Naši preci ostavili su nam u kulturno naslijeđe da ih čuvamo, a ne da zaboravljamo!
Uvodni dio
Interpretacijom ovog rada o tri vrlo značajna i veoma važna muslimanska greblja: Sudići, Avlija i Karovići ukazuje se samo na djelić ostataka islamske kulture u dolini rijeke Drine iz osmanskog perioda. Pored ostataka islamskog kulturnog naslijeđa, prostor doline Drine, bolje rečeno, u njenom desnom slivu, konkretno u dolini njene desne pritoke Janjine, prostor obiluje ostacima tzv. batovske kulture u vezi s historijskom ličnošću Batavona, poznatog po Batavonovim ustancima, kao i po Batovu kao geografskom prostoru i geografskoj nomenklaturi, dobrano vezanih za burne historijske događaje, vrijeme i prostor, društveno-ekonomske odnose i političke procese u različitim historijskim periodima vladavine i uprave prostorima BiH...
Ostaci kulturno-historijskog naslijeđa, a poglavito spomenici iz gotovo svih civilizacijskih kodova, svih društveno-ekonomskih formacija nisu do sada adekvatno, znanstveno i pregledno u potpunosti elaborirani osim određenih seperata o utvrđenom gardu Samoboru iz srednjeg vijeka i jedne od najljepših nekropola stećaka zvane Mramorje u Batovu na lokalitetu današnje Mjesne zajednice Međuriječje, koju su u toku rata i agresije na BiH barbari uništili urbicidom. Ovo sasvim dovoljno govori o problemu pristupa i sadržini kulture Bošnjaka i njihovog kulturno-historijskog naslijeđa kroz vrijeme i prostor, a to opet predstavlja znatno širi i dublji problem sljedbenika te kulture, nego što to na prvi pogled izgleda, što je po mom osobnom mišljenju uvjetovano političkom dimenzijom minulih civilizacija...
Što se tiče religioznih pristupa božanstvima predislamskog perioda, to ostavljam historičarima i drugim istraživačima koji se bave tim pitanjem da sve to istraže, analiziraju, procjene i adekvatno interpretiraju javnosti, posebice znanstvenoj. Posebice to zavređuje Jana–Dijana–Zana, izražavajući kult vode, od čega, po mom osobnom shvatanju vuku porijeklo imena i naziv rijeke Janjine, u čijoj se dolini nalaze greblja kojim se bavi ovaj rad. Pored toga, u dolini ove rijeke, desne pritoke Drine, postoji veći broj značajnih izvora voda, pored kojih su od pamtivjeka održavani teferiči što je kristjanski, odnosno bogumilski fenomen. A koliko su zaista ovi fenomeni imali utjecaja na uzimanje abdesta, kada su naši preci primili islam, ostavljam autorima da taj fenomen istraže i prezentiraju, dakle, onima koji se bave vjerskim pitanjima...
Na kraju uvodnog dijela rada želim istaći činjenicu da jedino ostaci materijalne kulture i kulturno-historijske baštine mogu imati vrlo veliki značaj za ekonomski razvoj prostora, posebice za turizam kao posebnu granu privrede. S obzirom da više ne postoji privreda s vrlo snažnim trendovima ukupnog razvoja i ekonomski prepoznatljive efikasnosti u BiH, uopće, a posebice prostora u desnom slivu rijeke Drine, prema tome, ni privredene efikasnosti više nema, kao ni pogona, ni tvornica, niti pak drugih privrednih sadržaja, samo nam ostaje da se kulturno-historijsko naslijeđe navedenog prostora dovede na razinu da se može upotrebljavati i prezentirati u turističke svrhe. Na taj bi način građani tih, kao i drugih prostora u BiH, uz proizvodnju zdrave hrane kao i uz postojeću čistu pitku vodu, mogli ostvarivati svoju egzistenciju. Problem u određenom smislu može predstavljati nepostojanje katalogizacije ostataka materijalne kulture u desnom slivu Drine, a posebice kraj njene desne pritoke Janjine... Pored toga, postoji problem i pristupa zbog slabih putnih komunikacija i zapuštenosti spomenutog kulturno-historijskog naslijeđa, kao i njihove datacije glede geografsko-topografske nomenklature i historijske hronologije. S obzirom da egzistiraju još uvijek neistraženi ostaci materijalne kulture Ilira, Kelta, Rimljana, Slavena i kristjana (bogumila), osim jedne poznate humke ratnika Kelta u selu Mahrevići, kao i nikad istraživane humke u blizini poznatog i čuvenog izvora Dobroš u selu Gramusovići, a njih je zaista potrebno zaštititi i istražiti. Doduše, nisu istraženi niti obrađeni ni svi spomenici kulture iz osmanskog i austougarskog perioda. Iako zarasli i zapušteni u dobroj mjeri, još uvijek postoje, te je potrebno istražiti ih i obratiti veću pažnju na njih.
Na samom kraju uvoda može se zaključiti da u desnom slivu rijeke Drine postoje na stotine spomenika ili ostataka spomenika različitog značaja, inteziteta, veličine, različite sadržine i opsega svih civilizacijskih tokova u vremenu i prostoru...
Kratka napomena o grebljima
Prije pojedinačnog opisa označenih grebalja, u tekstu želim dati kratku napomenu radi boljeg i lakšeg razumijevanja samog rada:
Naime, greblja Sudići, Avlija i Karovići nalaze se na odvojku glavnog carskog druma Dubrovnik–Istanbul. Dakle, odvojak tog putnog pravca ulazi u dolinu rijeke Janjine, desne pritoke Drine, gdje se, u podgrađu srednjovjekovnog grada Samobora u mjestu Međuriječje, spaja s drugim krakom, također sporednog pravca, koji skreće s glavnog putnog pravca koji dolazi od Jadranskog mora, dolinom rijeke Neretve, zatim ide pravcem Sarajevo (Vrhbosna), dalje ka planini Romanija, ulaskom u dolinu Drine ide dalje na istok. Naznačeni sporedni odvojak polazi s Ustiprače u dolinu Janjine ispod spomenute utvrde Samobora kroz selo Luke, pa u Međuriječje–Batovo–Čudanj–Hrtar–Tuhovo. Ovo u suštini osigurava kružni tok karavanskog puta u podgrađu grada Samobora...
Označeni putni pravci karavanskog puta, koji skreću s glavnog carskog druma Dubrovnik–Istanbul i idu dolinom rijeke Neretve prema Sarajevu (Vrhbosni), zatim idu preko Romanije i dolinom rijeke Drine ka istoku, zaštićeni su planinskim masivima i gredama koje se pružaju upravo u pravcu tih komunikacija u prostorima strateških mjesta, odnosno gradova: Samobor, Batovo, Milatkovići, Tuhovo, Pljevlja i Čajniče.
Dokaz tome jeste porodica Džiho, koja se u podgrađu Blagaja bavila karavanskim transportom i posadnom službom u utvrdama Blagaj i Stolac, dok se drugi ogranak te porodice pod prezimenom Džuho (pitanje samo izgovora), također bavio aktivnostima karavanskog transporta roba u okolici Samobora i ujedno vršio posadnu (vojnu) službu u utvrđenom gradu Samoboru... Prema tome, spomenuta porodica Džiho (Džuho) bavila se karavanskim transportom roba na putu Dubrovnik–Istanbul, na ograncima tog carskog druma i njihovim daljim karavanskim putnim pravcima...
Greblja o kojima je riječ u ovom radu neosporno su vezana za određene historijske ličnosti i njihove porodice, što zaista dovoljno govori da se radi o vrlo starom stanovništvu, imućnim i vrlo bogatim familijama koje su se u to vrijeme školovale i obrazovale van Bosne na tada već poznatim univerzitetima Turske, Egipta, Sirije, Iraka, Perzije i drugih...
Greblje Sudići
Nalazi se u selu Sudići, Mjesna zajednica Međuriječje (Batovo), Općina Čajniče. U označeno selo dolazi se iz dva pravca, skretanjem s međudržavnog puta Goražde–Pljevlja, odnosno regionalnog puta Goražde–Čajniče u mjestu Miljeno, lijevo makadamskim putem niz rijeku Janjinu do pred Kapov Han, gdje se desno odvaja lokalni put za spomenuto selo Sudiće, odnosno iz drugog putnog pravca Ustiprača–Međuriječje–Kapov Han, ali se sada nakon spomenutog mjesta skreće lijevo lokalnim putem za selo Sudiće...
Selo Sudići, na osnovu predanja, dobilo je ime po u njemu lociranoj instituciji suda u doba velikog bosanskog kneza Sandalja Hranića, a kasnije njegovog bratića i nasljednika hercega Stjepana Kosače, oca posljednje bosanske kraljice Katarine. Ovo dovoljno govori da je lokacija tog suda bila disperznog tipa s obzirom da u gradu Samoboru i njegovom podgrađu Međuriječje (Batovo) nije bilo dovoljno prostora za lociranje svih potrebnih državnih institucija na jednom mjestu...
Spomenuto selo oduvijek su naseljavale dvije stare porodice: Kapo i Klovo, a potvrdu tome možemo naći u razgraničavanju imanja i posjeda familije Kapo koja je u rodu s plemićkom familijom Čeljo, i to na svim lokacijama gdje su obitovale ove poznate i znamenite familije. Posebno je to prisutno na prostorima zvanim Batovo u čajničkom i rogatičkom srezu. Poznato je da su prezimena starih bosanskih familija završavala na “o”, “lija” i “a”, dok je sasvim moguće da familija Sudić vodi porijeklo od dvije navedene stare familije Kapo i Klovo, uzevši prezime po nazivu sela. Pored toga, to može biti grana ovih dviju starih porodica iz koje su bile i sudije u tom sudu s obzirom da su baš te familije slale svoje članove na školovanje i obrazovanje van Bosne na tada poznate univerzitete Turske, Egipta, Sirije, Perzije, Iraka i drugih. Familija Šabanović došla je u ovo selo s prostora Herceg-Novog, nakon njegovog pada u mletačke ruke 1687. godine...
Zaista sedam karakterističnih grobova u mjesnom greblju u selu Sudići može se samo vezati za Ahmeda Sudija i njegovu autohtonu bosansku familiju, što u suštini ne isključuje da i on nije tu donesen i ukopan s obzirom da ti karakteristični grobovi sa svojom pozicijom postavke, nišanima i unutarnjim, od sedre ozidanim, kaburima čine cjelinu u okviru mjesnog greblja. Pored toga, iz predanja stanovnika ovog prostora zna se da su ljudi iz imućnih familija, kad bi poginuli u ratovima i bitkama ili pak umrli na putu daleko od svojih kuća prebacivani i ukopavani u svojim mjestima rođenja i življenja. Na mjestu pogibije ukopavala bi se samo iznutrica poginulog ili umrlog, što vrlo lahko može biti slučaj i kod Ahmeda Sudija Bosnavija. U konkretnom slučaju to može potvrditi i činjenica da su ti grobovi pojedinačni i to vrlo, vrlo karakterističnih nišana, bez turbana, ali okolo povezanih i unutra sedrom ozidanim grobnicama. Pored svega toga, vrlo je interesantno da u tom greblju raste posebno cvijeće koje se ne nalazi nigdje drugo osim u tom greblju, čak ni van greblja ga nema, a posvjedočio mi je Mujo Treko, zet iz tog sela, da je prilikom službenog boravka u Iraku viđao takvo cvijeće. Isto tako, posebice je interesantno da je u greblju ponikla bukva sa sedam stabala istih mjera (prečnika), a mjerenjem i pregledom utvrđeno je da su ta stabla imala oko trista godova. Negdje 1970. godine sva ta stabla su se zajedno osušila. Meni se osobno čini da su to neki Božiji dokazi i znakovi dati u vremenu i prostoru...
Na kraju teksta o mjesnom greblju Sudići autor izražava insistiranje kod Udruženja za očuvanje civilazacijske baštine i kulturno-historijskog naslijeđa “Sinan-paša Sijerčić” da se podnese aplikacija Državnoj komisiji za zaštitu spomenika za označeno mjesno greblje i nekropolu stećaka na lokaciji Omeđak nedaleko od spomenutog greblja. Ovaj zahtjev već je stavljen na listu, te su donesene odluke o zaštiti od spomenute komisije...
Greblje Avlija
Nalazi se u selu Avlija, prema zaseoku Haljkovići, što odmah asocira na postojanje ograđene i uređene avlije, odnosno dvorišta ili hana, također u Mjesnoj zajednici Međuriječje, Općina Čajniče, RS, Bosna i Hercegovina. Mikrolokacijski gledano, selo Avlija leži na karavanskom putnom pravcu, nedaleko od rakršća koje objedinjava karavanske putne pravce, odvojaka: živopisnom dolinom rijeke Janjine desne pritoke Drine na relaciji Ustiprača–Luke–Međuriječje (Batovo)–Čudanj–Milatkovići–Hrtar i Tuhovo. Dakle, iz doline Drine i Janjine ulazi se u dolinu rijeke Batovke, desne pritoke Janjine, zatim preko prevoja Čudanj u dolinu rijeke Radojnje...
Vrlo bitno i od suštinske važnosti jeste to što su nišani u greblju Avlija vrlo karakteristični, po veličini, izgledu i opsegu. U to greblje ukopavani su samo Turci, koji su umirali prilikom boravka u hanu Avlija ili eventualno poginuli, odnosno stradali u tom prostoru dolina rijeka Janjine i Batovke, i, kako se vidi, posebno su ukopavani iako su muslimani. Dakle, to greblje izdvojeno je od mjesnog greblja, koje se nastavlja u neposrednoj blizini manje nekropole stećaka gdje su ukopani Bošnjaci pod nišanima, kada su primili islam. Sudeći po starom nazivu sela Halilovići, gdje je, vjerovatno, ranije obitovala familija Halilović, radi se o greblju spomenute familije kojeg već odavno tu nema, a čije su posjede i imanja kupili Hurići iz sela Radijevići, koje je locirano iza Zakaovske Gradine prema Zupčićima i Goraždu. Isto tako, familija Hurić iz sela Brezovica kod Čajniča tu se naselila, nakon kupljenih posjeda i imanja od porodice Halilović. A na osnovu mjesnog predanja u kojem stoji da u selu Brezovice postoji staro, odavno zaraslo i nepristupačno greblje porodica: Hurić i Pita, može se zaključiti da familija Hurić nakon doseljavanja na taj prostor nastavlja ukopavati svoje umrle članove na greblju Halilovića...
Vrlo je vjerovatno da su u turskom greblju u Avliji ukopavani i njihovi vojnici sa svojim sunarodnicima izdvojeni od ostalog mjesnog muslimanskog stanovništva, s obzirom da u tom greblju ima i velikih nišana koji nisu kompatibilni s nišanima po grobljima Bošnjaka muslimana u tom prostoru. Zaista se razlikuju u svim dimenzijama i pozicijama...
Greblje Karovići
Mjesno greblje Karovići locirano je pored lokalnog puta Karovići–Dubac, nedaleko od istoimenog sela, s desne strane rijeke Batovke, desne pritoke Janjine, iznad sela Avlija, Mjesna zajednica Međuriječje, Općina Čajnice, RS, Bosna i Hercegovina. U selo Karovići i mjesno greblje dolazi se putnim pravcem lijevim skretanjem na prvom odvojku: Međuriječje–Đakovići–Karovići–Dubac–Glamočevići...
Gore označeno mjesno greblje podijeljeno je pješačkom stazom na dvije nezavisne cjeline, ali tako da u prvom dijelu, koji je zarastao u šumu i šikaru postoje izmiješani nišani i stećci. Interesantno je da nišani sadrže napise na arapskom jeziku i pripadaju starom tipu nišana u odnosu na današnje, što dovoljno govori o starosti i greblja i nišana. Taj prvi dio greblja je napušten i zapušten s obzirom da je otvoren noviji dio greblja na uvakufljenom zemljištu, i taj dio je očišćen i dobro ograđen. U tom dijelu greblja, pored samog lokalnog puta, postoji karakterističan nišan sa sabljom u odnosu na druge u tom greblju...
U predanju stoji da je to grob posljednjeg dizdara (gradonačelnika) utvrđenog grada Samobora i da je rođen u selu Karovići u familiji Karamustafić, koja je do rata i agresije na BiH živjela u zaseoku Menjice, dok je dio te iste porodice iz koje potiče i dizdar grada Samobora, promijenio prezime u Dizdarević, što nije rijetka pojava u BiH u okruženju utvrda iz srednjeg vijeka. Na temelju predanja stanovništa tog sela i kraja, može se izvesti validan zaključak da se dizdar prije dolaska na službu u grad Samobor obrazovao u Istanbulu i postao istaknuti vojnik u to vrijeme, kao i da je obnašao funkciju istanbulskog muftije, te da je zbog tih zasluga postavljen za dizdara grada Samobora u čijem je neposrednom okruženju i rođen... Pored toga, kao dizdarluk od sultana (posjed) dobio je u selu Karovići najbolju zemlju, za koju se kaže da je nekad pripadala plemićkim familijama: Resićima i Prašama iz plemstva Pavlovića. Ali uzimajući u obzir da je općepoznato da je u tim prostorima vladala kuga od 1762. do 1767. godine, kada je umoreno mnogo stanovništva i da su jedino ostajali živi vojnici koji su ratovali ili službovali van ovog prostora, pojavilo se dosta posjeda, a malo vlasnika. Međutim, u konkretnom slučaju može se vrlo temeljito i osnovano zaključiti da su Resići i Praše te posjede dobili u miraz upravo nakon kuge jer su oni iz plemstva Pavlovića, a posjedi o kojima je riječ pripadali su plemićkoj porodici Hranić (Kosača), i jedino je moguće da su Resići i Praše uzeli miraz od plemićke familije Čeljo, koja je vezana za plemstvo Hranića (Kosača)...
Neki pripovijedaju da je dizdar na Samoboru 1835. godine objesio muftiju Hasana Muftića, a neki, opet, govore da je muftija te godine zadavljen na Samoboru. U svakom slučaju jedna od ove dvije tvrdnje je istinita s obzirom da je poznato da postoji njegov grob u vrletima ili, bolje rečeno, na klisurama Samobora. Zaista postoji puno predanja, legendi, priča, pripovijedanja i slično o ovom pogubljenju muftije Muftića na Samoboru, o čemu sada i ovom prilikom ne bih otvarao raspravu.
Međutim, postoji predanje u kojem stoji da je nakon toga Smail-aga Čengić uputio svoje ljude, u jednoj varijanti, a u drugoj da je platio hajduke da likvidiraju dizdara, pošto je potonji odbio da plaća porez. U prvom pokušaju dizdareva likvidacija kada je bio na namazu nije uspjela, a priča se da ga “nije htjelo” olovo i, navodno, da je neka starija žena nasavjetovala te hajduke da moraju za dizdara napraviti zrno od zlata jer ga “olovo neće” te da je tek tada ubijen u ponovljenom postupku.
Ako slučaj muftije Hasana Muftića postavimo u korelaciju društvenih odnosa tog vremena, analitikom se dolazi do spoznaje da je označeni muftija bio protiv Gradaščevića, koji je navodno tog muftiju poslao u tamnicu Samobora, gdje je i likvidiran, ali se to nije moglo uraditi bez dizdara, osobno mislim da je likvidacija dizdara osveta za muftiju od protivnika Gradaščevića.
Zaključak
Pisanjem ovog rada koji se bavi kulturnom baštinom i historijskim naslijeđem, autor teksta želi dati svoj doprinos da se spomenici i značajne lokacije islamske kulture zaštite jer su ih nam naši dalji preci ostavili u naslijeđe i uvakufili da ih dalje čuvamo i predajemo našim nasljednicima, kao što su to oni nama i našim bližim precima činili. Međutim, ovdje se postavlja vrlo opravdano pitanje, a to je s kojim pravom mi danas imamo takav odnos prema našim starinama, a posebice oni koji su evidentno zaduženi tom imovinom i materijalnim dobrima, kao ostacima islamske kulture, pored kulturno-historijske vrijednosti...
Pored toga, o ovim grebljima prvi put je iskazana pisana riječ o značaju te naše islamske baštine u vremenu i prostoru. Zatim, prvi put je rečeno i to za koje je sve familije i historijske ličnosti u desnom slivu rijeke Drine, konkretno u slivu rijeke Janjine, desne pritoke Drine, ta baština uvakufljena. S pitanjem da li se to može osporavati i time osporavati naše postojanje i našu budućnost na tom prostoru?...
Isto tako, autor teksta smatra da treba istaći da je Udruženje za očuvanje civilizacije i kulturno-historijske baštine “Sinan-paša Sijerčić” Goražde, pokrenulo aplikaciju (peticiju) za zaštitu te uvakufljene islamske kulturno-historijske baštine kod Državne komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Državna komisija BiH za očuvanje nacionalnih spomenika adekvatno je reagirala te je već zaštitila lokaciju i spomenike Greblja Sudići...
Na kraju autor teksta smatra da je krajnje vrijeme da se probude svijest i savjest bošnjačke inteligencije u vezi s našom kulturno-historijskom baštinom, a posebice svijest o potrebi znanstvene podloge za geografsku i hronološku dimenziju historije, te da se analitički pozicioniraju: politički, ekonomski, vojni i drugi procesi u političkoj dimenziji historijskih činjenica i svih društvenih procesa. Dakle, neizbježno je analitički i hronološki obraditi: utjecaj Hercegovića, Sokolovića, Gradaščevića i njegovih protivnika autonomije BiH, našeg poraza na Mišaru i u korelaciji s tim postaviti uzroke smrti Sinan-paše Sijerčića nakon čega nema stvarnog oporavka Bošnjaka. Sve to skupa, glede označenog utjecaja, obraditi i postaviti u korelaciju odnosa današnje pozicije Bošnjaka i drugih naroda u BiH baš u takvoj političkoj i društvenoj ambijentalnoj sceni uopće, posebice apostrofirajući izvode silnica spomenutog utjecaja na posljedice proizvedene u Dejtonu po BiH i Bošnjake. Dakle, osjeća se potreba za odgovorom na pitanje zašto su posljedice po BiH i Bošnjake tako dalekosežne i konstantno prisutne u društveno-političkom životu države BiH i u bosanskohercegovačkom društvu?...
Izvori i literatura
Autor: Ago Prljača
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba