanje (suknā), ishrana (ma'kal wa mašrab) i odijevanje (malbas). Navedena lista će vremenom biti proširena za: namještaj (aṯāṯ), zanatska oprema (āla), stručna literatura (kutub) i prevozna sredstva (markab).
Pojedini hanefijski pravnici ponudili su precizniji opis osnovnih potreba. U osnovne potrebe, smatraju oni, ubraja se sva imovina neophodna za otklanjanje štete i propasti za čovjeka, poput novca za izdržavanje porodice, stana ili odjeće. U osnovne potrebe, smatraju oni, ubraja se i sva imovina kojom se otklanja moguća propast čovjeka; poput duga, zanatskog alata, namještaja, jahalice i knjiga jer je, po njima, neznanje (ǧahl) jednako propasti. Iz rečenog se može zaključiti da je riječ o imovini koja štiti život i dostojanstvo čovjeka. Osoba koja posjeduje novac potreban za servisiranje navedenih i sličnih osnovnih potreba jednaka je osobi koja ustvari i nema taj novac, jednako kao što je žednoj osobi dozvoljeno napiti se vode a namaz obaviti sa tejemmumom ukoliko nema druge vode.[2]
Međutim, šta to u konkretnim uvjetima života znači, islamski pravnici sve četiri pravne škole u klasičnim zbornicima fikha nisu dodatno pojašnjavali. Ono što treba naglasiti jeste da su kod konkretne primjene navedenih situacija i vrijednosti to ostavljali muslimanima da oni iste prilagode vlastitim okolnostima i stilu života, što su oni manje-više uspješno i činili.
Na osnovu navedenoga, može se zaključiti kako su osnovne potrebe promjenjiva kategorija (mutaġayyirāt) u islamskom pravu i krajnje zavisne od promjenjivosti vremena, okruženja i prilika. Također se može zaključiti da se uvjetom „osnovnih potreba“, s jedne strane isključuje dio imovine iz obračuna zekata koji služi zadovoljenju tih potreba, a s druge strane se ukazuje da je prioritet obezbijediti dostojanstven život vlastitoj porodica pa tek onda zajednici.
Osnovne potrebe pojedinca i njegove porodice u islamskom pravu imaju prioritet u odnosu na opće potrebe zajednice, prema hadisu: „'Allahov Poslaniče, imam zlatnik.' Potroši ga na sebe, reče mu Poslanik, a.s. Imam još jedan, reče. Potroši ga na suprugu, odgovori mu. Imam još jedan, reče. Potroši ga na djecu, odgovori mu. Imam još jedan, reče. Ti bolje znaš na šta ga trebaš potrošiti, odgovori mu Poslanik, a.s.[3]
Ovo dalje znači da onaj koji nema dovoljno sredstava za obezbjeđenje osnovnih potreba da mu se treba dati zekat kako bi iste ostvario. Imami Al-Nawawī navodi u al-Mağmū‘ slijedeći stav šafijskih pravnika: „Ako je u pitanju zanatlija, daje mu se ono što će mu omogućiti da se bavi svojim zanatom ili da obezbijedi za to potrebna sredstva i alat, bez obzira koliko to koštalo. Taj iznos treba biti toliki da mu obezbijedi prihode koji će u većini slučajeva otprilike zadovoljavati njegove potrebe, što se razlikuje shodno razlikama među zanatima i osobama te onim u prostoru i vremenu.“[4]
Pojmom „potreba“ ili „osnovna potreba“ želi se naglasiti razlika između potreba i želja kojima je sklon čovjek. Ne može se sve što čovjek poželi smatrati osnovnom potrebom zato što čovjeku, kako to kaže Muhammed, a. s., dvije doline zlata ne bi bile dovoljan razlog da ne poželi dodati u vlastiti imetak i treću. Osnovnim potrebama se smatrala a i dalje se smatra imovina bez koje nije moguć normalan život, kao što su hrana, odjeća, stan, sredstva za rad i slično. Naglašavanjem razlike između potrebe i želje ustvari se ističe da koliko god su ljudi individualno različiti u svojim životima, poslovima i društvenim statusima i sl. ipak treba pokušati objektivizirati ili racionalizirati vlastitu potrošnju.
Munḏir Qaḥf je u tekstu Kalkulator zekata za Sjevernu Ameriku u podnaslovu „Primjeri imovine na koju se ne izdvaja zekat“ naveo slijedeće:
„- porodična kuća ako nije luksuzna, takođe namještaj, posuđe, kućni aparati i sl.;
- ženski nakit koji se nosi shodno domaćem običaju (u zajednici);
- lična i porodična odjeća;
- poljoprivredna zemljišta obrađivana od strane vlasnika ili zemljišta s kojih se ubiru plodovi i izdvaja zekat na poljoprivredne proizvode“.
Munḏir Qaḥf je uveo pojam „luksuzne kuće, namještaj i sl.“ A šta to u konkretnom slučaju znači, trebalo bi biti poznato stanovnicima Sjeverne Amerike. Ili, isti autor na pitanje: Šta ako čovjek ima više auta u svom vlasništvu da li i koliko ih podliježe zekatu, ponudio je rješenje odgovorom: „Ako je više automobila nego vozačkih dozvola u kući onda višak auto podliježe obračunu zekata.“ Prema njemu, višak auto je ustvari luksuz ili paradno auto? Ovaj i slični pokušaji definiranja „viška“ je hvale vrijedan, ali kako to dalje konkretizovati? Da li je moguće zauzeti stav po kojem je auto od 100.000,00 KM luksuz ili na osnovu kojeg argumenta zastupati i braniti mišljenje da, recimo, auto od 50.000,00 KM nije luksuz ali jeste od 60.000,00KM?
U objašnjenju ovog pitanja svakako se trebaju imati u vidu i staleške ili pak, poslovne razlike i prilike. Naime, za poslovnog čovjeka standard jeste, ali i dio poslovnog imidža da vozi bolje auto, jer se i to gleda kod sklapanja poslovnih aranžmana, ugovora i sl. Iz rečenoga može se uočiti da je precizno i konkretno definiranje osnovnih potreba vrlo složeno i kompleksno pitanje. Po nama ono se treba i u teorijskom i praktičnom smislu definirati unutar pojednih društvenih zajednica, jer društvene, socijalne, ekonomske ali i pravne prilike nisu iste, tj. razlikuju se od države do države, pa stoga nije ni čudo da kada se na internetu pretražuje na engleskom jeziku pojam „zekat kalkulator“ dobije se mnoštvo adresa i odgovora.
Svrha (makṣad) zekata
Hanefijski pravnici, promatrajući svrhu zekata zaključuju kako je riječ o iskušenju bogatih u pokazivanju senzibiliteta prema korisnicima zekata, na način na koji neće i sami postati u potrebi za tuđom brigom, nego da oni koji ostvare značajnu dobit iz takve dobiti izdvoje samo jedan manji dio vrijednosti. Tako se, u materijalnom smislu, imaju razumijevati Poslanikove, a.s., riječi: „Imovina se neće umanjiti time što će se iz nje izdvoji milostinja“.[5] Na taj način se izdvajanjem manjeg procenta zekata iz imetka koji donosi veliku dobit neće značajnije umanjiti glavnica.
Razlog propisa (‘illa) o izdvajanju zekata
Tragajući za razlogom propisa o izdvajanju zekata na imovinu kojom se raspolaže, uočit ćemo kako islamski pravnici posebnu pažnju poklanjaju svojstvu ili uvjetu dobiti, rasta, uvećanja (namā'). Da podsjetimo, zekat jezički znači čišćenje i uvećenje. Oba značenje su pored jezičkog ujedno i vjerska ili duhovna značenja zekata po kojima se zekatom čisti imovina i davalac zekata, Allah, dž. š., garantuje da se zekatom ista imovina čisti i na taj način uvećava tj. biva osigurana od propadanja. Međutim pod pojmom al-namā' islamski pravnici podrazumijevaju dvojako: stvarno i potencijalno uvećanje ili ostvarivanje dobiti po osnovi kupoprodaje, pružanja usluga ili rasta osnovice kapitala. To pak znači da imovina koja nije stvarno uvećavana a ispunjava ostale uvjete koji se tiču imovine koja podliježe obračunu zekata, također se ubraja u imovinu na koju se daje zekat, jer je davalac imao priliku da istu stavi u promet i ostvari dobit. Naime, ovim uvjetom se štiti vlasnik imovine koji ima sredstva u visini nisāba ali nije bio u mogućnosti da ih koristi i raspolaže s njima zato jer su, npr. blokirana na računu i sl.
Dobit, rast ili uvećanje kao jedan od osnovnih uvjeta obaveznosti zekata utemeljen je u riječima i praksi Poslanika, a.s., prve četverice halifa i ashaba. Na imovinu koja je korištena za ličnu upotrebu nije se izdvajao zekat, nego isključivo na profitnu vrstu imovinu, po osnovu hadisa: „Musliman nije obavezan izdvojiti zekat na jahalicu.“[6] Po osnovu uvjeta dobiti, muslimani su od najranijeg perioda islama smatrali izuzetim iz obaveznosti zekata jahalicu, stambenu jedinicu, oruđe, alat, namještaj i drugu imovinu korištenu prvenstveno za ličnu upotrebu zato što ona po sebi ne donosi stvarnu niti pretpostavljenu dobit.
Vrste zekata prema tumačenju hanefijske i zahirijske pravne škole
U pravnoj literaturi se mogu naći interesantni podaci ili stavovi pravnika po kojima su posjednici značajnih dobara i vrijednosti ipak mogli dobiti zekat uz objašnjenje da im to što posjeduju nije bilo dovoljno da zadovolje osnovne potrebe. Zbog važnosti navest ćemo u cijelosti citat iz djela dr. al-Qaraḍāwīja koji navodi takve stavove: „Jedne prilike je imam Al-Ḥasan al-Baṣrī upitan da li čovjek koji posjeduje kuću i slugu ima pravo na sredstva zekata, pa je odgovorio: „Ima pravo ukoliko je u oskudici i njemu se u tom slučaju ništa ne može prigovoriti.“[7]
Imam Ahmed je jedne prilike isto to upitan u vezi s čovjekom koji posjeduje neku nekretninu koju eksploatiše ili imanje koje vrijedi, manje-više, deset hiljada dirhema, ali ne zadovoljava njegove potrebe, pa je on odgovorio: „Ima pravo na zekat.“[8]
Predstavnici šafijske pravne škole kažu: „Ako čovjek posjeduje neku nekretninu ali mu prihodi ne zadovoljavaju potrebe, on je siromah i iz sredstava zekata dodjeljuje mu se ono što će upotpuniti njegove prihode (i zadovoljiti njegove potrebe), a ne obavezuje se prodajom te nekretnine.“[9]
Predstavnici malikijske pravne škole kažu: „Onome koji posjeduje nisāb ili više od toga dozvoljeno je dati zekat ukoliko ima veliku porodicu, makar posjedovao slugu i kuću koja mu odgovara.“[10]
Predstavnici hanefijske pravne škole kažu: „Ne smeta dati zekat onome koji posjeduje prebivalište (kuću), namještaj, slugu, konja, oružje, odjeću i naučna djela ukoliko se bavi naukom.“ Oni se pri tome pozivaju na sljedeće riječi Al-Hasana al-Basrija: „Oni su davali zekat (i) onome koji posjeduje konja, oružje, slugu i kuću, sve to u vrijednosti deset hiljada dirhema.“
Ovdje se misli na ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s. To je tako zato što se pod spomenutim stvarima podrazumijevaju potrepštine bez kojih čovjek ne može, tako da njihovo posjedovanje ili neposjedovanje ne igra nikakvu ulogu u ovom slučaju (isto se tretira).[11]
Prema tome, cilj zekata nije davanje samo siromahu ili nevoljniku, odnosno onome koji ništa ne posjeduje, nego je njegov cilj i činjenje neovisnim onoga koji nešto posjeduje, ali to nešto ne zadovoljava u potpunosti njegove potrebe.“[12]
Na osnovu različitih izvora, razvile su se različite prakse prve generacije pa su kasniji pravnici na osnovu različitih metodoloških postupaka tumačenja tih izvora zauzeli različita mišljenja. U tom smisli navest ćemo dva oprečna tumačenja koja odslikavaju široki dijapazon mogućih pristupa a slijedom toga i rezultata.
Utemeljitelj zahirijske pravne škole se uzima za primjer doslovnog/literarnog poimanja obaveznosti zekata po kojem je zekat obavezno izdvajati samo na osam vrsta imovine spomenute u hadisima: deve, goveda, brave, pšenicu, ječam, hurme, srebro i zlato.[13] Svoj stav temelje na mišljenju da se imovina muslimana ne može uzimati bez postojanja nedvosmislenog Teksta, niti se muslimanu može staviti u obavezu ono što nije Tekstom propisano.
Abū Ḥanifa se uzima za primjer najšireg poimanja obaveznosti zekata, na način da smatra obaveznim davanje zekata na poljoprivredne proizvode ne uvjetujući za njih definirani količinski iznos (nisāb). Svoj stav temelji na općenitosti značenja Teksta: „Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš“[14]; „Kada dadneš zekat iz imetka kojeg imaš, riješit ćeš se onoga što je u njemu loše po tebe“.[15] Zbog općenitosti značenja argumenata nije moguće jednu vrstu imovine izuzeti od druge u pogledu obaveznost izdvajanja zekata, osim u slučaju postojanja dokaza za takvim izuzimanjem, a takvog dokaza nema.
Savremeno ižtihadsko pitanje
Pitanje zekata na osnovne potrebe treba sagledavati u svjetlu otvorenih savremenih idžtihadskih pitanja, jer se u konačnici njime pokušava odrediti razlika između osnovnih potreba (al-ḥāǧiyāt) i luksuza (al-taḥsīniyāt) jednog vremena i prilika. Nesporni dio pitanja je da su islamski pravnici jednoglasni u stavu da nema zekata na osnovne potrebe. Sporni dio pitanja je u postavljanju i prihvatanju granice osnovne potrebe. Drugim riječima, osoba koja ima novac u visini nisāba na godišnjem nivou, naprimjer 6.500 KM obavezna je izdvojiti zekat, ali ne i osoba koja ima mjesečna primanja u visini jednog, dva ili više nisāba koja troši također na mjesečnom nivou na ime osnovnih potreba. Savremeni islamski pravnici su kroz međunarodne akademije islamskog prava, nacionalna vijeća za fetve i individualna promišljanja razmatrali pitanja u kojima se osnovne potrebe mogu različito posmatrati, kao potreba ali i kao višak na koji bi ipak trebalo izdvojiti zekat. Brojne su pitanja u toj oblasti, od kojih ovom prilikom, ilustracije radi, izdvajamo sljedeće:
Stambena štednja
Podstanar štedi za kupovinu stana iznos koji prelazi visinu nisāba na godišnjem nivou i ima dilemu obaveznosti izdvajanja zekata, samo je jedno od pitanja koje se postavlja o ovoj temi općenito. Naveli smo da je stan u kategoriji osnovnih potreba, kao i to da su nisāb i pregodinjenje uvjeti za obaveznost izdvajanja zekata. Čemu dati prednost, slovu (ispunjenju uvjeta) ili duhu (osiguravanju osnovnih potreba) norme?
Većina islamskih pravnika smatra obaveznim izdvajanje zekata iz takve imovine. Svoje mišljenje argumentiraju pravilom prema kojemu je obaveza zekatom očistiti imovinu koja dosegne vrijednost nisāba, sukladno ajetu: „Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju“[16]; kao i vjerovanju da se imetak neće umanjiti izdvajanjem zekata, prema ajetu: „Što god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje“..[17]
S druge strane, hanefijski pravnici smatraju da se zekat ne daje na ušteđevinu za rješavanje osnovnih potreba ljudi, a stan jeste jedno od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Svoje mišljenje temelje na analogiji, tretirajući takvu imovinu zapravo kao nepostojeću, poput uzimanja tejemuma ako je voda neophodna za piće; tako da takvog imetka nema isto kao što nema ni raspoložive vode za abdest ili gusul.
U svojim odgovorima na pitanja o zekatu na ušteđevinu za kupovinu stana ili izgradnju kuće fetva-i-emin Vijeća muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Enes ef. Ljevaković zastupa stav da se na tu vrstu imovine daje zekat, a na pitanje: „Da li treba dati zekat na novac koji štedim za izgradnju kuće, ukoliko treba dati, da li se daje svake godine iznova ili samo na ono što smo naknadno uštedjeli?“; on je odgovorio: „Pretežno je mišljenje da na novac koji se štedi radi neke potrebe, (mimo vraćanja duga i plaćanja postojeće obaveze), ukoliko prođe godina dana i ispunjava nisāb i ostale uvjete, a da se ne utroši u namjenu za koju se štedi, podliježe obavezi zekjata, jer je potencijalno razvojnog karaktera. Ušteđena imovina podliježe zekjatu svake godine u cjelokupnom iznosu, a ne samo novoostvareni prihod.“.[18]
Isti stav islamski pravnici zauzimaju i po pitanju ušteđevine za zasnivanje bračne zajednice, školarinu, izdržavanje i drugih srodnih pitanja iz oblasti osnovnih potreba. Razlika u mišljenju će ostati zbog različitog viđenja razloga propisa (‘illa) a „norma prati razlog, kako u postojanju tako i u nepostojanju (al-ḥukm jadūr ma‘ ‘illa wūǧūdan wa ‘adaman).
Prihodi od imovine iz kategorije osnovne potrebe
Postavlja se pitanje da li imovina iz kategorije osnovnih potreba koja donosi povremenu dobit putem iznajmljivanja ili prodaje proizvoda, poput nekretnina, auta, rasplodne stoke, mehanizacije, tvornica, krava za mužu i sl. treba biti obuhvaćena zekatom ili ne. Islamski pravnici, iz klasičnog i savremenog perioda takvu imovinu tretiraju kao imovinu koja donosi prihod (mustaġallāt). Dilema je da li takav prihod knjižiti u osnovne potrebe na koje se ne daje zekat ili kao dobit na koju se daje zekat ukoliko ispunjava opće uvjete nisāba i ḥawla. Pojedini islamski pravnici kažu kako se zekat mora dati na mustaġallāt misleći na prihode od takve imovine, dok drugi kažu kako nema zekata na mustaġallāt misleći pri tome na osnovicu takve imovine. Rezultat je isti ali bi se trebalo držati jedne forme odgovora, ono koju su koristili klasični islamski pravnici, kada su kazali da „nema zekata na mustaġallāt (osnovna sredstva)“.[19]
Rasprava islamskih pravnika o podjeli imovine na vidljivu (ẓāhir) i skrivenu (bāṭin) zabilježena je kako među klasičnim tako i među savremenim islamskim pravnicima. Pojedini savremenici zaključuju da takva podjela uopće nije važna zato što se pažljivim iščitavanjem stavova islamskih pravnika četiri pravne škole može zaključiti kako postoji jedinstven stav o tome da je obaveza izdvojiti zekat od dobiti ostvarene iz imetka koji je u svojoj naravi osnovna potreba. Međutim, smatraju oni, o stopi zekata na takvu vrstu dobiti postoji devet mišljenja.[20] Većina islamskih pravnika[21] smatra da se zekat daje na dobit ali ne i na imovinu koja po svojoj osnovi spada u osnovne potrebe. Takav stav je potvrđen u brojnim rezolucijama međunarodnih akademija islamskog prava i fetvama nacionalnih vijeća za fetve[22].
U ovom i sličnim pitanjima može se primjeniti princip po kojem se zekat ne daje na imovinu koja ne donosi dobit kao ni na imovinu koja se koristi za ličnu upotrebu, a da se zekat daje na onu imovinu čija osnova je podložna porastu vrijednosti i koja vlasniku donosi zaradu kroz uvećanje osnovice ili ostvarenja prihoda.
Islamski pravnici nemaju jedinstven stav o stopi zekata na ostvarenu dobit, prema jednima je to 10% ili 5% kao kod zekata na poljoprivredne proizvode, a prema drugima je to 2,5% kao kod zekata na trgovačku robu. Ashabi, tabiini i klasični islamski pravnici su pravili analogiju imovine pripremljene za izdavanje sa imovinom pripremljenom za prodaju sa stopom zekata od 2,5%, što su smatrali snažnom analogijom iz razloga što je prodaja koristi ravna prodaji osnovice. Savremeni islamski pravnici porede imovinu pripremljenu za izdavanje sa poljoprivrednim zemljištem sa stopom zekata od 10 ili 5%, jer su smatrali da nema razlike u dobiti iz zemljišta pripremljenog za poljoprivredne kulture u odnosu na dobit od najamnine nekretnina i tvornica. Oni imovinu dijele na tri vrste:
Vrijedi spomenuti i mišljenje pojedinih savremenih islamskih pravnika koji smatraju da se na dobit iz pokretne imovine treba dati zekat na osnovicu od 2,5%, a na dobit iz nepokretne imovine 10 ili 5% od neto dobiti.[23]
Plata i druga mjesečna primanja
Savremeni islamski pravnici pitanje zekata na plate i druga mjesečna primanja porede sa pitanjem novostečene imovine (māl mustafād) kojim su se bavili klasični islamski pravnici. Razlika u plaćanju za obavljeni posao je u tome što se nekada plaćalo po urađenom poslu a danas se rad plaća periodično, uglavnom mjesečno ili sedmično. Na takvu vrstu imovine zekat se daje kada ona dosegne vrijednost nisāba, a ne po dobiti koja se eventualno ostvari od nje. Plate i druga mjesečna primanja kada se nađu na tekućim računima imaju status imovine u punom vlasništvu na koju je obaveza davati zekat svake godine kada se ispune uvjeti obaveznosti zekata, poput nisāba i nepostojanja duga.
O tome da li se zekat na plate i druga mjesečna primanja mora izdvojiti odmah po ispunjenju nisabske vrijednosti ili se mora čekati vremenski period od godinu dana postoje dva mišljenja[24]:
Prvo mišljenje: dozvoljeno je zekat dati neposredno po ispunjenju nisāba, smatra većina islamskih pravnika, što je stav hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba.
Svoj stav temelje na dozvoli Poslanika, a.s., koju je dao Ibn Abbāsu, r.a., da može izdvojiti zekat na imetak koji nije pregodinio u njegovom vlasništvu.[25] Kao i na činjenici da takva imovina ispunjava uvjet vrijednosti prije uvjeta vremena, jednako kao što je dozvoljeno izmiriti dug prije dogovorenog roka.
Drugo mišljenje: nije ispravno dati zekat na plate i druga mjesečna primanja prije proteka godine bez obzira na ispunjenost uvjeta nisāba, stav je malikijskih pravnika.
Svoj stav temelje na hadisu: „Nemoj izdvajati zekat prije nego prođe godina“. Oponenti smatraju nepouzdanim navedeni hadis, pouzdana predaja, prema njihovoj ocjeni, glasi: „Nije obavezno izdvajanje zekata na imovinu prije nego imovina pregodini“. Prema ovom hadisu, smatraju zagovornici prvog mišljenja, nije zabranjeno davanje zekata prije isteka godine, nego je zabranjeno traženje da se zekat izmiri prije proteka godine.
Drugi dokaz na kome malikijski pravnici temelje svoj stav je da je protok godine jedan od dva osnovna uvjeta obaveznosti zekata, te, po njihovom mišljenju, nije dopušteno davati zekat prije proteka godine jednako kao što nije dopušteno davati zekat prije nego imovina dostigne vrijednost nisāba. Oponenti smatraju kako postoji razlika između davanja zekata prije proteka godine i prije dostizanja nisāba.
Treći dokaz malikijskih pravnika je da zekat ima tačno određeno vrijeme te ga nije ispravno obaviti prije nastupanja zekatskog vremena, jednako kao i namaskog. Zagovornici prvog mišljenja smatraju da se ne može porediti vrijeme namaza i posta sa vremenom zekata.[26]
Gotovo identični stavovi islamskih pravnika su po pitanju izdvajanja zekata na novac koji se dobije na ime otpremnine na radnom mjestu kao i sredstava koja se uplate na tekuće račune korisnika. Na iznos koji pretekne od osnovnih potreba, dosegne nisāb i prekogodini izdvaja se zekat u iznosu od 2,5% u Bayt al-māl muslimana.
Mišljenja smo da se zekat na platu i druga mjesečna primanja treba obračunavati na godišnjem nivou iz ukupne imovine čija vrijednost prelazi nisāb. Ne može se u toku jedne godine dva puta izdvajati zekat na jednu te istu imovinu, tako da osoba koja bi eventualno izdvojila zekat iz imovine čija vrijednost dostiže nisāb ali ne i ḥawl, kod godišnjeg obračunavanja zekata treba izuzeti vrijednost na koju je izdvojila zekat, zato što se ista vrijednost u toku jedne godine ne može dvostruko zekatski obračunavati.
Pitanje namjere (nijeta)
Ne može se govoriti o primljenom ibadetu ukoliko mu ne prethodi iskrena namjera da se on čini prvenstveno kao Bogu ugodno djelo za koje slijedi blagoslov na Ovom i nagrada na Onom svijetu. Običaj (āda) razlikuje se od obreda (‘ibāda) po nijetu. Osoba koja bez nijeta zekata izdvoji iz vlastite imovine vrijednost zekata, dala je milostinju po običaju (adetu) darežljivih ljudi, ali ne i zekat po islamskoj dužnosti. Samo osoba koja sa nijetom i draga srca izdvoji zekat, obavila je ibadet zekata.
Muslimani pojedinačno najbolje znaju kolike su im osnovne potrebe i kakva im je namjera kada izdvajaju ili izbjegavaju da izdvoje zekat na imovinu kojom raspolažu. Namjera zekatskog obveznika treba da bude čišćenje imetka, stečenog dopuštenim načinom zarade, zekatom. Stalna svijest o Božijem prisustvu treba da bude potvrđena kroz dobrovoljno izdvajanje zekata iz vlastite imovine.
Zekata na osnovne potrebe u bosanskohercegovačkom kontekstu
U našem bosanskohercegovačkom kontekstu zekat na osnovne potrebe nije bio predmetom detaljnijeg istraživanja i pisanja. Zanimljivo je da nemamo pojedinačnih studija o tome ni kod drugih, mnogo većih zajednica od naše. Na prvi pogled moglo bi se pomisliti kako se o zekatu na osnovne potrebe nema potrebe ni pisati, jer se zna da se na tu vrstu imovine ne daje zekat. Tako je možda bilo ranije, u vremenu daleko manjeg luksuza. Svijet se mijenja pa se tako mijenjaju i pogledi na stvari, o kojima iznova valja donijeti stav.
Zekat je vrlo dinamična kategorija islamskog prava, sa pozicije ibadeta je nepromjenjiva, ali sa pozicije ekonomije vrlo je promjenjiva. Zekat se prema hadisu treba davati drage volje[27] u znak zahvalnosti na blagodat posjedovanja viška imetka u odnosu na osnovne potrebe. Samo imovina koja prelazi osnovne potrebe i na godišnjem nivou doseže tačno određenu vrijednosti imovine (nisāb) podliježe obavezi zekata. Termin osnovne potrebe po svojoj definiciji unutar šerijatskog prava ostavljen je nedefiniran, zbog postojanja društvene, nacionalne ali i personalne razlike među ljudima, njihovim zvanjima i zanimanjima.[28]
Prilika je to da se putem zauzimanja stava o zekatu na osnovne potrebe pokaže kako cilj govora o zekatu nije samo ubiranje zekata, nego razgraničiti potrebu od viška i luksuza. Prilika je i da se kroz pokušaj definiranja osnovnih potreba u Bosni i Hercegovini potakne razmišljanje o zekatu na kuće, stanove, vikendice, visoke plate i automobile onih koji rade i imaju. Potrebno je da naš čovjek bude upoznat s propisom da se zekat ne daje na osnovne potrebe niti na imetak za ličnu upotrebu, ali da se daje na višak preko osnovne potrebe, kao i na dobit. Muslimani takav stav mogu prihvatiti, poštovati, primiti k znanju ili ignorirati, ali treba da budu upoznati s njim. Treba da znaju kako zekat nije obaveza svih muslimana, nego samo bogatih među njima. Konačna odluka o tome šta je osnovna potreba u našim prilikama jeste individualna, te je izdvajanje zekata na imetak koji pretiče naše osnovne potrebe odraz vlastite religioznosti i svijesti o konačnom polaganju računa na Danu sudnjem. Smatramo da je u takvim okolnostima čast pripadati zajednici vjernika koji izdvajaju zekat i onda kada to ne moraju po pozitivnim (državnim) zakonskim propisima. U tome prepoznajemo još jednu od specifičnosti bh prilika, koja se jasnije čini onima koji je posmatraju sa strane.
Razumijevanje zekata na osnovne potrebe u bosanskohercegovačkom kontekstu ne razlikuje se bitnije od onog koji preovladava kod većine muslimana u svijetu, prema kojem je zekat vjerska obaveza koju svako obavlja koliko može i želi u datim okolnostima. Prema pokazateljima Ureda za zekat o prikupljenim zekatskim sredstvima na godišnjem nivou, može se zaključiti kako je potrebno uložiti dodatni napor u savremenijem pristupu promociji zekata.
Zaključak
Na osnovu kazanoga možemo reći da ne postoji metodologija kojom bi se pouzdano utvrdila jasna granicu između osnovne potrebe i drugih potreba u bosanskohercegovačkom kontekstu. U radu smo koristili induktivnu i deduktivnu metodu zaključivanja kada smo do općih zaključaka dolazili na osnovu pojedinačnih ili posebnih činjenica, odnosno do konkretnih pojedinačnih zaključaka dolazili na osnovu općih stavova.
Nismo ponudili jedinstvenu definiciju osnovnih potreba jer ona kao takva ne postoji. Nastojali smo pitanje zekata na osnovne potrebe promatrati prvenstveno iz ugla metodologije islamskog prava i razloga norme koji ukazuje na to da li je neka imovina osnovna potreba ili to nije. Možemo sa sigurnošću reći da se primjenom načela definiranja razloga norme u imovini koja je iz kategorije osnovnih potreba može utvrditi eventualna zekatabilnost konkretne imovine. Nismo pledirali da u radu ponudimo cjelovitu analizu ovog pitanja nego više da otvorimo ovo važno pitanje kod nas.
Do cjelovite analize o osnovnim potrebama u Bosni i Hercegovini moguće je doći koordiniranim radom islamskih pravnika i ekonomista na poređenju podataka Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine sa propisima o zekatu u islamskom pravu. Putem prakse i kroz uvažavanje promjenjivosti stanja i prilika u kojima muslimani posluju, moguće je doći do konačnog odgovora šta je u datom slučaju potreba a šta luksuz, te kazati: na potrebu se ne daje zekat a na luksuz se daje.
Autor: Mustafa Hasani i Senad Ćeman
[1] Al-Baqara, 219.
[2] Ḥāšiyya Ibn ‘Ābidīn, 2/6; al-Baḥr al-rāiq, 2/222.
[3] Abū Dāwūd, hadis br. 1691; al-Nasāī, hadis br. 2535; Aḥmad, hadis br. 7413.
[4] U nastavku je rečeno: „'Onome ko prodaje zelen (povrće) daje se pet ili deset dirhema. Onome koji se bavi prodajom dragulja daje se, npr., deset hiljada dirhema, ukoliko mu manje od toga ne može biti dovoljno ... Onome koji je trgovac, pekar, drogerist (parfimer) ili blagajnik (mjenjač novca) daje se njegovoj profesiji odgovarajući iznos. Onome, pak, koji je krojač, stolar, mesar ili njima sličan zanatlija daje se iznos kojim će kupiti za njegovu profesiju potrebna sredstva i instrumente. Onome koji je poljoprivrednik daje se iznos kojim će kupiti neko imanje (farmu) ili udio u nekom imanju (farmi) čiji će mu prinosi uvijek biti dovoljni. Onome, pak, koji nema nikakvu profesiju te ne vlada nikakvim zanatom, trgovinom ili bilo kojim drugim unosnim poslom daje se ono što će mu, prema prevladavajućim procjenama dužine života koje u njegovoj zemlji važe za njemu slične osobe, biti dovoljno do kraja života, a ne samo za godinu dana.'“
Al-Nawawī, al-Mağmū‘, tom VI, str. 193-195. Navedeno prema: Yūsuf al-Qaraḍāwī, Uloga zekata u rješavanju ekonomskih problema, preveo Amrudin Hajrić.
[5] Hadis bilježi al-Tirmiḏī i kaže da je ḥasan ṣaḥīḥ.
[6] Ṣaḥīḥ Muslim, 7/55.
[7] Abū ‘Ubayd, al-Amwāl, str. 556.
[8] al-Muġnī, tom II, str. 525.
[9] al-Mağmū‘, tom 6, str. 192.
[10] al-H̱aršī ‘alā muẖtaṣar sidī H̱alīl, tom II, str. 215.
[11] Badāi‘u al-ṣanāi‘i fī tartīb al-šarāi‘, tom II, str. 48.
[12] Yūsuf al-Qaraḍāwī, Uloga zekata u rješavanju ekonomskih problema, preveo Amrudin Hajrić, ...
[13] al-Muḥallā, 5/209.
[14] al-Tawba, 103.
[15] al-Fayḍ, 1/253.
[16] al-Tawba, 34.
[17] al-Saba', 39.
[18] V. http://islamskazajednica.ba/zekat-sadaka/5368-zekat-na-tednju-za-kuu.
Na slično pitanje: „Zanima me jesam li dužan dati zekat na novac kojeg štedim za kupovinu stana, koji prelazi nisāb, jer nemam svoj stan i trenutno i živim pod kirijom. Smatram da mi je preče sebe situirat nego, novac izdvajat za nešto drugo“, fetva-i-emin odgovara: „Dok se ne utroši u namjeravanu svrhu, na ušteđevinu se daje zekjat. Zekjatom se imovina čisti, čuva i unapređuje, iako se čini da se umanjuje“. http://islamskazajednica.ba/zekat-sadaka/4941-tednja-za-stan-i-zekat
Kao i na pitanje: „Moja porodica ima novca u vrijednosti većoj od nisāba, te se ta vrijednost se uvećavala svaki mjesec jer štedimo za kupovinu stana. Novac koji smo uštedili nije pregodinio a niti će pregodiniti jer planiramo kupiti stan. Novac je ušteđen u periodu od 10 mjeseci. Koji datum se uzima kako kraj zekatske godine? Kako da obračunamo zekat? Na ukupnu svotu koju imamo na kraju zekatske godine (bez obzira što novac nije pregodinio) ili na iznos koji preostane nakon kupovine stana?“ fetva-i-emin odgovara: „Zekjat se izdvaja na kraju zekjatske godine (12 lunarnih mjeseci, oko 355 dana) od ukupne ušteđene sume, ukoliko prije isteka zekjatske godine ne utrošite ta sredstva u kupovinu stana. Ako prije toga kupite stan, onda na preostali dio, ako dostiže iznos nisāba.“ http://islamskazajednica.ba/zekat-sadaka/22982-davanje-zekata-na-ustedevinu-za-kupovinu-stana
[19] ‘Abd Allāh Āl Sayf, Zakāt al-mustaġallāt, str. 240.
www. https://units.imamu.edu.sa/colleges/sharia/rnd/Documents
[20] U visini zekata koja se izdvaja na: 1. trgovačku robu, 2. novac, 3. osnovne potrebe, 4. dobit na poljoprivredne usjeve, 5. osnovice poljoprivrednih usjeva, 6. mehanizacije koja se nudi kao trgovačka roba, 7. nakita koji se iznajmljuje, 8. stoku, ili 9. da se ne takvu dobit uopće ne daje zekat obzirom da nije Tekstom spomenuta. V. Zekatul mustagallat, nav. dj. str. 265.
[21] Ovo je stav većine hanefijskih i šafijskih pravnika, kao i poznati (mašhūr) stav malikijskih i hanbelijskih pravnika. V. al-Baḥr al-rāiq, 2/246, al-Fatāwā al-hindiyya, 10/180, Ḥāšiyya Ibn ‘Ābidīn, 2/331; Al-Muwaṭṭa, 1/246, Al-H̱aršī ‘alā muẖtaṣar sidī H̱alīl, 6/157; al-Umm, 2/61; al-Mağmū‘, 5/303; al-Muġnī, 2/622, al-Rawḍ al-murbi‘, 1/387.
[22] Rezulucija Rabitine Međunarodne akademije za islamsko pravo iz 1989., odabrano mišljenje učesnika Sedme konferencije o savremenim pitanjima zekata održane u Kuvajtu 1997., mišljenje Stalnog vijeća za fetve u Saudijskoj arabiji, fetva broj 4862, preporuka Pete konferencije o zekatu održane u Libanu 1995. Ova norma se primjenjuje u jemenskom Zakonu o zekatu, paragraf14, po njemu se postupa u sudanskom Uredu za zekat, paragraf 1/33, na osnovu tog stava izdaje se fetva u najvažnijoj kuvajtskoj ustanovi za zekat Bayt al-zakāt. V. ‘Abd Allāh Āl Sayf, Zakāt al-mustaġallāt, str. 247.
[23] Yūsuf al-Qaraḍāwī, Fiqh al-zakāt – dirāsā muqārana li aḥkāmihā wa falsafatihā fī ḍaw'i al-Qurān wa al-sunna, 1/478.
[24] Al-Mabsūṭ, 2/176; Badāi‘u al-ṣanāi‘i, 2/50; al-Mudawwana, 1/335; Bidāyat al-muğtahid, 1/200; Tuḥfat al-muḥtāğ, 3/353; Asnā al-maṭālib, 1/361; al-Muġnī, 4/79; al-Furū‘u, 2/571; Talẖīṣ al-ḥabīr, 32/156.
[25] Abū Dāwūd, hadis br. 1623; al-Ḥākim, hadis br. 5431.
[26] Nawāzil al-zakāt, str. 289.
[27] Badāi‘u al-ṣanāi‘i, 2/11. Hadis bilježi al-Ṭabarānī od Abu Dardā, a hadiski učenjaci ga ocjenjuju kao daif.
[28] Zanimljivo je da ni pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine ne definira novčanu vrijednost osnovnih potrebe. Podatke o osnovnim potrebama građana Bosne i Hercegovine mogli bismo promatrati prateći vrijednost potrošačke korpe. Najčešće korišteni pokazatelj je indeks potrošačkih cijena (IPC) koji predstavlja promjenu cijena na osnovu reprezentativne potrošačke korpe koja se sastoji od roba i usluga koje domaćinstva redovno kupuju u jednoj zemlji svakog mjeseca, odnosno u analiziranom periodu (godina dana). Dakle, potrošačka korpa predstavlja vrijednost (količinu novca) koju jedno domaćinstvo mora izdvojiti za kupovinu roba i usluga koje određuju statističke institucije kao reprezentativnu mjeru potrošnje prosječnog domaćinstva. Odnos prosječne vrijednosti potrošačke korpe u jednoj godini (prosjek 12 mjeseci) prema prosječnoj vrijednosti potrošačke korpe u prethodnoj godini pomnožen brojem 100 daje pokazatelj koji nazivamo indeks potrošačkih cijena. Indeks potrošačkih cijena u Bosni i Hercegovini izračunava se na temelju reprezentativne liste proizvoda koju u 2018. godini čini 615 proizvoda. Svakog mjeseca prikuplja se oko 21000 cijena na unaprijed definiranom uzorku prodajnih mjesta na dvanaest geografskih lokacija. V. Fikret Čaušević, Osnove ekonomije, prvi dio – osnove mikroekonomije i ekonomske funkcije države, Ekonomski fakultet, Sarajevo, 2012, str. 39-40.
Federalni zavod za statistiku je 2008. godine obustavio obračunavanje parametara potrošačke korpe, uz objašnjenje da je takav način obračuna prevaziđen: "Potrošačka korpa koja je objavljivana do 2008. godine je sadržavala najvažnije životne namirnice iz kategorije hrane i pića te je po sadržaju i količinama predstavljala minimum potreba četveročlanog domaćinstva u segmentu ishrane. Ovaj indikator se obračunava na osnovu metodologije koju je razvio bivši Savezni zavod za statistiku iz perioda SFRJ. U Evropskoj uniji ne postoji standard za izračunavanje minimalne potrošačke korpe, niti je proizvodnja ovog podatka obavezujuća u procesu pridruživanja EU, tako da se o njenoj usklađenosti s EU standardima ne može govoriti", stoji u saopćenju Federalnog zavoda za statistiku. V. https://www.klix.ba/vijesti/bih/federalni-zavod-za-statistiku-indikator-potrosacka-korpa-ne-objavljujemo-od-2008/180110050
U Saopćenju Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine o rezultatima Ankete o potrošnji domaćinstava 2015, objavljenog 28. jula 2017. godine, u dijelu o Strukturi prosječne mjesečne potrošnje domaćinstva, se navodi: „Prosječno domaćinstvo u 2015. godini imalo je 2,9 članova i trošilo je mjesečno 1.419,48 KM, od toga 437,80 KM za hranu i pića i 981,68 KM za neprehrambene proizvode i usluge... Najveće učešće u prosječnoj mjesečnoj potrošnji domaćinstava imali su hrana i bezalkoholna pića (29,9%) i stanovanje, električna energija, plin i ostali energenti (27,0%). Ostali veliki izdaci odnosili su se na prijevoz (10,0%) i ostale proizvode i usluge (6,9%)... Četveročlana domaćinstva u prosjeku troše 2,4 puta više nego jednočlana.
Jednočlana domaćinstva u prosjeku troše mjesečno 774,04 KM, najviše za stanovanje i energente (36,3%) i hranu i bezalkoholna pića (29,1%).
Dvočlana domaćinstva u prosjeku troše mjesečno 1.167,27 KM ili 1,5 puta više od jednočlanih i to uglavnom na stanovanje i energente (31,3%) i hranu i bezalkoholna pića (30,5%).
Tročlana domaćinstva u prosjeku troše mjesečno 1.597,17 KM ili 2 puta više od jednočlanih i to pretežno na hranu i bezalkoholna pića (29,0%), stanovanje i energente (25,7%) i prijevoz (11,2%).
Četveročlana domaćinstva u prosjeku troše mjesečno 1.828,95 KM ili 2,4 puta više od jednočlanih, pretežno na hranu i bezalkoholna pića (29,0%), stanovanje i energente (23,7%) i prijevoz (12,1%).
Domaćinstva sa 5 ili više članova u prosjeku troše 2.025,25 KM ili 2,6 puta više od jednočlanih, pretežno na hranu i bezalkoholna pića (31,6%), stanovanje i energente (23,0%) i prijevoz (11,4%). Više informacija pogledati na http://www.bhas.ba/ankete/HBS_saopstenje_juli_BS_www.pdf
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba