Mongolska baština u Sarajevu

Namjerno odvajam Sarajevo jer uglavnom, kada se spominje ovaj monumentalni prepis Kur'ana, navode se ove tri države bez spomena Bosne i Hercegovine. 

U knjizi 40 bosanskohercegovačkih mushafa, Ćazima Hadžimejlića i Harisa Derviševića, koja je  ugledala svjetlo dana i postala dostupna široj javnosti u dvojezičnom izdanju, predstavljeno je četrdeset izrazito vrijednih prepisa mushafa koji se nalaze u BiH. Umjesto da tumarate po bibliotekama u potrazi za bogatim i vrijednim primjerima prepisa mushafa, u knjizi 40 bosanskohercegovačkih mushafa možete se, uz tekst i ilustracije, upoznati s nekim od umjetnički najvrednijih prepisa kur'anskog teksta. Uz to, monografija vam dozvoljava da samostalno otputujete u prošla vremena nekada slavnih carstava i istražujete kuda će vas sve voditi prepis jednog mushafa. Jedan takav primjer sam našao pod rednim brojem 6. u katalogu što se nalazi unutar monografije 40 bosanskohercegovačkih mushafa. Baš pod tim rednim brojem naveden je prepis mushafa za koji autori kažu da vrlo vjerovatno pripada džuzevima mushafa poznatog pod imenom Uldžajtuov Bagdadski Kur'an. Nisam nikada detaljno istraživao Uldžajtuov Bagdadski Kur'an i poredio dostupne fragmente s ovima što se nalaze u Sarajevu, ali prema onome što sam imao priliku gledati i upoređivati složio bih se da džuzevi za koje se smatralo kako su ciljano pisani za Ferhat-pašinu džamiju u Banjoj Luci ipak pripadaju Uldžajtuovom mushafu čije je mjesto nastanka Bagdad. Dijelovi ovog mushafa su svuda po svijetu, pa se njegovi sačuvani džuzevi nalaze u Njemačkoj, Danskoj, Turskoj i Sarajevu. Namjerno odvajam Sarajevo jer uglavnom, kada se spominje ovaj monumentalni prepis Kur'ana, navode se ove tri države bez spomena Bosne i Hercegovine. To je uveliko naša krivica što zbog manjka istraživanja i promocije rukopisnih djela što nedostatka kvalitetne obrade kataloga, pa u takvim prilikama naprosto ovako vrijedna djela ostanu nespomenuta. Postoji ko zna koliko rukopisa koji se nalaze u BiH a vrlo često nisu znani istraživačima van nje, pa je posebna vrijednost djela 40 bosanskohercegovačkih mushafa to što vrijedne prepise mushafa konačno čini znanima kako lokalno tako i globalno. Posjedovanje fragmenta prepisa mushafa, za koji mnogi drže da je najljepši prikaz kur'anske kaligrafije, Gazi Husrev-begovu biblioteku i Sarajevo čine veoma vrijednom adresom. Sultan Uldžajtu, ilhanidski vladar, dao je ovaj mushaf izraditi za svoje turbe u gradu Sultaniji i uopće nije pretjerivanje kada autori monografije 40 bosanskohercegovačkih mushafa kažu: Ovi džuzevi po vrsnoći kaligrafije te veličini kompozicije primjer su najdivnije monumentalne kur'anske kaligrafije. Ovo je ujedno prepis mushafa koji vas vodi u istraživanje transformacije Mongolskog Carstva iz osvajačkih hordi u patronate vrhunskih kulturnih i naučnih dostignuća.

Kako su se mijenjali Mongoli?

Uldžajtuov Bagdadski Kur'an vas vodi ka drugim ostvarenjima koja se direktno ili indirektno tiču Uldžajtuove ilhanidske ostavštine a posredstvom koje Mongolsko Carstvo upoznajemo u novoj fazi koju karakterizira zanimacija za umjetnost, historiografiju i astronomiju. Uldžajtu je osoba koja predstavlja svu složenost i kompleksnost odnosa mongolske dinastije Ilhanida i tadašnjeg islamskog svijeta. Nakon što je Hulagu 1258. godine i formalno dokinuo Abasidsku vladavinu, izazov za Ilhanide je bio kako se stabilizirati unutar granica islamskog svijeta i omiliti novi poredak koji su uspostavili. Dok Minhadž al-Siradž Džuzdžani u Ṭabaqāt Nāṣirī Ilhanide predstavlja agentima apokalipse koji su došli da zatru islamsku civilizaciju, Ataullah Džuvejni u Tārīẖ Ǧahānġošāye opravdava Ilhanidsku vladavinu ali čak se ni on u svojoj historiografiji ne bavi padom Bagdada budući da to uistinu jeste bio događaj ravan apokalipsi za tadašnju muslimansku zajednicu. Pola vijeka nakon pada Bagdada, početkom 14. stoljeća, u toj liniji ilhanidskih vladara pojavljuje se i Uldžajtu. Njegovi projekti mushafa nam na interesantan način predstavljaju složenu poziciju Mongola u historiji islamske civilizacije.

Vladar koji je oplemenio carstvo

Priča o Uldžajtuovim mushafima nudi priliku da steknemo uvide u kompleksnost tadašnje civilizacije. Kada sam počeo čitati o Uldžajtuovom mushafu, u monografiji 40 bosanskohercegovačkih mushafa, klupko ovog složenog svijeta se počelo odmotavati. Početna adresa je bila Sarajevo, potom Bagdad i kraj u Mosulu. Uldžajtuov Bagdadski Kur'an, čiji se jedan džuz nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, je početak ove priče kojom želim predočiti koliko je divno putovanje na koje vas jedan prepis mushafa može odvesti. Kada se nađete u biblioteci pa pogledate jedan primjerak Uldžajtuovih džuzeva, na vratima ste priče o Mongolima i Ilhanidskoj dinastiji. Uldžajtu je preslika složenosti identiteta samih Ilhanida koji su se usljed osvajanja velikog dijela islamskog svijeta odjednom našli u poziciji da se zapitaju šta činiti i kako se ponašati nakon uspješnih ratnih pohoda? Mongolsko Carstvo je bilo heterogeno, a Ilhanidska stogodišnja dominacija na području Horosona i Centralne Azije rezultirala je time da su mongolski vladari grlili šamanizam, budizam, kršćanstvo pa u konačnici i islam. Nekada je to, sasvim jasno, bilo rezultat ličnih ili političkih interesa, nekada prevashodno potreba za stvaranjem socijalnog kapitala i društvene kohezije, a nekada odraz mongolske stepske kulture i pogleda na religiju. Uldžajtu je zbog toga veoma bitno ime, pa mi je posebno drago da je u djelu 40 bosanskohercegovačkih mushafa izdvojen i njegov mushaf koji datira s početka 14. stoljeća, a to je vrijeme kada Uldžajtu doživljava novu fazu u životu, pa će nakon budizma i kršćanstva prigrliti islam. Uldžajtu s kraja 13. i početka 14. stoljeća su dvije gotovo pa zasebne ličnosti za nekog posmatrača sa strane, što je potvrda koliko je uspio utjeloviti svu složenost Ilhanidske dinastije na političkom, religijskom i kulturološkom planu.

Mongoli su zauzimali veoma delikatnu poziciju između islamskog i kršćanskog svijeta u mjeri da njihove lične religijske preferencije nisu uopće utjecale na vanjsku politiku. Posebno se to odnosi na težnje Mongola da ovladaju i zapadnim dijelom islamskog svijeta, Sirijom i Egiptom. Uldžajtu s kraja 13. stoljeća, tako se barem vjerovalo, prvobitno je bio naklonjen budizmu, zatim nestorijanstvu, a s 14. stoljećem obgrljuje islam s tim da unutar islama biva čas naklonjen sunizmu, čas šiizmu. Iako ovakvo djelovanje može izgledati potpuno sebično i interesno, takvo nešto je ipak teško zaključiti kada se uzme u obzir detaljniji odnos Mongola prema religiji. Lijepo je to stanje opisao Peter Jakcson u knjizi The Mongols and the West riječima da je mongolsko ponašanje manje bilo rezultat realpolitike a više njihove osnovne kulture. I Uldžajtuov otac Argun-kan, koji je bio budista, prema predajama je imao vrlo otvoren pogled na religiju. Mongoli su imali sinkretistički pristup religiji, uz temeljni dio kulture važnosti odavanja počasti svojim precima. Nešto od toga se može vidjeti na drugom primjerku Uldžajtuovog mushafa, Uldžajtuov Mosulski Kur'an.

Iz Sarajeva do Bagdada pa do Mosula

Kada počnete listati katalog unutar monografije 40 bosanskohercegovačkih mushafa i dođete do Uldžajtuovog Bagdadskog Kur'ana, lahko se možete naći u zabuni jer se i Mosul pojavljuje uz Uldžajtuovo ime. To ne treba zbunjivati budući da, kada govorimo o Uldžajtuovom mushafu s mjestom nastanka u Bagdadu, u isto vrijeme možemo govoriti o još jednom njegovom mushafu koji je nastao pod njegovim patronatom u Mosulu. Uldžajtuov Mosulski Kur'an nastao je, također, početkom 14. stoljeća, okvirno 1310-1311. godine, a sada se dvadeset i peti džuz ovog mushafa nalazi u British Library pod signaturom Or 4945. Divota listanja monografije 40 bosanskohercegovačkih mushafa ogleda se u tome što možete započeti putovanje u Sarajevu i završiti u Mosulu na početku 14. stoljeća, tokom vladavine Mongola i vlasti Sultana Uldžajtua. Ukoliko bih morao izdvojiti sličnosti ova dva mushafa, pa oba su nastala početkom 14. stoljeća, pisani su muhakkak pismom i patron oba ova projekta je bio Sultan Uldžajtu. Temeljna razlika, zbog koje ovo putovanje mora završiti u Mosulu, jeste uvodni dio mosulskog prepisa u kojem se uz divan krasopis i dekorativne iluminacije navodi ko je to patron ovog projekta. Početak glasi:

Pisanje ovog plemenitog mushafa u trideset džuzeva čežnjom za bliskošću Uzvišenog Allaha naredi naš zaštitnik, neprikosnoveni Sultan, uzdignuti Ilhan (...) Uldžajtu Sultan Muhammed (...).

Od Knjige do vlasti

Nekoliko stvari saznajemo iz ovog uvoda. Prvobitno, nešto o preciznoj terminologiji. Na arapskom jeziku postoji termin mushaf u trideset džuzeva i taj termin je al-raba'ah (الربعة). Za sve ljubitelje historije mushafa koji nisu nailazili na ovaj pojam, Uldžajtuov Mosulski Kur'an je prilika za to. Potom saznajemo nešto o titulama. Uldžajtu početkom 14. stoljeća koristi titulu ilhana, poznatu među mongolskim plemenima, ali i titulu sultana. Uldžajtu ne preza od toga da svoju titulu ukrasi što je moguće uzvišenijim epitetima. Iako na početku izražava težnju za približavanjem Allahu, u isto vrijeme čini još dvije stvari. Jedna bi se mogla nazvati realpolitičkim potezom a druga mongolskom kulturom važnosti odavanja počasti precima neovisno o realpolitici. On se naziva Sultanom arapskih i nearapskih sultana, Kraljem kraljeva svjetskih, Allahovom sjenom na Njegovoj zemlji, Isticateljem nepobitne istine dokazima (al-adillah) i iskustvenim argumentima (al-barāhīn). Uldžajtu izražava političko stanje na terenu i nepobitno ukazuje da je on vrhovna vlast, ali vlast koja djeluje u dominantno islamskom kulturnom prostoru. To je očito iz prisvajanja atributa Allahove sjene na zemlji što je izraz o kojem bi se moglo posebno pisati budući da je izazivao pažnju islamskih učenjaka na dva nivoa. Jedan je vjerodostojnost predaje u kojoj se vladar opisuje ovim epitetom, a drugi je pokušaj razumijevanja njenog značenja.

Nije rijetkost u pojedinim tradicionalnim djelima čitati intrepretacije ove fraze i to u pozitivnim konotacijama. Biti Allahova sjena, kazuje se, predstavlja upotrebu figurativnog jezika kojim se želi kazati kako uloga vladara mora biti zaštita onih nad kojima se ima vlast. Sjena se u tim tumačenjima razumijeva u smislu pružanja sigurnosti. Vlast se primarno razumijeva institucijom koja pruža sigurnost.

Kraj Ilhanida i putovanja mushafa

Nakon navođenja ovih epiteta slijedi čin koji potvrđuje složenost Ilhanidskog vladanja na području dominantno ispunjenim islamskom tradicijom i kulturom. Uldžajtu navodi kako je on sin Arguna-kana koji je sin Abaka-kana a on sin Hulagu-kana a on opet sin Toluja sina Džingisa-kana. Ataullah Džuvejni, pravdajući mongolsku vlast, ne otvara poglavlje o padu Bagdada što bijaše djelo Hulagu-kana i time se ponaša obazrivo i realpolitički, vjerovatno ne želeći otvarati teške rane muslimanske zajednice koja je svjedočila apokaliptičnom padu abasidskog halifata. Sultan Uldžajtu se ne ponaša tako. Možda bismo to očekivali ali, kako vidimo, Uldžajtuov Mosulski Kur'an svjedoči da u određenim radnjama mongolsko ponašanje i djelovanje biva primarno utemeljeno na mongolskoj tradiciji. U ovom slučaju Uldžajtu iskazuje da, uprkos prihvatanju islama i davanju ogromne potpore mnogim vakufskim projektima, među kojima su i ovi mushafi, tradicija vezivanja za pretke o kojima muslimanska zajednica nije imala pozitivnu kulturnu memoriju ne biva dokinuta. Uldžajtu navodi svoju dinastijsku lozu i ne zaobilazi Hulagua bez obzira što bi time mogao izazvati prezir i ogorčenje muslimanske zajednice. Uldžajtuov Bagdadski Kur'an u Sarajevu vodi nas do Uldžajtuovog Mosulskog Kur'ana u kojem sa vrlo malo sadržaja saznajemo dosta o složenoj kulturi i identitetu Ilhanida. Uldžajtu će prihvatiti islam, postati patron dva gotovo pa najljepša prepisa mushafa i, iako svjestan šta Kur'an predstavlja za zajednicu muslimana, spomenut će ime Hulagua koji je u 13. stoljeću za veliki broj muslimana sinonim za apokalipsu, čisto oličenje destrukcije.

Na kraju nešto o prolaznosti. Koliko je život nepredvidiv, svjedoči upravo uvodni dio Uldžajtuovog Mosulskog Kur'ana. Na kraju ovog uvodnika se upućuje dova Allahu da sačuva njegov devlet (vlast, državu) u predstojećim stoljećima pa sve do Dana proživljenja. I evo nas sada, pišemo i čitamo o ostacima nekada velikog Mongolskog Carstva koje se raspršilo kao i fragmenti ovih divnih prepisa što su raspršeni po nekoliko svjetskih biblioteka. Od Sarajeva do Bagdada i Mosula, od Sarajeva do govora o Mongolskom Carstvu, prepisi mushafa uvijek su lijep pokazatelj kako su ljudska vjerovanja i ubjeđenja mnogo otpornija na izazove s kojima se susreću nego li dinastije i vlast.

Dženan Smajić

Keywords & Tags

Contact Us