''To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili''
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otpočeo svoju misiju poziva u islam i javno obznanio njegovo učenje, stanovnici Mekke, čije vjerovanje i praksa su se temeljili na viševjekovnoj idolopokloničkoj tradiciji, prvo su vijest o tome primili s nevjericom, a zatim je uslijedila krajnje drska i ohola reakcija, koja se ogledala u potpunom odbacivanju i negiranju sadržaja ''nove'' vjere, te verbalnom i fizičkom razračunavanju sa svima koji su pozitivno odgovorili na Poslanikov poziv. Najčešće korišteni argument branitelja paganske tradicije bio je: ''Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je, zaista, nešto veoma čudno! I oni ugledni između njih krenuše: 'Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovima se uistinu, nešto veliko hoće!''' (Prijevod značenja Sad, 5. – 6.). I kada se činilo da će ova uistinu teška i neizvjesna, a po mnogima i nemoguća, misija, kojoj je suprotstavljen silan i žestok otpor, predvođen od strane najutjecajnijih, najuglednijih i najmoćnijih mekkanskih prvaka, doživjeti totalni krah, dogodilo se upravo suprotno, poziv je počeo davati i svoje prve plodove, a oni su, što je posebno radovalo, dolazili iz reda mladih ljudi.
Tinejdžeri kao nosioci baklje islama
Veliki broj novih muslimana bio je mlađi od dvadeset godina ili za koju godinu stariji. Među prvima koji su primili islam bili su Alija ibn Ebi Talib i Sa'd ibn Ebi Vekkas, koji je rekao: ''Svi koji su primili islam, primili su ga na dan kada sam i ja postao musliman. Sedam dana činio sam trećinu ljudskog potencijala islama.'' (Buharija, 3727.) Okosnicu prve islamske građevine činili su i Zubejr ibnul-Avvam i Talha ibn Ubjedullah, a od onih koji su primili islam prije Poslanikovog prelaska na metod tajnog pozivanja, bili su Habbab ibnul-Erett, Seid ibn Zejd, Abdullah ibn Mazu'un, Kudame ibn Mazu'un, Mes'ud ibn Rebi', radijallahu anhum. Prisegu na vjernost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u kući Erkama ibnul-Erkama, u kojoj se nalazilo sjedište tajnog djelovanja, dali su Bukejrovi sinovi: Ijjas, Akil, Halid i Amir. Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, boravak u Erkamovoj kući obilježio je prelazak na islam i drugih mladića, štaviše sam vlasnik kuće Erkam ibnul-Erkam, u momentu prihvatanja islama, bio je mladić. Poznati islamski alim iz generacije ashaba Abdullah ibn Mes'ud je još kao dječak primio islam. Prisjećajući se tih vremena, on je jedne prilike kazao: ''Bio sam šesti od šestorke koja je prva primila islam. Na čitavom dunjaluku mi smo bili jedini muslimani.'' (Ebu Nuajm u ''El-Hilji'', 1/126, Hakim, 3/313. Vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim, a u toj ocjeni ga je podržao Zehebi, Es-Sijer, 1/464.) Kako i na koji način je to bilo, saznajemo iz interesantne Abdullahove pripovijesti koju je zabilježio imam Ahmed u svom ''Musnedu''. Kaže Abdullah: ''Čuvao sam ovce Ukbeta ibn Ebi Muajta, kada su pored mene naišli Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me je pitao: 'Dječače, ima li mlijeka za nas dvojicu?' 'Svakako, ali ovo su tuđe ovce koje su mi date na povjerenje', bio je moj odgovor. 'Ima li kakva ovca koja dosad nije vodila i nije oplođena', upitao je on ponovo. Otišao sam i doveo sam mu takvu ovcu, a on je samo dodirnuo njeno vime i iz njega je poteklo mlijeko. Pomuzao je ovcu, napio se mlijeka i dao Ebu Bekru da i on pije. Poslije toga naredio je vimenu da se vrati u prethodni položaj i to se dogodilo. Prišao sam mu i rekao: 'Allahov Poslaniče, poduči me vjeri!' On me samo pomilova po glavi i reče: 'Allah ti se smilovao, dječače, i podario ti znanje!''' U drugoj verziji navodi se da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, donio udubljen kamen u koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pomuzao ovcu, a zatim su se svi oni napili mlijeka. Poslije toga Abdullah ibn Mes'ud prišao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: ''Poduči me Kur'anu!'' Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, odgovor na ovu njegovu molbu bio je: ''Bit će ti dato znanje!'' Kaže Abdullah: ''Od njega sam lično naučio 70 sura.'' (Ahmed, 3/379.)
Medinski dječaci
Nisu samo mekkanski mladići ponijeli titulu prvjenaca islama, naprotiv, među njihovom ensarijskom braćom bio je znatan broj onih koji su kao izrazito mladi ljudi, daleko prije svojih očeva i starijih rođaka i prijatelja, stupili u muslimanske redove. Ijas ibn Muaz el-Ensari je jedan od takvih. Mahmud ibn Lubejd priča: ''Jednom je u Mekku došla skupina mladića iz plemena Benu Abdil-Ešhel, na čelu sa Ebul-Hajserom Enesom ibn Rafiom. Tražili su savezničku pomoć od Kurejšija protiv svojih suplemenika iz Hazredža. U njihovom društvu bio je mladić po imenu Ijas ibn Muaz. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo za njihov dolazak, došao je kod njih, sjeo i obratio im se riječima: 'Hoćete li da vas uputim na bolju stvar od one zbog koje ste došli?' 'A šta bi to moglo biti', upitali su oni. 'Ja sam Allahov poslanik! Poslao me je ljudima da ih pozovem u obožavanje Njega Jednog i ostavljanje svih vrsta širka (idolatrije)', objasni im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Potom im je govorio o islamu i proučio im neke odlomke iz Kur'ana. To se Ijasa ibn Muaza toliko dojmilo da je rekao: 'O drugovi moji, pa ovo je zaista bolje od onoga zbog čega smo došli!' Ove riječi žestoko su naljutile njihovog vođu Ebul-Hajsera da je on uzeo pijeska u ruku, bacio mu u lice, i rekao: 'Ostavi nas na miru, jer mi smo, tako mi života, uistinu došli zbog nečega drugog.' Zatim su otišli. Nedugo nakon toga dogodila se poznata bitka Bua's između Evsa i Hazredža u kojoj je poginuo Ijas ibn Muaz.'' Kaže Mahmud ibn Lubejd: ''Ljudi koji su učestvovali u bitki obavijestili su me da je Ijas izgovarao riječi la ilahe illallah, Allahu ekber, el-hamdulillahi i subhanallah sve dok nije izdahnuo, te da niko od prisutnih nije posumnjao u to da je on preselio kao musliman.'' (Ahmed, 5/427., Hakim, 3/180. Rekao je Ibn-Hadžer u El-Isabi: ''Predaju je od Ibn Ishaka prenijela jedna skupina muhaddisa i spada u njegove vjerodostojne predaje.'') U Džabirovoj, radijallahu anhu, verziji hadisa, koji opisuje prisegu na Akabi, stoji: ''Kada je Abbas, radijallahu anhu, pogledao u naša lica, rekao je: 'Ne poznajem nikoga od ovih ljudi, ovo su mladići!''' (Iz njegovih riječi da se razumjeti da je on poznavao starije osobe iz Medine koje su dolazile u Mekku, i da su u skupini koja je došla na Akabu bili mladi ljudi koje on prvi put vidio).
Velik stepen iskrenosti i ubjeđenja u islam
Iz svega ovoga vidimo da primanje islama od strane mladih ljudi nije bila izolovana nego raširena pojava. Nabrojana su samo neka imena s čijom smo se biografijom, a posebno onim dijelom koji se tiče njihove starosne dobi u vrijeme primanja islama, uspjeli upoznati, dok je broj onih o kojima, u historijskim i biobibliografskim djelima, nema gotovo nikakvog spomena, ili se ne spominje njihova starosna dob, znatno veći. Možemo sa sigurnošću tvrditi da je veliki broj onih koji se spominju u kontekstu događaja koji su se odigrali u Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, vrijeme (djela koja se time posebno bave poznata su u historijskoj nauci kao sijer), iako to u najvećem broju slučajeva nije naglašeno, bili mladići. Ono što s posebnim pijetetom treba istaknuti jeste visok stepen iskrenosti i ubjeđenja s kojim su ti mladići stupali u islam, jer kako drugačije protumačiti njihovo napuštanje ''pradjedovske'' vjere i prihvatanje jedne, za njihovo društvo, čudne i nove vjere, koja je negirala temelj na kojem su njihovi preci i savremenici gradili svoje vjerovanje, zbog čega su, automatski, protiv sebe okrenuli svoje najbliže, roditelje, braću i sestre, rođake i prijatelje, pa i društvo u cjelini, i sve to ih nije odvratilo od početnog nauma. Možda će neko reći: to se dogodilo iz jednostavnog razloga što je omladina povodljiva i olahko prihvata nove ideje i tokove, kako bi dokazala da je u trendu i da ide ukorak s vremenom, baš kao što je Nuhu, alejhis-selam, govorio njegov narod, u prijevodu značenja: ''Koliko mi vidimo, ti si čovjek kao i Mi, a vidimo da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama.'' (Hud, 27.) Ako ovu konstataciju ili primjedbu u osnovi prihvatimo kao tačnu i relevantnu, to nipošto ne bismo smjeli učiniti kada se radi o mladićima koji su, u najtežim mogućim uvjetima za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove sljedbenike, prelazili na islam, potpuno svjesni da ih čekaju slična ili čak i gora iskušenja od njihovih prethodnika, da će biti odbačeni od društva, ismijavani, verbalno i fizički napastvovani, nakon svih blagodati koje su u tom istom društvu imali priliku uživati. Ima li boljeg primjera za to od Musaba ibn Umejra, koji je živio u takvom blagostanju da je sebi mogao priuštiti sve dunjalučke blagodati, da je mogao obući najljepšu i najraskošniju odjeću, jesti i piti najukusniju hranu i piće, i kretati se u najuglednijem društvu, da bi sve to, samo jednom riječju (la ilahe illallah), žrtvovao i izgubio i dospio na najniži mogući stepen siromaštva, neimaštine i prezira od strane svojih najbližih. Čime bi se taj njegov potez mogao objasniti ako ne iskrenim imanom i ubjeđenjem da je onosvjetska sreća istinska sreća za kojom treba tragati, makar se na putu toga žrtvovale, po ljudskim mjerilima, najvažnije ovosvjetske blagodati. Pouka koju bi, svakako, iz ovih kazivanja trebali uzeti oni koji se bave pozivom u vjeru, prenošenjem i dostavljanjem islamske poruke ljudima, jeste važnost pozivanja omladine, jer je ona ta, a to potvrđuju i prethodni primjeri, koja najbrže shvata i prihvata poziv, i odlučna je u sprovođenju novonaučenih spoznaja i principa u praksi. Za razliku od njih, stariji i ''iskusniji'' članovi društva puno se teže mire sa novim i drugačijim od onoga što su navikli slušati, između njih i ''nove'' vjere stoji prepreka zvana: ''Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na pravom putu'', koju Kur'an ističe na nekoliko mjesta, ona im jednostavno ne dozvoljava da racionalno promišljaju i razumijevaju islamski poziv. Nije samo Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, ummet bio počašćen time da njegovi prvi i glavni nosioci budu mladi ljudi, sličnu počast imale su i prijašnje skupine i narodi koji su prihvatili Allaha za Gospodara i ispovijedali Mu iskrenu vjeru. Allah, dželle šanuhu, u jednom od mnogobrojnih kur'anskih kazivanja, govori o mladićima koji su iskreno povjerovali u Njega, a zatim, zbog nerazumijevanja sredine u kojoj su živjeli, pobjegli u jednu obližnju pećinu: ''To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: 'Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored njega drugom Bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od Istine govorili. Narod ovaj naš je, mimo Njega, druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati – a ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu?''' (Prijevod značenja El-Kehf, 13. – 15.). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je obavijestio o mladiću čije su vjerovanje, odlučnost i žrtva bili uzrokom upute čitavog jednog naroda, koji je neposredno nakon toga, slijedeći njegov primjer, na putu istine položio svoje živote.
Priredio: Semir Imamović
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba