Muslimani i psihoterapija

Mentalno zdravlje je tema česta u javnom prostoru. Ljudi nikada ranije nisu toliko glasno i otvoreno govorili o svojim problemima; nikada prije nije bilo ovoliko tekstova i videomaterijala vezanih za čitavu plejadu mentalnih oboljenja i njihove tretmane. Skupa sa pričom o mentalnom zdravlju dolazi i priča o stigmi.

Često slušamo o toj stigmi koja je, navodno, uzrok svih problema i činjenice da stope rasta psihičkih oboljenja ne jenjavaju. Šta je zapravo ona? U kršćanskoj teologiji stigme su predstavljale rane na tijelu Isusa Krista, a tek kasnije je ta riječ postala povezana s osjećanjem srama i  degradacije. Ovo značenje je vjerovatno preuzeto iz tradicije starih Grka koji su stigmom nazivali znak načinjen na tijelu (opekotinu ili posjekotinu) kojim su se označavale moralno loše osobe poput robova, izdajnika i kriminalaca. Stigma, u principu, označava negativne stavove spram osobe samo zato što ima određenu psihičku bolest. Ovaj fenomen uključuje i samostigmatizaciju. Prema riječima raznih stručnjaka to je glavni razlog zašto se ljudi libe otići psihoterapeutu ili psihijatru. Suludo bi bilo reći da stigma ne postoji budući da društva još uvijek imaju jake negativne i netačne stavove prema teškim psihičkim oboljenjima poput shizofrenije ili neurorazvojnim poremećajima poput autizma. Međutim, okrivljavati isključivo strah od toga šta će drugi reći za netraženje psihološke pomoći odveć je pojednostavljen pogled na svijet.

Problemi moderne psihoterapije

Pored očigledne prepreke koju predstavlja cijena jedne psihoterapijske sesije (od 40 od 100 KM), treba se zapitati na kakvim temeljima stoji moderna psihoterapija? Historija psihologije i terapije prozašle iz nje priča je o bijelom sekularnom muškarcu sa judeo-kršćanskom pozadinom. Od Wilhema Wundta, osnivača prvog psihološkog laboratorija, do Alberta Ellisa, velikana kognitivno-bihevioralne terapije, psihologija je oblikovana i modelirana po kalupu kulture koja predstavlja samo mali dio naslijeđa čitavog svijeta, ali se neselaktivno primjenjuje na sve. Ovakvim osakaćivanjem bogatog ljudskog iskustva koje je produkt onoga što je unutar čovjeka i svega s čim ljudsko biće dolazi u interakciju negiraju se svjetovi koji postoje izvan uskih okvira umjetno stvorenih psiholoških teorija. Jedna od najvećih manjkavosti moderne psihologije jeste zanemarivanje kulturalne i religijske pozadine klijenta. Psihoterapeuti u našoj zemlji uče modele i tehnike uvezene iz onoga što Joseph Heinrich naziva WEIRD kulturama – zapadnim, edukovanim, industrijskim, bogatim i demokratskim. Stoga ono što mnogi nazivaju stigmom može jednostavno biti otpor prema iskustvu koje nije sukladno osjećaju jastva kod ljudi iz različitih kultura. Dok mnoge tehnike, metode i pristupi u modernoj sekularnoj psihoterapiji imaju smisla i nude korisne alate za učinkovit rad s klijentima, teorijska osnova na kojoj počivaju nije nužno usklađena s islamskom paradigmom. Problem se javlja kada terapeut nehotice usmjerava klijenta da gleda na svijet i sebe na način na koji nije definiran u islamskoj tradiciji. Čak i kada se ljudi odvaže na psihoterapiju, često nailaze na stučnjake koji ne znaju mnogo o islamu niti religiju smatraju bitnom za terapijski proces.

Islam i psihoterapija

Dobro je poznata činjenica da postoji pozitivna veza između religije i zdravlja te da psihosocijalni faktori igraju važnu ulogu u blagostanju i bolesti klijenata. Nekoliko studija je potvrdilo da neke ljude borba za razumevanje traumatskog događaja koji ih je pogodio može dovesti do duhovog traganja čiji je rezultat jačanje religioznosti pojedinca, otvarajući vrata višim stepenima samootkrića i pronalasku smisla. Druge studije sugeriraju da vjerska uvjerenja i običaji mogu djelovati ublažavajuće na stresna životna iskustava te da služe kao učinkovit mehanizam za suočavanje sa stresnim situacijama i povećanje otpornosti u suočavanju. Međutim, u većini modernih psihoterapijskih pravaca religijska uvjerenja se zanemaruju. Ono što se često previđa jeste da je islam kao i svaka druga religija – svjetonazor. On je poput filtera kroz kojeg ljudi gledaju sebe i na svijet oko sebe. Ovo se odnosi i na fizičke i na socijalne aspekte stvarnosti. Primjerice, kada gleda određenu prirodnu pojavu vjernik će u njoj vidjeti moć i ljepotu Božijeg stvaranja, dok će se neko drugi, ko nije religiozan, fokusirati na oblik, formu, boju ili drugi pojavni aspekt. Tako i svoja unutarnja stanja musliman posmatra kroz prizmu religije. Malik Badri, pionir u procesu islamizacije psihologije, godinama je radio sa muslimanima Istoka i Zapada. U svom članku Savjetovanje i psihoterapija iz islamske perspektive – da li su savjetovanje i psihoterapija jedna ili dvije oblasti? (2002) on piše o vlastitom kliničkom iskustvu s muslimanima:

Došao sam do čvrstog uvjerenja da se najveći dio krivnje koju pacijenti muslimani osjećaju odnosi na vezu sa Allahom, dž. š. Veći dio njih počinio je, ili misli da je počinio, neke ozbiljne grijehe koji prouzrokuju ogromnu krivnju i grižnju savjesti popraćenu brigom i strahom od Božije kazne na Ovom i Budućem svijetu. (str. 93)

Psihijatar ili psihoterapeut koji nije dovoljno upoznat s islamskim vjerovanjem, pogledom na svijet, konceptom Boga i eshatologijom ili ih ne smatra dovoljno bitnim, može klijenta pokušati ugurati u uske okvire psihoterapijskog pravca za koji su se odlučili školovati. Posljedice ovakvog pristupa su mnogobrojne, a neke su: karakteriziranje klijenta kao nezrelog, posmatranje klijenta kroz teorijske koncepte, kategorije i terminologiju, propisivanje antidepresiva ili antipsihotika što u njemu može izazvati dalje negativne emocije koje mogu rezultirati povlačenjem i gubljenjem klijenata. Posebno su problematična uvjerenja koja se mogu pojaviti kod klijenata nakon ovakvih iskustava, a to je da su izgubljeni slučajevi kojima niko ne može pomoći. U psihoterapiji, klijenti s terapeutom razgovaraju o mnogim stvarima koje imaju dodirne tačke sa religijom. Tako su teme smisla, sudbine, nepromjenjivosti onoga što se desilo te gubitka istodobno i psihoterapijske i religijske. Gledati klijenta samo kroz nesvjesne nagone ili negativne misli, a ne kao cjelovit sistem u kojem se dešavaju svakodnevna kretanja i interakcije njegovih različitih aspekata, izrazito je krut i konzervativan stav.

Imami i psihoterapija

S obzirom da su ljudi svjesni da nekada moderne metode nisu saglasne s njihovim vjerovanjima, okreću se imamima i drugim islamskim učenjacima u nadi da će im oni pomoći. Prema riječima samih imama koje sam kontaktirala spremajući ovaj tekst, najčešće im ljudi dolaze sa bračnim i porodičnim problemima, pa i psihičkim i duhovnim. Prisiljeni da preuzmu ulogu psihoterapeuta i savjetovatelja nekada nisu ni spremni iznijeti je. S druge strane, problematično je i duboko uvriježeno vjerovanje nekih ljudi da im hodža može pomoći zapisom, hamajlijom ili drugim sumnjivim i problematičnim metodama. Stoga je važno psihoterapiju integrisati u muslimanske zajednice kroz dodatnu edukaciju i obrazovanje imama ili kroz uvođenje islamski orijentiranih psihoterapeuta u zajednice. Ironično je kako je nauka o duši zanijekala postojanje duše. Svjedočimo uspjesima mnogih lajfkoučeva, motivatora, gurua i iscjelitelja među kojima su i klasični prevaranti ali i oni koji na neetičan način “pomažu” svojim klijentima. Stoga nikada nije bilo važnije na etičan način spojiti nasilno podijeljenu religiju i psihologiju. Uvođenje duhovnog i religijskog elementa u samu psihoterapiju predstavlja razbijanje posljednjih bedema nijekanja prave čovjekove prirode.

Piše: Amina Duraković

Keywords & Tags

Contact Us