“O blagodatima Gospodara svoga kazuj.“ (Ed-Duha, 11) – naredba je Božija. Islam je najveća blagodat data čovjeku i čovječanstvu. Jasno nam je da ko traži drugi put neće koristi od tog puta imati.
Znamo, da je Gospodar svjetova uvijek i svima ukazivao na isti put i objavljivao istu vjeru i da druga kod Njega nije priznata. Oni koji tu vjeru slijede i drže se posljednje Objave imaju obavezu ljepotu vjere i sreću življenja u njoj prenositi na druge i pokazivati ljepotu islama.
O podarenoj nam blagodati, obavezni smo drugima kazivati. To je posebno aktuelno danas kad se Evropom, a i šire, širi se strah od islama ili kako se to danas kaže, širi se islamofobija. Obavezni smo pokazati drugima šta je ta vrhunska, od Gospodara svjetova podarena blagodat, donijela čovjeku i čime ga je počastila. Rekoh, obavezni smo pokazati, a to znači da naše kazivanje o blagodati neizmjernoj treba biti jezikom djela.
Mi, kad druge ubjeđujemo u superiornost našega puta, govorimo im da je islam sve riješio, da je u njemu odgovor na sva pitanja. Da je on savršeni sistem života. Da je to konačna riječ Božija i da bez njega čovjeku nema sreće. Dok to govorimo, na mnoge odgovore čekamo, a pitanja se i dalje množe. Dok druge ubjeđujemo u superiornost islamskog života, ummet neuređeno živi. I iako tvrdimo da bez islama nema sreće dunjalučke, mi nikako tu sreću da uhvatimo.
Treba prestati o islamu pričati i druge a i sebe samo riječima ubjeđivati da je to jedino dobro. To dobro koje je islam donio trebamo živjeti i na taj način neizmjernu blagodat nama podarenu ponuditi svima. Djelom kazivati o ljepoti naše vjere i pozivati pravome putu, to nam je zadaća. Življenjem islama pokazati kakva je privilegija biti sljedbenik poslaniku Muhammedu i nosilac posljednje Božije riječi.
Naše pričanje o Islamu koje se ne potvrđuje djelom, nikoga ni u šta ne ubjeđuje i nikome nije poziv na Pravi put. Mi kazujemo o tome da je islam svojim propisom sadake i zekata, vakufima riješio socijalna pitanja u društvu, a slušajte podatak koji kazuje o našem stanju. Od desetero siročadi na svijetu, devetero su muslimanska djeca. Koliko ajeta o zekatu smo pročitali i napamet ih naučili? Koliko o sadaki znamo hadisa i koliko smo obaviješteni o njenoj vrijednosti? E, tih devetero muslimanske siročadi izaziva strah od islama kod ljudi koji ne poznaju njegovu suštinu. Strah ih je da će ta naša djeca i omladina doći u njihove zemlje i opteretiti im socijalne fondove i zauzeti radna mjesta. Braćo muslimani, koliko bogatstvo nam je Allah, dž.š., dao, a toliko fukare živi u našim redovima? Ne pričaj o ljepoti islama! Tu ljepotu živi i vidjet ćeš kako se svijet oko tebe mijenja. Nećeš morati nigdje iz svoje zemlje ići, već će ti drugi dolaziti da upoznaju Pravi put i njime krenu.
Mi kazujemo o tome da je musliman muslimanu brat i da će u Džennet dva brata koji se vole radi Allaha. Kakva je to izvanredna blagodat, da ljude ideja, riječ, vjera toliko ujedini i približi da su bliži od rođene braće? Uprkos ajetima iz kojih čitamo o našem bratstvu i hadisima koji nas na bratske odnose podstiču, naša stvarnost je drugačija. Više je u historiji muslimana ubio musliman nego drugi. To je naše međusobno trvenje došlo do te granice da nikoga više ne uznemirava i nikoga ne iznenađuje vijest da nas na stotine dnevno gine. Obavezni smo pokazivati drugima podarene nam Božije blagodati. Namjerno rekoh, pokazivati, a ne kazivati jer mi uzalud citiramo Kur’an i hadis drugima a sami živimo suprotno tim porukama. Citirajmo ajete i hadise sebi, a drugima djelom govorimo o ljepoti naše vjere i bratstvu koje ona gradi.
Mi kazujemo o tome da islam afirmiše nauku i insistira na obrazovanju. Podstiče nas da do Kine idemo kako bismo nešto više i novo naučili. Mi u susretima s drugima hvalimo se da je islam prva svoja slova i riječi posvetio nauci. Hadisima Poslanikovim o obrazovanju i činjenici da je put obrazovanja put ka Džennetu, svoj ponos na islam potkrepljujemo, a stvarnost je drukčija. U redovima ummeta Muhammedova, a.s., neobrazovanih je mnogo i umjesto da se obrazovanju posveti dužna pažnja, čini se suprotno. Nedavno su u nekim arapskim zemljama muftije i Vijeća za fetve odobrili da se mogu udavati djevojčice mlađe od petnaest godina. O kakvoj blagodati kazujemo kad se ovim djevojčicama oduzima mogućnost na obrazovanje i sprječava se da uživaju u blagodati vjere.
Mi kao nosioci zastave islama i sljedbenici konačne Božije riječi, obavezni smo kazivati blagodati našeg Gospodara. To kazivanje ima smisla i uticaja na druge samo ako je jezik kojim te blagodati prenosimo i objašnjavamo djelo.
Mi se hvalimo, ponosimo i uzdižemo sebe Poslanikovom pravednošću, poštenjem, principijelnošću. Hvalimo se ashabima i ponosni smo na njihov odnos prema ljudima i stvarima. Tim kazivanjima želimo fascinirati druge i ubjeđujemo ih da je to ispravni put. Mogli bi nam reći, zašto vi niste na tom putu? Gdje je vama Poslanikova pravednost? Gdje je vama njegovo i poštenje ashaba i samilost prema mladima, briga o starima i poštovanje prema učenima? Gdje je vama principijelnost da nikad i nigdje ne odstupate od onoga čemu pozivate, poput vašeg Poslanika, kojem ni Sunce u desnoj ni Mjesec u lijevoj ruci ne bi bili dovoljni da na krivi put skrene?
Mi, ne bismo imali odgovor, jer naše promovisanje Pravoga puta svelo se na priču u koju često nismo dovoljno ubijeđeni, jer da jesmo, bili bismo na ispravnom putu. Mi bismo o blagodati koju Gospodar šalje čovječanstvu kazivali tako da to naše kazivanje razumiju svi, bez obzira kojim jezikom govore, jer govor djela razumljiv je svima.
Zbog toga što o vjeri našoj ne kazujemo djelom već riječju, a i sami smo od tih riječi daleko, došli smo u priliku da se uglas izvinjavamo za tuđa zla, za tuđe grijehe, za napad u Parizu i druge napade. To što uradi neki prijestupnik, tamam da se i Ahmed i Muhamed zove, ne obavezuje nas da se ikom izvinjavamo i islam i muslimane pravdamo, jer niti je kriv islam, niti muslimani. Islam je mir, a muslimani protagonisti mira. Potrebno je da nađemo mir u vjeri i da ono što je neizmjerna blagodat, a sadržano je među koricama Mushafa, živimo i tako drugima ljepotu kazujemo.
Poslanik je mogao uništiti one koji su ga napadali. Ne dođe li mu melek i reče mu da će brda nad Taifom sastaviti i napadače na njega uništiti samo ako to Poslanik poželi. Je li poželio? Ne, već je poželio da potomci Taifljana budu njegovi sljedbenici. I bili su jer su ih Poslanik i ashabi kazivanjem o blagodatima osvojili, a kazivali su im djelom.
Naše kazivanje vjere neka bude jezikom djela, pa se nećemo morati ni pred kim pravdati, ni od koga strahovati i nikome za svoju pripadnost ispravnom putu izvinjavati. Djelom ćemo osvajati ljude i tako izvršiti Božiju naredbu da o blagodati Gospodara našeg kazujemo.
Autor: Izet Čamdžić
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba