Nastanak i razvoj studija o ciljevima šerijata

Nauku o ciljevima šerijata (mekasiduš-šeriati) nisu otkrili alimi ranog perioda islama, niti su je izumili naši savremenici. Ona je prisutna od prvog dana i prvog razumijevanja islama i čini samu suštinu ove vjere. Kur'an i sunnet su prvi i najbolji pokazatelj općih i pojedinačnih ciljeva šerijata u obredoslovlju, poslovanju i svim drugim oblastima šerijata. 

Ibnul Kajjim (umro 751.g.H.) je napisao: „Kur'an i sunnet su prepuni spominjanja mudrosti (hikem) i interesa (mesalih) radi kojih su neki propisi ustanovljeni... Kada bi ih bilo stotinu ili dvije stotine, sve bismo ih ovdje naveli; ali njihov broj zasigurno prelazi hiljadu, sa različitim načinom pristupa.“[1]

Izuzmemo li nekoliko učenjaka zahirijskog mezheba, islamski ummet je jedinstven u stavu da je šerijat po sebi: mudrost, milost i dobrobit (masleha) za ljude na ovom i budućem svijetu. Svi njegovi propisi utemeljeni su na tome, bilo da smo to već prepoznali u njima ili da to tek trebamo spoznati. Ovaj konsenzus seže do vremena ashaba, o čemu postoje pisana svjedočenja islamskih učenjaka koji su se bavili proučavanjem načina razumijevanja vjere od strane ashaba i prvih generacija. Šah Velijullah ed-Dehlevi (umro 1180.g.H) je napisao: „Neki su smatrali da šerijatski propisi u sebi uopće nemaju komponentu interesa (mesalih)... To je nakaradno shvatanje, pobija ga sunnet i konsenzus prvih stoljeća koje poznajemo po dobru.“[2]

Budući da je zadaća ovog rada ukazati na nastanak i razvoj studija o ciljevima šerijata, ovdje ne želimo detaljno govoriti o posebnosti teorije o intencijama šerijata i njenim jasnim korjenima koje nalazimo u Kur'anu, sunnetu i njihovom načinu razumijevanja od strane ashaba. Dodatni razlog je i postojanje konsenzusa o tom pitanju, o čemu nalazimo brojna pisana svjedočanstva najpoznatijih islamskih učenjaka, te činjenica da je to samo po sebi jasno i općeprihvaćeno kod muslimana.

Terminološka različitost

Uzmemo li u obzir sve što se događalo i što je u različitim vremenima, studijama i islamskim disciplinama napisano o ciljevima šerijata, moramo imati na umu da ulema nije uvijek istim nazivom označavala te ciljeve. Termini: el 'ille vel 'ilel (zakonski razlog), el hikmetu vel masleha (mudrost i interes), el ma'na vel magza (smisao i skrivena značenja), muraduš-šer'i (cilj propisivanja), esraruš-šeriati (tajne šerijata) i drugi nazivi su samo sinonimi koji su se upotrebljavali ili se i danas upotrebljavaju za mekasiduš-šeriati (ciljeve šerijata) i ono što se smatra ovom islamskom disciplinom. Također treba imati na umu da je veliki dio mišljenja i stavova uleme o ciljevima šerijata tokom vremena:

1. Ostao nezabilježen, ovo se posebno odnosi na ashabe, tabiine i one koji su živjeli neposredno poslije njih;
2. Bio zabilježen, ali se tokom vremena zagubio i nije sačuvan do našeg vremena;
3. Zabilježen, ali da još nisu dospjeli do nas ili mi do njih, ili da su publikovana ali ne i dovoljno istražena.

Trojica imama ideje o ciljevima šerijata

Nauka o ciljevima šerijata, poput drugih islamskih disciplina nije nastala odjednom, nego se postepeno došlo do faze kodifikacije i klasifikacije ove discipline onako kako je danas poznajemo.[3] Nemoguće je navesti cjelokupan doprinos studija islamskih učenjaka o ciljevima šerijata i njihovog utjecaja na misao, mezheb, vrijeme i mjesto u kojem su nastajale. Prva studija koja je u svome naslovu imala riječ mekasid (ciljevi) bila je studija El-Hakima Et-Tirmizija (umro 285.g.H.) pod nazivom Es-Salatu ve mekasiduha, štampana je i govori o ciljevima koji se žele postići obavljanjem sastavnih dijelova namaza.

Trojica velikana među islamskim učenjacima se posebno ističu na ovom planu i možemo ih svrstati u međaše nastanka, stasavanja i zamaha ove nauke:

1. Imam Dvaju Harema, Ebul-Me'ali Abdul Melik b. Abdullah El-Džuvejni (umro 478.g.H.);
2. Ebu Ishak Eš-Šatibi (umro 790.g.H.);
3. Muhammed Et-Tahir Ibn Ašur (umro 1379.g.H./ 1973.g.M.).

Proučavanjem doprinosa pomenute trojice imama i onih koji su živjeli prije njih i svojim naučnim radom utjecali na formiranje njihovih stavova ili su živjeli poslije njih i bili pod utjecajem učenja ove trojice imama, možemo spomenuti najznačajnije faze nastajanja i razvoja ideje o ciljevima šerijata.

Prije El-Džuvejnija bio je El-Kaffal El-Kebir (umro 365.g.H.)

Prije nego dođemo do imama El-Džuvejnija i njegove inovativnosti koju je unio u nauku o ciljevima šerijata, nalazimo velikana ove islamske dicipline, kojem, čini se, do danas nije dato mjesto koje mu pripada. Riječ je o alimu koji gotovo ravnopravno sa El-Džuvejnijem može ponijeti titulu preteča ove nauke, Ebu Bekru El-Kaffalu Eš-Šašiju, poznatom kao El-Kaffal El-Kebir, autoru djela Mehasinuš-šeriati.[4] Ovo djelo pojašnjava stav šerijata i njegove ciljeve u pojedinim islamskim propisima, ukazujući na elemente samilosti, interesa, olakšanja i koristi za ljude. Njegova poglavlja su napisana po tada ustaljenom rasporedu u fikhskim knjigama, često napominjući da je cilj šerijatskih propisa pomoći ljudima u sticanju onoga što će im koristiti.[5] Njegove riječi: „Brojne su mudrosti i koristi od slanja božijih poslanika ljudima, spomenutih u knjigama uleme“[6] su dobar pokazatelj da je gotovo nemoguće precizirati sam nastanak nauke o ciljevima šerijata i pouzdano reći o kojim djelima i autorima je riječ. Mnogi su spremni tvrditi kako se tabiin Ibrahim En-Nehaijj (umro 96.g.H), pred kojim je učio Ebu Hanifin šejh Hammad ibn Sulejman (umro 120.g.H.), prvi osvrnuo na ciljeve šerijata, svrstavajući ih u oblast idžtihada.[7]

Et-Tirmizi El-Hakim (umro 285.g.H)

Prije El-Kaffala, krajem trećeg hidžretskog stoljeća, živio je još jedan velikan nauke o ciljevima šerijata, Ebu Abdullah Muhammed b. Ali Et-Tirmizi, poznatiji kao Et-Tirmizi El-Hakim. Prvi je upotrijebio termin mekasid u naslovu studije (Es-salatu ve mekasiduha). Napisao je studije Isbatul ileli i El-hadždžu ve esraruhu u kojima je na neponovljiv način i sa mnogo istančanog osjećaja govorio o ciljevima pomenutih propisa, na način da je gotovo nemoguće izostaviti bilo šta od onoga što je napisao.

Eš-Šejh Es-Sadduk (umro 381.g.H.)

Proučavanjem ciljeva šerijata poslije Et-Tirmizija bavio se i šijski imam Ebu Dža'fer Muhammed b. Ali, poznatiji kao Eš-Šejh Es-Sadduk. Napisao je studiju pod nazivom Ileluš-šera'iji u kojoj je sabrao ogroman broj citata šijskih imama o ciljevima šerijata, počevši sa onim ashabima do čijeg mišljenja drže šije pa preko akaida i ahbara do gotovo svih islamskih disciplina. Utjecaj Et-Tirmizija na Es-Sadduka je gotovo potpuno vidljiv, s tim da se prvi istakao u detaljnom navođenju ciljeva, a drugi u detaljnom navođenju predaja, što ukazuje na postojanje svijesti tadašnje i ranije uleme o potrebi naučnog bavljenja ovom disciplinom.

Ebul Hasan El-Amiri (umro 381.g.H.) i filozofski pristup nauci o ciljevima

U to vrijeme veliki doprinos nastanku ove nauke dat će još jedan poznati islamski filozof, Ebul Hasan El-Amiri. Za razliku od pomenute trojice alima koji su se bavili fragmentarnim proučavanjem propisa i ciljeva, ovaj filozof se bavio definiranjem općih ciljeva šerijata. Najbolji reprezent njegove misli  je njegova iznimna studija El-I'alamu bimenakibil islami koja je bliže temi komparativnosti religija, ali čije šesto poglavlje govori o značaju i ciljevima islamskog obredoslovlja i poredi ga sa obredoslovljem drugih religija. Najpoznatiji je po tome što je prvi pisao o pet zaštićenih vrijednosti (ed-darurijatul-hamsi), koji će kasnije postati osovina ove islamske discipline. Prvi je ukazao da oni proizilaze iz principa šerijatskog kaznenog zakona, utemeljenog na očuvanju bioloških i društvenih elemenata života. El-Amiri je napisao još jednu studiju o ciljevima šerijata pod nazivom El-Ibanetu an 'ilelid-dijaneti, u kojoj govori o ciljevima šerijata u propisima vezanim za međuljudske odnose (mu'amelat). Nesumnjiv je doprinos ovog i drugih filozofa, kao i mu'tezilijskih teoretičara u teorijskom profiliranju i konačnom definiranju nauke o krajnjim intencijama šerijata. Ovdje se pojavljuje imam El-Džuvejni i ovu nauku sa polja parcijalne razrade ciljeva šerijata prenosi na polje razrade o krajnjim ciljevima šerijatskih propisa.

Imamul Haremejn El-Džuvejni (umro 478.g.H.), preteča nauke o ciljevima šerijata

Ne računajući imama Ebu Ishaka Eš-Šatibija, kojem je sudbina namijenila mjesto na tronu ove naučne discipline još od vremena osmog hidžretskog stoljeća (umro 790.g.H), poznavaoci ove islamske discipline su jednoglasni u ocjeni da je utemeljitelj nauke o ciljevima šerijata Imamul Haremejn El-Džuvejni. Iako nije poput svojih prethodnika napisao posebno djelo o ciljevima šerijata, njegove studije su prepune govora o parcijalnim i krajnjim ciljevima šerijata. Oni koji su o tome pisali poslije njega, ponavljali su ono što je on već rekao, ili su razrađivali ono što je on započeo i jednostavno išli putem koji je on trasirao.

Originalnost i briljantnost El-Džuvejnija

Mnogi islamski velikani su dali nemjeriv doprinos razvoju islamske misli. Samo najveći među njima su uspjeli ponuditi ono što niko prije njih nije mogao. Jedan od takvih bio je Imamul Haremejni El-Džuvejni. Prvi je pisao o:

1. Nužnostima (ed-darurijat) i potrebama (el-hadžijat)

Postalo je uobičajeno da se ciljevi šerijata dijele na neophodne stvari (ed-darurijat), potrebne stvari (el-hadžijat) i poželjne stvari (tahsinat). Isto tako je postalo uobičajeno pozivanje na ovu podjelu prilikom definiranja prioriteta, onoga što može biti predmet olakšice, što se može izostaviti i tome slično. O tome je prvi pisao upravo El-Džuvejni, u poglavlju o podjeli zakonskih razloga ('ilel) i principa (usul) kod analogije (kijasa) u znamenitoj studiji El-Burhanu fi usulil fikh. Nakon što je naveo i razradio mišljenja uleme o propisima koji mogu ili ne mogu biti predmet proučavanja ciljeva šerijata u njima, napisao je: „Ovo što su ovi spomenuli su principi šerijata (usuluš-šeriati). Međutim, mi ćemo ih podijeliti u pet skupina...“[8] Iz pomenutog citata možemo zaključiti da je El-Džuvejni napravio do tada nepoznatu podjelu krajnjih ciljeva šerijata i da je putem nje pojasnio u čemu se može, a u čemu ne može vršiti analogija (kijas).

2. Pet zaštićenih vrijednosti (ed-darurijatul hams) u šerijatskom pravu

Islamski učenjaci općenito, a posebno oni među njima koji se bave izučavanjem ciljeva šerijata, pet nužnih principa smatraju temeljnim i krajnjim intencijama šerijata. Pomenutih pet principa se ovim redoslijedom ustalilo još od vremena kada je imam El-Gazali (umro 505.g.H) napisao: „Cilj šerijata je da ljudima učini zaštićenim sljedećih pet vrijednosti, to su vjera (din), život (nefs), razum (akl), čast ('ird) i imovinu (mal)...[9] Imam El-Džuvejni zauzima drugo mjesto, odmah poslije El-Amirija, po vremenu i preciznosti definiranja i ukazivanja na utemeljenost ovih pet zaštićenih vrijednosti. Svi islamski učenjaci koji su kasnije dali sopstveni doprinos u njihovoj razradi, među kojima je i El-Gazali, na određeni način su dužnici El-Amiriju i El-Džuvejniju na njihovom sjajnom zapažanju i zaključivanju.

3. Utemeljio je terminologiju mekasida

El-Džuvejni je prvi pisao o nužnostima (darurat) i potrebama (hadžat). Potom je pisao o općoj ili ljudskoj potrebi (el hadžetul ammeh ve hadžetul džins) nasuprot pojedinačnoj potrebi (hadžetul ahad). Prvi je utemeljio šerijatsko pravilo po kojem „potreba može zauzeti mjesto nužde“ i prvi je koristio termin „mekasiduš-šeriati“, kada je onima koji ne smatraju obaveznim izgovaranje tekbira prilikom stupanja u namaz napisao da „ne poznaju ciljeve šerijata“.[10] Često je koristio termine mebagiš-šer'i ve mekasiduha (namjere i ciljevi zakona), el-me'ani (značenja), el-kullijat (zaštićene vrijednosti) i el-mesalihul ammeh (opći interesi). Pisao je i o „traganju za onim što nije postignuto i očuvanju onoga što je već ostvareno“ (talebu ma lem jahsul ve hifzu ma hasale) što će kasnija ulema definirati kao „pribavljanje koristi i otklanjanje štete“ (dželbul mesalihi ve der'ul mefasidi). Među prvima je pisao i o istislahu i tvrdio da se cjelokupni šerijat temelji na njemu.[11]

Period između El-Džuvejnija i Eš-Šatibija

Mnogo je studija napisano o velikanima ovog perioda, koji su u svojim vrijednim studijama pisali o ciljevima šerijata, počevši od Ebu Hamida El-Gazalija (umro 505.g.H), preko Ebu Bekr ibn Arebija (umro 543.g.H), Ebul Velida ibn Rušda (umro 595.g.H), Fahruddina Er-Razija (umro 606.g.H), Sejfuddina El-Amidija (umro 631.g.H), Izzuddina ibn Abdusselama (umro 660.g.H), Šihabuddina El-Karafija (umro 684.g.H), Nedžmuddina Et-Tufija (umro 716.g.H), pa sve do Ibn Tejmijje (umro 728.g.H) i Ibn Kajjim El-Dževzija (umro 751.g.H). Te studije su po svome obimu i suštini veoma različite.

Utjecaj Ebu Hamida El-Gazalija na islamske učenjake koji su poslije njega pisali o ciljevima šerijata prisutan je sve do naših dana. Pokrenuo je mnoga pitanja iz ove oblasti, čije utemeljenje pažljivim iščitavanjem nalazimo u djelima njegovog učitelja El-Džuvejnija. Prvi je ustanovio i insistirao na važnosti zaštićenih vrijednosti, o kojima je napisao „da ih je nemoguće isključiti iz bilo kojeg zakonodavstva kojim se želi uspostaviti red i prosperitet ljudi, te je zbog toga po svim zakonima bilo zabranjeno nevjerovanje, ubijanje, blud, krađa i konzumiranje opijata“.[12]

Nakon El-Gazalija primjetna je određena teorijsko-praktična stagnacija ideje o ciljevima šerijata. Rijetki su islamski učenjaci kojima je u ovom periodu pošlo za rukom napisati nešto o čemu već nije pisano u ranijim stoljećima.

Jedan od njih je Izzuddin ibn Abdusselam (umro 660.g.H) koji je napisao dvije studije: Mekasidus-salati i Mekasidus-savmi, te je u studiji Kavaidul ahkami fi mesalihil enam teorijski i praktično definirao pozicije interesa i štete u šerijatskom pravu.

Vrijedna studija ovog perioda, napisana u formi razlaganja zakonskih razloga (ta'lil) šerijatskog prava je Mehasinul islami ve šerai'il islami, učenjaka hanefijske pravne škole Ebu Abdullaha Muhammeda ibn Abdurrahman El-Buharija (umro 546.g.H), koja po nazivu i sadržaju liči na El-Kaffalovu studiju Mehasinuš-šeriati, s tim da ovaj autor, po vremenu i značaju, dolazi poslije El-Kaffala. 

Imam Eš-Šatibi (umro 790.g.H), utemeljitelj nauke o ciljevima šerijata

Muhammed ibn Idris Eš-Šafi'i (umro 204.g.H) se smatra utemeljiteljem nauke o metodologiji šerijatskog prava (usulul fikhi) iako je on za svoga života kao takvu nije ustanovio i nije je tako nazivao; isto tako se Ebu Ishak Eš-Šatibi El-Garanati smatra utemeljiteljem i sinonimom nauke o ciljevima šerijata (mekasiduš-šeriati).

Poznato je da je Muhammed Et-Tahir ibn Ašur prvi zagovarao odvajanje nauke o ciljevima šerijata od usuli fikha, naglašavajući „da je prvu kodifikaciju ove discipline sačinio Eš-Šatibi El-Maliki, koji je drugi dio svoje znamenite studije Unvanut-ta'rif bi usulit-teklif fi usulil fikh[13] naslovio kao Poglavlje o ciljevima (Kitabul mekasid)“. U ovom poglavlju Eš-Šatibi je uspio zabilježiti spoznaju svojih prethodnika o ovoj temi, ali taj njegov napor je bio tako precizan i uređen da je na kraju rezultirao zaokruženom teorijom o ciljevima šerijata. Inicirao je nova pitanja u oblasti ciljeva šerijata, kao što su: pozicija ciljeva pojedinca u odnosu na ciljeve šerijata, veza između ciljeva šerijata i idžtihada, metodologija određivanja ciljeva; u kojima se uspio nametnuti kao obnovitelj i utemeljitelj ove ideje. Plodovi tog njegovog napora nisu se ugledali za njegova života, niti u stoljećima poslije njega, zbog opće dekadence islamske misli. Oni će se ukazati tek u prošlom stoljeću, kada će Eš-Šatibijeva studija El-Muvafekat postati predmet izučavanja brojnih studija o njegovoj teoriji i krajnjim ciljevima šerijata.

Ibn Ašur (umro 1379.g.H./ 1973.g.M.) nastavlja rad na pozicioniranju ove nauke

Ovaj alim iz Tunisa je nastavio strpljivo razlagati pomenutu teoriju, napisao je studiju Mekasiduš-šeriatil islamijje, ali je njegov doprinos nauci o ciljevima šerijata ostao gotovo nepoznat sve do kraja prošlog stoljeća. Razlog tome treba tražiti svakako u političkoj i vjerskoj transformaciji Tunisa nakon sticanja nezavisnosti. Prvu studiju o Ibn Ašuru izdao je Svjetski institut za islamsku misao (El-ma'hedul alemijj lil fikril islamijj) 1995. godine pod nazivom Nezarijjetul mekasid 'indel imam Ibn Ašur, čiji je autor dr. Ismail El-Husni, potom je 1996. godine u Libanu štampana studija dr. Belkasima El-Galija pod nazivom Šejhul džami'il e'azam Muhammed Et-Tahir ibn Ašur. Na taj način su Ibn Ašur i njegove studije postepeno zauzimali mjesto koje im pripada, to se posebno odnosi na studiju Mekasiduš-šeriatil islamijje. O svom doprinosu nauci o ciljevima šerijata Ibn Ašur je pisao da „slijedim trag Eš-Šatibija, gradim na onome što je on utemeljio i nadopunjujem ono što smatram potrebnim doreći“. Upravo zbog toga Ibni Ašura mnogi nazivaju „drugi učitelj“, a Eš-Šatibija „prvi učitelj“. Njegov najznačajniji doprinos ovoj nauci je definiranje posebne vrste ciljeva kojima je posvetio treći dio studije i nazvao ga Posebni ciljevi šerijata u međuljudskim odnosima (Mekasidut-tešri'il hassa bi'enva'il mu'amelat) u kojem govori o ciljevima porodičnog zakona, ciljevima materijalnog poslovanja, ciljevima sudstva i svjedočenja i ciljevima kaznenog zakona. Studije pisane prije Ibn Ašura su govorile o općim ciljevima, čemu je on posvetio drugi dio svoje studije, ili su govorile o parcijalnim ciljevima. Ibn Ašur u svojim studijama otkriva novi set ciljeva, onih između općih i parcijalnih, a koji se tiču područja pojedinačnog zakonodavstva (medžal tešri'ijj mu'ajjen) u spomenutim oblastima. Ibn Ašur je prvi otvoreno pozivao osnivanju nove „nauke o ciljevima šerijata“ i zalagao se za uvođenje zasebnog predmeta pod ovim nazivom na tunižanskom islamskom univerzitetu Ez-Zejtuna. Ovaj poziv svakako dolazi i kao posljedica tadašnjeg islamskog buđenja (sahva) u Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maroku i drugim krajevima. Ibn Ašur je prvi predavao predmet Ciljevi šerijata na Zejtuni i u njegovo vrijeme studija El-Muvafekat je doživjela nekoliko izdanja u Tunisu i Egiptu.

Status nauke o ciljevima šerijata u savremenom dobu

Nekoliko godina nakon objavljivanja Ibn Ašurove studije  pojavljuje se studija Mekasiduš-šeriatil islamijjeti ve mekarimuha, marokanskog alima Alal El-Fasija, o kojoj sam autor u predgovoru kaže: „Ova studija je u osnovi zbirka predavanja koja sam o ciljevima šerijata održao studentima Pravnog fakulteta univerziteta Muhammed Peti u Rabatu i studentima Šerijatskog fakulteta univerziteta El-Kajrevan.“[14] Na taj način ova nauka izlazi iz uskog okvira bavljenja njome od strane samo posebno odabranih, te nekoliko godina nakon smrti Alal El-Fasija njegovi prijatelji i učenici uspijevaju formirati Katedru o ciljevima šerijata na odsjecima islamskih nauka na Filozofskom fakultetu i Fakultetu humanističkih nauka, koji su dio svih marokanskih univerziteta. Tako ova nauka postaje zaseban predmet koji izučavaju hiljade studenata tokom redovnog dodiplomskog studija. Upravo to se može smatrati najvećim postignućem od postanka ove nauke do danas. Danas ovu nauku izučava u jednoj godini više ljudi nego se njome bavilo u nekoliko stoljeća. Broj savremenih studija napisanih o ciljevima šerijata je u stalnom porastu, što je rezultiralo inicijativom za formiranje Centra za izučavanje ciljeva šerijata. Istina, još uvijek postoji neselektivan pristup pisanju o ovoj temi. Nedostaju studije o ciljevima šerijata iz oblasti ne samo šerijatskog prava, nego i iz oblasti kur'ansko-hadiske nauke, kao i nauke o islamskom vjerovanju (akaidu). Obzirom na interes koji vlada o nauci o ciljevima šerijata, kao i na sve složenije izazove pred današnjim muslimanima, očekivati je u skorijoj budućnosti nove studije, a samim tim i nove smjernice ka ispravnom razumijevanju krajnjih intencija šerijata.

Zaključak

Proučavanje ciljeva šerijata (mekasidiš-šeriati) datira još od vremena poslanstva. O njima su govorili ashabi i prve generacije muslimana. Prva studija koja je u svom naslovu imala riječ mekasid (ciljevi) bila je studija El-Hakima Et-Tirmizija (umro 285.g.H.) pod nazivom Es-Salatu ve mekasiduha. Nauka o ciljevima šerijata, poput drugih islamskih nauka, nastajala je postepeno kroz veoma dug historijski period. Najveći doprinos ovoj nauci dali su imami El-Džuvejni (umro 478.g.H.), u studiji El-Burhanu fi usulil fikh; Eš-Šatibi (umro 790.g.H.) u studiji El-Muvafekat; i Ibn Ašur (umro 1379.g.H./ 1973.g.M.), u studiji Mekasiduš-šeriatil islamijje. Ibn Ašur je prvi otvoreno pozivao osnivanju nove „nauke o ciljevima šerijata“ i zalagao se za uvođenje zasebnog predmeta pod ovim nazivom na tunižanskom islamskom univerzitetu Ez-Zejtuna. Danas se ova nauka izučava na brojnim univerzitetima i drugim obrazovnim institucijama.

Tokom nastajanja i pozicioniranja ove nauke, mnogo je alima pisalo o njoj. Tako je El-Kaffal El-Kebir (umro 365.g.H.) napiso studiju Mehasinuš-šeriati; Et-Tirmizi El-Hakim (umro 285.g.H) je napisao studije Es-salatu ve mekasiduha, Isbatul ileli i El-hadždžu ve esraruhu; Eš-Šejh Es-Sadduk (umro 381.g.H.) je napisao Ileluš-šera'iji; Ebul Hasan El-Amiri (umro 381.g.H.) je napisao studije El-I'alamu bimenakibil islami i El-Ibanetu an 'ilelid-dijaneti. O ciljevima šerijata su pisali islamski velikani poput Ebu Hamida El-Gazalija (umro 505.g.H), Ebu Bekr ibn Arebija (umro 543.g.H), Ebul Velida ibn Rušda (umro 595.g.H), Fahruddina Er-Razija (umro 606.g.H), Sejfuddina El-Amidija (umro 631.g.H), Izzuddina ibn Abdusselama (umro 660.g.H), Šihabuddina El-Karafija (umro 684.g.H), Nedžmuddina Et-Tufija (umro 716.g.H), Ibn Tejmijje (umro 728.g.H) i Ibn Kajjim El-Dževzija (umro 751.g.H).

Pomenuti alimi su ujedno i nosioci svih priznatih islamskih pravaca i pomenute studije su najbolji pokazatelj postojanja konsenzusa islamskih učenjaka o postojanju krajnjih ciljeva šerijata i potrebi njihovog proučavanja i postupanja po njima.  

Autor: Senad Ćeman

[1] Ibnul Kajjim El-Dževzijje: Miftahu dari-se'adeti, Muessesetul Endelus, Rijad, 1994., knjiga 2, str. 22; I'alamul muvekki'ine, Darul Džil, Bejrut, knjiga 1, str. 169-200; Šifa'ul alil fi mesailil kada'i vel kaderi vel hikmeti vet-ta'lil, Mektebet-Turas, Kairo, 1975., knjiga 2, str. 537-575.

[2] Ed-Dehlevi, Hudždžetullahil baliga, Daru Ihjai'l ulum, II, Bejrut, 1990., knjiga 1, str. 27.

[3] Dr. Muhammed el-Jubi, Mekasiduš-šeri’atil islamijjeti ve alakatuha bil edilletiš-šer’ijjeti, Darul hidžreti, Bejrut, II, str. 41.

[4] Prema dr. Ahmedu Er-Rejsuniju, profesoru usuli fikha i mekasida na marokanskom univerzitetu Muhammed Peti, dva rukopisa ovog djela su sačuvana u Turskoj i Maroku, a jedan njegov dio je bio predmet doktorske radnje odbranjene na univerzitetu Ummul Kura, 1992. godine. V. Dr. Ahmed Er-Rejsuni, El-bahsu fi mekasidiš-šeriati neš'etuhu ve tetavvuruhu ve mustakbeluhu, referat podnesen na Simpoziju o ciljevima šerijata, održanom u Londonu, od 1. do 5. marta 2005. godine. V. http://www.aralg.com/vb/AraLg109.

[5] Mehasinuš-šeriati, str. 504-505.

[6] Isto, str. 122.

[7] Dr. Hamadi El-Ubejdi, Eš-Šatibi ve mekasiduš-šeriati, Daru Kutejbe, I, Bejrut, 1992., str. 134.

[8] El-Džuvejni, El-Burhanu fi usulil fikhi, Darul Ensar, II, Kairo, 1400. g.H., knjiga 2, str. 923. Pomenutih pet skupina su:

1. Propisi koji se odnose na ono što je nužno, navodeći za to primjer kisasa kojim se žele očuvati ljudski životi;
2. Propisi o općoj potrebi koja ne seže do nužnosti, navodeći primjer iznajmljivanja i davanja pod zakup dobara;
3. Propisi koji se ne odnose na nužnosti, ali ni na opću potrebu, navodeći primjer brige o čistoći i higijeni;
4. Propisi koji se ne odnose na nužnosti, ali ni na opću potrebu u sferi onoga što nije naređeno nego je dopušteno (mendub),
5. Propisi u kojima se jasno ne naziru ciljevi, niti se mogu svrstati u ono što je nužno, potrebno ili dopušteno.

[9] Ebu Hamid el-Gazali, El-Mustasfa, Mektebetul Džundi, Kairo, str. 251

[10] El-Burhan, knjiga 2, str. 624.

[11] Isto, knjiga 2, str. 800.

[12] El-Mustasfa, knjiga 1, str. 288.

[13] Misli na Eš-Šatibijevu studiju El-Muvafekat, koju je sam Eš-Šatibi u početku nazvao Unvanut-ta'rif bi esrarit-teklif.

[14] Alal El-Fasi, Mekasiduš-šeriatil islamijjeti ve mekarimuha, Er-Risale, Rabat, II, 1979.

Keywords & Tags

Contact Us