Selman el-Farisi, r.a., prenio je da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:
عَنْ سَلْمَانَ الْفَارِسِيِّ، عَنِ النَّبِيِّ صلى الله عليه وسلم قَالَ : إِنَّ اللَّهَ حَيِيٌّ كَرِيمٌ يَسْتَحِي إِذَا رَفَعَ الرَّجُلُ إِلَيْهِ يَدَيْهِ أَنْ يَرُدَّهُمَا صِفْرًا خَائِبَتَيْنِ (الترمذي)
"Allah je doista Stidan i Plemenit, pa se stidi kada Mu čovjek podigne ruke da mu ih vrati prazne i bez ičega!"[1]
U vrijeme kada mnogi, a posebno mladi, nastoje "preko noći" ostvariti svoje snove i životne ciljeve bez imalo truda, napora i zalaganja, često ne birajući sredstva i ne misleći o trajnosti ostvarenih rezultata, važno je podsjetiti na utrti put kojim su išle ranije generacije muslimana, koji ih je dovodio do rezultata koji su trajali stoljećima i kojima se gradila islamska civilizacija koja je preko jednog milenija dominirala svjetskom pozornicom.
Kada bi se taj recept uspješnosti mogao svesti na samo jednu rečenicu, on bi glasio: "Istrajno i usrdno činiti dove svome Gospodaru i ulagati sve svoje potencijale, na individualnoj i kolektivnoj ravni, u cilju realiziranja postavljenog cilja."
Budući da postoje velika nerazumijevanja pa i optužbe da je upravo dova uspavala muslimane i dovela ih do stanja pasivnosti, neobrazovanosti i zaostalosti, odnosno da je dova opijajući faktor koji nas uspavljuje i udaljava od realnosti i aktivnosti upućujući nas da se oslanjamo na imaginarne snage, neophodno je podsjetiti na stvarnu prirodu dove i njezinu ulogu u životu muslimana, a time i odgovoriti na pitanje zašto je dova bit i srčika ibadeta.
Smisao dove
Svima je jasno da je čovjek slab i da su njegove sposobnosti ograničene, odnosno da se u većini svojih aktivnosti zadovoljava aktiviranjem niskog procenta svoga potencijala. Allah, dž.š., kaže:
O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je neovisan i hvale dostojan.[2]
Dova nisu puke riječi, koje izlaze iz usta, bez obzira kako skladno sročene, pogotovo ne one koje su nam nerazumljive i ne odražavaju naše misli, osjećanja i htijenja, nego je dova vrući uzdah nad svojim stanjem, pomiješan s vrelim suzama prolivenim zbog doživljenih nepravdi i ustreptalom dušom koja se uzda samo u dragoga Boga znajući da je jedino On nikada nije ostavio na cjedilu. Dova je oslonac, kada svi oslonci oslabe, dova je put ka Utočištu, kada nas svi iznevjere.[3]
Dova pruža čovjeku duhovnu snagu, "daje mu krila", koja se onda prelijeva u cijelo ljudsko biće i maksimalno ga angažira. S dovom se čovjek nikada ne osjeća slabim, usamljenim i očajnim, jer mu dova pruža psihičku stabilnost, samopouzdanje i odlučnost. Uz dovu nema nerješivih problema i nesavladivih prepreka. Dova osvjetljava i najmračnije životne puteve i daje nadu i najvećim paćenicima.
Dova je put koji, kroz tihi razgovor, čovjeka, ograničenih duhovnih, moralnih, mentalnih, intelektualnih i tjelesnih potencijala dovodi do Allaha, dž.š., našeg Gospodara, neograničenih potencijala. Onda ga Allah, dž.š., zavisno od njegove čistote, iskrenosti, predanosti, istrajnosti i odlučnosti ojačava u svim ovim dimenzijama, a u slučaju da izazovi i zahtjevi života prevaziđu i maksimalno angažirani ljudski potencijal, Allah, dž.š., izravno intervenira. Zato će Božiji Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom reći:
Dova je srž ibadeta![4]
U okviru ovih pokušaja određenja i definiranja dove ističu se četiri osnovna razloga radi kojih činimo dovu.
1. Dova nas vraća u život
Život nas često dovede u bezizlazne situacije i bez obzira koliko se trudili doći do rješenja to nam ne polazi za rukom. Vrlo često ostanemo sami i ni na čiju pomoć ne možemo računati. Ili uz nas ostanu čestiti članovi porodice i iskreni prijatelji, ali rješenje naših problema prevazilazi i njihove mogućnosti, što nas čini još bespomoćnijim i jadnijim. Ni u tim trenucima musliman se ne predaje, ne očajava nego se obraća svome Gospodaru, jer On je Taj koji upravlja svim i o svemu odlučuje!
Zar nije na takav način postupio i Junus, a.s., zatočen u morskim dubinama i utrobi kita?! Niko za njega nije ni znao i ni od koga nije mogao pomoć očekivati. Koga dozivati? Jedino je tu njegov Gospodar! Zato nije očajavao, nije se predavao, nego se skrušeno i istrajno obraćao svome Gospodaru:
... pa poslije u tminama zavapi: "Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!"[5]
Zekerijja, a.s., u poznim godinama svoga života moli Allaha, dž.š., da mu podari nasljednika, ali njegove riječi ne daju rezultata, a onda kada vidje da h. Merjem dobiva hranu od Allaha, dž.š., iako je on jedini bio zadužen da joj je dostavlja, dovi se potpuno predaje i vapi:
"Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!"[6] i Allah, dž.š., mu, bez obzira što je bio u poznim godinama, a supruga mu nerotkinja, daje Jahjaa, a.s.
I dok se on u hramu stojeći molio, meleci ga zovnuše: "Allah ti javlja radosnu vijest: rodit će ti se Jahja, koji će u Allahovu knjigu vjerovati, i koji će prvak biti, čedan, vjerovjesnik, potomak onih dobrih."[7]
Ejjub, a.s., godinama biva na kušnji: ostaje bez velikog imetka, brojne porodice i na kraju sam obolijeva, ali nikada se ne tuži na sudbinu. Na kraju šejtan je djelovao na Rahmu, jedinu suprugu koja je ostala uz njega, i ona reče: "Dokle će te Allah ovako kažnjavati? Gdje su imetak, djeca, poznanici i prijatelji? Gdje je tvoja prijašnja snaga i mladost?" Ejjub, a.s., joj odgovori: "Šejtan je u tebe ružne misli ubacio... Je li te to vidim da plačeš za odajama i sinovima?!"
Nakon toga ju je pitao koliko su godina bili u blagostanju, a ona je rekla da je to trajalo 80 godina, a kada ju je pitao koliko su godina u iskušenju i ona odgovorila da su bili punih sedam godina,[8] on reče da se stidi moliti Allaha, dž.š., da ga oslobodi kušnje, a nije u njoj bio koliko je bio u blagostanju. Tada reče: "Rahma, tvoj je iman počeo slabiti. Srce ti je postalo nezadovoljno Allahovom, dž.š., odredbom. Ako ozdravim, štapom ću ti udariti stotinu udaraca." Nakon što ostade sam, zamoli Allaha, dž.š., da ga izliječi, riječima:
"Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!"[9]
Nakon njegove dove, Allah, dž.š., mu nadoknađuje sve što je izgubio i daje još i više:
... (I Ejjubu se) odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.[10]
Nerijetko dođemo u situaciju da kažemo da stanje u kojem se nalazimo ne možemo više trpiti i podnositi. Dova pruža rješenja i izlaz kada su sve druge mogućnosti iscrpljene i ostale bez uspjeha, pa i starim osobama koje su svakog dana sve slabije i nemoćnije.
2. Dova nam daje do znanja da nismo sami i napušteni
Ne moramo biti u teškim egzistencijalnim nevoljama da bismo činili dovu. Muslimanu dova pomaže da shvati da u rješavanju svojih svakodnevnih problema nije sam i da uvijek ima Onoga na Koga se može osloniti.
Otuda je dova efikasan lijek za mnoge mentalne bolesti. Po svojoj prirodi čovjeku je potrebno da se u rješavanju svojih problema povjeri prisnom prijatelju koji će mu u određenoj mjeri olakšati brigu i tugu koje osjeća. Psiholozi su saglasni da se liječenje napetosti i psihičkih problema u velikoj mjeri oslanja na upoznavanje iskrenog prijatelja s uzročnikom napetosti i izvorom očaja, jer njihovo skrivanje samo povećava bolest. Ali, nekada imamo probleme i tajne koje teško i najprisnijim prijateljima otkrivamo. Dova nam pruža šansu da ih iskažemo našem Gospodaru. Da se izjadamo, isplačemo i glasno kažemo naš problem. Nakon toga osjećamo rasterećenje, smirenost, spokoj i duhovni dašak koji rastjeruje brigu i tjeskobu u kojoj smo se našli. Taj osjećaj rasterećenja i spokoja nikako ne mogu pojmiti oni koji dovu ne čine.[11]
Dova je efikasno oružje koje obeshrabruje šejtana, koji nastoji uništiti čovjeka, uništavajući mu nadu i smisao života, stalno mu došaptavajući: "Sam si! Propao si! Nikoga više nije briga za tebe!"
Oslanjanjem na Allaha, dž.š., koje iskazujemo i kroz dovu toplim i skrušenim riječima, šire nam se vidici i Allah nam omogućava da vidimo i ono što nam je ranije bilo skriveno, ali i da steknemo prijeko potrebno samopouzdanje, zar Musa, a.s., nije rekao kada se našao u bezizlaznoj situaciji, kada je bilo more pred njim, a faraon i njegova vojska u potjeri za njim i njegovim sljedbenicima: "Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati,"[12] a Muhammed, a.s., Ebu Bekru, r.a., u pećini Sevr kada je bilo sasvim izvjesno da će ih progonitelji otkriti: "Ne brini se, Allah je s nama!"[13]
Musliman koji se skrušeno obraća svome Gospodaru osjeća, čuje, vidi i doživljava ono što za većinu ljudi ne postoji. To je dosezanje stanja u kojem se postiže unutarnji mir i spokoj (sekina) čak i pred pojavama koje drugi shvaćaju kao silne potrese.[14]
3. Dova prožima sve naše aktivnosti
Musliman koji na pravilan način razumije i živi svoju vjeru zna da je dova samo jedno krilo kojim se leti do uspjeha. Drugo krilo podrazumijeva rad, aktivnost i angažman. Mi smo na ovome svijetu, poput brodolomnika na pučini, konstantno treba dove činiti, ali i nastaviti plivati da bi se stiglo do obale.
Iako nose muslimanska imena neke osobe se skoro nikako ne obraćaju Allahu, dž.š., ili vrlo rijetko. Kažu da nemaju vremena za to i to opravdavaju brzinom života. Dova, međutim, ne traži da prekinemo posao, već da ga nastavimo još predanije i efikasnije. S druge strane, nije neophodno učiti duge dove, važno je uvijek biti u vezi sa svojim Gospodarom i vršiti Njegovu volju. Rad ne sprečava dovu i dova ne sprečava rad, naprotiv, oni se prepliću. Bitno je svojim srcem i dušom misliti na Allaha, dž.š., i oslanjati se na Njega. To je suština dove.
Ebu Seid el-Harraz je govorio: "Ko smatra da će isključivo trudom postići željeno, taj je paćenik, a ko misli da bez truda može nešto postići, taj je sanjar!"
Dova potiče na rad, postojanost i istrajnost. Dovom musliman počinje svaku svoju aktivnost, prati je i završava. Iz povijesti vidimo da kada su dove dolazile poslije velikih napora i nedaća da su uvijek dovodile do nevjerovatnih rezultata. U ajetima koji govore o uslišavanju poslaničkih dova ističe se da je porodica Zekerijjaova, a.s., žurila uraditi dobro, da su se stalno molili Allahu, dž.š., i bili jako skrušeni. Za Junusa, a.s., da je slavio i hvalio Allaha, dž.š., neprekidno, jer da nije to činio ostao bi u utrobi ribe do Sudnjega dana.
Zašto, onda, više ne koristimo dove?!
Ne mislim samo na one tradicijske dove koje smo naučili napamet i bez ikakvih emocija i razumijevanja ih s vremena na vrijeme ponavljamo. Zašto dovu ne učimo, npr. kod prijema kandidata za upis u medrese ili na islamske fakultete?! Zar nam osim dokumentacije koja je neophodna nije potrebna i Božija providnost da odaberemo prave kandidate koji će prije svega svojom duhovnošću i moralnošću, ali i znanjem promovirati univerzalne vrijednosti?! Zar, uostalom, slično nije postupio i sam El-Buhari koji se pored izuzetnog poznavanja hadiskih nauka, obraćao Allahu, dž.š., pa čak i namaz klanjao kod odabira svakog hadisa u svoju zbirku kako bi u nju uvrstio samo vjerodostojne predaje?!
Činimo dove za sebe, da budemo istrajni na Božijem putu, da racionalno koristimo vrijeme koje nam je na raspolaganju i da obaveze koje imamo krajnje odgovorno izvršavamo!
Činimo dovu za naše supruge, djecu, potomstvo da budu daleko od poroka i da ljubomorno čuvaju islamske vrijednosti, da ih svojim životnim djelovanjem, bez obzira na iskušenja, promoviraju i prenose na najbolji način!
Činimo dove za naše roditelje, da im Allah, dž.š., da zdravlja i snage da mogu uz nas ugodno živjeti, bez opterećavanja drugih. Da budu sretni i zadovoljni i da se ne osjećaju zaboravljenim i zanemarenim!
Činimo dove za naše imame, da jasno, korektno i u optimističnom duhu prezentiraju učenje islama, a što će sve potvrditi svojom uzornom praksom!
Na takav način je postupao i Muhammed, s.a.v.s., tako da njegove dove ne predstavljaju samo skup običnih molitvi, nego se u njima odražava stvarnost i bit života, put ljudskog savršenstva i svako dobro na oba svijeta.[15]
4. Dovom izražavamo naše životne ciljeve
Dovom jasno definiramo naše želje, emocije, precizno ih konkretiziramo što je prvi korak ka njihovom ispunjenju. Tek kada je i nama samima jasno šta nam je stvarni problem ili konkretna želja onda možemo ići dalje ka njihovom daljnjem rješavanju, odnosno postizanju.[16]
Kroz dovu, također, mi ističemo svoje životne ciljeve. Jednom godišnje trebamo precizno i jasno utvrditi šta želimo u narednoj godini ostvariti, potom, ulagati maksimalne napore da to postignemo i usrdno moliti Allaha, dž.š., da nam pomogne u tome. Samo oni koji tako postupaju imaju šanse za stvarni i trajni uspjeh!
Dobro bi bilo u ramazanskim mubarek danima, jer su to odabrani trenuci, naše želje i planove svesti na tri dove koje ćemo prije samog iftara upućivati Allahu, dž.š. Moliti Allaha iskreno i srdačno da nam pomogne da ih ostvarimo i kasnije sve od sebe dati u njihovom realiziranju. To su garancije za njihovo ispunjenje. Tako su činili i ashabi Božijeg Poslanika, s.a.v.s., okupljali su porodicu da se zajednički iftare, a prije samog okončanja posta činili bi dovu i kaže se da ne bi nastupio sljedeći mjesec ramazan, a da im se želje ne bi ispunile.[17]
O snazi dove dovoljno govore riječi Muhammeda, a.s.:
Suđeno može spriječiti samo dova, a život produljiti jedino dobročinstvo![18]
Dova - najintimniji razgovor sa Gospodarom
Dova je, za prosječnog muslimana, put do nepresušnih riznica iz kojih se neprestano dijeli, a za one podanike istančanijih srca – dova je put do samog Rizničara! I dok jedni traže i išću, podignutih ruku, ono što smatraju da im je potrebno, drugi opet, zagledani u Lice Rizničara, osjete ništavnost i prolaznost svega drugog, pa dovom samo produžuju slast koju nalaze u šaputanju Gospodaru Arša. Jedni priželjkuju da vide ispunjenje svoje dove, drugi se ispunjavaju samom dovom. Jedni čekaju na odgovor, drugi uživaju u razgovoru.
Trenuci dove su posebno stanje, pa stoga čovjek kada traži od nekog mimo Boga osjeća niskost i poniženje, a kada traži od Boga osjeća čast i dostojanstvo. Zato je dova traženje i traženo, sredstvo i cilj, uvod i ishod. Božijim prijateljima (evlijama) nema ništa ugodnije od dove. Sve molbe i želje svoga srca povjeravaju svom zbiljskom Voljenom.
Dova je univerzalnog karaktera i ničim ograničena. Činimo je u svim životnim dobima, svim stanjima i okolnostima, bez obzira na naš spol, rasu, imućstvo, stepen obrazovanja i društveni status, ali zavisno od naše duhovne i moralne čistote, naše skrušenosti i predanosti u vrijeme njezinog upućivanja i našeg angažiranja na njezinom provođenju Allah, dž.š., uslišava je ili ne. Ako je naš život – ibadet (izraz pokornosti i predanosti našem Gospodaru), onda je dova njegova srčika!
Dova, odnosno svijest koja se tom prilikom snaži da se obraćamo našem Stvoritelju i Gospodaru, od Koga sve na ovom svijetu zavisi, s jedne strane, aktivira čovjeka i tjera ga da se kontinuirano obrazuje, da bude aktivan, da radi i privređuje, a, s druge strane, uzrokuje Allahovu milost i blagoslov da nam bude blagonaklono sve ono što nam se nalazi na putu do našeg cilja.
Zar može osoba koja se na ovaj način ponaša biti nesretna i doživjeti neuspjeh, a Zekerijja, a.s., kaže: ... a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, dovu uputio, nesretan ostao,[19] a Muhammed, s.a.v.s., kaže: "Allah je doista Stidan i Plemenit, pa se stidi kada Mu čovjek podigne ruke da mu ih vrati prazne i bez ičega!"
Autor: Zuhdija Hasanović
Iz knjige: 40 hadisa o snazi duhovnosti s komentarom
[1] Et-Tirmizi, Sunen, "Ebvabud-da'vati an Resulillah", br. 3.556.
[2] Kur'an, Fatir, 15.
[3] Više v.: Mehmed Handžić, Zbirka izabranih dova (iz Kur'ana i hadisa), El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 3.
[4] Cjeloviti tekst hadisa glasi:
عن أنس بن مالك عن النبى -صلى الله عليه وسلم- قال « الدعاء مخ العبادة ». قال أبو عيسى هذا حديث غريب من هذا الوجه لا نعرفه إلا من حديث ابن لهيعة.
(Et-Tirmizi, Sunen, "Ebvabud-da'vat 'an Resulillah", br. 3.293).
[5] Kur'an, El-Enbija, 87.
[6] Kur'an, El-Enbija, 89.
[7] Kur'an, Alu Imran, 39.
[8] Po nekim historijskim podacima njegova kušnja trajala je punih 18 godina.
[9] Kur'an, El-Enbija, 83.
[10] Kur'an, El-Enbija, 84.
[11] Više v.: Jusuf el-Karedavi, Stazama sreće i spokoja, (prijevod s arapskog: Mirza Sarajkić), Bookline d.o.o., Sarajevo, 2006, str. 105–106; Afif Abdulfettah Tabbara, Ruhud-dinil-islami, Darul-ilm lil-melajin, Bejrut, 1988, str. 200.
[12] Kur'an, Eš-Šu'ara, 62.
[13] Kur'an, Et-Tevba, 40.
[14] Više v.: Mustafa Širbić, "Molitve odsutnog srca", Preporod, 1. august 2011, br. 15/953, str. 12.
[15] Više v.: Mehmed Handžić, nav. djelo, str. 4.
[16] El-Karedavi, nav. djelo, str. 105.
[17] Više v.: Sejjid Kutb, U okrilju Kur'ana, (s arapskog: Omer Nakičević, Jusuf Ramić i Mesud Hafizović), Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 1996, II, str. 91.
[18] Cjeloviti tekst hadisa glasi:
حدثنا محمد بن حميد الرازي وسعيد بن يعقوب قالا حدثنا يحيى بن الضريس عن أبي مودود عن سليمان التيمي عن أبي عثمان النهدي عن سلمان قال قال رسول الله صلى الله عليه وسلم لا يرد القضاء إلا الدعاء ولا يزيد في العمر إلا البر قال أبو عيسى وفي الباب عن أبي أسيد وهذا حديث حسن غريب
(Et-Tirmizi, Sunen, "Ebvabul-kader an Resulillah", br. 2.139).
[19] Kur'an, Merjem, 4.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba