U kazivanjima o ranijim Božijim poslanica, a.s., pouka je za one razumom obdarene, veli Kur'an (Jusuf, 111) Uz to, za nas sljedbenike islama, pouka je u životu Muhammeda, a.s., pa i u kazivanju o Miradžu.
Neposredno prije Miradža, Muhammed, a.s., našao se u teškoj situaciji. U Godini tuge ostao je bez dva čvrsta oslonca među ljudima, umrli su hazreti Hatidža i njegov amidža Ebu Talib, a njegovoj misiji u Mekki bila su zatvorena sva vrata tako da je bio primoran podršku tražiti izvan Meke, u Taifu. Upravo tu, u Taifu doživio je veliko razočarenje kada ga velikaši ovog grada opće nisu htjeli ni primiti u audijenciju, već su nagovorili djecu da ga kamenicama istjeraju iz grada. Okrvavljen, slab, nemoćan i razočaran, bez igdje ikoga kome bi se povjerio, s dubokim sumnjama u sebe, obraća se Bogu učeći čuvenu Taifsku dovu. „Allahu, Tebi se obraćam zbog slabosti svoje, zbog nemoći u djelovanju i zbog slabog utjecaja među ljudima… O Ti Najmilostiviji! Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si moj Gospodar! Kome me prepuštaš?! Nekome ko je daleko i ko me dočekuje namrštena lica?! Ili, pak, neprijatelju koji je blizu, ali si mu Ti dao vlast, pa može da odlučuje o meni… Allahu, ako Ti nisi srdit – onda ja za sve ove patnje ne marim, ali Tvoje pomilovanje mi je draže...Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim uz Tvoju pomoć!“
Taifska dova prekretnica je u životu Muhammeda, a.s., i predstavlja početak Pejgamberovog, a.s., osobnog uzdizanja – miradža ali i uzdizaja njegovog ummeta. Iako je uložio maksimalan napor na širenju islama u Meki i njenoj okolini osjetio je da se vrata pred njim zatvaraju. Ali za svoj neuspjeh nije krivio idolopoklonike niti ikog drugog osim sebe. Sumnja da nije učinio sve što se od njega očekuje iskazana je riječima iz dove: „Ako Ti (Bože) nisi srdit...“, a dio dove: „Kome me Allahu prepuštaš i ostavljaš? Dalekom koji me namršteno dočekuje ili bliskom neprijatelju kome si Ti dao vlast nada mnom?“ odnosi se na tadašnje društvene prilike koje su bile izvan moći Muhammeda, a.s., i nad kojima moć ima jedino Allah. Kao odgovor na upit kome je prepušten i da li je srdit na njega i kako bi mu, kao što u Kur'anu navodi: „...pokazao čudesa Naša“, Allah je od ljudi poniženog, ali plemenitog, samokritičnog, ali čvrstog u ubjeđenju da nema snage niti moći osim kod Boga, Muhammeda, a.s., počastio Isra i Miradžem uzdignućem kroz sve nebeske sfere i prijemom kod Allaha lično. Kada su mu sva vrata na Zemlji postala zatvorena, Allah mu je otvorio nebeska vrata, predstavio ga svim Božijim Poslanicima, a.s., i bliskim melekima, pokazao mu Džennet i Džehennem i kao divan poklan darovao mu namaz, duhovni uzlet - mi'radž - svakog muslimana ponaosob, koji će uz jaku vjeru od njegovih sljedbenika stvoriti Zajednicu čvrstih safova od kojih će njihovi neprijatelji i na Istoku i na Zapadu strahovati.
Ovo kazivanje o Muhammedu, a.s., protkano je poukom da snaga pojedinaca, pogotovo onih koji su preuzeli emanet da predvode ljude, leži u tome da priznaju svoju slabost i nemoć pred Bogom; da za neuspjeh ne krive druge, već sebe; te da se čvrsto vežu za Allaha, Njegovu milost i moć. Neovisnost svakog pojedinca počiva u ovisnosti o Bogu.
Dok još bio na Miradžu, Muhammedu, a.s., ponuđeno je piće: vino i mlijeko. Naš Pejgamber, a.s., odabrao je mlijeko, nakon čega mu je melek Džibril, a.s., rekao: „Izabrao si prirodnu vjeru. Da si kojim slučajem posegnuo za vinom, tvoj bi ummet skrenuo s Pravog puta.“ (Buharija i Muslim) Odbivši vino koje simbolizira opijenost sobom, vlašću, imetkom i ukrasima ovog svijeta, Muhammed, a.s., odbio je nemoral, iskvarenost, korupciju i sve anomalije koje koje društvo skreću s Pravog puta.
Historijske okolnosti u kojima su se našli građani Bosne i Hercegovine početkom 90-ih godina XX stoljeća u nekim detaljima podsjećaju na stanje u kojem se Muhammed, a.s., našao poslije Taifa. Raspadom Jugoslavije, pred Bošnjacima i drugim građanima Bosne i Hercegovine bila je teška odluka, ostati u krnjavoj Jugoslaviji pod vlašću bliskog neprijatelja koji bi o sudbini Bošnjaka odlučivao po svojoj volji, ili se osamostaliti i dobiti slobodu u neizvjesnoj budućnosti. Građani Bosne i Hercegovine su 1. marta 1992. godine u velikom broju izabrali slobodu. Nakon 1463. godine i poslije gotovo 530 godina Bosna i Hercegovina i njeni narodi, izabravši nezavisnost države, konačno su dobili priliku da sami odlučuju o svojoj sudbini. Cijena koja je za to plaćena u Agresiji koja je uslijedila svima je poznata.
Trideset godina poslije Miradža okolnosti su se za Muhammeda, a.s., i njegove sljedbenike promijenile nabolje. Uskoro je učinio Hidžru u Medinu gdje je osnovao nezavisnu državu unutar koje je držeći se čvrsto principa pravde i priznanja svoje nemoći i Božije svemoći, gradio zajednicu muslimana iznutra. Sa snagom građana rasla je i snaga države koja je u stoljećima koja su uslijedila pokretala točak civilizacije svijeta.
Tridest godina poslije 1. marta 1992. Bosna i Hercegovina ponovo je u žiži interesovanja. Povampirene aveti pomaljaju se iz prošlosti s jasnom namjerom da oduzmu Bošnjacima državu i slobodu odlučivanja. Oprez, mudrost i znanje su Bošnjacima, koji se tridest godina poslije Referenduma o nezavisnosti ponovo pitaju: Kome nas Allahu prepuštaš i ostavljaš?, potrebniji nego prije.
Danas učimo dovu: „Allahu, Tebi se obraćamo zbog slabosti svoje, zbog nemoći u djelovanju i zbog slabog utjecaja među ljudima…Ti si naš Gospodar! Kome nas prepuštaš?! Nekome ko je daleko i ko nas dočekuje namrštena lica?! Ili, pak, neprijatelju koji je blizu, ali si mu Ti dao vlast, pa može da odlučuje o nama… Allahu, ako Ti nisi srdit – onda za sve ove patnje ne marimo, ali Tvoja nam milost treba.“
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba