Muhamed Emin-ef. Dizdar se ubraja u red najpoznatijih ličnosti vjerskog i obrazovnog diskursa muslimana prve polovine XX stoljeća u Bosni i Hercegovini.
Muhamed-ef. Dizdar[1] je rođen u Mostaru 1882. godine, u ulemanskoj porodici, koja će usmjeriti njegov profesionalni put i ukazati na pravac djelovanja u vjerskom, obrazovnom, kulturnom te historijskom procesu razvijanja i uzleta muslimanskog društva. Njegov otac, Ahmed-ef. Dizdar, je bio muderris Roznamedži Ibrahim-efendijine medrese i honorarno predavao arapski jezik na Šerijatsko-sudačkoj školi, a 1893. bio je i član Ulema medžlisa.
Muhamed-ef. Dizdar je poslije mekteba završio Ruždiju, a zatim Gazi Husrev-begovu, Kuršumlija medresu u Sarajevu.
U Šerijatsku sudačku školu upisao se 1897., završio je u Sarajevu (1902). Započeo šerijatsku praksu kao kao šerijatski vježbenik – pripravnik, prvo u Sarajevu, zatim u Mostaru. U Mostaru je 1913. bio prefekt islamskog konvikta.
Za profesora arapskog jezika u Velikoj gimnaziji u Mostaru, imenovan je 1907. godine. Njegove namjere da se bavi edukacijom, odnosno nastavničkim pozivom, zahtijevale su dalje obrazovanje. Smatrao je da mu više odgovara posao nastavnika, profesora, nego posao u sudu. Donesena odluka zahtijevala je da uloži dodatni napor i položi profesorski ispit iz arapskog jezika. Dizdar je profesorski ispit polagao u Beču pred orijentalistom Davidom Heinrichom von Mullerom[1] (1846–1912) i Vatroslavom Jagićem (1838–1923), hrvatskim lingvistom i poznatim slavistom iz druge polovine 19. stoljeća. Pošto je ovladao njemačkim jezikom, obilno je koristio literaturu napisanu na njemačkom, a njegova biblioteka imala je veliki broj stručnih i naučnih knjiga pisanih na više jezika.
Zahvaljujući uspješno položenom ispitu, Dizdar ispunjava uslov i postaje profesor arapskog jezika u srednjim školama i službuje u Gimnaziji u Mostaru do 1914. godine.
Na toj poziciji ga je zateklo novo visoko imenovanje, kada mu je povjerena uprava Šerijatske sudačke škole što ga dovodi u Sarajevo.[2] Dizdar je na tu funkciju došao nakon Osmana Nurija Hadžića (1912-1914), što je bilo veliko priznanje za tada mladog profesora. On će u narednom periodu (1914-1924) zauzeti mjesto svojih uvaženih prethodnika.
U teškim ratnim i poratnim vremenima, u doba i iza Prvog svjetskog rata, Dizdar je honorarno obavljao dužnost direktora nove Šerijatske gimnazije (osnovana 1918-1919). Tu je pokazao smisao za dobro upravljanje, istaknuo se organizacionim sposobnostima u radu i održao ugled ove institucije.
Na položaju direktora ostaje do novembra 1924. kada je otišao u penziju. Kratko je radio u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a nakon toga biva postavljen za drugog muderrisa i upravitelja Gazi Husrev-begove medrese. (1.11.1924)
Sve naprijed izneseno prethodilo je velikom poduhvatu reorganiziranja Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, 1925. godine. Pošto se Vakufsko-mearifski sabor složio s novim pravilnikom ove medrese, predviđeno je da se pored vjerskih uvedu i svjetovni predmeti. Pravilnik je predviđao tri tečaja, pripravni, srednji i viši (alijja), u trajanju od po četiri godine. Vjerski predmeti i arapski već su bili određeni vakufnamom, tako da je ovo bila bazična promjena u načinu održavanja nastave i uvođenju novih, svjetovnih predmeta, počev od jezika, preko matematike, fizike, hemije, historije, geografije, higijene, do crtanja i krasnopisa. Ovim načinom je program medrese izbalansiran s programima državnih srednjih škola. Kasnije su uvedena još dva jezika, njemački i, od trećeg razreda, turski jezik. Zahtjevno reorganiziranje Medrese, nije samo tražilo promjene u programu i predmetima, već i adaptaciju prostora, zgrade u kojoj je do tada bio Gazi Husrev-begov mekteb, ojačavanje personala medrese, odnosno osnaživanje ljudskih resursa, da bi promjene bile plodotvorne i upotpunile pravo lice takve ugledne obrazovne institucije. S pravom se može reći, sagledavajući naprijed rečeno, da je najveći teret podnio, ali i imao najviše zasluga upravo Muhammed-ef. Dizdar. Naredni citat iz izlaganja hafiza Mehmeda Traljića pojasnit će upravo izneseno:
“Među velikim zaslugama efendije Dizdara jeste što je Gazi Husrev-begova medresa za vrijeme njegovog upravljanja doživjela bitne, pozitivne promjene, jer se upravo u to vrijeme nalazila u reorganizaciji i reformi: 1925. propisan je novi Pravilnik za medresu (prvi je bio iz 1921), uvođeni su novi predmeti, škola je preselila iz Kuršumlije i Hanikaha u dograđenu i adaptiranu zgradu Gazi Husrev-begova mekteba (Đulagin dvor), nastavnički kadar je popunjen, kako redovnim tako i honorarnim profesorima…”[3]
Ukratko, velikim zalaganjem direktora Dizdara, 1925. godine, potvrđen je plan i program za medrese u kome su, pored vjerskih bili obuhvaćeni i svjetovni predmeti, te se on može smatrati reformatorom Medrese, svakodnevno angažiran za unapređenje ove institucije. Njegovom zaslugom Medresa je doživjela veliki uzlet. Imao je običaj reći da je zbog zahtjeva novog vremena ovim reformama Medresa “pošla onim pravcem, kakav joj je naumio sam njen osnivač.”
Epilog rasprave i korespondencije između vlade i IVZ rezultirao je Uredbom Ministarstva prosvjete Kraljevine Jugoslavije, od 31. marta 1935. godine. Bila je to Uredba o osnivanju Više islamske šerijatsko-teološke škole (VIŠT) u Sarajevu.
Nakon njenog osnivanja uredbom iz 1937, Dizdar postaje redovni profesor Više islamske šerijatsko-teološke škole, a 1938. postavljen je na dužnost rektora.
“Prvi rektor Više islamske šerijatsko-teološke škole bio je Muhammed Emin Dizdar, svojevremeno direktor Šerijatske sudačke škole. Njega je na toj funkciji zamijenio Salih-Safvet Bašić. Posljednji rektor škole bio je dr. Šaćir Sikirić, koji je tu dužnost obavljao do njenog zatvaranja (1945).
Iako je Viša islamska šerijatsko-teološka škola bila ‘viša’, a ne ‘visoka’, odnosno fakultet, kako su to zahtijevali predstavnici Islamske vjerske zajednice, ona je, ipak, kao državna škola, s četverogodišnjim studijem, bila u rangu fakulteta.”[1]
Društvena angažiranost
Pored pedagoškog i književno-prevodilačkog rada, Dizdar je bio i društveno angažovana ličnost. U organizacijama “Merhamet”, “Narodna uzdanica” i “El-Hidaje“ je ostavio trag angažmanom na istaknutim funkcijama (predsjednik Merhameta, (1928); u Narodnoj Uzdanici, član Upravng odbora, a 1927-1928. biran za predsjednika; u organizaciji El-Hidaje, biran u Radni odbor, Redakcioni odbor istoimenog lista, a 1938. nalazi se na čelu organizacije.)
Književni rad i izdavačka djelatnost
Prvi rad Kratak pregled arapske književnosti, Dizdar je objavio u listu Behar i to u sedam nastavaka, kao učenik Šerijatsko-sudačke škole, u suradnji s Mehmedom Spahom, tada maturantom Gimnazije u Sarajevu. “Ovaj rad je prvi takve vrste kod nas, gdje je dat sumaran prikaz o arapskom narodu, jeziku, knjizi i lijepoj književnosti, prije islama i poslije islama, sve do novijeg vremena.”[2] Potom slijedi samostalni rad Tunis, u istom mjesečniku, trećeg godišta.
Pošto se bavio prevodilačkim radom, naročito s orijentalnih jezika s naglaskom na turski, u istom časopisu Behar su izašli njegovi prijevodi dva romana s turskog: Razgovor I Sviračica na lutnji autorice Fatme Aliye hanim(1862-1936) koja je bila prva žena romanopisac[3] u posttanszimatskoj Turskoj književnosti. Zatim prijevod drame Shemsedin Sami bey-a[4] Besa (original naslova na albanskom: “Besa ose Mbajtja e Fjalës”, 1874, u prijevodu na turski: Besâ yâhut Âhde Vefâ;).
Dizdar je pisao članke iz različitih oblasti, kulturnog i historijskog sadržaja, koje je objavljivao u periodici te izvještaje, kao što je najčešće spominjani tridestogodišnji Izvještaj Šerijatske sudačke škole za 1916–1917., gdje je publikovao rad “Znanstveni zavodi kod starih Arapa.”
Potom je objavljivao u časopisima Sarajevski list (1915, 1917, 1918), Biser (1918), Novi Behar (1930), Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice 1932, Glasnik Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije (1933). U Narodnoj uzdanici je objavio radove “Muslimanski kalendar” i “Sat”, u prva dva godišta (1933–1934). U kalendaru Gajreta iz 1906. godine, objavljen je članak “Civilizacija” (Medenijet) koji je prijevod rada Arif Hikmet-bega Rizvanbegovića Stočevića.
Radovi koji će dugo ostati zapaženi, jer se odnose na institucije i obrazovanje su: “Znanstveni zavodi kod starih Arapa” (Tridesetogodišnji izvještaj SŠS, str. 3-27) i “Džamija kao prvo i najstarije učilište” (Glasnik VIS XXXI/1976., str. 491-495)
Poslovi na rukovodećim mjestima
Kako se vidi iz priloženog, Dizdar je bio i orijentalist, prevodilac i publicist, no zahvaljujući aktivnom djelovanju, uz njegovo ime se može dodati sljedeći niz funkcija koje je obavljao: šerijatski pravnik, profesor arapskog jezika, profesor historije islama (jedno vrijeme je predavao i turski jezik i islamsko obredoslovlje), upravitelj Šerijatske škole u Sarajevu, direktor Gazi Husrev-begove medrese od 1924. do 1938. godine i, pred kraj životnog puta, rektor.
Uz to je bio poliglota, govorio je arapski, turski i njemački jezik.
Radio je i djelovao u burnom vremenu koje je obilježila aneksija Bosne, Prvi svjetski rat te period između dva rata.
U biografiji Muhamed-ef. Dizdara postoji nekoliko ličnih momenata, iskušenja i teških gubitaka dvoje djece, Seida i Ahmeda.
U svakom slučaju, na planu obrazovanja i školovanja, odgojnih aktvnosti, socijalnih potreba, donesene odluke bile su presudne za dalje školovanje muslimana u BiH.
U nekrologu, štampanom u El-Hidaji, kratko vrijeme nakon smrti Muhamed-ef. Dizdara dato je više značajnih podataka o njegovom radu.[5]
Pored nabrojanog, bio je član Naibskog odbora za područje Ulema-medžlisa u Sarajevu i član užeg odbora od 1936-1938.
Zainteresiranost za nauku
Muhamed-ef. Dizdar, alim široke naobrazbe, rado se bavio izučavanjem drugih nauka, poput fizike, matematike itd. Posjedovao je rub-tahte i koristio ih za određivanje značajnih datuma i računanje vremena. Prema pričanju njegove supruge Munira-hanume Dizdar, (1890-1981) iz Sarajeva, s velikim nestrpljenjem je očekivao prolazak Halejeve komete, 1910. godine. U ljetnikovcu na Palama, sam je proveo kućno zvono. Ljetnikovac je, inače, bio napravljen po tipu tirolskih kuća.[6]
Ljetnikovac na Palama kod Sarajeva. Dizdar, prvi s lijeva, sjedi u društvu rodbine i prijatelja, 1937. godine.
Pored knjiga na bosanskom jeziku, njegova biblioteka sadržavala je još tri odjeljka: arapski, turski, njemački. Od oca je naslijedio ljubav prema islamskoj kaligrafiji.
Muhamed-ef. Dizdar napustio je ovaj svijet 8. 12. 1939. godine. Tog dana obišao je posljednji put ljetnikovac na Palama, u društvu dugogodišnjeg saradnika i prijatelja prof. Šakir-ef. Sikirića. Pošto se nije dobro osjećao, zastali su na željezničkoj stanici, ali ubrzo je nastupila smrt od srčane kapi. Vijest o njegovom odlasku s ovog svijeta bolno je odjeknula kod svih koji su ga poznavali. Dženaza je obavljena 9. 12. 1939. godine. Nošen na rukama svojih učenika i prijatelja, ukopan je na groblju Grličića Brdo u Sarajevu.
Na kraju, ličnost Muhamed-ef. Dizdara razumijevamo i iz onog što su o njemu mislili drugi. Mustafa-ef. Spahić ističe da je efendija Dizdar bio “čovjek vizije, izuzetnih organizacijskih sposobnosti i nevjerovatno široke kulture i obrazovanja.” (Bikić, J. Alim široke kulture i obrazovanja, Ljiljan, 11-18. oktobar, 1999. Sarajevo) Sličan je i komentar Muhameda Pašića koji na kraju članka o Dizdaru piše: “Čovjek od karaktera i poštenja, obrazovan i kulturan, smion, poduzetan, požrtvovan, te spreman da se preda za svaku hairli akciju, on je u organizaciji Islamske vjerske zajednice, zauzimao dolično mjesto, njegova se riječ slušala, a mišljenje poštivalo i cijenilo.” (Pašić, M. Muhamed-ef. Dizdar kao nastavnik, pisac i javni radnik, El-Hidaje III/1939. br. 9, str. 115)
Autor: Senella Krehić Fočak
Preporod
[1] Hasanović, Bilal: Visoko islamsko školstvo u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata. GLASNIK IVZ 3-4, 2008 str. 273.
[2] Pašić, M. Muhamed-ef. Dizdar kao nastavnik, pisac i javni radnik, El-Hidaje III/1939. br. 9, str. 114.
[3] Fatma Aliye hanim, ili Fatma Aliye Topuz, Carigrad, 9. X 1862 – Carigrad, 13. VII 1936) kći osmanskog reformatora i povjesničara Ahmeda Cevdet-paše. U granicama postojećih običaja i zakona osmanskog društva opisuje stanja u patrijarhalnoj carigradskoj obitelji suočenoj s iskušenjima modernizacije. Romani: Razgovor (Muhādarāt, 1893), Sviračica na lutnji (Ūdī, 1899) i dr. Izvor Wikipedia.
[4] Sami Frashëri (Şemseddin Sami Bey; 01.06.1850 –18.06.1904) Şemseddin Sâmi je bio pisac, filozof i dramaturg u Otomanskoj Albaniji.
[5] Pašić, M. Muhamed-ef. Dizdar kao nastavnik, pisac i javni radnik, El-Hidaje III/1939. br. 9, str. 113-115.
[6] Krzović, I. Stari ljetnikovci, kule i čardaci, El-Kalem, Sarajevo 2020.
[1] David Heinrich von Müller, austrijski orijentalist (Bučač, Ukrajina, 6. VII 1846. – Beč, 21. XII 1912). Studirao u Wrocławu, Beču, Leipzigu, Strasbourgu i Berlinu. U Beču je od 1885. profesor orijentalnih jezika na Sveučilištu i ujedno profesor na Židovskome teološkom učilištu. Bio je suosnivač i ravnatelj Orijentalnog instituta u Beču te član Bečke akademije znanosti. Istraživao je južnoarapsku kulturu, epigrafiku, siriologiju i prasemitsko pjesništvo. Od 1888. do 1889. bio je na čelu ekspedicije po južnoj Arabiji (Die Südarabische Expedition) te o svojim jezikoslovnim i arheološkim istraživanjima pisao u mnogim znanstvenim radovima. U suradnji s Juliusom von Schlosserom objavio je (1898) studiju o Hagadi u Sarajevu. (Die Haggada von Sarajevo). Prema: Hrvatska enciklopedija
[2] Šerijatska sudačka škola (Mektebi nuvvab) je otvorena u Sarajevu 19. decembra 1887. Imaju dva podatka o redosljedu direktora ili ravnatelja. Prema podacima iz rada Kasima Hadžića, “Šerijatska sudačka škola (Mektebi Nuvvab)” u Glasniku IVZ,1976, Dizdar je bio šesti direktor, koga je naslijedio Ibrahim Sarić. “On je dva puta bio direktor, kao i prethodnik Dizdar. Dizdara je smijenio Sarić, pa je Dizdar ponovo direktor 10.10.1924. do 15.11.1924, kada opet na direktorsku dužnost dolazi Sarić, po drugi put.” Prof. Omer Nakičević u knjizi “Historijski razvoj Fakulteta islamskih nauka (1887.-1998)”, navodi devet ravnatelja ili direktora, gdje se Dizdar spominje kao sedmi, a Sarić Ibrahim kao šesti, dok je prije njega kao v.d. radio Zafranija Ibrahim.
[3] Bikić, J. Alim široke kulture i obrazovanja, Ljiljan, 11-18. Oktobar, 1999. Sarajevo
[1] U porodičnim dokumentima, uz prezime Dizdar dodano je Lakišić, ili Lakišić zvani Dizdar. Porijeklo je vezano za porodicu Lakišića iz Mostara koji su obavljali funkciju Dizdara – čuvara mosta.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba