Namaz u svjetlu sunneta Muhammeda, a.s.
Nijjet
Nijjet je u hanefijskom mezhebu jedan od preduvjeta/šarta za ispravnost namaza. To je utemeljno na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u predaji Omera b. el-Hattaba, r. a, u kojoj se kaže: "Djela se cijene prema namjerama. Svako će dobiti ono što je naumio. Ko bude hidžru učinio u ime Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je radi Allaha i Njegova Poslanika, a ko bude hidžru učinio radi materijalne dobiti ili žene koju bi oženio, njegova hidžra je za ono za što ju je naumio!"
Budući da je namaz ibadet, a ibadet u sebi uključuje iskrenost djela kompletnog posvećenog Allahu, dž. š, otuda hanefije ne smatraju da se ta iskrenost može postići bez nijjeta i zbog toga ga navode kao preduvjet za ispravnost namaza.
Značajno je potcrtati da je, po hanefijskom mezhebu, uvjet da srce odluči šta će klanjati. Nijjet riječima uopće nije potreban. Zna se pouzdano da imam Ebu Hanife nije uopće riječima činio nijjet!!! Čak Abdurrahman el-Džeziri navodi da je izgovaranje nijjeta, po hanefijskom mezhebu, bid'at i oni ga toleriraju samo zbog udaljavanja vesvesa i raznih misli koje nadiru u momentu stupanja u namaz!
Otkuda, onda, u našem mezhebu izgovaranje nijjeta riječima?! Na to pitanje je već odgovorio šejh El-Džeziri. Dakle, radi se o jačem koncentriranju na namaz i pokušaju, da se kroz izgovaranje nijjeta riječima, odagnaju misli koje se roje u glavi klanjača prije nego stupi u namaz. Neophodno je napomenuti da to nije sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s, već, kako ga neki nazivaju, sunnet hanefijskih šejhova. Naime, kada su se kasnijim hanefijskim učenjacima ljudi žalili na misli koje im nadiru dok stupaju u namaz, oni su im preporučili da uz nijjet srcem, izgovaraju i jezikom ono što žele klanjati, i, na taj način, bar donekle odbace te vesvese i bolje se koncentriraju na namaz. Tako je, npr. Muhammed b. el-Hasan eš-Šejbani, učenik Ebu Hanifin, izjavio da je najbolja sinteza između nijjeta srcem i izgovaranjem riječima!
Nažalost, mnogi to nisu razumjeli pa su hanefijskom mezhebu pripisali izgovaranje nijjeta riječima, što apsolutno nije tačno! To jasno naglašava čuveni Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje kada govori o toj temi i kada zaključuje da nema ni jedne autentične ili vjerodostojne, musned ili mursel-predaje od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, niti od jednog ashaba ili tabi'ina, a niti od jednog od velike četverice imama iz kojih se može razumjeti da se nijjet izgovara riječima. Jedino su sljedbenici imama Šafije, u kasnijim generacijama, pogrešno razumjeli njegove riječi: "Namaz nije kao post i u njega se ne ulazi bez zikra!", razumjevši da je zikr, ustvari, nijjet riječima! Međutim, pod tim je imam Šafija mislio na izgovaranje početnog tekbira u namazu, jer kako bi on mogao, zaključuje Ibnu-l-Kajjim, oponirati Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, kada je znao da on to nikada nije činio, pa čak ni halife iza njega, niti ostali ashabi.
Dakle, da zaključimo: izgovaranje nijjeta riječima nije zagovarao imam Ebu Hanife, nego su to dozovoljenim/mubah učinili neki učenjaci hanefijske pravne škole u kasnijim generacijama.
Početni tekbir / Iftitahi- tekbir
Ebu Hanife izgovaranje početnog namaskog tekbira / tekbiretu-l-iftitah smatra uvjetom za punovažnost namaza. Izgovaranje riječi: Allahu ekber! za Ebu Hanifu i Ebu Jusufa su šart a za Muhammeda rukn.
Ovaj stav baziraju na riječima Allaha Uzvišenog: Ve Rabbeke fekebbir! / I Gospodara svoga veličaj!, (El-Muddessir, 3.) smatrajući da se to odnosi na početni tekbir u namazu. Uz ovaj ajet, oni temelje svoj stav na riječima Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koje prenosi Ali b. Ebi Talib, r. a: " Ključ namaza je čišćenje, njegov početak je početni tekbir, a završetak predavanje selama!" Sličnu predaju prenosi i Abdullah b. Mes'ud, r. a, u kojoj Poslanik, s.a.v.s, kaže: " Početak namaza je tekbir a završetak selam." Ovaj stav se, takođe, temelji na hadisu kojeg prenosi Rifa' b. Rafi', r. a, u kojem stoji: "Allah ne prima namaz bilo koje osobe dok ne uzme abdest kako treba, dok se ne okrene prema Kibli i dok ne izgovori riječi: Allahu ekber!"
U tom pogledu može se navesti još nekoliko hadisa koji potvrđuju ovaj stav: - Allahov Poslanik, s.a.v.s, je tako izgovarao tekbir stupanjem u namaz da ga je čuo onaj ko je klanjao iza njega. - Kada se Allahov Poslanik, s.a.v.s, razbolio, Ebu Bekr je podizao svoj glas kako bi do ljudi dospio Vjerovjesnikov, s.a.v.s, tekbir.(hadis). - Kada imam kaže: Allahu ekber! i vi kažite: Allahu ekber. (hadis)
Dizanje ruku pri izgovaranju početnog tekbira
Allahov Poslanik, s.a.v.s, je nekada dizao ruke istovremeno kada je izgovarao tekbir, nekada prije a nekada poslije tekbira. Hanefije su izabrali predaju Buharije, Nesaija, Ahmeda i Bejhekija u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, dizao ruke u momentu kada je izgovarao početni tekbir. Pored Imama Ebu Hanife, ovakav stav zauzimaju i Buharija, Ahmed, Malik i Gazalija. U komentaru na Muhezzeb izričito se ističe da se ruke dižu za vrijeme otpočinjanja izgovaranja tekbira i da se dizanje ruku završava izgovaranjem tekbira.
U El-Hidaji, poznatom hanefijskom djelu, spominje se prethodni stav, ali se naglašava da je ispravniji stav prvo dizanje ruku, a onda, izgovaranje tekbira, jer se time, kako se tamo navodi, otklanja oholost i dizanjem ruku simbolično bacamo dunjaluk iza leđa, a onda, izgovarajući: Allahu ekber! dajemo do znanja da je sve ništavno u odnosu na Njega - Najvećeg! Tako se u predaji Abdullaha b. Omera, r. a, navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada bi stupao u namaz, prvo podigao ruke a zatim izgovorio tekbir!
Postoji više predaja o dizanju ruku i one se, uglavnom, svode na dvije verzije: dizanje ruku u visini ramena ili u visini ušiju. Rjeđe su predaje, poput, recimo, Ibn Hibbanove, koje govore o dizanju ruku iznad glave!
O dizanju ruku u visini ramena postoje predaje kod Buharije, Nesaije i dr. i, na temelju njih, takve stavove su zauzeli Buharija, Šafija, Malik, Ahmed i Ishak. Međutim, imam Ebu Hanife i njegovi učenici zauzeli su stav da se ruke kod početnog tekbira stavljaju naspram ušiju i to na temelju predaja Buharije, Muslima, Ebu Davuda, Nesaija i dr., u kojima je tako preneseno. Imam Muslim u predaji Vaila b. Hudžra, r. a, navodi da je on vidio Poslanika, s.a.v.s, kako prilikom stupanja u namaz i izgovaranja tekbira, podiže ruke u visini ušiju. En-Nesai u Sunenu navodi predaju Vaila b. Hudžra, r. a, koji tvrdi da je klanjao za Vjerovjesnikom, s.a.v.s, koji je stupajući u namaz proučio tekbir i podigao ruke u visinu svojih ušiju! Nakon ovog hadisa Nesai u istom djelu navodi Vailovu, r. a, predaju u kojoj se kaže da je vidio da Poslanikovi, s.a.v.s, palci gotovo dodiruju mehki dio njegovih ušiju. Imam Ahmed i Ishak b. Rahevejh u svojim Musnedima, Darekutni u Sunenu i Tahavi u Šerhu-l-asaru spominju predaju poznatog ashaba El-Bera' b. Aziba, r. a, u kojoj se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, dizao ruke, kada bi stupao u namaz, tako da su mu palci bili nasuprot ušiju! (...)
Ako se uzme u obzir spomenuta predaja Ibn Hibbana u kojoj se kaže da je Poslanik, s.a.v.s, dizao ruke iznad glave i Ibn Abdulberra u kojoj se kaže da je dizao ruke nekada spram glave, nekada spram ušiju a nekada spram prsa, onda se stiče dojam da su hanefije prihvatile zlatnu sredinu, a to je: da muškarci dižu ruke do ušiju, dotičući palcima mehki donji dio ušiju i na taj način se zadovoljava, kako ističe Et-Tehanevi, najveći dio predaja koje govore o dizanju ruku u visini prsa i ušiju, jer se ovim ruke dižu u visini ramena a prsti bivaju u visini ušiju!
Žena će, pak, prema hanefijskoj pravnoj školi ruke dizati u visini svojih prsa, čime će zaštititi ono što bi moglo biti izazovno za muškarca, i to je, kako primjećuje naš Hasan Kjafi Pruščak, najmanje upadljivo i najispravnije! Ovo hanefije temelje na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u kome se on obraća Vailu b. Hudžru, r. a, i kaže mu: " Sine Hudžrov, kada počinješ klanjati stavi ruke u visini svojih ušiju, a žena neka stavi ruke u visini svojih prsa!"
Po hanefijskom mezhebu, prsti uzdignutih ruku treba da budu ispruženi a dlanovi okrenuti prema Kibli. Veliki hanefijski pravnik i poznati hafiz hadisa Ebu Dža'fer et-Tahavi kaže da prste uzdignutih ruku ne treba međusobno previše rastavljati, a niti lijepiti jedne uz druge, nego ih treba držati u normalno uobičajenom ispruženom položaju. Ovaj stav se temelji na predajama Allahovog Poslanika, s.a.v.s. U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r. a, se kaže: Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s, učio tekbir pri stupanju u namaz ispružio bi svoje prste. Autori najpoznatijih hadiskih zbirki El-Kutubu-s-sitte, izuzev Ibn Madže, navode sličnu predaju Ebu Hurejre, r. a, u kojoj se kaže da je Poslanik, s.a.v.s, ispružio ruke kada je izgovarao početni tekbir. (...)
Nema razlike među pravnim školama u vezi s dizanjem ruku prilikom stupanja u namaz. Sve pravne škole kategorički tvrde da treba ruke dignuti prilikom izgovaranja početnog tekbira. Razlika je u tome što neke pravne škole zagovaraju dizanje ruku i prilikom odlaska na ruku' i nakon vraćanja sa ruku'a i prilikom ustajanja na treći rekat. Čak, neki učenjaci, poput Ibn Hazma, smatraju da predaje o dizanju ruku kod svakog pregibanja i uspravljanja u namazu, dostižu mutevatir - predaju u koju uopće nema sumnje.
Naš cilj, niukom slučaju, nije pobijanje neospornih argumenata koje navode druge pravne škole, već samo iznošenje na površinu argumenata na kojima hanefijska pravna škola bazira svoj stav.
Po hanefijskoj pravnoj školi, ruke će se dignuti samo pri izgovaranju početnog tekbira i nijednom više!!! Raspravljajući o tom detalju u namazu Ebu Dža'fer et-Tahavi navodi devet predaja koje tretiraju dizanje ruku u namazu više puta. Imam Buhari u Sahihu navodi rivajet Abdullaha b. Omera, r. a, u kome se kaže: "Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je pri stupanju u namaz dizao svoje ruke toliko da su bile spram njegovih ramena. On je to radio kada bi izgovarao tekbir za pregibanje na ruku', a tako je činio i kada bi podigao glavu sa ruku'a i izgovarao: Semi'allahu li men hamideh!, dok pri obavljanju sedžde to nije činio." U predaji Ebu Kilabe se kaže da je vidio Malika b. Huvejrisa, da je izgovarao tekbir i dizao svoje ruke, kada bi htio da klanja. On je dizao svoje ruke i kada bi htio da se sagne na ruku' i kad bi već podigao glavu sa ruku'a. On je prenio da je to tako stvarno činio i Allahov Poslanik, s.a.v.s.
Ove i slične predaje uzeli su kao argument trojica poznatih imama, izuzev Ebu Hanife, kao i brojni drugi muhaddisi i pravnici. Čak su i neke pristalice i učenjaci hanefijskog mezheba preferirali ove argumente i prihvatili više puta dizanje ruku u namazu. Takav je bio, kako navodi šejh Muhammed Nasiruddin el-Albani, učenik čuvenog imama Ebu Jusufa, Isam b. Jusuf Ebu Ismet el-Belhi (umro 210. god. po Hidžri).
Ebu Hanife i ostali učenjaci hanefijske pravne škole zauzeli su stav suprotan gore navedenom, smatrajući, na temelju argumenata, da je potrebno dizanje ruku samo kod početnog tekbira. U prilog tome navode brojne hadise i praksu ashaba i tabi'ina. Ebu Dža'fer et-Tahavi, jedan od velikih učenjaka hanefijske pravne škole, u svom značajnom hadiskom djelu Šerhu Me'ani-l-asar navodi brojne predaje i praksu ashaba i tabi'ina sa potpunim lancem prenosilaca. On prvo navodi predaju El-Bera' b. Aziba, r. a, u kojoj se kaže: " Vjerovjesnik, s.a.v.s, bi, kada bi klanjao namaz, proučio početni tekbir, podigao ruke, tako da su mu palci bili blizu mehkog dijela ušiju, a zatim to dizanje ne bi ponavljao!" Tahavi, nakon ovog hadisa, navodi još dva slična rivajeta od istog ashaba. Nakon toga, navodi predaju Abdullaha b. Mes'uda, r. a, u kojoj se kaže: "Vjerovjesnik, s.a.v.s, je dizao ruke isključivo kod početnog tekbira i to nije ponavljao!" Taj hadis navodi imam Tirmizi u Sunenu i ocjenjuje ga hasen-predajom. U komentaru na Tirmizijin Sunen, Ahmed Muhammed Šakir ovaj hadis ocjenjuje kao vjerodostojan. (...) Ibn Rušd el-Kurtubi u svom poznatom djelu Bidajetu-l-mudžtehid tvrdi da je, prema predaji Ibnu-l-Kasima, to stav i imama Malika!
Kada je El-Mugire upitao Ibrahima en-Nehaija, velikog učenjaka iz generacije tabi'ina: "Šta reći na predaju Vaila b. Hudžra koji je vidio Poslanika, s.a.v.s, kako je dizao ruke i kod početnog tekbira, ali i kod odlaska na ruku' i nakon povratka sa njega?!", on je odgovorio: "Ako je Vail b. Hudžr vidio jednom Poslanika, s.a.v.s, da to radi, Abdullah b. Mes'ud ga je pedeset puta vidio da to ne čini!" U predaji Ali b. Ebi Taliba, r. a, se veli: "Vjerovjesnik, s.a.v.s, je dizao ruke samo kod početnog tekbira i to više nije ponavaljao!" Mudžahid, veliki učenjak iz generacije tabi'ina, tvrdi: "Klanjao sam za Abdullahom b. Omerom, r.a. Samo je kod početnog tekbira dizao ruke!" El-Esved tvrdi da je klanjao za Omerom b. el-Hattabom, r. a, i ističe, da je on dizao ruke u namazu samo kod početnog tekbira, ne ponavljajući to u toku namaza! Vidio sam, ističe El-Esved, da to čine i Ibrahim i Eš-Ša'bi. Tu predaju imam Tahavi ocjenjuje vjerodostojnom i pita: "Zar misliš da bi Omer, r. a, skrivao ono što je Vjerovjesnik, s.a.v.s, činio na ruku'u i sudžudu, kada je u pitanju dizanje ruku?! Zar su oni koji su bili uz Omera, r. a, mogli dozvoliti da on klanja drugačije od Poslanika, s.a.v.s, a da ga ne upozore na to?!" i odgovara: "Ne, to je nemoguće!!!"
Uz brojne napomene i primjedbe koje je naveo Tahavi, kada su u pitanju predaje koje govore u prilog dizanju ruku više puta u namazu, on potcrtava da ne želi potcjenjivati nikoga od islamskih stručnjaka, jer to nije njegova praksa, već naprosto želi, kako kaže, razotkriti nepravdu i neprijateljstvo koje se čini prema hanefijskoj pravnoj školi!
Otuda, sve citirane predaje koje se, očito je, dijametralno razlikuju, rješava na vrlo jednostavan i racioanalan način! Naime, budući da ima predaja o dizanju ruku u namazu više puta i samo jedanput od istih ashaba, i to, da napomenemo, autentičnih predaja, onda je, po njemu, jedini razlog za to, derogiranje prethodnih hadisa koji govore o dizanja ruku više puta u namazu. On to argumentira time što je, recimo, Abdullah b. Omer, r. a, dizao više puta ruke u prvo vrijeme, ali da je viđen da to ne čini nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s!!! Takav slučaj je i sa Alijom b. Ebi Talibom, r. a, i brojnim drugim ashabima koji su kasnije dizali ruke samo pri izgovaranju početnog tekbira. To, nesumnjivo, upućuje da su predaje o samo jednom dizanju ruku u namazu, zaključuje Tahavi, derogirale prethodne predaje o dizanju ruku više puta u toku namaza! Osim Tahavija, to su zastupali i brojni drugi učenjaci. Tako savremeni hanefijski pravnik Vehbi Sulejman Gavodži el-Albani, navodeći predaju Abdullaha b. Mes'uda, r. a, o dizanju ruku u namazu isključivo samo pri izgovaranju početnog tekbira, u svom djelu o namazu i njegovim propisima, ocjenjuje ovaj hadis vjerodostojnom predajom i napominje sljedeće: "Ovaj hadis Abdullaha b. Mes'uda, r. a, ocijenili su kao vjerodostojnu predaju sljedeći islamski velikani: - u Ahmedovom Musnedu postoji jedna predaja, - dvije predaje u Nesaijevom Sunenu, - kod Ebu Davuda četiri vjerodostojne predaje u Sunenu, - kod Tirmizije u njegovom Sunenu, koju cjenjuje hasen-predajom, - jedna predaja kod Ibn Ebi Šejbe u njegovom Musannefu, - četiri autentične predaje kod Tahavija u Šerhu Me'ani-l-asaru, i - dvije vjerodostojne predaje u Ebu Hanifinom Musnedu."
Značajno je spomenuti da je još oko 60 hadisa preneseno od deset različitih ashaba, sa različitim lancem prenosilaca, o zabrani dizanja ruku više puta, što sve upućuje na derogaciju hadisa koji o tome govore! Nakon tih argumenata autor navodi predaju Omera b. el-Hattaba, r. a, koju bilježi Ibn Ebi Šejbe u Musannefu i koja je ocijenjena kao vjerodostojna, a u kojoj se kaže da je: Vjerovjesnik, s.a.v.s, samo jedanput u namazu dizao ruke! U istom djelu ovaj autor bilježi, takođe, autentičnu predaju Abdullaha b. Omera, r. a, u kojoj se kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, samo jedanput dizao ruke u namazu! Takođe, savremeni islamski učenjak, dr. Vehbe ez-Zuhajli, autor kapitalnog djela iz oblasti šerijatskog prava u 8 velikih tomova, koje je nazvao El-Fihkhu-l-islami ve edilletuhu, tvrdi da hanefije i malikije ne smatraju sunnetom dizanje ruku više puta u namazu - izuzev pri početnom tekbiru - zato što predaje o dizanju ruku više puta oni ne smatraju vjerodostojnim a za samo jedno podizanje ruku u namazu oni navode autentične predaje i argumetne! Ovdje se, vjerovatno, misli na njihov stav da su predaje o više dizanja ruku u namazu, derogirane i da se te predaje, iako su autentične, stavljaju van snage.
Kijam / stajanje na namazu
Sve pravne škole - izuzev malikija - slažu se da treba vezati ruke prilikom stajanja u namazu. To mišljenje, pored ostalih, zastupaju Ali b. ebi Talib, Ebu Hurejre, Ebu Hanife, Šafija, Ahmed, Ishak i dr. Tirmizi napominje da ovaj stav zastupa većina učenjaka iz generacije ashaba, tabi'ina i učenjaka iz kasnijih generacija.
To se temelji na sljedećim hadisima: Sehl b. Said, r. a, poznati ashab,tvrdi: "Ljudima je bilo naređeno da svoju desnu ruku stave na podlakticu lijeve!" (...) Abdullah b. Mes'ud, r. a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, prošao pored njega dok je on klanjao stavivši lijevu po desnoj ruci, pa mu je on uzeo desnu i stavio na lijevu ruku! U ovom pogledu osamnaest ashaba, kako tvrdi Es-Sejjid Sabik, navode dvadeset hadisa koji idu tome u prilog.
Postoje izvjesna razilaženja: gdje držati ruke na stajanju u namazu. Tako se od Malika prenose tri stava:
Od Šafije se prenose tri stava:
Od Ahmeda se, takođe, prenose tri stava:
Imam Ebu Hanife i oni koji ga slijede zauzeli su samo jedan stav: vezanje ruku ispod pupka za muškarce i vezanje ruku na prsima za žene! Ovaj stav hanefije argumetiraju sljedećim hadisima: Vail b. Hudžr, r. a, kaže: "Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako je stavio desnu po lijevoj ruci ispod pupka!" Lanac prenosilaca ovog hadisa je ocijenjen vjerodostojnim a njegovi prenosioci pouzdani! Ali b. ebi Talib, r. a, kaže: Sunnet je stavljati dlan desne ruke na poleđinu lijeve ruke, ispod pupka! Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje, u poznatom djelu Bedai'u-l-fevaid, tvrdi da je vezanje ruku u namazu ispod pupka vjerodostojan sunnet i ovaj hadis Alije, r. a, je autentična predaja u koju sumnje nema! (...)
Treba napomenuti da neki hanefijski stručnjaci smatraju da je lijepo vezati ruke na svakom stajanju pri obavljanju nekog pobožnog čina, npr. zikra i slično na stajanju u namazu, učenju Kunut-dove, ali ne na kratkom stajanju iza učinjenog ruku'a i između izgovaranja bajramskih tekbira. Ebu Ali en-Nesefi i Ebu Abdullah smatraju da je sunnet vezati ruke ispod pupka na svakom stajanju, učilo se na stajanju šta ili ne učilo! Mnogi smatraju da je vezanje ruku ispod pupka simbol krajnje skrušenosti prema Allahu Uzvišenom. Žene, pak, vežu ruke preko prsa da bi bolje zaklonile grudi, koje spadaju u sramotne dijelove tijela žene, za što postoje brojne predaje.
Po hanefijskoj pravnoj školi osoba koja klanja gledaće na kijamu na ono mjesto gdje će sedždu obaviti. Ima više predaja koje, eksplicite, ukazuju na takav stav: Ibn Abbas, r. a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada bi stupio u namaz, gledao na mjesto gdje bi činio sedždu! U drugoj predaji se kaže: "Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s, klanjao namaz, pognuo bi glavu a svoj pogled bi usmjerio ka zemlji!" (...)
Gledanje preda se u namazu, utemeljeno je i na riječima Poslanika, s.a.v.s, u kojima upozorava da se ne okrećemo u toku namaza desno-lijevo, nego da gledamo preda se. On, s.a.v.s, kaže: "Allah će primati namaz jednog vjernika, sve dok se on u njemu ne počne okretati, pa kada on okrene svoje lice, Allah se udalji od njega!"
Kiraet / učenje
Allahov Poslanik, s.a.v.s, počinjao je učenje u namazu, nakon izgovorenog početnog tekbira, različitim dovama, u kojima je hvalio i veličao Allaha Plemenitog. Ebu Hanife, Šafija i Ahmed učenje dove iza početnog tekbira smatraju preporučenim činom. Šejh El-Albani u svojoj poznatoj knjizi u kojoj opisuje Poslanikov, s.a.v.s, namaz, navodi 12 dova, koje su utemeljene na provjerenim predajama, kojima je Vjerovjesnik, s.a.v.s, počinjao učenje na kijamu.
Hanefijska pravna škola od tih brojnih dova izabrala je onu o kojoj ima najviše predaja, a to je učenje Subhaneke. Ebu Se'id el-Hudri, r. a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada je počinjao namaz učio sljedeću dovu: Subhanekellahumme ve bi hamdike, ve tebarekesmuke, ve te'ala džedduke, ve la ilahe gajruke! / Neka si slavljen samo Ti, Allahu, i neka je Tebi hvala. Tvoje je ime blagoslovljeno. Tvoje je veličanstvo uzvišeno. Nema drugog boga osim Tebe.
U predaji Enesa b. Malika, r. a, tvrdi se, da bi Vjerovjesnik, s.a.v.s, nakon proučenog početnog tekbira proučio spomenutu dovu. (...) Omer b. el-Hattab, r. a, je, takođe, poučavao druge da uče dovu koju ih je Poslanik, s. a. v. s, poučavao. Čak je i imam Ahmed izjavio: "Što se mene tiče, ja sam na stanovištu onoga što je Omer, r. a, prenio." On, takođe, kako navodi Ibnu-l-Kajjim, preferira ovu dovu, između deset koje je izabrao!
Većina imama, izuzev Malika, smatra da je sunnet proučiti E'uzu nakon početne dove. To temelje na riječima Allaha Uzvišenog: Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži od Allaha zaštitu od šejtana prokletog! (En-Nahl, 98). To, takođe, temelje na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji prenosi Ebu Se'id el-Hudri, r. a, a u kojem se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, nakon što je proučio dovu: Subhaneke, iza toga proučio E'uzu, zatraživši od Allaha Svemoćnog zaštitu od šejtana prokletog! (...)
Što se tiče Bismille, ona ima isti status kao i E'uza kod trojice imama. Kod hanefija i hanbelija ona se uči u sebi, a kod šafija se uči naglas u onim namazima u kojima se i Fatiha uči naglas. Hanefije svoj stav temelje na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji prenosi Enes b. Malik, r. a, a u kome se kaže da su Vjerovjesnik, s.a.v.s, Ebu Bekr i Omer počinjali namaz sa: El-Hamdu lillahi rabbi-l-alemin!Dakle, nakon učenja Subhaneke, E'uze i Bismille usebi, učenje naglas počinjali su Fatihom! To decidno pojašnjava jedna predaja Enesa b. Malika, r. a, u kojoj stoji: Klanjao sam za Vjerovjesnikom, s.a.v.s, Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom, i nisam nijednog od njih čuo da je naglas učio Bismillahi-r-rahmani-r-rahim. (...)
Većina islamskih učenjaka smatra da je učenje Fatihe u namazu obavezno i da njeno učenje spada u ruknove/sastavne dijelove namaza. Ebu Hanife smatra učenje Fatihe u namazu vadžibom. Po njemu, ukoliko bi neko propustio učenje Fatihe a proučio bi nešto drugo iz Kur'ana, namaz bi mu bio punovažan, s tim što bi bio obavezan učiniti sehvi-sedždu! Ebu Hanife svoj stav temelji na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji prenosi Ubade b. es-Samit, r. a, u kome se kaže: "Nema namaza onaj ko ne prouči Fatihu." Pod riječima: nema namaza, podrazumijeva se nema potpunog namaza, analogno razumijevanju hadisa: Niko od vas neće vjerovati, tj. neće upotpuniti svoj iman! Otuda, hanefije traže da se učini sehvi-sedžda ukoliko se Fatiha izostavi. Hanefijska pravna škola ovaj svoj stav bazira i na kur'anskim riječima: Učite iz Kur'ana ono što vam je lahko! (El-Muzzemmil, 20), kao i na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a: "Ko klanja namaz a ne prouči Fatihu, namaz mu je nepotpun/hidadž."
Argument koji najbolje ide u prilog ovog hanefijskog stava jeste hadis koji prenosi Abdullah b. ebi Evfa', r. a, a u kome se kaže da se jedan čovjek tužio da ne može ništa naučiti iz Kur'ana, pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s, preporučio da u namazu uči: "Subhanellahi, ve-l-hamdu lillahi, ve la ilahe illellahu, vallahu ekber, ve la havle ve la kuvvete illa billah!" Još jedna predaja ide u prilog ovog hanefijskog stava. Naime, kada je jedan čovjek klanjao dva rekjata namaza u Poslanikovoj, s.a.v.s, džamiji i to činio nepravilno, pa ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s, vraćao da to čini nekoliko puta, a onda ga poučio: "Kada stupiš u namaz, izgovori tekbir, onda prouči iz Kur'ana ono što ti je lahko, pa se sagni na ruku' da se potpuno smiriš, tada se podigni da se na stajanju potpuno ispraviš, zatim se spusti na sedždu da se na sedždi smiriš i onda sjedi da se potpuno smiriš! Tako radi na svakom namazu!"
Imam Muslim u Sahihu navodi predaju Ebu Hurejre, r. a, koja, takođe, ide u prilog hanefijskom stavu. Naime, u tom hadisu spominje se samo učenje Kur'ana, bez konkretnog spominjanja učenja Fatihe. Allahov Poslanik, s.a.v.s, kaže: "Nema namaza bez učenja/kiraeta!" Čak je, po mišljenju Ahmeda, Asima i još nekih drugih pravnika, namaz punovažan i bez učenja Kur'ana u njemu. To potkrepljuju izjavom Alije b. Ebi Taliba, r. a, koju je dao jednom čovjeku, koji mu je priznao da je klanjao namaz i na namazu ništa iz Kur'ana nije proučio. Alija, r. a, ga je upitao: "Jesi li pravilno obavio ruku' i sedždu?" Odgovorio je: "Jesam!" Alija, r. a, mu je, tada, rekao: "Namaz ti je ispravan!"
Amin, nakon završetka učenja Fatihe, treba da izgovore i imam i oni koji klanjaju za njim, kao i oni koji sami klanjaju. Kod hanefija i malikija amin se izgovara u sebi, a kod šafija i hanbelija naglas, kod onih namaza u kojima imam uči naglas, a usebi, kod onih namaza u kojima imam ne uči naglas! Izgovaranje riječi amin temelji se na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji prenosi Ebu Hurejre, r. a, a koji glasi: "Kada imam izgovori: gajri-l-magdubi 'alejhim ve le-d-dallin, vi recite: amin! Onome čije se izgovaranje amin podudari sa izgovaranjem meleka biće mu oprošteni grijesi koje je počinio!" Pod opraštanjem grijeha misli se na male grijehe, a ne velike, jer je uvjet za praštanje velikih grijeha - pokajanje. Ebu Hanife i učenjaci Kufe smatraju da amin izgovara usebi i imam i oni koji za njim klanjaju. Oni se drže predaje Alkame b. Vaila, u kojoj se kaže da je njegov otac Vail, r. a, klanjao za Vjerovjesnikom, s.a.v.s, i kada je završio Fatihu izgovorio je tiho amin. U drugoj Vailovoj, r. a, predaji stoji: "Kada bi klanjali, Alija i Abdullah b. Mes'ud, ne bi naglas izgovarali E'uzu, Bismillu niti amin!" (...)
Izgovaranje amin se različito shvata kod islamskih učenjaka. Od imama Bejhekija, koji navodi predaju Ata'a u kojoj se kaže: "U ovoj džamiji sam zatekao 200 ashaba, koji su, kada bi imam završio Fatihu, tako glasno izgovarali amin da bi odzvanjalo", do imami Taberija koji, pak, tvrdi da je većina ashaba i tabi'ina amin izgovarala usebi. Ibrahim en-Neha'i kaže: "Četiri se stvari u namazu izgovaraju u sebi: Subhaneke, E'uza, Bismilla i amin!" U predaji Ibn Mes'uda, r. a, navodi se da imam petero uči u sebi i to: E'uzu, Bismillu, amin, Rabbena leke-l-hamd i et-tešehhud!
Po hanefijskoj pravnoj školi amin je bolje izgovarati usebi, budući da je to dova, a učenje dove usebi spada u sunnet! To je utemeljeno i na kur'anskom ajetu: Učite dove ponizno i usebi Gospodaru svome. Ne voli On one koji se previše glasno mole!
Značajno je, na kraju, spomenuti da su od Ebu Hanife, kako primjećuje El-Mubarekfuri, u pogledu izgovaranja riječi amin prenesena dva stava: prvi, koji je identičan stavu većine tj. da treba naglas izgovarati amin i, drugi, da se ova riječ izgovara usebi!
Postoje tri različita stava u vezi s učenjem onoga koji klanja za imamom: 1 - muktedija će proučiti Fatihu samo u namazima u kojima imam uči Kur'an usebi, 2 - muktedija neće nikako za imamom učiti, i 3 - preporučljivo je da muktedija uči i kada klanja za imamom.
Hanefije smatraju da muktedija neće učiti ništa od Kur'ana na kijamu, pa ni Fatihu! To temelje na predaji Džabira b. Abdullaha, Abdullaha b. Omera, Ebu Se'ida el-Hudrija, Ebu Hurejre, Abdullaha b. Abbasa i Enesa b. Malika, radijellahu anhum, u kojoj se kaže: Ko klanja za imamom, učenje imamovo je istovremeno i njegovo učenje! Slične izjave dalo je još oko 80 ashaba.
Hafiz Tahavi iznosi više predaja koje idu u prilog i prvog, i drugog i trećeg stava. Uz naprijed spomenutu predaju, koja ide u prilog hanefijskoj pravnoj školi, on navodi predaju Ali b. ebi Taliba, r. a, sa potpunim senedom, u kojoj se kaže: Ko uči iza imama, on ne postupa po urođenoj prirodi/fitretu.
Alkame prenosi da je Abdullah b. Mes'ud, r. a, rekao: Kamo sreće da su onom koji uči Kur'an za imamom usta napunjena zemljom! Abdullah b. Miksem kaže da je pitao Abdullaha b. Omera, Zejda b. Sabita i Džabira b. Abdullaha, radijellahu anhum, o tome da li treba učiti za imamom u namazu, pa su mu odgovorili: Ne učite ništa za imamom u namazu! (...)
Zanimljivo je da imam Ahmed, za hadis koji smo ranije citirali: Nema namaza onaj ko ne prouči Fatihu!, smatra da se to odnosi samo na onoga koji klanja pojedinačno, a ne za imamom! On kao dokaz za to uzima hadis Džabira b. Abdullaha, r. a, u kome se kaže: Ko klanjajući, makar na jednom rekatu ne prouči Fatihu, taj nema namaza, izuzev ako je klanjao za imamom! Međutim, i pored toga, kako zaključuje imam Tirmizi, imam Ahmed je izabrao učenje Fatihe, pa i kada osoba klanja za imamom!
Ebu Hanife, pak, smatra da za imamom ništa ne treba učiti, svejedno da li se radi o namazima u kojima se uči naglas, ili, pak, o namazima u kojima se uči usebi. To hanefijska pravna škola, pored hadisa koji su naprijed citirani, argumentira i na kur'anskom ajetu: A kada se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani!(El-E'araf, 204) Hanefije su kur'anske riječi: festemiu lehu - vi ga slušajte protumačili kao obavezu muktedije da sluša imamovo učenje u namazu kada ga on uči naglas, a kur'anske riječi ve ensitu - šutite kao zabranu učenja muktedije u namazima u kojima imam uči usebi!
Po hanefijskoj pravnoj školi vadžib je, nakon Fatihe, proučiti poglavlje iz Kur'ana, ili tri kratka ajeta, ili jedan duži ajet u farz-namazu na prva dva, a u vitr i sunnet-namazu na svakom rekatu. To se temelji na hadisu Ebu Katade, r. a, koji kaže: "Allahov Poslanik, s.a.v.s, je učio na prva dva rekata podne-namaza Fatihu i po jedno poglavlje iz Kur'ana, a na dva posljednja rekata učio je samo Fatihu!"
Ebu Se'id el-Hudri, r. a, kaže: "Naređeno nam je da proučimo Fatihu i ono što nam je lahko!" Dakle, nešto što znaju od poglavlja, izuzev Fatihe! Prenosi se da je Ibn Abbas, r. a, učio Fatihu i jedan ajet iz sure Bekare na svakom rekatu! Nakon završetka namaza, okrenuo se prema džematu i rekao im: "Allah Uzvišeni kaže: Učite ono što vam je lahko!" Nakon ove predaje imam Darekutni u Sunenu kaže: Ova predaja je argument onima koji smatraju da se ove riječi Uzvišenoga odnose na učenje nakon Fatihe.
Pregibanje u namazu / ruku'
Prilikom odlaska na ruku', prema hanefijskom mezhebu, izgovara se tekbir, na temelju predaja Abdullaha b. Mes'uda, Abdullaha b. Omera, Abdullaha b. Abbasa, Ebu Hurejre, Ebu Malika, Ebu Musaa, Imrana b. Husajna i Vaila b. Hudžra. Sve te predaje imaju sličan sadržaj, a u njima stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, pri svakom spuštanju i podizanju, ustajanju i sjedenju izgovarao tekbir. Tako su činili i Ebu Bekr i Omer!
Imam Buhari navodi predaju Imrana b. Husajna, r. a, koji je kazao da je klanjao za Alijom, r. a, u Basri i da ga je on podsjetio na namaz koji su klanjali sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Spomenuo je da je izgovarao tekbir kad god bi se dizao i spuštao.
Po hanefijskoj pravnoj školi ruku' se obavlja tako što se leđa izravnaju a ruke sa raširenim prstima obuhvate koljena i odvoje se od bokova. Takav način klanjanja hanefije zasnivaju na predajama Buharije, Muslima, Tirmizije, Ebu Davuda, Ahmeda, Hakima, Ibn Huzejme, Ibn Hibbana i dr.
U Ebu Humejdovoj predaji stoji: " Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s, činio ruku' stavljao bi ruke na koljena, kao da ih želi obuhvatiti i odvojio bi ih od bokova".
Na ruku'u će se, po hanefijskom mezhebu, proučiti tri puta: Subhane Rabbije-l-'azim!/Slava mome Velikom Gospodaru! To je minimum. Ako prouči više puta još je bolje. Međutim, kada imam predvodi džema'at, njemu je mekruh puno puta izgovarati ovu dovu zbog eventualnih potreba njegovog džema'ata, poput starijih osoba, bolesnih i sl. Ovo se temelji na hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u kojima se tvrdi da je na ruku'u učio tri puta Subhane Rabbije-l-'azim.
Tirmizi bilježi predaju Abdullaha b. Mes'uda, r. a, u kojoj se kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: " Kada neko od vas ode na ruku' i prouči tri puta: Subhane Rabbije-l-'azim!, to mu je potrebni minimum!" Imam Ebu Hanife preporučuje izgovaranje ovih riječi od 3-10 puta, a imami Ebu Jusuf i Muhammed po 7 puta.
Osoba će, dižući se sa ruku'a, izgovoriti: Semi'allahu li men hamideh! / Allah čuje onoga koji Mu zahvaljuje!, a zatim: Rabbena leke-l-hamd! / Gospodaru naš, neka Ti je hvala! Ako se klanja u džema'atu, onda će imam izgovoriti ovo prvo, a muktedija ovo drugo! Ovaj stav hanefije temelje na predaji koju bilježi imam Buhari u Sahihu, od Ebu Hurejre, r. a, u kojoj Poslanik, s.a.v.s, kaže: " Kada imam izgovori: Semi'allahu li men hamideh!, vi recite: Allahumme Rabbena leke-l-hamd!, jer onaj čije se izgovaranje ovih riječi podudari sa izgovorom meleka, biće mu oprošteni ranije počinjeni grijesi".
Leđa na ruku'u treba da budu u ravnom položaju, izravnana sa glavom, koju ne treba ni dizati niti spuštati. Ebu Mes'ud el-Ensari, r. a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: " Nije punovažan namaz u kome osoba ne izravna leđa na ruku'u i sedždi!" Sličnu predaju bilježe i Ahmed i Ibn ebi Šejbe. Ebu Berze, r. a, u jednoj predaji kaže: " Tako je klanjao Allahov Poslanik, s.a.v.s, da, kada bi nasuli vode na njegova leđa, zadržala bi se!" Ahmed u Musnedu i Ebu Davud u Kitabu-l-merasilu prenose sličnu predaju Ali b. ebi Taliba, r. a, u kojoj se kaže: " Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s, činio ruku', leđa su mu bila u takvoj ravni da kada bi bila stavljena čaša sa vodom - ne bi se prosula!"
Obligatna je dužnost/farz umirivanje na ruku'u, bar koliko se može jedanput izgovoriti: Subhane Rabbije-l-'azim! Takođe se to odnosi i na momenat vraćanja sa ruku'a. To je stav Ebu Jusufa, Malika, Šafije i Ahmeda. Ebu Hanife i još neki pravnici to smatraju sunnetom! Ovaj hanefijski stav, temelji se na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji je rekao da su najgori ljudi oni koji kradu od svog namaza. Na pitanje ashaba: " Kako se može krasti od svog namaza?! On je odogovorio: Kada se ruku' i sedžda ne upotpune!"
Imam Buhari navodi predaju Ebu Hurejre, r. a, u kojoj se kaže da je jedan beduin klanjao i da ga je Poslanik, s.a.v.s, tri puta vraćao da klanja, jer se nije smirivao na namazu, da bi mu na kraju rekao: " Kada stupiš u namaz, izgovori tekbir, zatim prouči iz Kur'ana ono što ti je lahko, učini ruku' tako da se potpuno umiriš, potom se podigni tako da se potpuno ispraviš, spusti se na sedždu tako da se na njoj potpuno smiriš, onda se ispravi na sjedenje tako da se na njemu potpuno umiriš, zatim se spusti na sedždu da se na njoj dobro umiriš i tako radi tokom cijelog namaza!"
Sedžda
Kada se spušta na sedždu, po hanefijskoj pravnoj školi, prvo se spuštaju koljena, pa onda ruke, a u vraćanju sa sedžde to se čini obrnuto. To se temelji na hadisu Vaila b. Hudžra, r. a, koji je rekao: " Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je, kada bi išao na sedždu, spuštao svoja koljena prije ruku, a kada bi se vraćao sa sedžde, dizao je ruke prije koljena!"
Na temelju tog hadisa, pored Ebu Hanife, većina islamskih učenjaka, među kojima Omer b. el-Hattab, Ibrahim en-Neha'i, Muslim b. Jesar, Sufjan es-Sevri, Ahmed b. Hanbel, Ishak b. Rahevejh i dr., stoje na stanovištu da pri odlasku na sedždu, treba na tlo prvo spustiti koljena, pa onda ruke, a pri vraćanju sa sedžde obrnuto, prvo podizati ruke, pa onda koljena. Predaje o Poslanikovom, s.a.v.s, spuštanju ruku pa tek onda koljena, vjerovatno se odnose na period kada je on ostario i oslabio.
Stav hanefijske pravne škole je da treba lice na sedždi stavljati između ruku, odnosno dlanova, tako što će ruke stajati naspram ušiju! Imam Tirmizi u Sunenu bilježi predaju Ebu Ishaka u kojoj on kaže: " Pitao sam El-Bera' b. Aziba: Gdje je Allahov Poslanik, s.a.v.s, stavljao lice kada bi sedždu činio? Odgovorio mi je: Između svojih ruku/dlanova."
Dakle, gdje staviti dlanove na sedždi: naspram ušiju, kako tvrde jedni, ili, pak, naspram ramena, kako smatraju drugi?! Na to pitanje odgovara hafiz Tahavi i zaključuje da je to pitanje identično sa pitanjem dizanja ruku u namazu. Naime, oni koji smatraju da kod početnog tekbira treba dići ruku naspram ušiju, oni to isto smatraju i na sedždi, dok učenjaci koji drže da kod početnog tekbira treba dići ruke naspram ramena, smatraju da ih i na sedždi naspram ramena treba stavljati! Hanefije ovu tvrdnju temelje na hadisu Vaila b. Hudžra, r. a, u kojoj se kaže: " Vjerovjesnik, s.a.v.s, bi, kada bi činio sedždu, stavljao svoje ruke/dlanove naspram ušiju."
Čelo i nos treba da dodiruju tlo prilikom spuštanja na sedždu. To se temelji na hadisu Ebu Humejda es-Sa'idija, r. a, koji kaže: " Kada bi Vjerovjesnik, s.a.v.s, činio sedždu, on bi na tlo spustio svoj nos i čelo!"
Prilikom samog čina sedžde muškarac će rastaviti stomak od stegana a nadlaktice ruku odvojit će od tijela i odignuti ih od zemlje, dok žene to neće činiti! To se temelji na predaji Abdullaha b. Malika b. Buhajne, u kojoj se kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rastavljao ruke od tijela prilikom klanjanja toliko da bi mu se ukazala bjelina njegovih pazuha! U Muslimovoj predaji, od Mejmune, r. a, stoji: " Tako je Vjerovjesnik, s.a.v.s, činio sedždu da ako bi životinja htjela proći između njegovih ruku, prošla bi." (...)
Kao argument da ženska osoba treba spustiti ruke i priljubiti stomak uz svoja stegna, radi skrivanja dijelova tijela koji bi mogli biti izazovni, hanefije navode predaju Jezida b. ebi Habiba, u kojoj se kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, naišao pored dvije žene koje su klanjale i naredio im da priljube svoje tijelo uz zemlju, naglasivši da žena u ovom položaju nije kao muškarac. Ali b. ebi Talib, r. a, upozorava u jednoj predaji: " Kada žena čini sedždu neka se pripazi/neka se osloni na kuk i neka priljubi svoja stegna uz svoje tijelo."
Prste i ruku i nogu, osoba koja čini sedždu, okrenuti će prema Kibli! Ovo je utemeljeno na sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s. U predaji El-Bera b. Aziba, r. a, kaže se: " Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s, činio sedždu, stavio bi dlanove i prste na zemlju i okrenuo ih prema Kibli!" (...) Buharija u Sahihu navodi hadis Vjerovjesnika, s.a.v.s, od Ebu Humejda es-Sa'idija, r. a, u kojoj se kaže da će osoba na sedždi vrhove nožnih prsta okrenuti prema Kibli.
Na sedždi se tri puta izgovara: Subhane Rabbije-l-e'ala/Neka je slavljen moj Uzvišeni Gospodar! To je minimum. Preporučljivo je i više od toga kada čovjek klanja sam, ali ako je imam, onda radi eventualne potrebe džema'ata, ne preporučuje se da više od tri puta to izgovara. Ovaj stav se temelji na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji od njega prenosi Abdullah b. Mes'ud, r.a: " Kada neko od vas čini sedždu, neka tri puta rekne: Subhane Rabbije-l-e'ala, a to je neophodni minimum i time je upotpunjena njegova sedžda".
Prema hanefijskom mezhebu, osoba će se, poslije prve sedžde, podignuti uz izgovaranje tekbira, staviti ruke na svoja stegna, sjesti malo i, uz tekbir, vratiće se na drugu sedždu, koju će obaviti kao i prvu.
Ova pauza između dvije sedžde, koju zastupa hanefijska pravna škola, utemeljena je na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Naime, u hadisu koji smo ranije citirali a koji tretira namaz onog čovjeka koji je pogrešno klanjao i kojeg je Poslanik, s.a.v.s, vraćao više puta da obnovi namaz, kaže se: " ...i učini sedždu, tako da se na njoj potpuno smiriš, onda se ispravi i sjedi, tako da se na sjedenju potpuno umiriš, zatim ponovo učini sedždu i na njoj se dobro smiri."
Sjedenje u namazu/et-tešehhud
Osoba će nakon drugog rekata kod trorekatnih i četverorekatnih farz-namaza, kod četverorekatnih sunnet-namaza, kao i kod vitr-namaza sjesti na prvo sjedenje, a po završetku namaza na posljednje sjedenje.
Ebu Hanife smatra da će se i na prvom i na posljednjem sjedenju sjesti tako što će se ispružiti stopalo lijeve noge i sjesti na njega a podbočiti stopalo desne noge podavivši prste, okrenuvši ih prema Kibli, dok će desnu ruku staviti na desno koljeno a lijevu na lijevo koljeno. Imam Bunari bilježi predaju Ebu Humejda es-Sa'idija, r. a, koji kaže: " Allahov Poslanik, s.a.v.s, je sjedao nakon dva rekata na lijevu nogu, dok bi desnu uspravljao." U Tirmizijinoj predaji, koju ocjenjuje kao hasen-sahih od istog ashaba se prenosi predaja, u kojoj on ističe: " Ja najbolje među vama poznajem namaz Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Allahov Poslanik, s.a.v.s, bi sjeo - radi tešehhuda - tako što bi ispružio lijevu nogu, a desnu uspravio podavivši prste prema Kibli. Stavio bi desni dlan na desno a lijevi na lijevo koljeno." (...)
Većina drugih imama slaže se s tim hanefijskim stavom, s razlikom što smatraju da na posljednjem sjedenju, uz izbacivanje lijeve noge i uspravljanja stopala desne noge, kako zagovaraju hanefije, oni traže i sjedanje na tlo, a ne na lijevu nogu, kako zagovaraju hanefije.
Što se tiče teksta Et-Tehijjatu koji se uči na sjedenju/et-tešehhudu prenosi se više vjerodostojnih predaja od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Tako npr. El-Ajni, poznati komentator Buharijinog Sahiha, navodi čak trinaest varijanti poznatog teksta Et-Tehijjatu koji se uči na sjedenju u namazu. Šejh Muhammed Nasiruddin el-Albani navodi pet vjerodostojnih verzija ovog učenja koje su u raznim hadiskim zbirkama zabilježene od Poslanika, s.a.v.s, posredstvom čuvenih ashaba: Abdullaha b. Mes'uda, Abdullaha b. Abbasa, Abdullaha b. Omera, Omera b. el-Hattaba i Ebu Musa'a el- Eš arija.
Međutim, najvjerodostojniji tekst koji se uči na tešehhudu, prema ocjeni Tirmizije, Hattabija, Ibn Abdulberra i Ibn Munzira, je predaja Abdullaha b. Mes'uda, r.a., Imam Tirmizi kaže da je po njemu postupala većina učenjaka iz generacije ashaba i tabi'ina, a to je mišljenje i Sufjana es-Sevrija, Abdullaha b. Mubareka, Ahmeda b. Hanbela i Ishaka b. Rahevejha.
Treba napomenuti da je Ebu Hanife izabrao upravo najvjerodostojniju verziju teksta, koju mi nazivamo Et-Tehijjatu, a koja se temelji na hadisu Abdullaha b. Mes'uda, r. a, koji glasi: " Allahov Poslanik, s.a.v.s, nas je poučio da na sjedenju, nakon drugog rekata, proučimo: Et-Tehijjatu lillahi ve-s-salavatu ve-t-tajjibatu, es-selamu 'alejke ejjuhe-n-nebijju ve rahmetullahi ve berekatuhu, es-selamu 'alejna ve 'ala ribadillahi-s-salihin, ešhedu en la ilahe illellah, ve ešhedu enne Muhammeden 'abduhu ve resuluhu / Neka je sva počast, svi ibadeti i sva hvala Allahu, a najljepši blagoslov, milost i berićet na tebe, Vjerovjesniče. Neka je mir sa nama i sa svim Allahovim dobrim robovima. Svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik."
Ako se analiziraju tekstovi u drugim predajama dolazi se do zaključka da tu postoje samo male i neznatne razlike. Međutim, postoji različito shvatanje prilikom izgovaranja selama na Poslanika, s.a.v.s, na tešehhudu. Neki smatraju da se, nakon smrti Poslanika, s.a.v.s, a za to navode i određene predaje, ne može više izgovarati: Es-selamu 'alejke ejjuhen-n-nebijju / Neka je najljepši blagoslov na Tebe, Vjerovjesniče!, već: Es-Selamu 'ale-n-nebijji / Neka je najljepši blagoslov na Vjerovjesnika. Po njima, to se prakticiralo samo za života Vjerovjesnika, s.a.v.s.
Međutim, učenjaci hanefijske pravne škole takav pristup odbijaju, navodeći u prilog svog stava nekoliko argumenata:
Svi učenjaci ehli-s-selefa jednoglasni su u mišljenju da je sunnet, prilikom izgovaranja šehadeta za vrijeme sjedenja na namazu, podići kažiprst desne ruke svjedočeći, i na taj način, da je Allah Jedan! Razilaze se samo u formi i načinu podizanja prsta.
Ebu Hanife smatra da kažiprst treba podići pri izgovoru La ilahe a spustiti ga kod izgovora illellah. Naš Muhammed Seid Serdarević to opisuje ovako: " Kad se htjedne izgovoriti Ešhedu en la ilahe illellah!, podavićemo mali, prstenjak i srednji prst, i vrh palca popriječenog ispod kažiprsta postaviti na stranu srednjeg zglavka a srednji prst i palac staviti u kolut da im se vrhovi dodiruju, pa kad reknemo en la ilahe dignut ćemo kažiprst, a kad reknemo illellah spustit ćemo ga."
Značajno je napomenuti da učenjaci hanefijske pravne škole ne dozovoljavaju kretnju kažiprstom kada se izgovara šehadet kojim se potvrđuje tevhid, kao što je pravilo nekih drugih pravnih škola. Hanefijski mezheb taj stav temelji na predaji Abdullaha b. ez-Zubejra, r. a, u kojoj se kaže: " Vjerovjesnik, s.a.v.s, je na tešehhudu podizao prst i nije ga micao!" Pokretanje i micanje prstom, čime se simbolično odagnava šejtan od klanjača, prihvatile su neke pravne škole. Međutim, imam Tahavi smatra da je podizanje prsta, bez njegovog pokretanja i micanja, sunnet a da je pokretanje i micanje prstom jedan vid igranja, pa se, po hanefijskoj pravnoj školi, takav čin u namazu smatra mekruhom, izuzev ako se, bez namjere, pokrene prst jedanput ili dvaput!
Predaju koju navode zagovornici micanja prstom, a koja glasi: Pokretanje prstima je zastrašivanje šejtana, Ibn Hadžer ocjenjuje slabom predajom, na koju se ne može osloniti. Imam Nevevi citiranu predaju Abdullaha b. ez-Zubejra, r. a, koju hanefije uzimaju kao argument, ocjenjuje vjerodostojnom, dok predaju Vaila b. Hudžra, r. a, koju uzimaju oni koji zagovaraju pokretanje i micanje prstom, ne smatra jakom.
Et-Tehanevi, veliki muhaddis, napominje da, kada se preferira jedna predaja nad drugom, onda se daje prevaga autentičnijoj, što je, u ovom slučaju, predaja koju su prihvatile hanefije. On dalje potcrtava da se u predaji Ibn ez-Zubejra, r. a, navodi da je Poslanik, s.a.v.s, to činio što upućuje na stalnost i kontinuitet, dok se u Vailovoj, r. a, predaji, koju su drugi uzeli kao podlogu za svoj stav, vidi da je Poslanik, s.a.v.s, samo jednom učinio u jednom namazu što ne upućuje na stalnost i kontinuitet, pa je, otuda, stav hanefijske pravne škole, prema njemu, kudikamo jači i utemeljeniji!!!
Nakon učenja Et-Tehijjatu sunnet je na posljednjem sjedenju u namazu proučiti salavate. Od Allahovog poslanika, s.a.v.s, prenesene su brojne verzije salavata koje se uče na tešehhudu. Šejh El-Albani navodi sedam vjerodostojnih verzija salavata koje je Vjerovjesnik, s.a.v.s, preporučio svojim sljedbenicima da ih uči.
Hanefijska pravna škola izabrala je salavat tzv. ibrahimijja, koji se spominje u predaji Ka'ba b. Udžreta, r. a, u kojoj on kaže: " Pitali smo Allahovog poslanika, s.a.v.s: Allahov poslaniče, znamo kako selam upućivati na tebe, ali kako salavat donositi?! Odgovorio je: Allahumme salli 'ala Muhammedin ve 'ala ali Muhammed, kema sallejte 'ala Ibrahime ve 'ala ali Ibrahim, inneke Hamidun Medžid. Allahumme barik 'ala Muhammedin ve 'ala ali Muhammed, kema barekte 'ala Ibrahime ve 'ala ali Ibrahim, inneke Hamidun Medžid.
Sunnet je, iza salavata, na posljednjem sjedenju u namazu, proučiti neku dovu koja ne asocira na govor ljudi, kao npr., dovu kur'anskog porijekla: Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovom i na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u vatri. Ili: Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim i svim vjernicima - na Dan kad se bude polagao račun' ili: Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje, ili dovu hadiskog porijekla, kao npr: Allahumme inni zalemtu nefsi zulmen kesiren ve la jagfiru-z-zunube illa Ente, fagfirli magfireten min 'indike verhamni, inneke Ente-l-Gafuru-r-Rahim./Allahu, učinio sam sebi puno nasilja. Grijehe možeš oprostiti samo Ti. Pa oprosti mi i smiluj mi se. Ti si, uistinu, Onaj koji oprašta i koji je milostiv, ili druge slične dove, makar i ne bile kur'ansko-sunnetskog porijekla, ali pod uvjetom da ne podsjećaju na govor ljudi. Npr: Allahumme zevvidžni fulana!/Allahu, daj mi da se oženim tom i tom.
Ovakav stav učenjaci hanefijskog mezheba zauzeli su na temelju hadisa Abdullaha b. Mes'uda, r. a, u kome se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, nakon objašnjenja kako učiti Et- Tehijjatu na tešehhudu, rekao: " Potom će odabrati dovu koja mu se sviđa i učiti je." U predaji koju bilježe u svojim hadiskim zbirkama Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed, Ibn Huzejme i Hakim, Poslanik, s.a.v.s, kaže da na tešehhudu, pored slave i hvale na Allaha i donošenja salavata na Vjerovjesnika, s.a.v.s: " Neka svako od vas moli šta hoće!"
Nakon završetka dove, predaje se selam, prvo na desnu a onda na lijevu stranu, izgovarajući: Es-Selamu 'alejkum ve rahmetullah. Ako se klanja u džema'atu, imam će u mislima selam predati onima koje predvodi u namazu, kao i nevidljivim melekima i duhovnim bićima. Onaj, pak, koji klanja za imamom, treba da pri predavanju selama misli na imama i one koji klanjaju sa njim, dok će onaj koji klanja sam misliti na meleke.
Predavanje selama na desnu i lijevu stranu riječima: Es-Selamu 'alejkum ve rahmetullah, prenijelo je od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako tvrdi Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje, petnaest ashaba. Na tome se temelji hanefijski stav kada je u pitanju predavanje selama i ono što se izgovara tom prilikom! (...)
Hanefije smatraju bid'atom dodavanje riječi: ve berekatuhu na prethodno spomenute riječi, kako čine neki pripadnici drugih pravnih škola! O tome i imam Nevevi kaže: " Sunnetom nije potvrđen dodatak ve berekatuhu, iako je došao putem da'if-hadisa, na što ukazuju neki učenjaci, međutim, to je bid'at, obzirom da nema vjerodostojne predaje. Naprotiv, vjerodostojna predaja ukazuje na obavezno izostavljanje ovog dodatka: ve berekatuhu!" Ibnu-s-Salah, veliki muhaddis i poznati hafiz hadisa, takođe, tvrdi da tog dodatka uopće nema u hadiskim knjigama. (...)
U predaji Ebu Davuda, Ahmeda, Hakima i Bezzara od Semure b. Džunduba, r. a, kaže se: " Naredio nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s, da selam nazivamo našim imamima i jedni drugima, a u drugoj predaji: da mislimo jedni na druge."
Dr. Šefik Kurdić, Ebu Hanife i namaz u hanefijskom mezhebu, Islamska pedagoška akademija Zenica, Zenica, 2001, str. 135-191.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba