Ne vjerujem da ima bilo ko, od žitelja Balkana, a da nije čuo za uzrečicu tursko groblje i da ne zna šta znači ovaj pojam.
Ova fraza, u prošlosti, odražavala je uvjerenje balkanskog nemuslimanskog javnog mnijenja da su muslimani nemarni prema uređivanju i održavanju svojih grebalja. U tome ima ponešto i istine. Muslimani odista i nisu baš previše pridavali važnosti održavanju svojih mezaristana, ako se na to gleda iz perspektive hrišćanskih zajednica. U stvarnosti, muslimani su, u prvoj fazi, nakon njihovog prihvatanja islama, svoje umrle srodnike ukopavali u sastavima svojih porodičnih imanja ili u samim džamijskim haremima, pa im posebno ograđivanje i održavanje i nije bio potrebno. Međutim, kako se stanovništvo uvećavalo, muslimani-pojedinci, počeli su uvakufljavati i svoje zemljište za tu namjenu i od toga vremena nastaju javna greblja u koja se, uglavnom, ukopavaju svi stanovnici jednog naseljenog mjesta. Istina je, da su postojali vremenski periodi u kojima su muslimani zanemarivali održavanje svojih greblja, ali to su bila uglavnom uzurpirana greblja od strane države, ove ili one, pa njihovo održavanje i nije bilo u nadležnosti džematlija.
Mezarja su odraz svjetonazora
Činjenica je međutim da je kod muslimana svjetonazor u pogledu održavanja greblja nešto drugačiji u odnosu na ovdašnje hrišćanske zajednice. Kršćanska civilizacija, kao sastavni dio svog vjerovanja, ima izrađen poseban kultni odnos prema smrti, prema svojim umrlima i njihovim posmrtnim boravištima. Svaki kršćanin ima svoju vjersku obavezu da redovno posjećuje groblje i mjesto ukopa svojih najbližih. Kršćanin koji u nedjelju ne odlazi na groblje smatra se nemarnim vjernikom, jer zanemaruje jednu od svojih osnovnih vjerskih obaveza. Možda su muslimani takav svoj odnos naspram ograđivanja grebalja djelimično naslijedili i od svoji pradjedova bogumila. Može li neko sada zamisliti ograđene nekropole stećaka.
Muslimanski pogled na život i smrt je potpuno drugačiji od onoga koji imaju hrišćani. Oni na svoju smrt gledaju kao na sastavni dio svog života, koji sa smrću samo prelazi iz jedne u drugu fazu, pa je i samo obilježavanje mjesta ukopa umrle osobe, u islamskoj tradiciji, usklađeno sa njihovim takvim vjerskim uvjerenjem. Ko to danas može reći da u Velikom Parku u Sarajevu, koji je muslimanski mezaristan, fali ograda? Ljudi sjede ili šetaju između nišana i niti smeta mrtvima prisutstvo živih niti živima smeta prisutstvo umrlih. Sve je to nekako skladno uklopljeno, i to baš prema načelima islama. Još kad bi neko, ko ima moć odlučivanja, naložio da se svi posrnuli nišani u Velikom Parku usprave, bio bi to radostan događaj i za mrtve, koji tu borave u svom vječnom boravištu, a i za žive koji tu sjede ili šetaju. Ovo ne znači da sadašnje mezaristane ne treba održavati. To se mora činiti jer sadašnji kaburistani, ovakvi kakvi jesu, više liče na hrišćanska groblja nego na muslimanske mezaristane.
Natkaburska umjetnost – islamska efigrafika
Što se tiče pitanja: da li je postavljanje natkaburskih obilježja islamom uopće dopušteno, među islamskom ulemom postoje i oni koji smatraju da je svaki oblik obilježavanja ukopnog mjesta umrlog muslimana zapravo povratak u predislamsko doba pa je zato, po njima, kao takvo neprihvatljivo, jer miriše na širk ili paganski odnos prema umrlima. Nosioci ovakvog razumijevanja islama, po ovom pa i mnogim drugim pitanjima, ne snalaze se baš dobro, kako u vremenu tako ni u prostoru. Prema apsolutno većinskom mišljenju islamske uleme, obilježavanje mjesta ukopa umrle osobe nije nikakvo zastranjivanje u vjeri nego je to samo obilježanje mjesta njegovog življenja i mjesto njegovog umiranja. Obilježiti mjesto gdje je čovjek živio i gdje je preselio na Ahiret, ne može biti nikakvo vraćanje u pagansko doba. Naprotiv, to je samo dokaz da je on tu živio kao musliman i umro kao musliman.
Shodno ovakvom shvatanju, u dobrom dijelu muslimanskog svijeta, u proteklim stoljećima, razvila se posebna umjetnost koja se zove islamska epigrafika. Muslimani balkanskih prostora, u prvim vremenima nakon islamizacije, pod utjecajem prije svega osmanske tradicije, također su razvili vlastiti umjetnički stil u obilježavanju mjesta ukopa svojih umrlih. Po načinu obilježavanja posljednjeg boravišta svojih najbližih, ovdašnji muslimani, između ostaloga, pokazivali su i dalje pokazuju svojim komšijama da su oni autohtoni narod isto onoliko koliko i svi drugi narodi koji ovdje žive i da nisu nikakvi dođoši sa bilo koje strane svijeta. Njihovo prihvatanje islama nije promijenilo njihovo porijeklo i njihovu domovinu. Oni svojim načinom obilježavanja mjesta ukopa svojih umrlih poručuju: Ovdje smo bili, ovdje se sada nalazimo i ovdje ćemo ostati i u budućnosti. Shodno tom njihovom uvjerenju, na ovim prostorima nastaju prekrasni uzorci različitih oblika domaćih nišana, rasutih širom balkanskih prostora.
Vrste nišana
Nakon višestoljetnog pozitivnog uspona u ovoj oblasti, muslimani postepeno postaju nemarni prema tom dijelu svoje tradicije. Umjesto da nastave tamo gdje su stali njihovi djedovi, oni taj svoj uspon zaboravljaju i zanemaruju pa polahko tu svoju pozitivnu tradiciju pretvaraju u neukus – neslućenih razmjera. Ta činjenica je jasno vidljiva svakome ko pogleda u bilo koji naš mezaristan, sa izuzetkom vrlo malog broja izoliranih sredina. U minulim stoljećima, svi naši nišani bili su izrađivani u skladu s islamskim uvjerenjem koje glasi: sve što čovjek proizvede vlastitim rukama mora da odražava islamski pogled na život pa i samu smrt. Bilo koja njegova rukotvorina ne smije asocirati na bilo koji oblik idolatrije. Naši umjetnici koji su izrađivali natkaburska obilježja, strogo su vodili računa da to obilježavanje ne smije, bilo čim, odudarati od već pomenutog islamskog pogleda na svijet. Nad kabursko obilježje mora odražati islamski odnos prema materijalnom svijetu, preko pravila koje glasi: koliko god čovjek uživao u ljepoti ovosvjetskih dobara isto tako njegovo natkabursko obilježje pokazuje da je on potpuno svjestan svoje prolaznosti, te da je on u svakom trenutku svog života spreman prihvatiti trenutak istine u kome će ga Svevišnji pozvati Sebi i da on pri tom svom odlasku neće sa sobom ponijeti bilo šta od ovosvjetskih materijalnih dobra koja ga okružuju. Njegovo uvjerenje temeljilo se na principu: ostavi iza sebe dobro djelo pa nećeš biti zaboravljen. To uvjerenje iskazivano je i kroz formu turbanskog nišana koji će stajati iznad njegove glave.
Turbanski nišan sastoji se od turbana, koji simbolizira kapu koju su stoljećima nosili muslimani. Taj turban nadmoćno dominira nad svojim postamentom, ali nikako ne dopušta da se iz njegovog oblika izvede zaključak da to podsjeća na ljudski ili bilo koji drugi živi lik, jer bi to bilo suprotno islamskom vjerovanju. Turban svojom bjelinom i veličinom, čovjeka podsjeća na blizinu smrti, ma koliko bio dug ili kratak njegov životni vijek. Bjelina turbana odražava i čistotu islamskog vjerovanja. Oblikujući sami nišan, majstor iskazuje punu snagu svoje umjetničke intuicije. Kvadratura samoga turbanaskog platna bila je tolika, da bi u slučaju potrebe, ono samo moglo zamijeniti propisani kefin. Inače sama turbanska forma pokazivala je koje je mjesto umrli zauzimao u društvenoj hijerarhiji. Je li bio alim, derviš, da li je bio viši ili niži državni činovnik. Je li pripadao esnafskom sloju itd. Također je oblik njegovog nišana pokazivao da li je on umro prirodnom smrću ili je poginuo kao šehid, braneći islam i muslimane.
Šehidski nišani, mada su izrađivani u različim formama, prepoznatljivi su po tome što na sebi imaju isklesane gute, veličine jabuke. Ponekad su na nišanima isklesavane razne vrste oružja, kao što su sablje, čomage i drugo. Muslimanski klesar-umjetnik svojim oblikovanjem samog nišana, dokazuje da se umjetnost ne izražava samo kroz likovnu obradu materijala. Nakon što majstor završi oblikovanje samog nišana, on prelazi na pisani dio gdje se, u prvome planu, uvijek naglašava da je sve na Ovom svijetu prolazno osim Svevišnjeg. Allahu huve baki. Potom obično stoji: El-merhumu ve-l-magfuru lehu. Ovdje se nalazi umrli, neka mu Allah, dž.š., oprosti njegove grijehe. Nakon toga se ispisuje ime umrle osobe, ime njegovog oca. Rijetko se ide dalje u navođenju njegovih ostalih generalija.
Ako se radilo o poznatim ličnostima iz javnog ili kulturnog života, onda se na nišanu citiraju neke misli koje ukazuju na prolaznosti ovozemaljskog života. Najčešće se navode poetski citati ili neka od narodnih mudrosti, koja govori o prolaznosti života i stvarnosti dolaska smrti, kao ova – u prijevodu:
Ja sam jučer bio kao što si ti danas, a ti ćeš biti sutra ono što sam ja danas.
Na kraju svakog natpisa navodi se godina (hidžretska) smrti umrle osobe. Sve se to ispisuje arapskim pismom i na arapskom jeziku, kao znak da su muslimani jedinstvena duhovna cjelina, ma gdje oni živjeli i umirali. Ponekad je to bilo ispisano i na turskoj arebici, ali to nije odudaralo od jedinstvenog muslimanskog odnosa prema toj vrsti tradicije. Svaki tekst se završava ispisom: El-Fatiha. Uz arapski tekst, od početka dvadesetog stoljeća, kod nas, osnovni podaci o umrlom licu ispisuju se i latiničnim pismom ali sa druge strane nišana. Uz ovo su muslimani razvili poseban oblik umjetnosti koji se zove kronogramska umjetnost. Nakon što pjesnik u stihu iskaže neku jezgrovitu misao o životu i smrti, kao i o samoj ličnosti umrlog, u posljednjem stihu toga teksta, kada se on pretvori u brojke, krije se godina u kojoj je dotična osoba preselila na Ahiret. Poznato je da svaki arapski harf ima svoju brojčanu vrijednost. Koliko ja znam, posljednji kronogramičari u Bosni i Hercegovini bili su rahmetli Kasim ef. Mašić i hadži hafiz Kamil ef. Silajdžić.
Sve što je ispisivano na nišanima bilo je ispisano vrhunskim kaligrafskim ispisom i to u reljefu i sa takvom preciznošću da, ono što su oni isklesavali samo sa svojim dlijetom i čekićem, bez obzira na obim teksta, ni po čemu ne zaostaje za onim što je danas lahko izvodljivo kompjuterskom tehnikom.
Inače, klasični natpisi na nišanima naših djedova i pradjedova ispisivani su najčešće u farisi ili nesh kaligrafskom stilu. Rjeđe u divanu i sulusu. Ženski nišani izrađivani su u formi koja asocira na žensku kapu koja se nosila u prošlim stoljećima. To je ženski fes sličan muškom u njegovoj obrnutoj formi, koji je u svom gornjem dijelu bio proširen, a u donjem sužen. I ovaj ženski oblik gornjeg dijela nišana bio je dominantan u odnosu na svoj postament, kako bi se isključila svaka mogućnost asociranja na živi lik. Ovu vrstu ženskih nišana u narodu su nazivali djevojački nišani iako su bili postavljani iznad ženskih kabura, svih životnih doba.
Odustajanje od tradicije
Kao natkaburska obilježja, postavljana su dva nišana ‒ jedan iznad glave na kome se ispisuje ono što je uobičajeno i onaj ispod nogu, kao znak dokle doseže tijelo umrle osobe, bez bilo kakvog ukrašavanja.
Muški nišani, koji umjesto turbana imaju fes-formu, pojavljuju se tek u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća. Inače se fes, kao dio vojne uniforme u Osmanskoj državi, uvodi na početku druge polovine devetnaestog stoljeća, a na ove prostore dolazi nakon toga i polahko postaje dio svakodnevne nošnje muslimana ‒ muškaraca. Nakon toga, ovaj simbol postepeno se prenosi i na oblikovanje natkaburskih obilježja. Umjesto turbana sada gornji dio nišana dobija oblik fesa, a njegov donji dio dobija formu ljudskog poprsja ‒ što neodoljivo asocira na ljudski lik, a to je duboko odstupanje od islamskog pogleda na način obilježavanja mjesta ukopa umrle osobe. Svakom prolazniku, pri pogledu na takav nišan, moguće je zamisliti ljudski lik u toj nišanskoj formi. Kada se to jednom dogodilo, a nije bilo izloženo javnoj kritici, više niko nije mogao zaustaviti izradu takvih neukusnih natkaburskih obilježja. Sada sve postaje dopušteno. Tekstualni arapski dio više ne sliči ničemu. Uopće se više ne vodi računa o tome da ono što je napisano bude stvarno i čitljivo, a pogotovo da bude lijepo ispisano ‒ onako kako je to rađeno stoljećima. U tome nema nikakve odgovornosti. Napisano se, vrlo često, doima kao neka privatna zabilješka koju neće niko čitati osim njen autor.
Najgore od svega toga je to što o tome niko nikad nije ni pisao niti je na tu negativnu pojavu ukazivao. Samo je rahmetli Mehmed Mujezinović o tome pisao na pravi način. Njegovo djelo koje nosi naslov Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, još dugo će ostati neprevaziđeno u ovoj oblasti. On je identificirao i obradio, sa fotografijama i prilozima, na hiljade natkaburskih obilježja širom Bosne i Hercegovine. Sam rahmetli Mehmed ef. nije se kritički osvrtao na kič-nišane kojih je bilo još u njegovo doba, ali ovaj veliki njegov naučni rad, bio je najbolja kritika onome što se počelo dešavati u našim mezaristanima, posebno u periodu od početka druge polovine dvadesetog stoljeća. On nam je ukazao na postojanje bogatog naslijeđa koje nam stoji na raspolaganju u toj oblasti. Nažalost, već sada, neki od najljepših uzoraka nišana koje je on snimio, sada postoje samo u njegovoj knjizi, jer su uništeni početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u luđačkom pokušaju naših komšija, da s lica zemlje zbrišu sve što bi, na bilo koji način, podsjećalo na islam i muslimane. U tome im, svojom nebrigom o našem kulturnom naslijeđu, i sami svesrdno pomažemo.
U našoj prošlosti, u različitim krajevima, nastajali su različiti oblici nišana pod utjecajem različitih činilaca. U prvoj fazi, nakom prihvatanja islama, naši preci postavljali su iznad kabura svojih umrlih srodnika, obilježje u vidu obeliska, a tek kasnije su prešli na turbanski nišan. To se dobro vidi na mnogim mezaristanima u Hercegovini i Istočnoj Bosni, gdje se, u neposrednoj blizini starih stećaka nalaze ovi obelisci, a uz njih i turbanski nišani. Nakon ove prve faze, širom Balkana pojavljuju se nišani sa lokalnim obilježjem. Tako se pojavljuju specifični krajiški, sarajevski, hercegovački, skopski, srednjobosanski, sandžački, hercegnovski i drugi nišani. Oni se razlikuju po formi i veličini. Krajiški nišani se svakako ističu po svojoj veličini i eleganciji, te bogatoj dekoraciji. U krajiškoj praksi nema podnožnog nišana. Njihovi ženski nišani su skromniji i sastoje se od četvrtastog kamenog stuba koji je postavljen iznad uzglavlja umrle osobe i oko čijeg je vrha isklesana pletenica kao ženski simbol. Posljednji pravi krajiški nišan izrađen je i postavljen u selu Kajtezovići kod Velike Kladuše 1974. godine. To je jedan od onih osam nišana čije se fotografije pojavljuju u raznim publikacijama. Kod krajiških nišana se, po njihovoj formi, ne prepoznaje društveni status niti zanimanje umrle osobe kao što je slučaj recimo sa sarajevskim i hercegovačkim nišanima. Krajiški nišani se razlikuju samo po masivnosti. Nikako se ne mogu načuditi činjenici da su natkaburska obilježja velikana posljednjeg rata za spas našeg naroda i države, sa područja Krajine, izrađeni u formi koja u svemu odudara od njihove tradicije. Tako su nad kaburom rahmetli Mehmeda Alagića postavljeni nišani, koje bi neko možda mogao nazvati i modernim. Ja u takvu modernost ne vjerujem. Naprotiv, u tome vidim samo nešto strano i neprimjereno tom području i ništa više. Ono što bi jedino priličilo ovom krajiškom velikanu jeste da se iznad njegove glave postavi nišan, koji bi bio bar približne ljepote i elegancije onom nišanu koji je stajao iznad glave Hasan-bega Čekića-Čeke, vođe otpora protiv austrougarske okupacije Bosne 1878. sa tog područja, koji se nalazio uz Hamza-begovu džamiju u Sanskom Mostu, sve dok nije 1992. uklonjen zajedno sa džamijom podignutom 1561. godine, kako ih više ništa ne bi posjećao na turski vakat. Izgleda da su savremeni muslimanski barbari imali od koga učiti kada su odlučili da svoj „iman jačaju“ rušenjem tuđega kulturnog naslijeđa.
Isti je slučaj i sa svim drugim zaslužnim Krajišnicima iz posljednjeg rata. Po meni, ništa drugo ne može odražavati silinu krajiške hrabrosti kao što to odražava njihov tradicionalni nišan.
U drugim dijelovima naše zemlje stari nišani su manjeg formata, ali ne i manje ljepote i prefinjenosti. Ovdje treba posebno napomenuti da u prošlosti nisu izgrađivani kameni okviri koji fizički povezuju gornji i donji nišan. To nije slučajno, jer se računalo na to da izrada kamenih okvira zahtijeva redovno održavanje. Ako su postavljeni samo nišani, njima ne treba nikakvo održavanje jer će se oni, nakon slijeganja zemlje, lijepo uklopiti u prirodni okoliš kao da su tu oduvijek stajali. Ako se odstupi od klasičnog načina obilježavanja mjesta posljednjeg boravišta naših umrlih i pređe na drugi oblik, što se već nažalost masovno dešava, onda to obavezuje i na redovno održavanje. Kod takozvanog modernog obilježavanja mjesta ukopa umrle osobe, ostavlja se prostor i za cvijeće. Donošenje cvjeća traje određeno vrijeme i to samo dok su jake emotivne veze sa umrlom osobom. Pošto te emocije, prije ili kasnije izblijede, prostor za cvijeće postaje prostor za smeće. Ako u ovu tvrdnju ne vjerujete, pogledajte u bilo koji naše mezaristane i brzo ćete se uvjeriti u istinitost ove tvrdnje. Inače, samo donošenje cvijeća na kabur umrle osobe je novotarija koja je preuzeta od naših komšija hrišćana. Za muslimana je učenje Kur’ana jedini normalni način na koji može iskazati poštovanje prema umrloj osobi. Može naravno i dobrim djelom, kao znak sjećanja na tu osobu.
Neko će reći, pa postoje i u našoj tradiciji nišani s kamenim okvirima. Da, postoje, ali to su izuzeci i oni nisu pravilo. Pojedini imućni ljudi, u svim vremenima, nastojali su na neki način, pa i kroz način obilježavanja svog posljednjeg boravišta, izdejstvovati poštovanje prema sebi, svejedno je pri tom, da li je to bila njegova oporuka ili je to bila volja njegovih potomaka. To se postiže na taj način što su njihova natkaburska obilježja izgledala malo drukčije i dosta skuplje nego kod običnog svijeta.
Zanatski pristup izradi nišana
Ovom prilikom valja skrenuti pažnju i na to da sadašnji majstori, koji izrađuju nišane, rade, uglavnom, zanatski. Oni ne shvataju da to nije samo njihova privatna stvar i stvar njihovog zanata. Nije to stvar ni same porodice koja ih naručuje. Od onog momenta kada se nišan postavi, on postaje javno dobro, odnosno on predstavlja kulturno naslijeđe svih muslimana tog prostora. Sadašnji majstori, uz svu tehnologiju koju posjeduju, izrađuju različite oblike nišana koji su mnogo više ruglo, a manje obilježje, i pored postojanja bogatog naslijeđa koje im stoji pred očima. Oni, većinom, samo pilaju neko kamenje na koje potom utiskuju rogobatne ispise arapskim harfovima. Svako ispisivanje arapskim pismom na javnom mjestu mora podrazumijevati određenu odgovornost, jer je kaligrafija vrijedan dio sveukupnog muslimanskog kulturnog naslijeđa. Svakojako škrabanje ne bi smjelo da bude dopušteno. Za ovu pojavu, najodgovrnije su strukture Islamske zajednice. One o ovoj pojavi ne govore. Svi vazovi su uglavnom općeg karaktera i ne dotiču se stvari koje se stvarno oko nas događaju. Pitanje je: ko bio to bio dužan da o tome vodi računa mimo njene hijerarhije?
Kada bi se naši majstori klesari potrudili da izrade bar po jedan primjerak svih vrsta klasičnih nišana iz svih naših krajeva i kada bi ih postavili ispred svojih radnji kao uzorke, duboko sam uvjeren da bi to bilo prihvaćeno od velikog broja naručilaca. Bio sam svjedok kada naručilac želi klasični nišan ali ne zna da objasni šta želi niti mu majstor može u tome da pomogne. Istini za volju, ima pojedinačnih primjera koji zadovoljavaju gotovo sve poželjne kriterije ‒ idejne i estetske, ali ti primjeri su vrlo rijetki. Tako mi izgleda nekoliko novih nišana koji se nalaze kod Ali-pašine džamije u Sarajevu, ali i taj lijepi utisak pokvaren je time što su nišani, gornji i donji povezani kamenim okvirom koji ih spaja. Uz ta dva, tamo je, u posljednje vrijeme postavljeno mnogo onih koji odudaraju od datog ambijenta.
Smatram da bi oni koji se pitaju o tome ko će biti ukopan kod džamija, u budućnosti, morali postaviti određene uvjete kod postavljanja natkaburskih obilježja, dakle bez kamenih ili betonskih okvira, jer ako ovako stvari budu tekle, a svi su izgledi da će tako biti, za tridesetak godina, tamo će se pojaviti Novi Alifakovac iz poratnog vakta. Konačno, kad će neko reći, našim neupućenim džematlijama, da se Džennet ne nalazi ispod bilo koje džamije, pa nema potrebe da se guramo oko toga ko će dobiti ukopno mjesto kod džamije. Džennet se nalazi negdje drugdje i zaslužuje se na neki drugi način, a ne ukopom kod džamije.
Kao lijep primjer memorijalnog obilježja može se navesti ono što je urađeno u Mostaru, na desnoj obali Neretve, na nekadašnjoj liniji razgraničenja između Armije BiH i HVO-a. Vrlo skromno, ali vrlo ukusno i u skladu sa našom višestoljetnom tradicijom.
Odgovrnost za čuvanje kulturnog naslijeđa
Smatram da naša generacija ima veliku obavezu očuvanja našeg kulturnog naslijeđa iz ove oblasti. Nisu samo naši bogumilski stećci ono što treba čuvati i na šta treba ukazivati kao dio svog kulturnog naslijeđa. Mnogi monumentalni primjerci naših natkaburskih obilježja su propali u zemlju jer ih niko nikad nije, nakon njihovog propadanja, podizao. Svojim izgledom, oni nisu samo memorijalna obilježja nego su oni svjedoci stanja duha kod ljudi koji su živjeli u tom vremenu i u tom prostoru kao i njihovog kulturnog života. Oni nisu postavljeni da leže, niti na zemlji niti u zemlji. Oni su postavljeni da stoje uspravno. Krajnje je vrijeme da se organiziraju akcije uspravljanja i vađenja iz zemlje starih nišana i njihovog postavljanja u prvobitni položaj. Nama samima pripada veliki dio zasluge što su se izgubili tragovi života muslimana u mnogim predjelima naše domovine. Vidio sam prekrasan primjerak starog krajiškog nišana kod zidina stare džamije na obali Une u džematu Ripač kod Bihaća, ali on je prelomljen, a turban mu leži u travi. Mislim da mu je nadzemna visina blizu četiri metra. Svakodnevno posjetioci tu dolaze i dive se onome što nam je Svevišnji besplatno dodijelio ‒ slapove Une. Uređeno staro džamište i nišani oko njega bili bi zanimljivi i tim posjetiocima koji sada samo gledaju ljepote Une. Valjalo bi ih urediti i to više radi nas, a manje radi stranih turista. Gotovo kod svake naše stare džamije, iz zemlje vire prelijepi stari nišani, koje niko ne primijeti. Oni mi liče na stradalnika koji leži u jarku pored puta, a niko mu ne pruža ruku da ustane.
Na kraju smatram svojom obavezom da pohvalim kreatore i dizajnere sadašnjih šehidskih nišana, a posebno memorijalnog mezarja u Potočarima. Ti odgovorni ljudi, vodili su računa o svim aspektima ovog projekta. Ovo je sigurno najljepši spomenik ove vrste u čitavom muslimanskom svijetu, ako može uopće biti bilo kakve ljepote u toj prevelikoj nesreći koja je zadesila naš narod.
Čini mi se da bi, na ovu temu, trebalo organizirati jedan ili više razgovora, unutar Islamske zajednice jer je njena odgovornost u ovoj oblasti svakako najveća. Mnogo toga bi se moglo uraditi. Sve još nije izgubljeno.
Piše: Mustafa Sušić
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba