U standardnim djelima usuli fikha navodi se da je glavni cilj Šerijata postizanje dobrobiti i otklanjanje nereda. A temelj svih pravnih sistema jeste priskrbljivanje koristi i izbjegavanje štete.
U modernom svijetu osjeća se sve veća potreba za primjenom intencija u Šerijatu i njegovim izučavanjem, da bi se vjera prenjela u praksu a ne samo da se svede na teoriju. Do tako velikog zanimanja za ciljeve i intencije Šerijata pojavilo se najviše iz dva posebna razloga:
Hanefijski pravnici su nastojali iznaći najbolja pravna riješenja. Iako nisu imali unaprijed izrađenu metodologiju, oslanjali su se na cijeli korpus pravnih mišljenja (fetvi), koje su dali Ebu Hanife i njegovi učenici.
Ebu Hanife se nikada nije bojao protumačiti situacije koristeći pravne doskočice, pa čak niti zamišljati hipotetičke situacije (fikh takdiri).
Najupečatljivije obilježje pristupa fetvi je to što su on i njegovi učenici stalno uzimali u
obzir okruženje, stvarnost u kojoj ljudi žive i njihove običaje, i uvrštavali ih u svoju formulaciju prava, kao što su to činili i ashabi u Medini, sredini koju su savršeno poznavali.
Uzvišeni Allaha, s. w. t. a., nas je ponukao na razmišljanje o značenjima Svoje Knjige, naredio nam da uzmemo pouku iz nje, a potom je i svoj zakonodavni stil prilagodio na način koji nam olakšava uzimanje pouke spominjući uz većinu propisa njihove zakonske razloge i ciljeve kako bismo ih uzeli za osnove i kriterije kojima ćemo mjeriti slične slučajeve bez obzira da li je riječ o naredbi, zabrani, dozvoli, potvrdi prava i dužnosti.
Kada pročitamo ili čujemo Allahove, t. w. t. a., riječi:
“Ne bacajte se svojim rukama u propast” (El-Bekare, 195)
Znamo da je jedan od ciljeva Šerijata čuvanje od svega što vodi u propast!
Poslanik, s. a. w. s., je ashabima zorno pokazao način uvažavanja ciljeva Šerijata, vježbajući ih da prakticiraju izvođenje propisa na osnovu njih. Otuda je islamsko zakonodavstvo široko i otvoreno za svako vrijeme i mjesto do Sudnjega dan.
Vrlo rano postavilo se pitanje usaglašavanja teorije i prakse. Jedan od mogućih izlaza nađen je u pravnim doskočicama kao izrazu kompromisa zahtjeva idealnog pravnog poretka i svakodnevne stvarnosti koja nas okružuje. Ovim se posebno bavio mezheb Ebu Hanife, iako kod njih ne postoji posebno razrađena teorija ciljeva i intencija (mekasid) kao zasebnih pravnih pitanja i rješenja, nego se u praktičnim pravnim propisima provodi teorija mekasida. Predstavnici hanefijskog mezheba teoriju intencija i ciljeva nisu predstavili kao skladnu cjelinu već kroz: princip istihsana, sistematizaciju pravnih pravila i poglavlja tzv. hijel (pravne doskočice) ili meharidž, orginalno i inteligentno primjenjuju metodu ciljeva i intencija.
Teoretičari islamskog prava nisu izrazili posebnu definiciju mekasida Šerijata, niti kod druge uleme kod kojih se spominje ovaj termin, ali kod nekih savremenih učenjaka možemo naći pokušaj definicije mekasida Šerijata.
Professor Alla el- Fasi je rezimirao opće i posebne ciljeve Šerijata u jasnoj definiciji u kojoj kaže: “Pod pojmom ciljevi Šerijata misli se na njegove krajnje ciljeve i tajne koje je Zakonodavac pohranio u svakoj Njegovoj normi.” [1]
Kategorije ciljeva i intencija možemo podjeliti na tri djela:
To su oni ciljevi koje Šerijat štiti i namjerava ih realizirati u svim zakonodavnim oblastima, ili u više njih.
Ovi ciljevi su zastupljeni u nekim poglavljima koji se trebaju realizirati u određenoj oblasti, ili u više srodnih zakonodavnih oblasti.
U ovu kategoriju ciljeva ubrajaju se oni ciljevi koje Zakonodavac namjerava izvršiti u svakoj pojedinačnoj šerijatskoj normi, kao što su: obaveza, zabrana, preporuka, odvraćanje, dozvola, uvjet i uzrok.
Ljudska dobrobit maslaha, navodi se u djelima usul-i-fikha, povezana je zadovoljavanjem različitih vrsta potreba. Šerijatski pravnici dijele te potrebe u tri kategorije. To su: neophodne stvari (darurijjat), potrebne stvari (hadžijjat), i poželjne stvari (tahsinijjat).
U darurijjat spadaju stvari, odnosno, vrijednosti koje su neophodne za održavanje ljudskog društva i poretka u njemu. Tu su vjera din, život nefs, razum aql, čast ard i imovina mal. Neki pravnici dodaju i potomstvo nesl. Riječ je o univerzalnim vrijednostima koje moraju biti očuvane na "svakom mjestu i svakom vremenu." Takve vrijednosti poznaju i štite svi pravni sistemi civiliziranih naroda bez obzira na to da li se označavaju kao Božansko pravo ili neko drugo pravo.
U hadžijjat spadaju stvari koje omogućavaju ljudski život bez poteškoća. Zapostavljanje tih potreba ne bi uništilo poredak u ljudskom društvu, ali bi život učinilo težim i tjeskobnim. Zbog toga su dozvoljeni određeni akti koji predstavljaju odstupanje od važećih pravila. Bolesniku je dozvoljeno da ne posti ako to ugrožava njegovo zdravlje.
U tahsinijjat spadaju stvari koje pridonose ustanovljenju lijepih običaja među ljudima i izgradnji visokog morala. Njihovim odsustvom gubi se kvalitet ličnosti i obara nivo međuljudskih odnosa. Šerijat je zbog tog propisao čistoću tijela i odijela, oblačenje najljepšeg odijela kada se ide u džamiju, lijepo ophođenje, poštivanje starijih, blagost prema mlađim itd.
Kada se spominju intencije ili ciljevi u hanefijskom mezhebu nužno je spomenuti istihsan za kojeg Hasan el-Kerhi kaže da je: „Odustajanje mudžtehida od rješenja nekog pitanja na osnovu analogije radi jačeg razloga koji iziskuje odustajanje od analognog rješenja.“ [2]
Iz same definicije da se primijetiti da pravnik ne koristi analogiju koja mu se na prvi pogled nadaje, već pribjegava nekoj vrsti indirektne analogije, koja je svrsishodnija i bliža ostvarenju šerijatskog cilja. To je dakle, traganje za pravim, ali skrivenim razlogom norme nasuprot očiglednog, ali nedjelotvornog razloga. Istihsan nije poseban dokaz, nego metoda tumačenja prava. Hanefijski pravnici su skrivenu analogiju nazvali istihsanom. Hasan eš-Šejbani kaže: “Ebu Hanifa je rješavao pitanja prema kijasu sve dok bi takva rješenja bila primjerena; ali kada bi kijas u nekom slučaju rezultirao neprimjerenim rješenjem primijenio bi istihsan i uvažio uobičajeno postupanje ljudi.“ [3]
Kod Ebu Hanife, a kasnije i njegovih učenika, uočena je orijentacija ka apstrakcijama. Rješavani su i pretpostavljeni slučajevi, a uopštavanjem sadržine niza pojedinačnih normi došlo se do opštih pravnih pravila (el-kavaidu-l-kullije). Njima su sistematski posvetili pažnju pravnici koji su na sebe uzeli zadatak davanja završnog oblika naporima velikih pravnika koji su načela i propise Kur'ana i sunneta prevodili u elemente pravnog sistema. Ova pravila su služila da se bolje razumije duh propisa koji reguliraju jednu oblast.
Šerijatsko pravo sve do pojave “Medželle” u 19. st. postojalo je u nekodifikovanom obliku. Prvi pokušaj kodifikacije šerijatskog imovinskog prava izvšen je u Osmanlijskoj Carevini. Za tom kodifikacijom osjećali su potrebu posebno kadije i muftije, jer ne možemo ni zamisliti poteškoću koju su imali kadije i muftije prilikom odabira nekog rješenja za situaciju ako nema unutarmezhebskog konsenzusa po određenom pitanju. “Najveća odlika”Medželle” je da se napravila razlika između naučnog prava koje se objašnjava i predaje i prava koje je praktični sudski izvor a koji mora imati jedno odabrano mišljenje.”[4]
Pravne doskočice – lukavštine (hijel)
U pravno – terminološkom značenju hijel su pravne lukavštine, doskočice ili pravna rješenja koja omogućuju izlaz iz neke teške pravne situacije. Za Ebu Hanifu i njegove učenike Ebu Jusufa i Muhammeda je vezano pitanje »pravnih doskočica« (el-hijelu-š-šer'ijje). To su bile pravne konstrukcije ili fikcije koje su trebale olakšati muslimanima slijeđenje Šerijata u određenom vremenu. Ibnul – Kajjim el-Dževzije spominje neke pravne lukavštine Ebu Hanife:
Jedne prilike čovjek je zatražio pomoć od Ebu Hanife: Njegova žena je te noći prestala da razgovara sa njim, i to je bio razlog pa se on zakleo da će je pustiti definitivnim razvodom, trostrukim ako do sabaha ne progovori s njim. Pošto je to bio tzv. razvod sa uvjetom, gdje se uvjetuje da žena progovori s njim do sabahskog ezana inače će nastupiti definitivni razvod braka nakon čega se žena ne može više vratiti svome mužu osim da se uda za drugog čovjeka i da s njim kunzumira brak, nakon toga da se od tog muža razvede i tek tada se može udati za svog prvog muža. Muž je bio svjestan toga pa je pokušavao da udovolji ženi kako bi progovorila s njim, ali ga je žena neprestano ignorirala.
Hile Ebu Hanife, koje je predložio kao rješenje sastojalo se u sljedećem:
Da muž ode kod muezina koji će učiti ezan za sabah i da ga zamoli da te noći prouči ezan prije vremena, a muž će nastaviti da ženu nagovara da s njim progovori prije sabaha. Žena nije htjela progovoriti sve dok nije začula ezan za sabah. Onda je pobjednički progovorila ne znajući da vrijeme sabaha još nije nastupilo. Progovaranjem prije nastupa sabahskog vremena, ona je poništila muževu zakletvu koja je uvjetovala prekid braka.
Tako je brak formalno-pravno spašen.
Kur'an spominje slučaj Jusufa, a. s., i njegove braće, te primjer kako je Jusuf, a. s., podmetnuo pehar svome bratu, kako bi ga varkom zadržao kod sebe – kao vid kazne za kradljivce:
„I on poče s vrećama njihovim, prije vreća brata svoga, a onda izvadi času iz vreće brata svoga. Mi poučismo Jusufa da tako varku izvede. On po vladarevu zakonu nije mogao da uzme kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem.“ (Jusuf, 76.)
Tada je bio zakon da se kradljivac preda onome koga je pokrao. To je ono što je želio i Jusuf, a. s., to je varka koju Allah voli i kojom je zadovoljan, jer sadrži i mudrost i korist.
»Pravnim doskočicama« se posebno bavio mezheb Ebu Hanife. A pošto su muslimani u Bosni i Hercegovini sljedbenici upravo pomenutog mezheba, tako je i narodni pripovjedač zabilježio u pjesmi hilu kojom se mlada djevojka poslužila kako bi riješila svoj slučaj. Dakle, djevojku su udali po tadašnjem običaju za mladića kojeg ona nije voljela, pa se ona dosjetila pravne lukavštine da pod pojas stavi živu pticu čije srce kuca, pa je makar iskaz o živom biću istinit ako nije istinito priznanje koje je u pjesmi spomenuto:
Kad je bila s begom u odaji,
Njojzi beže tiho govorio:
Đel’ djevojko, na bijelu ruku!’
Njemu veli Šećerka djevojka :
‘Šta ću tebi na bijeloj ruci?’
Živo mi je čedo pod pojasom ,
Živo čedo Kopčić Alibega!’
To je begu vrlo teško bilo,
Kadiji je brzo odletio,
Da kadija otpusti djevojku,
Kadija je umah otpustio,
Pa je vjenča Kopčić Alibegu.
Kao pokušaj nadmudrivanja Allaha, dž. š., možemo navest i kuranski primjer jevrejskog naroda kojeg je Uzvišeni, dž. š., kaznio pretvaranjem u majmune.
„Vama je poznato šta se dogodilo onima od vas koji su se od subotu ogriješili pa smo im Mi rekli : 'Budite majmuni prezreni!'“ ( El-Bekare 65)
U Kur'anu se navodi primjer drevnog židovskog naroda, koji se služio trikovima i hilama, u pokušaju preinačavanja priprode zabranjenih djela čineći ih dozvoljenim pa su zbog toga kažnjeni strašnom kaznom pretvaranja u majmune. Toga dana oni su se služili varkom u lovu na mnogobrojnu ribu koja im je dolazila samo subotom, postavljajući joj udice, mreže i jezerca s vodom iz kojih ne bi mogla izaći u toku cijelog dana subotom, da bi došli navečer uoči nedjelje da je uzmu, uvjereni da je nisu ulovili u subotu, kada su joj pravili navedenu zamku s onim što bi učinili prije subote. Stoga ih je Allah izobličio pretvarajući ih u majmune. Allah sve najbolje zna!
Jedna od temeljnih doktrina islama jeste vjerovanje da je Šerijat posljednji i vječni vjerozakon koji savršeno udovoljava potrebi ljudi za mudrim Božijim uređenjem i reguliranjem složenih međuljudskih odnosa, njihovih prava i obaveza kao i odnosa ljudi prema njihovom Stvoritelju te ostalim bićima. Šerijat sadrži pravne propise i načela pogodna i podobna za svako vrijeme i prostor, bez obzira na razvoj ljudskog života i izmjenu okolnosti življenja.
Ebu Hanife i njegovi učenjaci su nastojali da olakšaju muslimanima slijeđenje Šerijata u određenom vremenu. Otvorili su put za izvođenje pravnih normi i načela posredstvom istihsana, pravnih pravila, hijela ili meharidža. Pravnici koji su ih zagovarali željeli su iznaći način kojim će muslimanima biti moguće ponašanje prema zahtjevima šerijata, a bez negativnih materijalnih i drugih posljedica koje bi izazvala striktna primjena. I tako na grandiozan način primjenjuju metodu ciljeva i intencija u Šerijatu.
Iako postoji veći broj hile samo dvije mogu biti dozvoljene: hila koja će spriječiti nepravdu, spletku i prevaru, i hila koja će otkloniti nepravdu, spletku i prevaru nakon što se dese.
Čini nam se da je Ebu Hanife spomenute opće principe primjenjivao od slučaja do slučaja bez jasno i izričito definiranih kriterija i sistema koji bi bili stalno primjenjivani. Ukoliko je imao validan dokaz on se opredjeljivao za dokaz ostavivši odnosni princip.
Možemo zaključiti da principi koje je Ebu Hanife primjenjivao u svome fikhu, makar bili i djelomično primjenjivani pružaju dobru osnovu savremenoj islamskoj pravnoj misli. Svojim pristupom fikhskim pitanjima pokazao je put kojim trebamo ići u fikhu.
Upravo, ovi principi potvrđuju ovovremenu aktuelnost Ebu Hanifine pravne misli, kako za muslimane u islamskom svijetu tako i za one koji žive ovdje u Bosni i Hercegovini, u Evropi i na drugim kontinentima.
Autor: Amar ef. Bedaković
[1] Er-Rejsuni Ahmed, Ciljevi šerijata: Eš-Šatibijeva teorija, s arapskog preveo Enes Ljevaković, El-Kalem, Sarajevo, 2009., 45.
[2] Ljevaković Enes, Usul-i fikh, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo 2005., 197.
[3] Mohammad Hashim Kamali, "Istihsan and the Reneval of Islamic Law", Islamic Studies, Islamic Research Institute, Islamabad, vol. 43:4 (2004), 561.
[4] Štulanović Muharem, Uvod u šerijatsko pravo (fikh) i njegova metodologija (usuli-fikh), Islamski pedagoški fakultet, Bihać, 2007., 148.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba