Šta je to sa muslimanima da i pored toliko namaza, ipak, ogovaraju, potvaraju i zajednicu, direktno i indirektno, razaraju?
Na samom početku postavimo nekoliko pitanja koja će nam, u nastavku, biti od iznimne koristi. Najprije, da li je moguće da počnemo ispočetka, ako smo već na pola puta? Da li je moguće da čovjek providi kako sadržaj života nije crno-bijeli, već je u raznim bojama zavisno od našega uvjerenja i pogleda. Moguće je… upravo je takvo što potreba ovovremenitoga duhovnoga putnika. Znano nam je kako vjera, u ovom slučaju islam, na čovjeka gleda kao na biće koje ima kreativnost da gradi, produbljuje i učvršćuje svoje odnose prema onome što nazivamo vertikalnom i horizontalnom duhovnošću.
Kada je posrijedi ova tema, podsjetimo se i razmislimo o dijalogu koji se kroz suru El-Muddesir odvija, a koji nam jasno naznačava šta je to neophodno u samoizgradnji učiniti, kada se ističe: “Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio, osim sretnika, oni će se u džennetskim baštama raspitivati o nevjernicima: “Šta vas je u Sekkar dovelo? “Nismo”-reći će- “bili od onih koji su molitvu obavljali/Bogu se obraćali”, i nismo bili od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposličarima upuštali, i Sudnji dan smo poricali, sve dok nam smrt nije došla.” (38-47) Kao što vidimo, pitani će biti šta su na samoizgradnji činili pa će jasno kazati da su dosta toga u životu propustili. Na temelju ovog dijaloga insan se može poučiti. I od onih koji se duhovno nisu ostvarili može se dosta toga naučiti. Kada su pitali jednoga mudroga insana šta si naučio od onih koji su poznati po lošem postupanju on je odgovorio: Radio sam samo suprotno. Upravo, kroz odgovore koje daje ova skupina pokušajmo sa pozitivnoga aspekta sagledati i iz njihovog primjera sebe podučiti.
Najprije, prvi odgovor, onih koji nisu doživjeli istinsko duhovno ozbiljenje, daje nam na uvid kako je u temelju kvalitetnoga proputovanja Ovim svijetom najvažnija relacija prema Uzvišenome. Takvo što ostvaruje se namazom (dovom) i stalnim sjećanjem (zikrullahom i fikrullahom). Doista, namaz insana uzdiže pa ga od ogavnoga govora i ružnih dijela odvraća. No, šta je to sa muslimanima da i pored toliko namaza, ipak, ogovaraju, potvaraju i zajednicu, direktno i indirektno, razaraju? Drugi odgovor odnosi se na na potrebu konstantnoga podsticanja i činjenja dobra tj. ostvaruje se relacija sa svijetom oko sebe. Da li su muslimani na tragu ovome saznanju? Koliko su muslimani danas spremni na usluzi drugima biti. Informacije radi, 22 miliona Nijemaca volontira, tj. stavlja se na raspolaganje društvu kome pripada. Treći odgovor nam daje na znanje kako je relacija/odnos prema svome sopstvu iznimno važna. Kada čovjek sazna i spozna zbog čega je tu gdje jeste, on svoje vrijeme iznimno cijeni i u dobro ga investira. Japanci su poznati po tačnosti, ali su, također, poznati i po kvaliteti obrazovnoga sistema. Japanci toliko cijene vrijeme da su u procesu konstantnoga učenja i osposobljavanja tokom cijeloga života. Reklo bi se kako Japanci nemaju vremena za besposlice, a da li ga muslimani imaju? Na kraju, kada čovjek sve te relacije na najkvalitetniji način ostvari biva u mogućnosti da Sudnji dan kao konačni sud prihvati. Takav insan je obradovan jer u svemu dobro pronalazi i životu optimistično prilazi te od svakoga ponešto nauči. Metodologija koja je moguća na temelju kazanoga i koja je od velike koristi na samoizgradnji zdrave ličnosti i zdravoga društva glasi: Uspostaviti relaciju tj. ostvari komunikaciju, potom učini ono što se od tebe očekuje tj. budi koristan član zajednice, zatim pokaži samopoštovanje koristeći vrijeme za znanje, jer je vrijeme najveći resurs te ga tako posmatraj, i na kraju dana nimalo ne posumnjaj, jer ćeš za ono što si činio i način na koji si činio biti pitan.
Autor: Saudin Gobeljić
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba