Nazivi za Dobro u Kur'anu

Dobro se u Kur'anu imenuje i određuje sa šest pojmova i termina. To su: Birr, Salihun, Mearufum, Hajrun, Hasenun i Tajjibun.

Dobro se u Kur'anu imenuje i određuje sa šest pojmova i termina. To su: Birr, Salihun, Mearufum, Hajrun, Hasenun i Tajjibun. Najšire i najdublje značenje i po sadržaju i po smislu i po obimu ima pojam Birr Dobro - Birr u Islamu obuhvata Iman - vjerovanje, Islam - predanost i pokornost Allahu. saradnju, solidarnost i socijalnu politiku podjele iz imovine nezbrinutim kategorijama ljudi, izvršavanje preuzetih obaveza i ugovora, Sabur - strpljivost kroz sva iskušenja u životu, na putu vjere. Uvjet svih uvjeta - conditio sine qua non, što bi kazali Latini, da bi čovjek činio dobro jeste da dijeli i žrtvuje iz svoje imovine koja je njemu draga i koju on voli: “Nikada Dobro - Birr nećete postići dok ne budete od onoga što vam je drago dijelili, a koliko god udijelili - Allah će za to znati.”[1]

Kada su u pitanju dobro i zlo Allahov princip svijeta i života je Dobro, a ne zlo. Prema učenju Islama zlo u Islamu nije nikakva energija, nikakva moć, nikakva snaga i nikakva volja sama po sebi. Nije to kao u mazdeističkoj dualističkoj etici neprestana i ravnopravna borba između dobra i zla, svjetla i tame. Zlo je ustvari samo često stanje svijeta i života kao pogrešan način promicanja i ispunjavanja slobode. Dobro i bogobojaznost nisu samo osnovni principi i etički pojmovi nego su i neopozivi Allahovi imperativi. Kao što se dobro i bogobojaznost naređuju tako se grijeh i neprijateljstvo među ljudima zabranjuju: “U Dobru - Birru i bogobojaznosti se pomažite i udružujte, a ne pomažite se u grijehu i neprijateljstvu. Allaha se bojte, jer žestoka kazna Allahova je.”[2]

Dakle, dobro je princip svijeta od Boga, zlo je od ljudi preko zavođenja do šejtana negacija života. Drugi pojam i termin u Kur'anu za Dobro je Salihun. Najčešće se za označavanje Dobra u Kur'anu koristi termin Salihun. Dobro u ime Boga je središnji pojam i središnja tema u Kur'anu. Amenu ve amilu-s-salihati - Vjerovati i činiti dobro i Ekame-s-salate ve ate-z-zekate - Klanjati salat i davati zekat su dvije najkarakterističnije sintagme i rečenice u Kur'anu. I jedna i druga u Kur'anu variraju i u različitim kontekstima se navode u preko sedamdeset ajeta. U nekim od tih ajeta istovremeno se navode i vjera i dobro djelo i salat i zekat: “One koji vjeruju i čine dobra djela i salat obavljaju i zekat daju čeka nagrada kod Gospodara njihova; i ničeg se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.”[3] Onima koji vjeruju i vjeru dobrim djelima svjedoče Allah obećava i garantira oprost, neprestanu veliku nagradu, otklon svakog straha i tuge: “Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili Allah obećava oprost i nagradu veliku.”[4]

Posebna vrsta Allahove milosti i nagrade prema onima koji vjeruju i vjeru dobrim djelima potvrđuju jeste da će ih Allah naputiti i sačuvati zbog imana-vjere u njima i amelu-s-saliha - dobra djela pri njima: “One koji vjeruju i dobra djela čine Gospodar će naputiti zbog vjere njihove: ispred njih će protjecati rijeke kroz vrtove blagodatne.”[5] Kur'an blagosilja one koji vjeruju i dobra djela čine “Blago njima i divno Povratište ih očekuje - one koji vjeruju i dobra djela čine.”[6] Činjenje dobra amile salihan ne samo da se dovodi u vezu sa vjerovanjem u Allaha amene billahi nego se i poistovjećuje sa samim vjerovanjem. Zapravo vjerovanje i činjenje dobra u Islamu su sijamski blizanci. Kao što je vjerovanje uvjet za činjenje dobra tako je dobro uvjet za potvrdu vjerovanja: “Zato ti svoje lice ka vjeri Pravovaljanoj okreni prije nego nastupi dan koje se, Allaha radi, uopće neće moći odložiti; toga Dana će se oni razdvojiti: Ko ne vjeruje, njegove će nevjerništvo protiv njega biti, a ko dobro djelo čini - zaradio je samome sebi. Da bi On svojom blagodati nagradio one što su vjerovali i dobra djela činili - Allah zaista ne voli one koji su krivovjerni.”[7]

To poslanik sažima u nadaleko poznatom hadisu - La imane bi la amelin ve la amela bila imanin' - Nema vjere bez dobra i dobra bez vjere” U Kur'anu i Hadisu se o dobru govori i kroz termin i pojam Hajr. Ovaj termin i pojam iz Kur'ana i Hadisa potpuno je i široko prihvaćen u jezicima mnogih muslimanskih naroda pa tako i u našem bosanskom jeziku. Značenje, sadržaj i smisao tog termina se zna i samorazumijeva bez ikakvog prijevoda i prevođenja. Tom riječju u Bosni kao i diljem islamskog svijeta već stoljećima ispisuju naši dobrotvori, donatori, vakifi i hajrat sahibije na mostovima, česmama, bezistanima, medresama, hanikahima, imaretima, hanovima, karavan-sarajima, tekijama svoju praktičnu i dobrim djelima potvrđenu vjeru. Riječ hajr prožima sveukupni praktični život muslimana i muslimani tu riječ neprestano izgovaraju i opetuju u svojim dovama, željama, razgovorima i obećanjima. U najbolje ljude Poslanik u hadisu ubraja one koji koriste ljudima u najgore one koji nanose štetu drugim ljudima. U drugom hadisu kaže: “Najbolji i najsretniji su oni ljudi čiji je život dug, a oni ga provode radeći dobra i plemenita djela, a najgori su oni čiji je život dug, a poslovi ružni”[8] Uz pojam i termin Hajr u Kur'anu obavezno i skoro po pravilu u svakom ajetu ide i pojam i termin Me'aruf - općepoznato i općepriznato dobro. Naređivanje općepoznatog i općepriznatog dobra u Kur'anu nerazdvojivo i po pravilu ide sa zabranjivanjem općepoznatog zla - Munkera. Kao što na Hajru i hajratima počiva institucija Vakufa i temelji ekonomske i materijalne solidarnosti među muslimanima i ljudima općenito tako u Me'aruf spadaju općeljudske, općepoznate, općepriznate i općezaštićene vrijednosti: vjera, život, imovina, razum i um, čast, dostojanstvo, identitet i dignitet, stid, poštenje, čestitost, istina, pravda, pravičnost, znanje spoznaja, potomstvo. U općepoznato zlo - Munker spada negacija Me'arufa: nevjerovanje, ubistvo, krađa, pljačka, strasti i poroci, nečast, bestid, asimilacija, neistina, nepoštenje, nepravda, namjerno neznanje... Napor i borba za Hajr i Me'aruf i borba protiv Munkera u Islamu je istovremena i nerazdvojiva: “Neka među vama bude jedna zajednica koja će pozivati na put hajra (konkretnog dobra) zahtjevati i naređivati općepoznato dobro - Me'aruf i zabranjivati općepoznato zlo - Munker, a takvi će uspjeti zaista. Ali oni nisu isti među Sljedbenicima Knjige ima jedna valjana zajednica - uče Allahove ajete u noćnim satima i pri tome ničice na sedždu padaju pred Njega; Oni vjeruju u Allaha i u Drugi svijet, zahtijevaju da se čini općepriznato dobro - Me'aruf i zabranjuju općespoznato zlo - Munker, hitajući da učine hajrate - takvi pripadaju dobrim i čestitim ljudima. Bilo kakav hajr da urade, neće im se preći preko njega, a Allah bogobojaznike dobro zna.”[9] I poslanik u hadisu poziva da se muslimani i ljudi općenito bore i suprostavljaju općepoznatom zlu Munkeru: “Ko od vas vidi općepoznato zlo - Munker, neka ga spriječeva rukom i silom, ako ne mogne rakom, onda jezikom i verbalno, a ako ne mogne ni jezikom onda prezirom u srcu. A to je naslabiji oblik Imana.”[10]

Naređivanje općespoznatog dobra -Me'arufa i zabranjivanje općespoznatog zla - Munkera je odlika, vrlina i karakterna crta vjernika “Pravovjerni i pravovjerne su jedni drugima prijatelji i oni traže i naređuju općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf, a zabranjuju općepoznato zlo - Munker, salat obavljaju i zekat daju. Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravajući - to su oni kojima će se Allah smilovati, a Allah je Silni i Premudri.”[11] U situaciji kada čovjek ne može činiti dobro, može izbjegavati zlo. U stanju aktivne pasivnosti od čovjeka je dobro da izbjegava i da ne čini zlo. Kao što je Allah dž.š. sve poslanike i vjerovjensike učinio usvetun hasenetun - uzorima u vjeri i etici i načinu života tako je muslimane učinio svjedocima: Imana, Islama, Ahlaka, Šerijata i islamskog načina života za druge ljude. Ukoliko muslimani ispune i ne iznevjere ulogu svjedoka u tim stvarima i po tim pitanjima oni su ispunili svoju misiju i najbolji su ummet kod Allaha: “Vi se jedna od najboljih zajednica koja je data ljudima: zahtijevate i naređujete općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf, a zabranjujete općespoznato zlo, te vjerujete u Allaha, a kada bi i Sljedbenici Knjige bili pravovjerni, bolje bi im bilo tada i među njima ima pravih vjernika, ali većina njih je griješna.”[12]

Svi bolesnici u srcu i pokvarenjaci na duši ili munafici tj. dvoličnjaci naređuju općepoznato zlo - Munker, a zabranjuju općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf: “Licemjeri i licemjerke su jedni drugima slični i zahtijevaju i naređuju općespoznato zlo - Munker, a zabranjuju i sprečavaju općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf, i ruku su stisnutih i stegnutih; Allaha su zaboravili, pa je On zaboravio njih licemjeri su, zaista pravi poročnici i nevaljalci.”[13] Dakle, osnovna odlika i karakteristika licemjera je naređivanje općeg i javnog zla - Munkera i zabranjivanje općeg i javnog dobra - Me'arufa. Kur'an kazuje povijest u bezbroj primjera svjedoči da se ljudima bilo na pojedinačnom bilo na posebnom, bilo na općem planu, neko ili nešto čini lijepim, dobrim ili korisnim, a u životu bude potpuno suprotno: “Borba vam se propisuje iako vam po volji nije, jer vi možda mrzite nešto, zapravo, za vas korisno je. a možda nešto volite što za vas, zapravo, loše je, jer Allah zna sve. a vi ne znate.”[14] Nikada ljudi samo na osnovu svojih pet osjetila, razuma i uma. unaprijed nisu mogli, sada ne mogu i neće moći spoznavati šta je za njih dobro a šta je zlo. To se odnosi na pojedince, grupe i čovječanstvo u cjelini. U Kur'anu i Hadisu se o dobru govori i kroz termin i pojam Hasenun. Sam Allah dž.š. je Dobročinitelj i on dobro čini: “Već žudi da time što ti Allah dade domogneš se Kuće druge i ne zaboravi svoju priliku na svijetu ovome; dobro čini kao što Allah dobro čini za tebe i ne pravi po zemlji smutnje, zaista Allah ne voli smutljivce!”[15]

Upravo zato što je Allah Dobročinitelj prema svim ljudima i stvorenjima u stvorenim svjetovima jedino je normalno i prirodno da i oni jedni prema drugima dobro čine. To im Allah imperativno naređuje. Drugo, na više mjesta u Kur'anu se ponavlja da Allah voli dobročinitelje: “Allah voli dobročinitelje.”[16] Treće, ne samo da Allah voli dobročinitelje, nego će oni biti obradovani i nagrađeni na Sudnjem danu: “A ti obraduj dobročinitelje radosnom viješću.”[17] Četvrto, Allah je uvijek uz bogobojazne i uz dobročinitelje: “Allah je zaista uz one koji Ga se boje i upravo je uz dobročinitelje, njihova lica neće prekriti dim niti poniženje: to su džennetlije; u Džennetu vječno boravit će.”[18] Peto, za dobročinitelja nema poniženja na Dunjaluku i oni su džennetlije: “Za one koji dobro čine najveće dobro i dobitak je, njihova lica neće prekriti dim niti poniženje: to su džennetlije; u Džennetu vječno boravit će.”[19]

Šesta, najljepša perspektiva i budućnost očekuje dobročinitelja:: “Blago njima; divno Povratište ih očekuje, one koji vjeruju, dobra djela čine i koji su dobročinitelji.”[20] “Zaista Allah voli dobročinitelje.”[21] “Tako Mi nagrađujemo dobročinitelje.”[22] Sedmo, Allahova je milost uvijek blizu dobročinitelja: “Nered na Zemlji ne činite nakon što red na njoj uveden je, a Njemu se molite u strahu i zbog žudnje, jer Allahova milost blizu je onima koji dobročinstvo čine.”[23] Osmo, Allahov je zakon na oba svijeta da se dobročiniteljima nagrada nikad ne zameće, ne gubi i ne propada: “Svojom milošću pogađamo koga hoćemo i ne damo da se nagrada dobročiniteljima zametne, A nagrada na drugome svijetu bolja je, nema sumnje, za one koji su vjerovali, spadajući u bogobojazne.”[24]

“Niti će ih (prave vjernike) bilo što od neprijatelja snaći, a da im se to neće kao dobro djelo upisati, jer Allah sigurno neće nagradu dobročiniteljima zametnuti.”[25] Deveto, svaki čovjek koji svoje lice, biće i žiće preda i upokori Allahu dž.š. on je dobročinitelj: “Naravno, da svoje lice i biće Allahu okrene i preda i na temelju toga dobročinitelj je - u Gospodara njegova nagrada mu je, za takve nema strepnje, niti će ožalostiti se.”[26]

Deseto, Allah pita ko ima ljepšu vjeru i zakon od onoga ko svoje lice, žiće i biće, preda Allahu i ko slijedi Ibrahimov millet: “Čija vjera je ljepša nego u onoga ko Allahu predao je lice svoje, on je dobročinitelj (Muhsin) i slijedeći vjeru Ibrahimovu koja čista je, jer za prijatelja Allah Ibrahima uzeo je!”[27] Jedanaesto, onaj ko se okrene i ko preda lice, biće i žiće svoje Allahu dž.š. on se uhvatio za najčvršću i neraskidivu vezu. “Ko lice, žiće i biće svoje preda i prepusti Allahu, a dobročinitelj je, taj se uhvatio za konopac najčvršći, a sve će konačno kod Allaha okončati.”[28]

Dvanaesto, nema ni ljepšeg ni suvislijeg i svrsishodnijeg govora od pozivanja na Allahov put i činjenja dobra: “Ko ima ljepšu besjedu od onoga što poziva Allahu, pritom dobro čini i govori: Ja sam od onih što su Allahu predani i pokorni.”[29] Riječ Hasenun - dobročinstvo, Muhsinun - dobročinitelj i Ihsan - sinteza moralnih vrlina, iz istog su korijena i organski su nerazdvojive jedna od druge. Prema jednom hadisu Ihsan je takvo osvjedočeno i uvjereno robovanje, pokoravanje, obožavanje i predavanje Allahu dž.š., kao da Ga vidimo jer uistinu, iako mi Njega ne vidimo, On nas uvijek vidi. Zato je Ihsan temelj ljudskog karaktera i praktičnog ponašanja. Ustvari, Ihsan je najvažnija etička kategorija iz Birra. Ihsan je jedinstvo i sinteza karakternih odlika i crta. Iz Ihsana se razvija Muhsin, čovjek dobra, pravde, poštenje, stida, karaktera i bedem odbrane od nevjerovanja (kufra), politeizma (širka), nemorala (nekulture), zla (nepravde) i laži. Kao što je Adl sinteza i jedinstvo univerzalne i komplementarne pravde tako je Ihsan sinteza i jedinstvo univerzalnih i komplementarnih karakternih svojstava. Zato bez Adla nema Šerijata - Vjerozakona, a bez Ihsana nema Ahlaka - Morala. U Kur'anu i Hadisu se o dobru i govori kroz termin i pojam Tajjibun. “Reci: Ogavno se sa ugodnim i lijepim ne izjednačuje, makar mnoštvo ogavnosti i ružnoće bilo iznenađenje za tebe; Allaha se bojte, vi umom razborom darovani - možda tako uspijete.”[30]

Kur'an jasno, glasno i izričito kaže da nevaljale i ogavne žene pripadaju istim takvim muškarcima, i oni njima, a čestite, čiste i lijepe žene istim muškarcima kao što su one, a i njima one. “Nevaljale i ogavne žene pripadaju nevaljalim i ogavnim muškarcima, a nevaljali i ogavni muškarci, nevaljalim i ogavnim ženama, čestite, čiste i lijepe žene, pripadaju čestitim, čistim, lijepim muškarcima i čestiti, čisti, lijepi muškarci, pripadaju čestitim, čistim i lijepim ženama.”[31] Kur'anski termini Hasenun i Tajjibun pored moralno-etičkog značenja dobra i dobročinstva sadržavaju i istovremeno podrazumijevaju; estetičko značenje lijepog. To je u potpunom skladu sa klasičnom mudrošću da su Istina, Dobro i Lijepo tri grane na stablu istog drveta. Slijedeći tu mudrost treba jasno i glasno kazati: Istina daje život svakoj kulturi, a laž je smrt za svaku etiku, kulturu i komunikaciju među ljudima. Laž onemogućava činjenja dobra ili hajrata. Šta je hajrat? Hajrat je sve ono što je u ime Allaha urađeno, darovano i sagrađeno kao materijalno dobro, a koristi ljudima.

Autor: Mustafa Spahić

[1] Ku’ran (Ali Imran, 92)

[2] Ku’ran (El-Maida, 2)

[3] Ku’ran (El-Bekare, 277)

[4] Ku’ran (El-Maida, 9)

[5] Ku’ran (Junus. 9)

[6] Ku’ran (Er-Ra'd, 29)

[7] Ku’ran (Er-Rūm, 43-45)

[8] Jakub Memić, Izbor Poslanikovih Hadisa

[9] Ku’ran (Ali-Imran, 104, 113, 114 i 115)

[10] Jakub Memić, Izbor Poslanikovih hadisa

[11] Ku’ran (Et-Tevbe, 71)

[12] Ku’ran (Ali Imran, 110)

[13] Ku’ran (Et-Tevba, 67)

[14] Ku’ran (El-Bekare, 216)

[15] Ku’ran (El-Kasas, 77)

[16] Ku’ran (Ali Imran, 134, 148)

[17] Ku’ran (En-Nahl, 128)

[18] Ku’ran (El-Ankebut, 69)

[19] Ku’ran (Junus, 26)

[20] Ku’ran (Er-Rad, 29)

[21] Ku’ran (El-Maida, 13)

[22] Ku’ran (En'am, 84)

[23] Ku’ran (El-Earaf, 56)

[24] Ku’ran (Jusuf, 56, 57)

[25] Ku’ran (El-Tevba, 120)

[26] Ku’ran (El-Bekare, 112)

[27] Ku’ran (En-Nisā, 125)

[28] Ku’ran (Lukman, 22)

[29] Ku’ran (Fussilet, 33)

[30] Ku’ran (El-Maide, 100)

[31] Ku’ran (En-Nūr, 26)

Keywords & Tags

Contact Us