"/> "/>
Islamski filozofi su se divili radu grčkih filozofa Aristotela i Platona, pisali su komentare na njihova djela, i dali vlastiti doprinos filozofiji. El-Kindī (deveto stoljeće), koji je bio jedan od ranih islamskih filozofa, bio je poznat kao "arapski filozof ".
On je objasnio da filozofija nije u sukobu s religijom i da ona može doprinijeti boljem razumijevanju religije (islama). El-Fārābī, islamski filozof iz Andaluzije (deseto stoljeće) je zasnivao svoje rasprave na apstraktnom znanju i osnovao neoplatonsku školu u islamskoj filozofiji. Napisao je knjigu o modelu grada sličnu Platonovoj "Državi", ali zasnovanu u okviru islama. Također je olakšao proučavanje logike dijeleći je na dvije kategorije: tehajjul (ideja) i subūt (dokaz). Islamski filozof i teolog iz jedanaestog stoljeća, El-Gazālī, je bio dekan univeziteta Nizamijja u Bagdadu.
Ukazao je na nesposobnost razuma da shvati Apsolut, Beskonačnost i objašnjavao povezanost beskonačnog vremena i prostora. Uspio je stvoriti ravnotežu između religije i razuma posmatrajući ih kao sferu neograničenog (religija) i sferu ograničenog (razum). Ibn Rušd, islamski filozof iz dvanaestog stoljeća smatra se najvećim racionalistom svog doba. Bio je veliki zagovornik harmonije između filozofije i religije, govoreći: "Niti čovjek u potpunosti kontrolira svoju sudbinu, niti mu je ona u potpunosti predodređena." Također je propagirao ideju da filozofija nije u suprotnosti s islamom i podržavao racionalizam citatima iz Kur'ana.
Ibn Rušdova filozofija je utjecala na Tomu Akvinskog, kršćanskog filozofa iz trinaestog stoljeća, za kog se smatra da je stvorio najveći katolički sistem mišljenja. On je objedinio filozofiju Aristotela i teorije sv. Augustina sa filozofijom El-Gazālīja i Ibn Rušda. U svom slavnom djelu Summa Theologica ugleda se na El Gazālījevu knjigu Ihjā' ‘ulūmi-d-dīn (Oživljavanje vjerskih nauka) i gradi razumijevanje odnosa filozofije i vjere. Njegovo shvatanje harmonije između religije i prirodnih nauka zasniva se na kulturi islamske Španije i filozofskim spisima Ibn Rušda. Ibn el-‘Arebī, još jedan islamski mislilac iz Španije (trinaesto stoljeće) je u islamsku teologiju ugradio mističke doktrine i dao eksplicitnu teorijsku formulaciju. Njegov rad Fususu-l-hikem se u sufizmu smatra remek-djelom mističke misli. Drugi slavni islamski filozof iz trinaestog stoljeća, Rūmī, je dobro poznat na Zapadu. Njegova poznata knjiga Mesnevija daje rješenja mnogih metafizičkih, religijskih, etičkih i mističkih problema. On je objasnio mnoge skrivene aspekte sufizma i njihovu povezanost sa životom na ovom svijetu.
Autor: M. Basheer Ahmed
Bivši profesor psihijatrije, Univerzitet u Dalasu, Teksas
Iz članka: Doprinos muslimanskih ljekara i drugih učenjaka u periodu od 700. do 1600. god.n.e. u knjizi: Muslimanski doprinos svjetskoj civilizaciji
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba