Hafiz će na Sudnjem danu biti u društvu plemenitih pisara
Kur'an je "ustav" islamskog ummeta i temelj njegovog uspona i progresa. Njime Allah, dželle šanuhu, izvodi ljude iz tmina na svjetlo. Mladići iz generacije ashaba dobro su razumjeli ovu postavku, te su najviše pažnje poklanjali upravo pamćenju i proučavanju časnog Kur'ana.
Učite pravilno recitiranje Kur'ana od četverice
Kolika je ta pažnja bila, dovoljno govori podatak da su oni pretekli druge ashabe u poznavanju pravilnog i izvornog recitiranja Kur'ana, do te mjere da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio ostalim ashabima da pravilno recitiranje Kur'ana uče čak od trojice mladića: Muaza, Ibn Mesu'da i Salima. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Učite pravilno recitiranje Kur'ana od četverice: Abdullaha ibn Mesu'da, Salima, oslobođenog roba Ebu Huzejfe, Ubejja ibn Ka'ba i Muaza ibn Džebela.'' (Buharija, 3758., Muslim, 2464.) Prema svjedočenju Enesa, radijallahu anhu, još jedan mladi ashab, uz Muaza ibn Džebela, bio je vrsni poznavatelj Kur'ana, a on je Zejd ibn Sabit. Rekao je Enes, radijallahu anhu: ''Sveobuhvatno znanje o Kur'anu posjedovala su četverica ensarija: Ubejj, Muaz ibn Džebel, Ebu Zejd i Zejd ibn Sabit.'' (Buharija, 3810., Muslim, 2645.) Amr ibn Selime, radijallahu anhu, još kao dijete pokazivao je fascinirajuće interesiranje za pravilnim recitiranjem i učenjem Kur'ana, koje se posebno manifestiralo kroz mnogobrojne susrete sa poznavateljima ove vještine i njihovo propitivanje o tome, što ga je na kraju dovelo na počasnu poziciju najboljeg učača Kur'ana u njegovom plemenu, koji je predvodio svoje suplemenike u svim namazima. Dio njegove ispovijesti o tome zabilježio je imam Ahmed u svom ''Musnedu''.
Naučio Kur'an napamet slušajući druge kako ga uče
Evo te ispovijesti: ''Provodili smo vrijeme na otvorenom prostoru dok su pored nas prolazili putnici (u drugoj verziji ljudi) koji su se vraćali od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Radoznalo sam im prilazio, slušao šta pričaju i prenose i tako naučio Kur'an napamet. Neka plemena odložila su primanje islama do osvojenja Mekke, a kada je osvojena Mekka, izaslanici tih plemena dolazili su kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa porukom: 'Ja sam izaslanik tog i tog plemena, došao sam da te obavijestim da su pripadnici mog plemena prešli na islam.' Među izaslanicima bio je moj otac, koji je, po povratku u pleme, rekao da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio: 'Neka vas u namazu predvodi onaj koji zna najviše Kur'ana napamet!' Razgledali su okolo i tražili takvu osobu, i nisu našli nikoga ko zna više Kur'ana napamet od mene. Postavili su me za imama, a bio sam još uvijek dječak. Klanjao sam na svom malom plaštu. Poslije toga nisam prisustvovao niti jednom skupu plemena Džurm (tako se zvalo njegovo pleme) a da ih nisam predvodio u namazu, čak i kod dženaze-namaza. Tako je sve do današnjeg dana.'' (Ovo je spoj između dvije predaje koje je zabilježio imam Ahmed, sa ispravnim lancem prenosilaca, prema ocjeni Ahmeda Šakira. Pogledaj: ''El-Musned'', 15/182., 183.) Slične ambicije za što boljim i kvalitetnijim učenjem i recitiranjem Kur'ana nalazimo i kod drugih mladih ashaba, kao što je Zejd ibn Sabit, radijallahu anhu, koji prenosi da su njegovi suplemenici rekli Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, hvaleći ga: ''Ovaj dječak iz Beni Nedždžara već je naučio napamet nešto više od deset sura'', što je zadivilo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu se on obratio riječima: ''Zejde, pokušaj naučiti jevrejsko pismo, jer, tako mi Allaha, u pogledu njihovog odnosa prema onome što im napišem nemam apsolutno nikakvog povjerenja.'' Kaže Zejd: ''Naučio sam jevrejsko pismo za samo petnaest dana, pa sam mu prevodio pisma koja su mu slali, a njegova pisma prevodio sam njima.'' (Buharija u formi ''ta'lika'', Ahmed, 5/186.)
Mladić čije je učenje Kur'ana zadivilo Aišu, radijallahu anhuma
Jednog od tih mladića Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio je na poseban način. To je bio Salim, oslobođeni rob Ebu Huzejfe, radijallahu anhuma. O čemu se zapravo radi saznajemo iz predaje koju su zabilježili imam Ahmed i Ibn Madže od majke pravovjernih, Aiše, radijallahu anhuma, koja je rekla: ''Jedne prilike zakasnila sam kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa me je upitao: 'Zašto si zakasnila, o Aiša?' Rekla sam: 'Allahov Poslaniče, ostala sam u mesdžidu kako bih uživala u ljepoti učenja Kur'ana, koje dosada nisam imala priliku slušati.''' Te njene riječi navele su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ode tamo i lično se uvjeri u to. Kada je došao u mesdžid, vidio je da se radi o Salimu, oslobođenom robu Ebu Huzejfe. Rekao je: 'Hvala Allahu, Koji je učinio da se u mome ummetu nađe čovjek poput tebe.''' (Ahmed, 6/165., Ibn Madže, 1338.) Da li su ovi primjeri dovoljni da bi podstakli današnju omladinu da se, ako ništa drugo, barem upozna sa kur'anskim pismom i posveti nešto više vremena druženju sa Knjigom čiji su ajeti uputa i putokaz zalutalom, radost i sreća tužnom i potištenom, lijek bolesnom, ponos, snaga i ugled slabom i poniženom, upozorenje i podsjetnik nemarnom i utjeha očajnom? Ili im je ipak potrebno reći i ovo. Islam daje posebno mjesto i položaj, kako na ovome, tako i na onome svijetu, hafizima, učačima Kur'ana, onima koji se druže s Kur'anom, proučavaju ga i podučavaju njemu. Na ovome svijetu hafiz Kur'ana predvodi najznačajniji, najuzvišeniji i najčasniji vjerski obred – namaz, nosi titulu najboljeg i najvrednijeg čovjeka, a na onome svijetu ima zagarantovano mjesto u društvu plemenitih pisara, zauzima onu deredžu u Džennetu do koje ga odvede njegovo učenje i recitiranje Kur'ana, ima Kur'ana za šefadžiju i mnoge druge blagodati i privilegije. Ima ono što drugi nemaju, a ne fali mu ono što drugi imaju. Malo koji mladić i djevojka nisu čuli i vidjeli koliki respekt hafiz Kur'ana uživa u našem društvu, čak i kod onih koji vjeru slabo ili nikako prakticiraju, ili onih kojima je vjera više tradicija i običaj nego nešto obavezujuće, sveto i nepovredivo. Prenosi Džabir ibn Abdullah, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukopavao po dvojicu boraca koji su poginuli na Uhudu, dajući prednost i stavljajući u lahd onoga koji je znao više Kur'ana napamet. Prije nego što je počeo sa ukopavanjem, pitao je: ''Koji je od njih dvojice znao više Kur'ana napamet?'', a nakon ukopa govorio je: ''Ja ću svjedočiti u njihovu korist na Sudnjem danu.'' (Buharija, 1353.)
Priredio: Semir Imamović
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba