Narodno predanje o Ajvaz-dedi, historijsko-komparativi pristup

Narodno predanje o Ajvaz-dedi u radu smo podijelili na dva osnovna sloja: historijski i mitski. Informacije iz historijskog dijela predanja o povijesnim okolnostima u kojima je Ajvaz-dedo djelovao i njegovim djelima kritički smo valorizirali na osnovu uvida u historijsku građu i izvore. Mitski dio predanja koji govori o Ajvaz-dedinoj istrajnoj molitvi i nadnaravnom pucanju stijene uporedili smo sa sličnim žanrom narodnih predanja u Bosni i Hercegovini. Rezultati provedenih istraživanja pokazuju da narodno predanje o Ajvaz-dedi ne sadrži relevantne podatke o ovom prusačkom velikanu. Međutim postoji velika vjerovatnoća da je narodni genij Prusca i okolice u određenom historijskom trenutku neke osobine i djela Hasana Kafije Pruščaka pripisao Ajvaz-dedi. 

Ključne riječi: Ajvatovica, Ajvaz-dedo, narodno prdanje o Ajvaz-dedi, Hasan Kafija Pruščak, Prusac, vodovod u Pruscu, narodno predanje o vodi, broj 40 u islamu, motiv sna u narodnom predanju.  

Ove 2015. godine navršava se 400 godina od smrti Hasana Kafije Pruščaka, čuvenog bošnjačkog mislioca s kraja XVI i početka XVII stoljeća.[1] O životu i djelu ovog učenjaka napisani su brojni radovi i ozbiljne naučne studije. Međutim jednom izvoru za proučavanje njegovog života do danas nije poklanjana dužna pažnja. Radi se o poznatoj prusačkoj legendi o Ajvaz-dedi. Mišljenja smo da ovo predanje, ustvari, govori o Hasanu Kafiji Pruščaku i njegovoj zasluzi za širenje islama u Pruscu i okolici. To ćemo u ovom radu pokušati dokazati.

Najstariji do sada pronađeni zapis narodnog predanja o Ajvaz-dedi nalazi se u Putopisima Ivana Frane Jukića koji je 1845. godine opisujući Prusac zabilježio:

"Ovdje ima jedna voda Ajvatica, izvor što je u staro doba, kad su se Turci u ovoj tvrđavi zatvoreni i opsjednuti u velikoj žeđi nahodili, neki derviš čudotvorno od Boga isprosio. Junija 15. ishode tuda skopaljski begovi, uspomenu čine, Boga mole, kurban (žrtvu) sijeku, plativši glavnom više jaganjaca, s kojima se fukara (turski siromasi) taj dan počasti."[2]

Legenda o Ajvaz-dedi s nešto drugačijom i među Bošnjacima raširenijom fabulom zabilježena je u Muvekitovoj Povijesti Bosne.[3] Zapravo, radi se o bilješci Muhameda Enverije Kadića koju je ubacio u Muvekitov tekst, što znači da ova informacija o Ajvaz-dedi može poticati s kraja XIX ili početka XX stoljeća.[4] Kadić je tada zapisao: "Poslije osvojenja Bosne, u Bosnu je došla jedna osoba pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejz-dede. Tom prilikom naselio se u kasabu Prusac, koja se ubrajala među veće kasabe. Godinama je ulagao veliki trud u vjerskom prosvjećivanju stanovništva spomenute kasabe i širenju islamskog obrazovanja, i tako bio uzrokom prelaska na islam stanovnika toga kraja. Sve kršćansko stanovništvo sela Vesela, u spomenutom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred navedenim i u jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur'an, pa su ga tamo postavili za muallima u mektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu muslimani. Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širi. Budući da nije bilo dovoljno vode za piće, mjesno stanovništvo se mučilo i oskudijevalo vodom. Nije bilo u blizini izvora koji bi se tamo doveo, a u mjestu Ajvatovici, pet čejreka sata hoda udaljenoj od spomenute kasabe, izvornu vodu pregrađivala je jako velika stijena. Ova potreba stanovništva, koja se prenosi predajom, zadovoljena je pokretanjem duhovnih snaga spomenutog šejha. On se sklonio pod okrilje Božijeg spasa i svakog jutra, prije izlaska Sunca, na spomenutoj stijeni, izlazio je na brežuljak i tu boravio u pobožnosti, moleći da se spomenuta stijena, Božijom svemoći raspukne. Tako je činio punih četrdeset dana. Četrdesetu noć usnio je da se stijena rascijepila i da voda teče. U zoru se digao i sa muridima i učenicima otišao do spomenute stijene i vidio kako je, uistinu, stijena prepukla po sred sredine i voda teče. Tamo je Uzvišenom Bogu iskazao zahvalnost, a onda je u znak velike radosti ispaljeno iz pušaka, pa su se veseli u kasabu vratili. Iza toga napravljeni su čunkovi i voda dovedena u kasabu Prusac."[5]

Narodno predanje o Ajvaz-dedi podijelili smo na dva osnovna dijela: historijski i mitski. U prvom dijelu predanja spominju se određeni podaci i događaji koji imaju za cilj slušaoca uvjeriti kako se radi o stvarnoj historijskoj ličnosti, a ne o imaginarnom liku. Osoba iz ovog dijela priče (Ajvaz-dedo) živio je u zlatno doba osmanske Bosne – u vrijeme sultana Mehmeda el-Fatiha, posjeduje najljepše moralne osobine i zaslužan je za najbolja djela potrebna da bi se neko proglasio evlijom (dobrim). Drugi dio predanja pak bavi se čudesnim događajem, raspuknućem stijene. To je keramet, nadnaravno djelo, koje Bog daruje svojim evlijama. Predanje se zatim ponovo vraća u historijski tok s iznošenjem činjenica o izgradnji vodovoda u Pruscu.  

 Analiza podataka iz narodnog predanja o Ajvaz-dedi – historijski metod

S obzirom na to da narodno predanje tretira određene podatke iz Ajvaz-dedine biografije uvidom u historijske izvore i građu nastojat ćemo utvrditi da li su ti podaci tačni. Radi lakšeg pristupa i detaljnije analize historijske podatke iz predanja o Ajvaz-dedi grupisali smo u nekoliko zasebnih cjelina.

Teza br. 1: Ajvaz-dedo je došao u Bosnu poslije osvojenja i nastanio se u kasabi Prusac, koja se ubrajala u veće kasabe.[6]

O važnosti Prusca u okvirima srednjovjekovne Bosne i Hercegovine dovoljno govori činjenica da se prvi put u dokumentima spominje tek 1478. godine.[7] Ovaj, kako ga Mazalić naziva, „nepoznati vlastelinski dvorac” nakon osmanskog osvajanja prvo postaje jako vojničko uporište, zatim saobraćajni čvor, a potom kulturno središte.[8] Dr. Hazim Šabanović tvrdi da se od 1489/90. godine u Pruscu nalazi stalna osmanska vojna posada, te da je ovaj gradić definitivno potpao pod vlast Osmanlija najkasnije početkom devedesetih godina XV stoljeća.[9] Prema Opširnom popisu Kliškog sandžaka iz 1550. godine u prusačkoj varoši bile su 84 muslimanske kuće, 12 neoženjenih i 6 kršćanskih kuća.[10] Evidentno je da se Prusac u ovom defteru naziva varoš tako da tada još uvijek nije bio dobio status kasabe. Tek u defteru iz 1574. godine Prusac se naziva kasabom što znači da je taj status stekao između 1550. i 1574. godine.[11] Napomenimo da je Evlija Čelebija prolazeći kroz Prusac polovinom XVII stoljeća zabilježio kako je to: „...grad lijep, zaista, kao zrno bijelog bisera”, ali na kraju svog opisa Prusca dodaje: „Ovo mjesto nije tako veliki grad, nego samo pogranična tvrđava.”[12]  

Kako je, dakle, moguće da se Prusac još za vrijeme sultana Mehmeda el-Fatiha smatra većom kasabom, kako se navodi u legendi o Ajvaz-dedi, kad je kasabom postao gotovo 80 godina kasnije? Čak ni polovinom XVII stoljeća kad je Evlija Čelebija prolazio kroz njega Prusac se nije smatrao velikom kasabom.

Teza br. 2: Sultan Mehmed el-Fatih došao je u Bosnu sa 40 šejhova koje je rasporedio u različita mjesta da šire islam. Ajvaz-dedi je dodijeljen Prusac.[13] 

Dr. Muhamed Hadžijahić otvoreno dovodi u sumnju ovu tvrdnju, a zatim nastavlja:  "Izvjesne analogije u drugim zemljama možda bi išle u prilog ovakvoj jednoj pretpostavci, no moje je mišljenje da je njihova uloga bila u ovom pogledu drugorazredna. Ovo mišljenje temeljim na okolnosti što je u Bosnu prodro ehli-sunetski islam s malo derviških natruha, za razliku, npr., od Albanije. I u Bosni je uvijek bilo dosta derviša, ali su oni imali u odnosu na ulemu subordinarni položaj u vjerskom životu."[14]

Podatak o 40 šejhova zaduženih za širenje islama u Bosni navodi se samo u narodnom predanju o Ajvaz-dedi. Osim dr. Hadžijahića ni jedan drugi istraživač toj informaciji nije posvetio nikavu pažnju, što dovoljno govori o njenoj pouzdanosti.

Tako bitno pitanje kao što je širenje islama, svete vjere koja je prožimala sve sfere privatnog i društvenog života, Osmanska država nije prepustila samo pročelnicima derviških redova. U tu svrhu država je razvila vlastiti aparat, sistem koji se ogledao u sljedećem: Na osvojenoj teritoriji, u početku obično u tvrđavi, gradila bi se iz državnog budžeta finansirana džamija i postavljao imam, također državni službenik. Uz uobičajene obaveze u tvrđavi imami su često imali važnu ulogu u širenju islama među stanovništvom u obližnjim mjestima.[15] Razvojem gradova dolazi do postepenog širenja osnovnih islamskih obrazovnih institucijā: mektebā, muallimhanā i medresā. Prve medrese sagrađene su početkom XVI stoljeća u Sarajevu, a zatim i u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini. U okviru državnog obrazovnog sistema uz navedene postojale su službe: hatiba,[16] vaiza,[17] mudževvida[18] i dersi-āmma.[19] Sve navedene institucije služile su za dobijanje islamskog obrazovanja prema učenju hanefijskog mezheba. Dublje duhovno usavršavanje njegovalo se u tekijama.

Širenje islama u Bosni i Hercegovini, dakle, nije bilo prepušteno djelovanju sufijskih šejhova, već se za tu bitnu djelatnost brinula država i njen aparat. Istina, tekije i derviši odigrali su važnu ulogu u približavanju islamskog učenja lokalnom nemuslimanskom stanovništvu, ali samo oni nisu bili zaduženi za njegovo širenje.[20]

Teza br. 3: Zalaganjem Ajvaz-dede sve kršćansko stanovništvo sela Vesela primilo je islam, a njihov svećenik Panča (Pandžo) je pred Ajvaz-dedom naučio hifz za godinu dana nakon čega je postavljen za muallima mekteba u Veseloj.[21]

Predosmanski srednjovjekovni grad Vesela Straža,[22] danas selo Vesela, prigradsko bugojansko naselje, bio je poznatije i značajnije mjesto od Prusca. Desanka Kovačević-Kojić tvrdi da je Vesela Straža bilo najrazvijenije i najnaprednije naselje, te privredno središte župe Uskoplje.[23] Osmanlije su Veselu Stražu osvojili 1464. godine. U posjed ju je dobio bosanski valija Skender-paša. Njegov sin Mustafa-beg, uvakufio je kasnije Veselu za očevu džamiju u Sarajevu.[24] U popisu vakufā iz 1540. godine navedeni su svi tadašnji stanovnici Vesele koji su živjeli u 52 muslimanske kuće i 8 nemuslimanskih. Na osnovu porijekla muslimana može se primijetiti da je proces širenja islama u Veseloj 1540. godine bio u punom jeku. Uz 23 muslimanska imena navedeno je nemuslimansko ime njihovog oca. Džamiju u Veseloj sagradio je prije 1574. godine Mehmed-beg, drugi sin Skender-paše. U defteru iz ove godine spominje se mahala džamije Mehmed-bega s 55 stanovnika, imamom i kaimom. Prvi imam u džamiji u Veseloj bio je mevlana Isa, sin Kurda, dakle musliman sin muslimana.[25] Sve to znači da je proces širenja islama u Veseloj bio okončan prije izgradnje džamije i mekteba, tako da se zasluge spomenutog Panče za širenje islama u ovom naselju na način kako to implicira narodno predanje o Ajvaz-dedi ne mogu dokazati.

Spomenimo, usput, mada je ova činjenica izuzetno važna za naš rad, da se godinu dana nakon izgradnje džamije u Veseloj 1575. sa studija iz Istanbula u Prusac vratio Hasan Kafija Pruščak i tu u svom rodnom gradu otpočeo s predavanjima učenicima.[26]

Prema predanju, kršćanski svećenik Panča ili Pandža je pred Ajvaz-dedom učio islamske nauke i hifz, a zatim je poslije završenog školovanja bio postavljen za muallima u Veseloj. No da li je to moglo baš tako? Osmanskim državnim zakonom bilo je predviđeno da se na mjesto imama, muallima i hatiba postavljaju osobe sa završenim formalnim obrazovanjem, tj. sa završenom medresom. Panča je, dakle, prije nego što je mogao biti postavljen za muallima u Veseloj, morao završiti medresu u Pruscu ili u nekom drugom mjestu, a medresu u Pruscu ustanovio je Hasan Kafija 1612. godine.[27]

Teza br. 4: Zaslugom Ajvaz-dede muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širi.[28]

To bi značilo da je Ajvaz-dedo iza sebe ostavio hajrate koji su neposredno utjecali na širenje grada i doseljavanje novog stanovništva u Prusac. Međutim kako se u postojećoj literaturi Ajvaz-dedo i njegove zadužbine ne spominju prije 1845. godine, ne može se govoriti ni o njegovoj zasluzi za širenje grada. Istina, u Pruscu postoji vakuf Ajvaz-dede, koji je 1937. godine uključivao Han u blizini Ajvatovice i njivu Voćar,[29] ali to nije bilo presudno za širenje Prusca, tako da se na osnovu historijskih izvora ni ova tvrdnja iz narodnog predanja ne može argumentovati. 

Ko se ranije spominje u historijskoj građi: Ajvaz-dedo ili vrelo Ajvatovica?

Ključno pitanje u vezi s narodnim predanjem o Ajvaz-dedi jeste: Da li je vrelo Ajvatovica dobilo ime po Ajvaz-dedi ili je asocijativna osnova naziva vrela – Ajvatovica – kasnije povezana s Ajvaz-dedom? Prema preovlađujućem mišljenju Ajvatovica je dobila ime po Ajvaz-dedi. Međutim Ajvaz-dedo se u literaturi javlja dosta kasno, tek polovinom XIX stoljeća kada je zapisano narodno predanje o njemu, dok raniji izvori o njemu šute. Ni Ajvaz-dedina kasida nije mogla, kako se to u početku smatralo, nastati krajem XV stoljeća, stoga je opravdano smjestiti je u kraj XVII i početak XVIII stoljeća, kako je to sugerisao dr. Muhamed Hadžijahić.[30] S obzirom na to da su događaji o kojima govori kasida prilično zamagljeni i nejasni, teško je samo na osnovu nje odrediti vrijeme u kojem je Ajvaz-dedo živio.

Vrelo Ajvatovica pak u historijskim izvorima spominje se ranije i odvojeno od Ajvaz-dede. Najstariji podatak o izvoru na Ajvatovici nalazimo kod Evlije Čelebije. On je u drugoj polovini XVII stoljeća zabilježio: "Zatim smo se podigli iz Akhisara (Prusac) i idući prema jugu kroz planine došli smo do jednog planinskog vrela koje je izvor života... Njegova je voda hladna kao komad istopljenog leda."[31]

Evlija Čelebi je, dakle, bio u Pruscu i pio vodu s izvora na Ajvatovici, ali ni jednom rečenicom ne spominje Ajvaz-dedu i legendu o njemu, što je iznenađujuće ako se zna da se zanimao za historiju krajeva kroz koje je prolazio i o tome često pisao u svom Putopisu.  

Ivan Frano Jukić 1845. godine navodi kako u blizini Prusca: „...ima jedna voda Ajvatica, izvor što je u staro doba, kad su se Turci u ovoj tvrđavi zatvoreni i opsjednuti u velikoj žeđi nahodili, neki derviš čudotvorno od Boga isprosio...”[32]

Poput Čelebije i Jukić navodi naziv vrela, ali ne i ime Ajvaz-dede.

Nešto kasnije Enverija Kadić također spominje da se mjesto na kojem se nalazilo vrelo naziva Ajvatovica: „Nije bilo u blizini izvora koji bi se tamo doveo, a u mjestu Ajvatovici, pet čejreka sata hoda udaljenoj od spomenute kasabe, izvornu vodu pregrađivala je jako velika stijena.”[33]

Na osnovu navedenog moglo bi se zaključiti da se mjesto gdje se nalazilo vrelo i sāmō vrelo nazivalo Ajvatovica ili Ajvatica, prije nego što je voda iz njega dovedena u Prusac. Ako je tako, onda je ime Ajvaz-dede kasnije iskorišteno da bi se objasnilo porijeklo naziva vrela, te se stoga predanje o Ajvaz-dedi može svrstati u red tipičnih etimoloških narodnih predanja o česmama i vodama u Bosni i Hercegovini. Ovu tezu potvrđuje zapis o obnovi vodovoda u Pruscu 1785. godine. Te godine Ibrahim, sin Salih-agin, piše: „Početkom rebiu-l-evela 1199. (sredinom januara 1785.) godine njegova visost Miralem-paša u našoj je kasabi tomrucima obnovio vodovod Ajvatovice i ovog siromaha odredio za zakonskog nadzornika. Svaki tomruk je bio (dugačak) po sedam pedljeva. Deset tomruka je vezano jednim urganom (konopac). Od rijeke Ajvatovice do Stare Musale bilo je 357 urgana, računajući tomruke – 3570 tomruka. Tako bijaše kako je ovdje zapisano. Siromah Ibrahim ibn Salih-aga.”[34]

Ibrahim, sin Salih-agin, spominje Ajvatovicu, ali na naše iznenađenje, ni on ne spominje Ajvaz-dedu. Izgleda da u njegovo vrijeme legenda o Ajvaz-dedi još uvijek nije bila nastala.

Mitski sadržaj predanja o Ajvaz-dedi – etimološki pristup

Fabula mitskog dijela predanja o Ajvaz-dedi bavi se vodom, odnosno izgradnjom vodovoda u Pruscu. Stoga ćemo ovaj dio predanja promatrati kroz prizmu ostalih bošnjačkih narodnih predanja o vodama i česmama. Prvo ćemo se upoznati s karakterističnim osobenostima ovih predanja, a zatim ćemo komparativnom metodom pokušati doći do saznanja o tome da li predanje o Ajvaz-dedi uistinu spada u žanr narodnih predanja o vodama i česmama.

Karakteristični elementi narodnih predanja o vodama i česmama u Bosni i Hercegovini

Narodna predanja o česmama i vodama, na osnovu međunarodno usvojene podjele usmenih predanja, svrstavaju se u mitsko-historijske. Protkane su različitim narodnim vjerovanjima i mitskim predstavama. Najbrojnija su etimološka predanja koje govore o tome kako je neka česma ili voda dobila ime. Dr. Aiša Softić navodi nekoliko primjera ovakvih predanja: za Staruju česmu u Sarajevu govorilo se da je „najstarija česma u tom kraju i da je po tome i prozvana Staruja”; česmu u ulici Mihrivode, kao i vodovod, napravila je „neka Mihrija prije 200-300 godina”; Djevojačku česmu su napravile „dvije sirote djevojke koje su se bavile tkanjem beza i time se prehranjivale i prištedjele toliko da su mogle napraviti česmu.”[35] Osnovna značajka etimoloških predanja o vodama je to što su svoj izvor crpile iz asocijativne osnove naziva same vode ili česme.[36] Motiv sna je također važna karakteristika ovih predanja. Fabula predanja skoro redovno se gradi na neobičnom i nesvakidašnjem, često i na fantastičnom. Međutim u to fantastično i nadnaravno u predanju se, za razliku od bajke, bezuvjetno vjeruje.[37] Na kraju općepoznati kriteriji za raspoznavanje narodnih predanja su: lokalizacija i lična imena, što ih čini uvjerljivima, kao da su istinito saopćenje.[38] Karakteristične elemente narodnih predanja o vodama i česmama iz ovog kratkog osvrta pokušat ćemo pronaći u legendi o Ajvaz-dedi.

Predanje o Ajvaz-dedi protkano je narodnim vjerovanjem i mitskim predstavama. Prema legendi, Ajvaz-dedo jedan je od 40 evlija koji su došli u Bosnu da šire islam. Broj 40 ima posebno mjesto u islamskim predanjima. Muhammed, a.s., primio je prvu Objavu kada je imao 40 godina; Musa, a.s., na Sinaju je boravio 40 dana; duša se nakon smrti u mezaru ispituje 40 dana itd.[39] Uz ono što je stvarno vezano za broj 40 u islamu ispreplelo se mnogo mitskog i legendarnog, pa ako se želi neko predanje povezati s islamom često se u sadržaj ugrađuju događaji povezani s brojem 40. Broj 40 se u predanju o Ajvaz-dedi spominje tri puta: Ajvaz-dedo je jedan od 40 šejhova koji su širili islam u Bosni; namaz je obavljao 40 jutara zaredom; Ajvatovica se održava približno 40 dana nakon Jurjeva.

Ogromna i čvrsta stijena što je priječila put vodi nije se mogla jednostavno, nakon jedne dove, raspuknuti, pa je u predanje uvedena Ajvaz-dedina molitva na stijeni, naravno mitskih 40 jutara. Tek nakon istrajne molitve desilo se nesvakidašnje raspuknuće stijene. Interesantno je da je od pet muslimanima propisanih namaza, prema predanju, Ajvaz-dedo na stijeni klanjao sabah-namaz. Zašto baš sabah-namaz? Narodna mudrost je izabrala sabah-namaz iz dva razloga. Prvi je opće uvjerenje da sabah-namaz ne propuštaju samo pravi i iskreni vjernici, što je Ajvaz-dedo, svakako, bio, dok je drugi vrijeme sabah-namaza koji najavljuje novi dan, novu zoru i novu nadu u Božiju milost. Rastavljanje noći i dana u vrijeme sabah-namaza simbolizira pobjedu duha nad materijom, Ajvaz-dedine dove nad čvrstom stijenom.  

Motiv sna uveden je u predanje s ciljem potvrde evlijaluka Ajvaz-dede. I dok se u drugim predanjima o vodama i česmama san javlja kao pokretač aktivnosti i povod za djelovanje, u predanju o Ajvaz-dedi san se javlja kao instrument ili medij za prenošenje radosne vijesti o tome da je stijena pukala i voda potekla. U snu se ne pojavljuje dobri, jer Ajvaz-dedo je dobri, a njegov san je simboličan: dva ovna su se sudarila i stijena je pukla. Tvrda stijena i Ajvaz-dedina dova sudarili su se s istim rezultatom: stijena se raspukla. Ajvaz-dedin san oslanja se na kur'anski tekst jer se baš u suri El-Feth koja se svake godine na dan Ajvatovice uči na Ajvaz-dedinoj stijeni govori o tome kako će se obistiniti san Muhammeda, a.s., u kojem mu se najavljuje pobjeda nad idolopoklonicima Meke.[40]  

Konačno, element bespogovornog vjerovanja također karakteriše predanje o Ajvaz-dedi. Koliko, zapravo, narod vjeruje u istinitost predanja dovoljno govori činjenica da se cjelokupan program obilježavanja dovišta na Ajvatovici temelji isključivo na njemu. Dovesti u pitanje predanje o Ajvaz-dedi na prostoru Gornjevrbaske regije smatra se svetogrđem.

Tačna lokacija događajā o kojima se govori u predanju (Prusac i Ajvatovica) uz navođenje ličnog imena (Ajvaz-dedo) stvarne osobe utjecali su na općenarodno uvjerenje da su se događaji iz predanja uistinu desili.

Uporedimo li sada elemente etimoloških narodnih predanja o vodama i česmama u Bosni i Hercegovini s narodnim predanjem o Ajvaz-dedi i Ajvatovici vidjet ćemo da se u značajnoj mjeri podudaraju. Pogledajmo:

Dakle, na osnovu navedenog može se s priličnom sigurnošću zaključiti da narodno predanje o Ajvaz-dedi spada u tip etimoloških narodnih predanja o vodama i česmama u Bosni i Hercegovini i ne bi mu trebalo pridavati veći značaj od onog koje ima bilo koje drugo narodno predanje sličnog žanra.

DA LI JE AJVAZ-DEDO NAPRAVIO VODOVOD OD AJVATOVICE DO PRUSCA?

Na kraju predanja stoji: „Zatim je Ajvaz-dedo napravio vodovod od izvora do Prusca.“[41]

Narodno predanje je jedno, no čini se da je stvarnost i u vezi s ovim pitanjem drugačija. Uz historijske postoje i sociološki razlozi zbog kojih se može skoro sa sigurnošću tvrditi da Ajvaz-dedo nije sagradio prvi vodovod od Ajvatovice do Prusca. Naime, u svim predanjima o Ajvaz-dedi neprestano se govori o tome da je bio siromašan, a kako ne postoje elementi za drugačije mišljenje (Ajvaz-dedu ne nalazimo među prusačkim vojskovođama, kadijama, muftijama, muderisima i lokalnim velikodostojnicima itd.), nemamo razloga sumnjati u to. Za vrijeme osmanske uprave u Bosni i Hercegovini brigu o javnim poslovima vodila je država ili bogati pojedinci, obično državni službenici, koji su kroz rješavanje nekog društvenog problema, kao što je dovođenje vode ili gradnja česme u naselju, nastojali ostaviti iza sebe vakuf i hajrat. Vodovode, imarete, hanove i druge javno korisne objekte za vrijeme Osmanlija jednostavno nisu radili siromašni podanici, jer nisu imali sredstava za to, niti su u literaturi zabilježene radne akcije širih razmjera iza kojih nije stajala država i njen aparat. Dokaza za to je mnogo. Čuveni sebilj na Baščaršiji sagradio je 1753. godine Mehmed-paša Kukavica.[42] Jegen Mehmed-paša sagradio je u Turbetu kod Travnika 1744. godine česmu.[43] Utemeljitelj Varcar-Vakufa, kizlar-aga, hadži Mustafa, sin Mehmed-begov, sagradio je u ovom mjestu džamiju, mekteb, javno kupatilo, vodovod, karavan-saraj, pekaru i dvadest i četiri dućana.[44] Muhamed Fadil-paša Šerifović napravio je 1840. godine česmu u Gradačcu itd.[45] Dovoljno je pogledati kulturnu historiju bilo koje čaršije iz doba Osmanlija, pa da se vidi kako su česme i vodovode gradili državna vlast i imućnije osobe, muškarci i žene, tragajući za Božijim zadovoljstvom. Prusac nije bio iznimka od ovog pravila. Sa sigurnošću se zna da je vodovod u Pruscu sagradio Hasan Kafija Pruščak koji je u to doba bio imućni, visokorangirani državni službenik, a vidjeli smo da je također visoki državni funkcioner Miralem-paša, 1785. godine obnovio prusački vodovod.

HASAN KAFIJA PRUŠČAK I AJVAZ-DEDO: DVIJE OSOBE JEDNA DUŠA

Čini se, na osnovu navedenog, da narodno predanje o Ajvaz-dedi ne sadrži relevante historijske činjenice ni o ovom prusačkom velikanu, niti o okolnostima u kojima je živio i djelovao.

Međutim mišljenja smo također da se pojedini navodi iz predanja o Ajvaz-dedi mogu historijski dokazati, s tim što se ne smiju uzimati u doslovnom, već u prenesenom smislu. Protokom vremena narodna mudrost u Pruscu spojila je djela i osobine dvije ličnosti iz različitih vremenskih epoha u jednu. Prenošenje osobina jedne osobe na drugu u narodnim predanjima posve je uobičajeno. Aleksije Olesnicki o tome kaže: „Staro je pravilo da narodni pjesnici obično nisu pjevali vođe i poglavice, nego pojedince iz naroda, koji su pokazivali naročite moralne vrline i junaštvo. To je uostalom i razumljivo, jer su pjevači bili iz naroda i pjevali su za narod, pa im je bio bliže i duhu i srcu jedan pučanin nego plemić i dostojanstvenik.”[46]  

Dvije najpoznatije osobe u Pruscu iz osmanskog perioda su: Hasan Kafija i Ajvaz-dedo. Za Hasana Kafiju pouzdano je utvrđeno da je krajem XVI i početkom XVII stoljeća utemeljio prvu medresu na području Kliškog sandžaka, sagradio džamiju, mekteb, imaret, han i vodovod. U tome se slažu svi njegovi biografi.[47] O Ajvaz-dedinim djelima, pak, nema tragova u materijalnoj zaostavštini Prusca niti se njegove zasluge, osim u predanju i kasidi, navode u drugim izvorima. S obzirom da se na osnovu postojeće historijske građe ne može dokazati da je Ajvaz-dedo učinio djela koja mu se pripisuju, mišljenja smo da je narodni genij u Pruscu hajrate i dobra djela Hasan Kafije Pruščaka, državnog velikodostojnika, pripisao svom duhu, srcu i društvenom statusu bližem Ajvaz-dedi.

Prvi trag za rješenje zagonetke iz predanja o Ajvaz-dedi dobili smo od Fehima Nametka koji u biografiji Hasan Kafije Pruščaka između ostalog navodi: „U vremenu od XVII stoljeća naovamo u narodu njegova kraja iskonstruisane su i legende vezane za njegovu (Kafijinu) ličnost, od kojih se neke više odnose na jednu drugu popularnu ličnost prusačkog kraja, Ajvaz Dedu.”[48] Iako Ajvaz-dedo nije bio predmet njegovog primarnog zanimanja, Nametak je indirektno uputio buduće istraživače da u legendi o Ajvaz-dedi pokušaju pronaći djela za koja se pouzdano zna da ih je uradio Hasan Kafija Pruščak.

Razmotrimo još jednom najzanimljivije dijelove narodnog predanja o Ajvaz-dedi, ali sada u svjetlu tvrdnje da su djela i hajrati Hasana Kafije Pruščaka pripisani Ajvaz-dedi. U tekstu predanja označit ćemo za nas zanimljive dijelove: „Poslije osvojenja Bosne, u Bosnu je došla jedna osoba pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejz-dede. Tom prilikom naselio se u kasabu Prusac, koja se ubrajala među veće kasabe. Godinama je ulagao veliki trud u vjerskom prosvjećivanju stanovništva spomenute kasabe i širenju islamskog obrazovanja, i tako bio uzrokom prelaska na islam stanovnika toga kraja. Sve kršćansko stanovništvo sela Vesela, u spomenutom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred navedenim i u jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur'an, pa su ga tamo postavili za muallima u mektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu muslimani. Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širi... Iza toga napravljeni su čunkovi i voda dovedena u kasabu Prusac.”[49]

Ranije smo naglasili da je Prusac dobio status kasabe u periodu između dva popisa od 1550. do 1574. godine.[50] Godinu dana kasnije 1575. godine sa studija u Istanbulu u Prusac se vratio Hasan Kafija Pruščak i tu: „...organizovao tečaj i počeo držati predavanja učenicima (taleba) i pisati svoja djela.”[51] Iako se u narodnom predanju navodi da je Ajvaz-dedo godinama ulagao veliki trud u vjerskom prosvjećivanju stanovništva spomenute kasabe i širenju islamskog obrazovanja, to je u stvarnosti bio Hasan Kafija. Izgradnjom medrese u Pruscu, prve odgojno-obrazovne institucije te vrste u Kliškom sandžaku, i svojim vjersko-prosvjetnim djelovanjem Hasan Kafija je ostavio neizbrisiv trag u širenju i pravilnom razumijevanju islama među stanovnicima Uskoplja.

Podsjetimo se da je džamija u Veseloj sagrađena nešto prije 1574. godine, dakle otprilike u isto vrijeme kad Hasan Kafija počinje sa svojim obrazovnim djelovanjem u Pruscu.[52] Možda je među njegovim učenicima u to vrijeme bio i Panča o kojem govori narodno predanje. No Panča je tek nakon okončanog formalnog obrazovanja mogao biti postavljen za imama i muallima u Veseloj.[53]

U predanju se zatim navodi kako se zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično uvećalo, a i dalje se širi. Najveće zasluge za širenje kasabe Prusca pripadaju upravo Hasanu Kafiji Pruščaku. Njegovim zalaganjem i zaslugom u Pruscu se formirala nova mahala koju Evlija Čelebi naziva Nevabad – Novo naselje.[54] Naime, Kafija je na području današnjeg Srta u Pruscu sagradio niz zadužbina: džamiju, medresu, han i mekteb oko kojih se postepeno formiralo naselje, pa se na taj način muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično uvećalo, a i dalje se širi.

Konačno, budući da nije bilo dovoljno vode za piće, mjesno stanovništvo se mučilo i oskudijevalo vodom, Hasan Kafija je, kao najutjecajnija i, vjerovatno, najbogatija ličnost tog doba (ne smijemo zaboraviti da je sultan Mehmed III darovao Kafiji veliku količinu novca kad mu je 1597. godine predao na uvid svoje djelo Usulu-l-hikem fi nizami-l-alem), smrčevim čunkovima doveo vodu u Prusac.[55]     

Uzimajući u obzir navedeno, čini se vjerovatnim da je narod u Pruscu svom biću bliskom Ajvaz-dedi pripisao djela koja je, ustvari, učinio Hasan Kafija Pruščak.  

Autor: Elvir Duranović

Glasnik, 9-10, 2015

[1]Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka je tim povodom, u saradnji s El-Kalemom objavio prigodno izdanje o Hasanu Kafiji.

[2]Ivan Frano Jukić, Putopisi i istorijsko-etnografski radovi, Svjetlost, Sarajevo, 1953. godine, str. 101.

[3]Salih Sidki Hadžihuseinović - Muvekkit, Povijest Bosne, s turskog preveli Abdulah Polimac..., knj.1., Sarajevo, 1999., str. 74-75.

[4]Muhamed Enverija Kadić živio je od 1855.-1931. godine. U cijelosti je prepisao Muvekitovu Povijest Bosne obogativši je vlastitim podacima o ljudima i događajima.

[5]Muvekkit, Povijest..., str. 74-75.

[6]Muvekkit, Povijest..., str. 74. 

[7]Ćiro Truhelka, „Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive”, GZM, br. XXIII, Sarajevo, 1911. godine, str. 49-50.

[8]Đoko Mazalić, „Biograd-Prusac stari bosanski grad”, GZM, nova serija br. VI, 1951. godine, str. 155. 

[9]Hazim Šabanović, „Hasan Kafi Pruščak”, POF, br. XIV-XV, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1969. godine, str. 10.

[10]Fehim Dž., Spaho, Ahmed S., Aličić, Behija Zlatar, Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, Orijentalni institut, Sarajevo, 2007. godine, str. 332-334.

[11]Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1574. godine, Ankara, Tapu ve kadastro, No. 475; Navedeno prema: Dževad Drino, Drino Dževad, Upravni položaj i razvirak nahije Uskoplje u osmanskom periodu 1463-1878. godine, neobjavljeni magistarski rad odbranjen na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2002. godine, str. 63-64.

[12]Evlija Čelebi, Putopis - odlomci o jugoslovenskim zemljama, Svjetlost, Sarajevo, 1967. godine, str. 131-133.

[13]Ćazim Ruščuklija, „Ajvaz-dedo”, Novi Behar, br. 23., 1929. godine, str.357.  

[14]Muhamed Hadžijahić, Porijeklo bosanskih muslimana, Muslimanska biblioteka, Sarajevo, 1990. godine, str. 110-111.

[15]Aladin Husić, „O imamskoj službi u tvrđavama Bosanskog sandžaka u 15. i prvoj polovini 16. vijeka”, Novi Muallim, br. 4., decembar 2000., godine, str. 89-90.

[16]Hatib – osoba koja drži predavanje za vrijeme džuma-namaza i za vrijeme bajram-namaza.

[17]Vaiz – osoba koja drži predavanje neovisno o povodu i vremenu.

[18]Mudževvid – nastavnik za ispravno učenje Kur’ana.

[19]Dersi-amm - predavač za odrasle koji je imao obavezu da barem jednom sedmično održi predavanje u svojoj džamiji. Vidi: Ismet Bušatlić, „Školstvo i obrazovanje u Prusačkom kadiluku pod osmanskom vlašću”, Godišnjak 2005, BZK „Preporod”, Bugojno, 2005. godine, str. 201-204.

[20]Adem Handžić, „Vakuf kao nosilac određenih državnih i društvenih funkcija u osmanskom carstvu”, Anali GHB, knj. 9-10., Sarajevo, 1983. godine, str. 113-120. 

[21]Muvekkit, Povijest Bosne..., str. 74-75. 

[22]O Veseloj Straži u srednjem vijeku vidi: Salih Jalimam, „O srednjovjekovnoj Veseloj Straži”, Divan, br. 36-37., Travnik, januar-februar 1996. godine, str. 21-23. 

[23]Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978. godine, str. 125-126.

[24]Behija Zlatar, „Popis vakufa u Bosni iz prve polovice XVI stoljeća”, POF, Orijentalni institut Sarajevo, br. XX-XXI, Sarajevo, 1974. godine, str. 127. 

[25]Fehim Spaho, Fehim Spaho, Uskoplje u srednjem vijeku i ranom turskom periodu (do 17. st) sa posebnim osvrtom na utvrđene gradove Vesela Straža, Susjedgrad i Prusac, Zavod za zaštitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i rijetkosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1983. godine, str. 219.

[26]Amir Ljubović i Fehim Nametak, Hasan Kafija Pruščak, Sarajevo – Publishing, 1999. godine, str. 228.

[27]Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, Islamski kulturni centar, Mostar, 1999. godine, str. 220.

[28]Muvekkit, Povijest Bosne..., str. 74-75. 

[29]Proračun ujedinjenih vakufa za Prusac 1937. godine, Arhiv vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu.

[30]Vidi: Muhamed Hadžijahić i H.H.S., „Pećina u Brateljevićma kod Kladnja kao kultno mjesto”, Glasnik VIS-a u SFRJ, br. 3, 1981., str. 482.

[31]Čelebi, Putopis, str. 134.

[32]Ivan Frano Jukić, Putopisi i istorijsko-etnografski radovi, Svjetlost, Sarajevo, 1953. godine, str. 101.

[33]Muvekkit, Povijest Bosne..., str. 75.  

[34]Orijentalna zbirka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti br. 792, list br. 32b, Navedeno prema: Muhamed Ždralović, „Ajvatovca i Prusac, jedno tijelo – jedna duša”, u: grupa autora, Ajvatovica - monografija, Naklada Zoro i Muftijstvo travničko, Sarajevo, 2010. godine, str. 30. 

[35]Softić, „Bošnjačke predaje o vodama i česmama”, Znakovi vremena, br. 7-8., online adresa: http://ibn-sina.net/bs/component/content/article/124-bosnjake-predaje-o-vodama-i-cesmama.html, (Dostupno, 18.04.2013.) 

[36]Isto.

[37]Softić, „Bošnjačke predaje o vodama...”, (Dostupno, 18.04.2013.) 

[38]Isto.  

[39]O broju 40 u islamu vidi: Mirsad Sedić, Broj 40 u hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Islamska pedagoška akademija, Bihać, 2003. 

[40]„Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete, sigurno, u Časni hram ući sigurni.” Kur'an, El-Feth, 27.

[41]Muvekkit, Povijest Bosne..., str. 75.  

[42]Hamdija Kreševljaković, Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu, Islamska dioničarska štamparija, Sarajevo, 1939. godine, str. 45. 

[43]Martin Udovčić, Travnik u vrijeme vezira (1699-1851), Travnik, 1973. godine, str. 37.

[44]Alija Bejtić, „Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini”, POF, III-IV, 1952-53.,  Orijentalni institut Sarajevo, Sarajevo, 1953. godine, str. 235.

[45]Mehmed Mujezinović, Islamka epigrafika Bosne i Hercegovine, knj. II, Sarajevo-Pablishing, Sarajevo, 1998. godine, str. 177-178. 

[46]Aleksije Olesnicki, „Još o ličnosti Đerzelez Alije”, Zbornik za narodni život i običaje, JAZU, knj. 29., sv. II,  Zagreb, 1934. godine, str. 41-42. 

[47]Ljubović i Nametak, Hasan Kafija..., str. 24.; Hazim Šabanović, „Hasan Kafi...”, str. 20.; Omer Nakičević, Hasan Kafija Pruščak – Pionir arapsko-islamskih nauka u Bosni i Hercegovini, Starješinstvo Islamske zajednice u SR BiH, Sarajevo, 1977. godine, str. 38.

[48]Ljubović i Nametak, Hasan Kafija..., str. 19.

[49]Muvekkit, Povijest..., str. 74-75.

[50]Spaho, Uskoplje u srednjem vijeku..., 42.

[51]Šabanović, „Hasan Kafi...”, str. 12.  

[52]Isto. 

[53]Interesantno je da i u današnje vrijeme porodica Pandža živi u komšiluku stare džamije u Veseloj. 

[54]Čelebi, Putopis..., str. 134.  

[55]Šabanović, „Hasan Kafi...”, str. 12.  

Keywords & Tags

Contact Us