Korijeni metodike nastave maternjeg jezika u Bosni i Hercegovini nezamislivi su bez imena i djela Saliha Ljubunčića, prvog bošnjačkog metodičara, bošnjačkog “teoretičara književnosti” i svojevrsnog reformatora školstva u Bosni i Hercegovini u prvoj polovici XX stoljeća.
Djelo Saliha Ljubunčića, metodičara nastave maternjeg jezika i književnosti, koji je djelovao između dva svjetska rata, dosad je bilo nepravedno zanemareno. Neobjašnjivo je i kroz historiju znanstveno neeksploatisanje njegovih djela koja su bila rezultat dugogodišnjeg rada u školi, ali i polivalentnog njegova interesa i želje za što efikasnijim školstvom. Srećom, danas Ljubunčićev praktični rad i teorijska misao sve više zaokupljaju pažnju stručne javnosti. O tome svjedoče današnji znalci ovih oblasti i primjeri pozivanja na Ljubunčićevu općedidaktičku misao.
U svom nemalom opusu (19 bibliografskih jedinica) Salih Ljubunčić traga za odgovorom na mnoga metodička, pedagoška, lingvistička pitanja bitna za efikasnost nastave maternjeg jezika u osnovnim i srednjim školama. Djelo ovog vrsnog filologa, metodičara, didaktičara, psihologa, pedagoga ima aplikativnu i historijsku vrijednost jer on tumači i problematizira mnoga relevantna pitanja onoga doba koja su i danas aktuelna.
Salih Ljubunčić rođen je 1. januara 1890. godine u Livnu, u poznatoj begovskoj porodici. U svom gradu završio je mekteb, osnovnu školu, nižu narodnu i srednju trgovačku školu. Učiteljsku školu završio je 1911. god. u Sarajevu a Višu pedagošku školu u Zagrebu l923. godine. Bio je profesor u Učiteljskoj školi u Zagrebu. Službovao je u Jajcu, Duvnu, Zagrebu, Mostaru, Sarajevu, Zavidovićima, Bosanskoj Dubici. Stjecao je bogatu nastavničku praksu, imao doticaja s reformatorima školstva u Evropi i Americi i bilo je logično da otpočne sa pisanjem udžbenika i studija. Napisao je brojne metodičke, kulturno-etičke, pedagoške, socijalne, književnoteorijske, književno-historijske i religijske studije. Objavljivao je u časopisima: “Napredak”, “Savremena škola”, “Uzgajatelj”, “Novi behar”, “Učitelj”, “Nova Europa”, “Novi čovek” i dr.
Kruna njegovog rada jeste knjiga Materinski jezik u našim narodnim školama. Metodika radne obuke u nižim i višim osnovnim, građanskim i nižim, srednjim školama (Zagreb,Tisak Nadbiskupske tiskare, 1933. god.). Bila je to jedna od prvih metodika nastave maternjega jezika na južnoslavenskim prostorima.
Nakon Drugog svjetskog rata naglo se povukao iz znanstvenih krugova i nije više objavljivao. Umro je u Zagrebu 1964. godine.
Društvene prilike između dva rata
Da bi bilo jasnije cjelokupno stvaralaštvo i rad Saliha Ljubunčića, potrebno je osvijetlili društvene i kulturne prilike u Kraljevini Jugoslaviji između dva rata, posebno u Bosni i Hercegovini, a u pogledu metodike, pedagogije, didaktike, psihologije i sociologije. O (ne) razvijenosti pedagoške misli u BiH pisao je prof. dr. Mladen Bevanda u svojoj knjizi Pedagoška misao u Bosni i Hercegovini 1918-1941. god.
Prema ovom autoru, solidna pedagoška misao do 1918.god. korespondirala je s aktuelnom pedagoškom mišlju u susjednim zemljama, ali i s onodobnim pedagoškim tendencijama u Evropi. Nakon 1918. godine u zajedničku državu Slovenaca, Hrvata i Srba narodi su ušli s različitim naslijeđem i kulturom, pa je u pojedinim dijelovima države došlo do stagnacije: “U Kraljevini SHS školstvo je bilo zapostavljeno, osobito u Bosni i Hercegovini. Kriza i zastoj primjetni su u svim područjima, posebno u kulturnoprosvjetnom životu. To se, naravno, odnosi i na stanje u školstvu, prosvjeti i kulturi. Osnovna škola traje četiri godine, ali je obuhvat djece za školu veoma nizak – zbog nedostatka škola i učitelja... U takvoj veoma nepovoljnoj klimi nije bilo mogućnosti niti nekog osobitog oduševljenja za uvođenje i primjenu novih reformskih pravaca... U školi vlada verbalizam i moraliziranje. U BiH vlada pomanjkanje pedagoških kadrova, budući da su pedagozi, koliko ih ima, zaposleni samo u učiteljskim školama.”[1]
U takvim (ne) prilikama učitelji entuzijasti, kakav je bio i Salih Ljubunčić, kritički se osvrću na školu iz koje dolaze, a u kojoj usljed neadekvatnih metoda učenici propadaju i u duhovnom i stvaralačkom pogledu. Nerijetko su metode bile i represivne, o čemu M. Bevanda kaže: “Život u školama ni za učenike, a ni za profesore i učitelje nije bio idiličan, niti uvijek prožet pedagoškim humanizmom i suodnosom po načelima pedagogije. Vladala je manje ili više prikriveno krajnja represija, pomno praćenje što se zbiva u životu škole, učenika i profesora, tako da je škola zapravo bila pod organiziranim službenim nadzorom.”[2]
Kada se ovo zna, jasniji je način na koji Salih Ljubunčić “očitava” znanstveno djelo, a ono je ponekad vapaj i poziv na spas. Bevanda spominje pojedince Ljubunčića, Pavlovića i dr: “Pisali su srcem, stručnošću, argumentacijom, bez obzira na to što se u člancima i raspravama nailazi i na nedorečenost, pa, nerijetko, i na krajnji radikalizam, na apologiju postojećega, na idealizaciju inovacija, ili pak na besmislenu kritiku staroga.”[3] I pored svega toga, većina radova Saliha Ljubunčića, posebno onih koji se odnose na metodičke analize i upute, i danas imaju svoju vrijednost, kako u domenu teorije nastave, tako i na primijenjenom planu.
Stil Ljubunčićevih djela jeste literaran, nadahnjujući; njegovi tekstovi zrače toplinom, ljubavlju, nepresušnom željom za promjenom “školske klime”, ali i oporošću kakva je bila stvarnost tridesetih godina prošlog stoljeća kod nas. Mada je pisao stručne metodičke studije, monografije, stil mu je nerijetko literaran s brojnim stilskim figurama, s jasnom porukom da je ljepota življenja uvjetovana ljepotom spoznavanja, odnosno prenošenja tog znanja. Salih Ljubunčić nije bio samo zagovornik reforme školstva uopće, on je ujedno budio i poticao razvoj kulturnog i duhovnog života svoga vremena.
Zanimljivo je da ni Stjepko Težak niti Dragutin Rosandić u svojim metodičkim knjigama: Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika 1, 2 (S. Težak, Zagreb 1996.) i Metodika književnog odgoja i obrazovanja (D. Rosandić, Zagrab 1986.) ne navode djela Saliha Ljubunčića. Teško je povjerovati da, baveći se i historijom metodičkih istraživanja, nisu naišli na Ljubunčićeve radove koji su bili izuzetno napredni u tom periodu.
Sasvim je izvjesno da je ovaj istaknuti metodičar tridesetih godina prošlog stoljeća nakon euforičnog poziva na generalnu promjenu škole uopće, zapao u izolirajuću situaciju. Živio je tiho, i njegovi radovi ostali su bez potrebne čitalačke i stručne podrške. Ovakav zaključak i objašnjenje nameće i Bevanda u citiranoj monografiji Pedagoška misao u BiH, kada govori o neprihvatanju naprednih ideja tridesetih godina: “Mnogi su pedagoški poslenici zbog svojih kritičkih, naprednih misli, te nepristajanja da se njima manipulira i da budu policijski denuncijanti, doživljavali česte premještaje, zaustavljanje napredovanja u službi, odlazak u prijevremenu mirovinu, i sl.”[4]
Ljubunčićeva teorija književnosti
Ljubunčić je objavio više radova iz oblasti metodike nastave maternjeg jezika i književnosti: Materinski jezik u našim narodnim školama, Slobodni pismeni sastavci u osnovnim, građanskim i nižim srednjim školama i dr. Posebnu vrijednost imaju njegovi radovi iz oblasti metodike razredne nastave, potom iz povijesti školstva i didaktike uopće, o čemu svjedoče radovi: Djeca su opterećena nastavom, Dalton – plan metoda, Vidovićeva škola kao kulturno-etički i socijalno-pedagoški pokret, Školstvo i prosvjeta u Čehoslovačkoj i dr.
U Sarajevu je objavio više svezaka iz “teorije književnosti” a višesveščani priručnik štampan je u okviru specijalne biblioteke pod nazivom “Vidovićeva dopisna škola za odrasle”, Pisma za samouke”. Za potrebe Vidovićeve škole večernje nastave Ljubunčić je napisao priručnik iz “teorije književnosti”.
Salih Ljubunčić napisao je (ili pokušao napisati) knjigu iz teorije književnosti bez ijednog primjera bošnjačkog književnika. Jasno je da je ovakav njegov pristup bio diktiran političkim okolnostima tog vremena. Ipak, ostaje pitanje da li se ovakav bosanskohercegovački znalac maternjeg jezika i književnosti, svjestan utjecaja književnika na mlade, mogao dotaći bošnjačke književnosti, bilo da je išao u prošlost ili se samo zaustavio na savremenicima svoga vremena. Na logično dvoumljenje oko pitanja utemeljenosti ove “krnje teorije književnosti” najprihvatljiviji je odgovor dr. Muhidina Džanke:
“Naravno, danas jedna ovakva ‘teorija književnosti’ ne bi mogla izdržati sud modernih kritičara i sintagmu ‘teorija književnosti’, svjesno apostrofiramo navodnicima, jer danas, u doba tzv. postteorije književnosti, Ljubunčićev ‘književnoteorijski rad’ ne može izdržati niti jedan suvremeni znanstveni književnoteorijski kriterij. Zato Ljubunčićevu ‘književnu teoriju’ uvijek treba promatrati pod navodnicima, dakle sasvim uvjetno i u horizontu vremena i sredine u kojima je pisano. No, ako se uzme u obzir činjenica da niti do dana današnjeg nije bilo Bošnjaka koji bi se usudio bar pokušati napisati jednu sustavnu teoriju književnosti, napose s primjerima iz bošnjačke književnosti, makar to bila i teorija udžbeničkoga karaktera, onda i Ljubunčićev ‘književnoteorijski rad’, ma koliko bio manjkav, dobiva svoju posebnu znanstvenu i kulturološku težinu.”[5]
Ljubunčićevoj knjizi Materinski jezik u našim narodnim školama, Zagreb, 1933. god., koja se može smatrati prvom metodikom nastave maternjeg jezika za osnovnu školu u BiH, prethodila je, po obimu nevelika, ali vrlo značajna, knjižica Slobodni pismeni sastavci u osnovnim, građanskim i nižim srednjim školama Upute i primjeri (Sarajevo, 1925. god.).
Metodika usmenog i pismenog izražavanja
U većini svojih radova autor se očituje i najavljuje kritički osvrt na tadašnje metode u segmentu usmenog i pismenog izražavanja: “Ako se znanje stječe samim usvajanjem i utuvljivanjem, tj. ako nije plod učenikove samoradnje, već gotovo, bolje reći, pasivno percipiranje, onda je pismenost plagijat tuđih misli i sredstvo kojim se ubija individualnost jednog čovjeka.”[6]
Ovo djelo svojevrstan je metodički sublimat zahvaljujući tome što sadrži sve tadašnjem vremenu dostupne didaktičko-metodičke pristupe nastavi kulture izražavanja i pismenosti.
Kroz sva poglavlja Ljubunčić se kritički i odlučno suprotstavlja tadašnjim metodama kad je riječ o pismenim sastavcima. Posebno kritizira metod pitanja i odgovora koji su bili stereotipni. On je protiv predavanja, kako kaže “utuvljivanja”: “...znanje učenikovo treba doći kao rezultat njegovog učešća u radu, razmišljanju i samostalnom zaključivanju; samostalnost učeničkog truda važna je da se povežu misao i riječ kako bi se došlo do osobnog stila.”[7]
Ljubunčić upućuje nastavnike na put koji jeste težak, ali kojim treba ići: “Samoradinost i samostalnost dvije su vrline pismenosti. Da se to postigne i da te vrline postanu svojina učenika, mora se kloniti preteških i nerazumljivih tema.”[8]
Ljubunčić, kao iskusan učitelj, svjestan je potrebe empirijskog učenja: “Jedan napisani list pobuđuje i oživljuje stvaralačku moć i težnju za obrazovanjem više nego jedna pročitana knjiga.”[9] Svjestan je i da svaki učenik ima svoj potencijal, svoj doživljaj i percepciju. Potrebno je samo podstaći ga na razmišljanje. Salih Ljubunčić citira njemačkog pedagoga Foerstera, koji je rekao: “Svaki čovjek ne može učiniti nešto neobično, ali svaki može učiniti nešto obično u neobičnom duhu.”[10]
Poticaj učenika na samostalno kazivanje pospješuje njegov intelektualni i emocionalni svijet. Skoro pola stoljeća poslije Saliha Ljubunčića metodičar Stjepko Težak će u svojim Govornim vježbama u nastavi hrvatskog ili srpskog jezika, govoreći o učeniku na putu između misli i riječi, ustvrditi: “Danas već nije potrebno dokazivati da je razvoj govora ovisan o razvoju mišljenja... Ako smo ustvrdili da razvoj mišljenja pospješuje i razvoj govorenja, neće nam biti teško zaključiti da govorne vježbe među svoje osnovne ciljeve trebaju obuhvatiti razvijanje intelektualnih i psihičkih funkcija.”[11]
U poglavlju Dosadašnji postupak u osnovnoj školi Ljubunčić oštro kritikuje konzervativne metode koje učenika sputavaju i ostavljaju apsolutno pasivnim. Saznajemo i koje su to bile glavne karakteristike pismenih sastavaka a koje nisu poticale učenikov samostalan i kreativan rad. Pismeni su sastavci bili jednolični, često su rečenice kod svih učenika bile identične, razlog ovome bile su zajedničke pripreme u pogledu govornih, a potom, i pismenih vježbi. Težilo se čistom pismenom obliku bez gramatičkih grešaka. Važan je bio oblik pa tek onda pismeni izražaj. Zbog svega navedenog Ljubunčić u Metodici materinskog jezika zaključuje: “Zato u dosadašnjim pismenim sastavcima naših učenika nema ništa ličnog. U njima se ne susreće uzbuđenje koje bi se trebalo očitovati u ličnim raspoloženjima. U njima nema ni volje ni pokreta.”[12]
Ljubunčić priželjkuje i zagovara reformu školstva. Osnovne škole su temeljno obrazovalište i u organskoj su vezi sa višim školama, i svaka reforma na višem stupnju morala bi da se paralelno provede i u osnovnoj školi.
Salih Ljubunčić kritikuje pedagoško-metodička načela na kojima je utemeljen metod rada bez učenikovog učešća, bez njegove kognitivne aktivnosti:
“Pismene se radnje pišu u posebnim, za to određenim, satovima (školske zadaće). Mnogo se upotrebljavaju domaće pismene radnje koje uglavnom imaju svrhu da se učenik na neko vrijeme zabavi. Dosta se u školi prepisuje, nastavnici misle da je to korisno.”[13]
Učenik je pisao po nalogu i volji nastavnika. Pisanje se shvaćalo kao tehnička vještina, kao elementarna grafija. Ona se realizirala na reprodukciji onoga što je iz pojedinih nastavnih predmeta preuzeto.
Teme o kojima su učenici pisali sastavke su ih “sapinjale kao okovi” i nisu im dozvoljavale misaonu kreativnost. Ovaj metod bio je uobičajen u usmenom razgovoru, potom se prenio i na nastavu pismenosti: “U pismenim sastavcima nije bilo učenikovih doživljaja, niti bilo kakve radnje. Oni su bili samo referat onoga što se slušalo, i to vrlo loš referat, daleko od oblika pisanja i prikazivanja i stvaranja.”[14]
Ljubunčićeva potreba za kritikom proizlazi iz nemjerljive želje za promjenom tradicionalne škole, želje za zdravim psihološkim i kognitivnim razvojem učenika kako bi se moglo odgojno i obrazovno što efikasnije djelovati. Zbog toga je, čini nam se, bio i pomalo nestrpljiv. Zato pojmovi kao što su preduvjet uspjeha u nastavi maternjeg jezika, potom ciljevi i zadaci i programski sadržaji nastave maternjeg jezika nisu sistematski raspoređeni, nego je sve u službi neophodne promjene kao preduvjeta kvalitetnog pedagoškog i metodičkog rada.
Kriza pismenosti
U svojoj Metodici radne obuke, u dijelu koji se bavi slobodnim pismenim sasatavima, Ljubunčić konstatira, kao utješnu pojavu, da se među učiteljima i metodičarima javlja sve više onih koji bi mijenjali pedagoška stajališta u pogledu pismenih sastava. Tako navodi izjavu profesora Dušana Z. Milačića koju je dao povodom prikaza “Pismenih sastava”, Nikole Stanojkovića: “Naročito su poražavajući rezultati pismenih sastava. Ovde su, svakako, najviše krive nastavne metode, koje nisu prilagođene pedagoškom progresu našeg doba ni savremenim društvenim potrebama, ni našem istorijskom razvitku. Kod nas još uvijek u nastavi vladaju stare metode, još uvijek se pritiskuje tradicija. Zato stečena znanja naših učenika ostaju besplodna. Ona su stečena bez aktivnog rada duha... Kriza pismenosti u našim školama jeste kriza metode, ili, još bolje, odsustvo svake metode. Treba i u nas prekinuti jednom s univerzitetskim rutinama i knjiškim tradicijama...”[15]
Metodu slobodnih pismenih sastava utemeljio je njemački psiholog A. Šmider. Ljubunčić je prihvatio ovu metodu koja je bila utemeljena na psihološkom razvoju učenika: “Ništa prisilnoga ne treba biti na putu u ovome radu”, euforično naglašava Ljubunčić i “poručuje nastavnicima”: “Pustite djecu, neka govore.”[16]
Ubrzo je ovaj metod poprimio razmjere pokreta. U početku je imao svojih nedostataka jer se odobravala isuviše sloboda izbora, ali kada je rad utemeljen na relevantnim psihološko-pedagoškim principima, metod je kao postulat postao dominantan.
Primjetne su postupnost i brzina kojima su učenici dostizali određeni stepen u okviru didaktike usmenog i pismenog izražavanja. Slobodni pismeni sastavi zaživjeli su tridesetih godina u BiH. I sam Ljubunčić primjenjivao je ovu metodu u radu s učenicima, i na kraju zgusnute knjižice o slobodnim pismenim sastavima dao je prikupljene primjere učeničkih radova iz svoje nastavničke prakse.
Uspoređujući stari konzervativni metod pri pisanju sastava s novim, Ljubunčić nesvjesno otkriva jedno sasvim novo područje koje će tek pedesetih godina prošlog stoljeća biti uvršteno u nastavu kao posebno područje nastavnog djelovanja u oblasti nastave maternjeg jezika, a to je kultura izražavanja.
On jasno definira cilj kulture izražavanja: učenici se trebaju osposobiti da tečno, lijepo, izražajno kazuju svoje misli i da se uz praktičan rad osposobe za usmeno i pismeno izražavanje.
Iako ne definira govornu kulturu, Ljubunčić insistira na jačanju govorne obrazovanosti kao i razvoju govorne i jezičke fluentnosti, što predstavlja značajan iskorak u ovom pogledu. Citira francusku spisateljicu Žorž Sand, koja je pred svoju smrt uzdahnula rekavši kako joj je “žao što će umrijeti, a da svoga maternjeg jezika neće izučiti”. Citira i Viktora Igoa: “Uvijek nova i raznolika čuvstva izražavamo istim riječima...”[17]
Slobodni pismeni sastavci Saliha Ljubunčića imaju svrhu metodičkih uputa namijenjenih nastavnicima od kojih je priželjkivao drugačiji rad. Zanimljiva su poglavlja “Nekoje napomene pri obradi pismenih sastavaka” i “Raspored građe pri odabiru zadataka”.
Nastavni planovi i programi po kojima se tridesetih godina radilo u školama BiH svakako su bili manjkavi i jednostrani. Nije postojala povezanost s bilo kojim drugim nastavnim područjem. Plan i program odnosio se samo na usmeno i pismeno izražavanje.
Dragutin Rosandić u svojoj Metodici književnog odgoja i obrazovanja, koja je i historijski pregled metodičko-didaktičkih segmenata nastave, posebno izdvaja i formulira programske sadržaje koji se odnose na iskazivanje literarnih sposobnosti i aktivnosti učenika u dotadašnjim programima. Prepoznajemo sadržaje koje je još 1925. godine, po uzoru na njemačke metodičare, razradio Salih Ljubunčić.
Povijesna metodika maternjeg jezika
Knjiga Materinski jezik u našim narodnim školama. Metodika radne obuke u nižim i višim osnovnim građanskim i nižim srednjim školama objavljena je 1933. godine. Predstavlja cjelovit i sustavan metodičko-didaktički pristup Saliha Ljubunčića nastavi maternjeg jezika. Ljubunčićeva Metodika ostavlja utisak znanstvenog pristupa oblasti jezika i didaktičkih načela. Autor se iskazuje kao odličan lingvist, filolog, metodičar, didaktičar, pedagog. Vrlo je siguran u svoje znanje, ali i u refirmatorske ideje čiji je zagovornik bio. Bio je sudionik njene implementacije u evropskim zemljama. I u ovoj povijesnoj metodici kritički će se osvrnuti na tradicionalno školstvo, organizaciju nastave, konzervativne metode i druge didaktičke segmente.
Spomenuta Metodika sadrži sljedeća poglavlja: Materinski jezik (šta kaže nauka o jeziku uopće i materinskom posebno), Svrha i obuka materinskog jezika, Gradivo materinskog jezika u našim školama, Program gradiva kao program obrazovanja, Metodička osnova obuke materinskog jezika, Govorne (stilske) vježbe, Glavna priprava za štivo, Štivo u četverogodišnjoj osnovnoj školi, Metodičke upute za glasno čitanje, Tiho čitanje, Samotvoračke govorne (jezične) vježbe pri čitanju, Čitanje kao djelotvoran put obrazovanju, Metodičke upute za obradu štiva na višem obrazovnom stupnju, Prikaz dosadanjeg rada, Uživljavanje u jezik i u duhovne tvorevine na temelju samoradinosti, Duhovni samotvor u oblasti naše književnosti, Poznavanje jezika (gramatika), Produktivna obuka poznavanja jezika, Pismeni sastavci, Pravopis u vezi s ispravljanjem pismenih sastavaka.
Autor pokazuje dobru upućenost u metodička, pedagoška i lingvistička tumačenja koja su od koristi za efikasniji rad u nastavi maternjeg jezika. U prvom poglavlju pokušava naći odgovor na pitanja o jeziku kao “...osnovnom sredstvu jasnog artikulisanja misli u najrazličitijim situacijama u kojima se nađe govornik a istodobno i član kolektiva, što kroz stoljeća oblikuje ono što nazivamo maternji jezik.”[18]
Ljubunčić potom postavlja uvijek aktualno lingvističko pitanje: da li je dosadašnja nauka o jeziku prodrla u njegovu suštinu i da li dosadašnji naučni metodi mogu ostati kao jedini u tumačenju i shvatanju materinskog jezika?
Prvo se pitanje, dakle, odnosi na jezik kao “živ organizam” a drugo na način njegovog proučavanja. Ljubunčić kritički konstatira da je nauka o jeziku do tada utvrdila ono što se tiče vanjske (formalne) strane jezika, “spoljašnjeg jezičkog lika”, kako kaže. “Mladogramatičari i komparatisti došli su do saznanja o srodnosti južnoslavenskih, slavenskih i indoevropskih (ie.) jezika, da naš jezik pripada indoevropskoj jezičkoj zajednici; fiziološkom metodom utvrđen je način izgovora glasova našeg jezika (glasovno-fonetski zakoni), objašnjeni oblici riječi; ustanovljeno je srodstvo svih slavenskih jezika, osobito južnoslavenskih i rečeno je ono najpotrebnije o stilu i njegovoj čistoći odn. nečistoći.”[19]
Ono što je unutrašnja strana jezika, njegova jezgra ili sadržaj ostalo je neobjašnjeno, dakle, neoznačeno, a to je, prema Ljubunčiću, suština jezika.
Jezik i govor
Dalja Ljubunčićeva tumačenja odnose se na strukturalna učenja (unutrašnja i spoljna lingvistika), na razlikovanje jezika i govora kao dviju strana “istog jezičkog činioca”, tj. jezičke djelatnosti: “Hoćemo i želimo prodrijeti u suštinu jezika”, veli Ljubunčić, i dodaje: “I kad to hoćemo, nama lebdi pred očima materinski jezik kao živ organizam...”[20]
“...jezik nije okamenina. On nije skup pravila, nije, dakle, gramatika. Jezik je djelovanje, činjenje, stvaranje. Onaj koji govori i piše, taj stvara iz sebe...”[21]
On navodi i najnovija “istraživanja” o jeziku i konstatuje: “Čovjek osjeća i misli i on taj svoj duševni rad očituje i saopćava govorom. Ali i misao (a također i osjećanje) i riječ nasađene su na ovaj unutarnji stvaralački pokret koji je kao srž u svim ljudskim spoznajnim dijelovima, a također i u svim oblicima u kojima se izrazuje njegova osjetljiva umjetnička priroda.”[22] Ljubunčić hoće reći da su spoljašnje oznake ono što čovjek govori: “U jeziku je i misao i riječ...” Ovdje se poziva na Weisberga i njegovo tumačenje da je “...bitan unutarnji stvaralački čin koji djeluje između misli i izražaja, i obratno.”[23]
“Jezik jeste ne samo najvažniji pokret duha nego i najsnažniji put obrazovanja.”[24] Dotiče se i veze jezika i duha naroda, individue i kolektiva (narod): “I tako pojedini član narodne zajednice, kada primi govor svoga naroda, ne prima samo njegov kulturni život, nego ujedno i oblik mišljenja kojim se iskazuje taj život... Jezik je narod i jezik pripada narodu. Jezik je narodna svojina. Kad je tako, onda je jasno da pojedinac ne stvara jezik. On prisvaja jezik svoje narodne zajednice.”[25]
“U maternjem jeziku sadržana je dugim vremenom stvarana spoznaja o životu (nazori o životu)”, kaže Ljubunčić i zaključuje: “Čovjek osjeća i misli, i on taj svoj duševni rad očituje i saopćava govorom.”[26]
Insistira na tome da se izmijene dotadašnja shvatanja o jeziku. Posebno apeluje na dvije grupacije: na one koji o jeziku raspravljaju (naučne krugove) i one koji materinskom jeziku obučavaju (naše narodne škole).
U dijelu Metodike “Svrha obuke materinskog jezika” Ljubunčić daje pregled nastavnih programa za osnovne, više narodne i srednje građanske škole i analizira ciljeve učenja materinskog jezika, te kritički analizira nastavne planove: “Oni (planovi) prisvajaju jezik kao nešto što je izvan učenika samih. Objektiviranje jezika te njegovo postavljanje u krug izvan učenika nedopustivo je i na višem nivou. U osnovnim školama prisutna je ‘stvarna obuka’. Stvari se promatraju, potom slijedi govorno izražavanje, a onda pismeni izražaj.”[27]
Ovaj filolog, primijenjeni lingvist i metodičar pokušava pronaći i ponuditi nastavne postupke u cilju učinkovitih oblika s krajnjim ciljem prodiranja u suštinu maternjeg jezika i shvatanja njegovog unutrašnjeg izražaja, što doprinosi kognitivnom i duhovnom izražaju: “Ono što manjka u svim shvatanjima svrhe obuke materinskog jezika jest duhovni pokret jezički.”[28]
Metodičari tog vremena imaju različite pristupe nastavi maternjeg jezika. Dr. Dušan Rajičić slijedi opću didaktiku Herbartovskog smjera i u nastavi maternjeg jezika posebno ističe estetsku dimenziju. Metodičar Jovan Đ. Jovanović postavlja pobuđivanje interesovanja kao glavnu svrhu obuke materinskog jezika. U svojoj Metodici maternjeg jezika, S. Ljubunčić govori “...kako se mogu buditi i razvijati empirijski, špekulativni, simpatijski i socijalni interes”. Po Jovanoviću, “krajnji cilj učenja maternjeg jezika bio bi buđenje i razvijanje neposrednoga i trajnoga interesovanja u oblasti narodnog jezika i narodne književnosti.”[29]
Potkraj prošloga stoljeća metodičar Stjepko Težak govori o različitim određenjima svrhe nastave hrvatskoga jezika u knjizi Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika uz uporedbu s didaktičarima drugih jezika. Tako navodi primjer Elene A. Barinove, koja o svrsi nastave ruskoga jezika, između ostalog, kaže: “...naučiti učenike sadržajno, logički dosljedno, pravilno izražavati svoje i tuđe misli u usmenom i pismenom obliku... naučiti osnovnim spoznajama o ulozi jezika u životu društva.”[30] Stjepko Težak navodi i primjer Pere Šimleše, koji u ideologijskom pogledu ide još dalje: “Treba odgojiti proizvođača da pridonosi razvitku proizvodnih snaga i porastu blagostanja.”[31] “Tone Peruško”, kaže Stjepko Težak, “ističe emotivnu snagu pisane riječi koja ‘djeluje na formiranje cjelokupnog moralnog lika čovjeka’.”
Ljubunčićevi prijedlozi nastavnih planova i programa i njihovih metodičkih obrazloženja veoma su bliski Težakovim. Ljubunčić ne transformiše pojedinačne ciljeve na naobrazbeni, odgojni i komunikacijski kako bi došao do potpunije svrhe.[32] Također, Ljubunčić i kroz nastavne planove i programe i ciljeve nastave želi prodrijeti u samu suštinu nastave maternjeg jezika. Mada to nigdje ne definira, on određuje i ukazuje da su najvažniji dobri programi koje će pratiti adekvatni udžbenici i učitelj.
Dr. Muhidin Džanko u knjizi Bosanski jezik i književnost u nastavi ovako određuje suštinu metodike nastave maternjeg jezika i književnosti:
“Dakle, predmetnost Metodike nastave maternjeg jezika i književnosti, u kontekstu ovakvog naziva, određuju dva ključna elementa: 1. nastava, ili, još šire, odgojno-obrazovni proces; 2. supstancijalne znanosti o jeziku i književnosti.
...Metodika se strukturira kao model aplikacije znanstveno-umjetničkih sadržaja jezika i književnosti u nastavi i to na principima korelacije i koncentracije s drugim znanostima i nastavnim predmetima, odnosima potpunosti i egzemplarnosti i usklađivanja metodičke teorije i prakse, što u strukturalnom smislu Metodiku u krajnjem transformira u Metodologiju samostalnog rada nastavnika.”[33]
U poglavlju “Govorne vježbe” Ljubunčić iznosi kritiku dotadašnjih metodika budući da se u njima ne govori o važnosti samoga govora niti načina kako se trebaju sprovoditi govorne vježbe.
Ovaj metodičar nam, dalje, daje metodičke upute za obrazovanje govora te akceptira osnovne tipove govornih vježbi na čijim se temeljima i danas prakticiraju prošireni oblici vježbi.
Gramatika maternjeg jezika
I poglavlje “Gramatika” započinje uz kritički osvrt. I u prošlosti i u sadašnjosti gramatika se “predaje”, konstatuje Ljubunčić i nastavlja: “Ovo didaktičko držanje prema gramatici materinskog jezika (za učitelje gramatika je predstavljala sistem naučno utvrđenih jezičkih spoznaja i pravila) usvojeno je iz obuke klasičnih i živih jezika.”[34] Kroz srednji vijek gramatika je bila skup pravila, u vrijeme humanizma ponavljaju se metode učenja gramatike. U tadašnjim gimnazijama, pa i onim reformiranim (Humboldtove), sve je u jeziku smjeralo didaktičkom formalizmu... Sav je rad bio ograničen na literarne tekstove i “na sistematsko gramatičko gradivo.”[35]
“Jezik je bio u službi naučavanja književnosti, a potpuno odvojeno izučavala se jezička obuka kao put ka formalnom obrazovanju. I kada se u škole uveo materinski jezik kao jezik učenja, metode učenja gramatike ostale su iste. Izučavanje jezika bilo je nešto samo za sebe odvojeno od života. Reformistički pokret nije donio ništa novo.”[36]
Ljubunčić nastavlja s kritičkim osvrtom tadašnje teorije gramatike i same nastave gramatike u školama: “Sistematska gramatika predstavlja čitav niz pojmova i refleksija koji daleko nadmašuju shvatanje učenika. To su sve apstrakcije, pa i onda kada se pojedini pojmovi pokušavaju protumačiti na primjerima govora... Učenik će naučiti govoriti da su glagoli riječi koje naznačuju radnju, zbivanje ili stanje, ali šta je zbivanje, šta stanje, to neće moći odgonetnuti.”[37]
Gramatičko znanje nije značilo jezičku spoznaju. A jezičku spoznaju u stanju su dokučiti tek “...naši učenici istom u trećem razredu građanske i nižih srednjih škola mogli bi shvatiti da se svi ti jezički doživljaji, koje su oni proživjeli, mogu obuhvatiti u jednom sklopu razmišljanja i da je taj okvir gramatika ili nauka o jeziku.”[38]
“Jezičko obrazovanje, ipak, kod učenika postoji”, tumači Ljubunčić logičke zakonitosti i nastavlja: “Ono se razvija bez obzira na učenje sistematske gramatike. To osjećanje i to spoznavanje javlja se u naravi samoga jezika. Učenik bogati leksikalno svoj jezik, ali i ulazi u njenu konstrukciju a to znači u psihologiju jezičkog istraživanja.”[39]
Naime, u nastavi maternjeg jezika učenik mnoge gramatičke kategorije i pojave usvaja kao leksičke jedinice i spojeve tih jedinica, bez spoznaje na teorijskoj ravni. O tome svjedoče činjenice da se djeca još u mlađim razredima osnovne škole koriste pravilnim, gramatički “ovjerenim”, iskazima prije nego što su spoznali gramatička pravila.
Ljubunčić tvrdi da se radilo pogrešno. “Radilo se neprirodno, protupsihološki i nepedagoški. Ovakvom radu suprotstavljali su se metodičari i pedagozi. Radikalni protivnici ove naučne gramatike u osnovnoj školi tražili su njezino potpuno uklanjanje kao školskog predmeta. Umjereni metodičari prihvatali su stanovište da je, zaista, potrebno da se prestane s učenjem gramatike kako se to tada radilo, to osobito kad je u pitanju mladež osnovne škole. Zato su upućivali samu obuku na praktične potrebe. Međutim, bilo je takvih koji su uporno ostajali pri starom strahujući da se tim novotarijama ne bi ubila i svaka volja za gramatikom, a time i za jezikom.”[40]
Ipak, gramatička obuka počela se shvatati kao dio jezika koji se stalno razvija, pa tako i mijenja. Mnogi veliki pisci govorili su da se jezik ne može tako brzo naučiti. Ljubunčić citira Getea, koji je potkraj svoga života govorio: “Čitavog života bavio sam se jezikom, ali još nisam došao k cilju, što znači da ga još nisam potpuno prozreo niti s njime posve ovladao.”[41]
“Jedno je sigurno”, tvrdi Ljubunčić, “s razvojem jezika mijenja se gramatika. A svaki razvoj predstavlja napredak. Da bi se taj razvoj uistinu omogućio, potrebno je da se jezik osjeti kao subjektivno doživljavanje.”
Ljubunčić ističe i mišljenje istaknutog njemačkog pedagoškog reformatora Berholda Otta, koji sve nedostatke u govoru i u pismu, u obrazovanju uopće, vidi u pogrešno postavljnoj obuci i kaže: “Čovjek uči jezik dok je živ. Ali jezik nije uvijek isti kako bi to htjeli gramatičari. Svako doba ima svoj govor, svoj jezik. Jezik djeteta u elementarnom razredu posve je nešto drugo od onoga kojim govori mladić, a još se više razlikuje od jezika odraslog muškarca. A kad je tako, onda je pedagoška potreba da se omogući slobodna akcija svakoj dobi da produktivno radi na izgradnji svoga jezika.”[42]
Uskoro je i kod nas došlo do revizije gramatike. Odlučeno je da se gramatika ne izučava kao predmet za sebe, nego da se pojedine spoznaje o jeziku tumače u vezi s govorom i pismom. Ukinuta je deduktivna metoda i u osnovnim i srednjim školama.[43] Nastava gramatičke obuke započinjala je od onoga što je učenicima bliže kao smisaona i funkcionalna cjelina a to je rečenica. Rečenica je učenicima bliža i od riječi i od glasa.
Uslijedio je Novi nastavni plan i program 1933/34. godine. Po njemu je gramatika reducirana, odnosno isključena iz programa četverogodišnje elementarne škole.
Nezadovoljan sprovedenom djelomičnom reformom u oblasti izučavanja jezika, Ljubunčić navodi svoje metodičke upute za produktivniju gramatičku obuku. U tome ide vrlo radikalno jer na kraju predlaže da gramatiku učenici “sami slože kroz svakodnevne bilježnice”, a da se “gramatika kao udžbenik izbaci iz ruku učenika V, VI i VII godišta”.[44] Jedino bi se mogla dopustiti učenicima VIII razreda.
Ljubunčićeva metodička misao nije mogla dosegnuti savremene metode u nastavi maternjeg jezika. To je razumljivo jer ni sama lingvistika ni primijenjena lingvistika nisu u njegovo vrijeme pružale osnovu za razradu modernih metoda i postupaka. Osim toga, značajan podsticaj razvoju savremene nastave maternjeg jezika dala je teorija informacije i komunikacije. Ipak u Ljubunčićevim idejama može se prepoznati da je on bio duboko svjestan činjenice da je osnovna funkcija jezika komunikativna, ali da treba u nastavi njegovati i ostale njegove funkcije, u prvom redu estetsku.
Organizacija nastave
Kao onovremeni istinski reformator Salih Ljubunčić promicao je i projekat “radne škole”, bio zagovornik individualne nastave, kroz kritički odnos spram predmetnog razredno-časovnog sistema nastave. Ne možemo a da se ne osvrnemo na ovaj segment rada u didaktici poznat kao organizacija nastave. Iz ovih oblasti Ljubunčić je napisao knjižice Dalton – plan metoda i Vidovićeva škola kao kulturno-etički i socijalno-pedagoški pokret.
Svoju knjižicu Dalton – plan metoda Ljubunčić naziva psihološki najopravdanijim i pedagoški najoriginalnijim oblikom rada u svim vrstama uzgojnih škola. Svakako da je ova metoda historijsko otkriće. Američka učiteljica Helena Parkhurs stvorila je, razradila i praktično primijenila Dalton – plan metodu 1904.-1920. godine. Svoj oblik organizacije nastave prvo je primijenila u gradu Daltonu, u američkoj državi Masačusets, po kojem je ova škola i dobila ime. Osnovno polazište u ovom konceptu jeste potpuna individualizacija nastave.[45] Ovaj koncept rada nastao je iz potrebe spomenute učiteljice koja je radila sa grupom učenika heterogenog sastava. Helena Parkhurst je, da bi izmirila diferenciranost 8 odjeljenja i po dobi i po nastavnom cilju, “pribjegla” individualizaciji rada. A to je podrazumijevalo napuštanje frontalnog oblika rada i ustanovljenog rasporeda školskih časova, kao i iste nastavne planove i programe za sve učenike, ali podijeljene u nivoe koje su odgovorali učeničkom predznanju i sposobnostima.
Program je dijeljen na mjesece, a mjesečni program na sedmice. Svaki zadatak podijeljen je na 20 jedinica. Učenik je dobivao uputstva za rješavanje zadataka. U školi su postojale laboratorije, umjesto razrednih soba, u kojima su učenici sami dolazili do rješenja. Učenici su sami nakon završetka jednog zadatka birali drugi, teži. Brže su napredovali u radu i stjecanju znanja.
Ovim je kreirana baza buduće škole bez razreda.[46]
Ljubunčića je oduševljavala učenička sloboda, koja je vanredno jačala osjećaj odgovornosti i podsticala učenike na moralne obaveze. Dalton – plan metoda ubrzo se raširila ne samo po Americi već i po Evropi. U Engleskoj je po ovom konceptu radilo 3.000 škola, 2.500 osnovnih i 500 srednjih. Koncept Dalton – plan je s vremenom otkrivao i svoje slabosti. S individualnošću se otišlo u krajnost, izostalo je formiranje saradničkog duha, a za organizovanje ovog vida nastave bilo je potrebno puno više prostora, mnogo stručnih nastavnika, opreme i sredstava. Ovaj je koncept postepeno iščezao iz prakse i u historiji didaktike ostao kao pokušaj prevladavanja predmetnog razredno-časovnog sistema.
U stvaralačko-teorijskom pogledu radovi Saliha Ljubunčića su u skladu s onovremenim dostignućima i shvatanjima. U metodičkoj analizi i lingvostilističkoj razradi problema iz oblasti jezika, metodike, pedagogije, školstva uopće Ljubunčić je suvremen, samouvjereno radikalan na svom reformatorskom putu.
Salih Ljubunčić jeste ime čiji rad i djela zasigurno zaslužuju pažnju znanstvene javnosti. Svojim tragalačkim, kreativnim i znanstvenim radom dao je značajan doprinos prosvjetno-pedagoškom, duhovnom i kulturnom razvoju Bosne i Hercegovine, a i Hrvatske, u kojoj je djelovao u jednom periodu svoga rada i života.
Ljubunčićevi vizionarski pogledi na nastavu maternjeg jezika i književnosti zasigurno su doprinjeli razvoju moderne lingvometodike maternjeg jezika.
BIBLIOGRAFIJA
Salih Ljubunčić objavio je 19 bibliografskih jedinica. Nalazimo ih u Pregledu štampanih djela na srpskohrvatskom jeziku Muslimana Bosne i Hercegovine 1878.-1948., što ga je sastavio Osman A. Sokolović, a izdao Štamparski zavod “Veselin Masleša” u Sarajevu 1957. godine (Separat iz Glasnika Islamskog starješinstva za 1955/56. god.)
3 “Srpski ili hrvatski jezik”, Vidovićeva dopisna škola za odrasle, Pisma za samouke, 1926., Štamparija društva “Prosvjeta” Jovan Karić, Sarajevo, 38 strana.
LITERATURA
Autor: Aida Omersoftić
[1] Mladen Bevanda, Pedagoška misao u Bosni i Hercegovini od 1918-1941., Biblioteka posebna izdanja Sarajevo, 2001., str. 271.
[2] Isto, str. 270.
[3] Mladen Bevanda, Pedagoška misao u Bosni i Hercegovini od 1918-1941., Biblioteka posebna izdanja Sarajevo, 2001., str. 280.
[4] Isto, str. 270.
[5] Dr. Muhidin Džanko, Bosanski jezik i književnost u nastavi, Metodički pristupi, Sarajevo, 2003. god., str. 14.
[6] Salih Ljubunčić, Slobodni pismeni sastavci u osnovnim, građanskim nižim srednjim školama, Upute i primjeri, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1925. god., str. 4.
[7] Isto, str. 5.
[8] Isto, str. 6.
[9] Salih Ljubunčić, Slobodni pismeni sastavci u osnovnim, građanskim nižim srednjim školama, Upute i primjeri, Sarajevo, 1925., str. 6.
[10] Isto, str. 10.
[11] Stjepko Težak, Govorne vježbe, Zagreb, 1974., str. 16.
[12] Salih Ljubunčić, Materinski jezik u našim narodnim školama, Metodika radne obuke u nižim i višim osnovnim građanskim i nižim srednjim školama, Zagreb, 1933., Tisak Nadbiskupske tiskare, str. 224.
[13] Salih Ljubunčić, Slobodni pismeni sastavci u osnovnim, građanskim nižim srednjim školama, Upute i primjeri, Sarajevo, 1925., str. 10.
[14] Isto, str. 12.
[15] Salih Ljubunčić, Materinski jezik u našim narodnim školama, Metodika radne obuke, Zagreb, 1933., str. 221.
[16] Salih Ljubunčić, Slobodni pismeni sastavci u osnovnim, građanskim nižim srednjim školama, Upute i primjeri, Sarajevo, 1925., str. 23.
[17] Isto, str. 20.
[18] Dr. Remzija Hadžiefendić-Parić, Metodika materinskog jezika iz 1933. god. Saliha Ljubunčića, studija, Zagreb, 2003., str. 1-3.
[19] Salih Ljubunčić, Materinski jezik u našim narodnim školama, Metodika radne obuke u nižim i višim osnovnim, građanskim i nižim srednjim školama, Zagreb, 1933., str. 6.
[20] Isto, str. 8.
[21] Isto, str. 11.
[22] Isto, str. 15.
[23] Isto, str. 15.
[24] Isto, str. 17.
[25] Isto, str. 19.
[26] Isto, str. 19.
[27] Isto, str. 24.
[28] Isto, str. 25.
[29] Isto, str. 26.
[30] Stjepko Težak, Teorija i praksa nastave hrvatskog jezika 1, Zagreb, 2000., str. 31.
[31] Isto, str. 31.
[32] Vidi: Stjepko Težak, Teorija i praksa nastave hrvatskog jezika 1, “Različita određenja svrhe”, str. 29-32.
[33] Dr. Muhidin Džanko, Bosanski jezik i književnost u nastavi, Metodički pristupi, Sarajevo, 2003. god., str. 8 i 9.
[34] Salih Ljubunčić, Materinski jezik u našim narodnim školama, Metodika radne obuke u nižim i višim osnovnim, građanskim i nižim srednjim školama, Zagreb, 1933., str. 180.
[35] Isto, str. 181.
[36] Isto, str. 182.
[37] Isto, str. 185.
[38] Isto, str. 186.
[39] Isto, str. 186.
[40] Isto, str. 187 i 188.
[41] Isto, str. 188.
[42] Isto, str. 189.
[43] Vidi: Stjepko Težak, Teorija i praksa nastave hrvatskog jezika 1, Zagreb, 1996., Načelo indukcije i dedukcije, str. 106.
[44] Isto, str. 210.
[45] Vidi: Mladen Vilotijević, Didaktika 3 Organizacija nastave, Predmetno-razredno-časovni sistem, Aktivna škola, str. 62.
[46] Vidi: Mladen Vilotijević, Didaktika 3 Organizaciaj nastave, Škola bez razreda, str. 77. I danas u Americi postoje tzv. alternativne škole za učenike “koje ne drži mjesto” i rade po programu Helene Parkhurst.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba