Ebu Zehra vjeruje da riječi imaju veličanstvenu ulogu u stilistici, pa tako svaka riječ u Kur’anu ima posebno značenje koje isijava Božiji nur.
Te su riječi (alfaz al-qur’an wa hurufuh) međusobno isprepletene i podupiru jedna drugu u općim značenjima i univerzalnim frazama, dok i spomenute fraze u isto vrijeme podupiru jedna drugu. On potom analizira nekoliko kur’anskih primjera u prilog tome.[1]
Primjer 1:
وَضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً قَرْيَةً كَانَتْ آمِنَةً مُّطْمَئِنَّةً يَأْتِيهَا رِزْقُهَا رَغَدًا مِّن كُلِّ مَكَانٍ فَكَفَرَتْ بِأَنْعُمِ اللّهِ فَأَذَاقَهَا اللّهُ لِبَاسَ الْجُوعِ وَالْخَوْفِ بِمَا كَانُواْ يَصْنَعُونَ
Allah navodi kao primjer grad, siguran i miran, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah.[2]
Citirani kur’anski ajet Ebu Zehra analizira tako što ukazuje na posebnost, važnost i nezamjenljivost svake riječi u njemu.
Prva riječ: siguran (آمِنَةً amina) – Sigurnost podrazumijeva nepostojanje straha od zavidnika koji je ljubomoran na stanovnike grada ili neprijatelja koji će ih napasti. Moguće je da se ovim aludira na Mekku, jer se u drugom ajetu kaže: Zar ne vide da smo Harem svetim i sigurnim učinili, dok se svuda okolo njih otima i pljačka? I zar u laž vjeruju, a na Allahovim blagodatima su nezahvalni?[3] Ova riječ ukazuje na blagodat koju niko drugi osim stanovnika spomenutoga grada ne posjeduje.
Druga riječ: miran (مُّطْمَئِنَّة mutmainna) – Mir se vezuje za dušu kojoj je Allah podario nepokolebljivost, mirnoću i udobnost. Pored toga, Allah ih je počastio autoritetom među Arapima na polju kulture, s obzirom da su bili domaćini različitih književnih skupova i vjerskih obilježja. Bili su poznati po dobroti i plemenitosti. Dakle, sva ova značenja isijavaju iz riječi miran.
Treća riječ: kome je dolazila hrana sa svih strana (يَأْتِيهَا رِزْقُهَا je’tiha rizquha) – Imali su lagodan život i nisu, poput ostalih Arapa, odlazili u potragu za ispašom. Stalne selidbe po pustinji predstavljaju tegoban i mučan život.
Četvrta riječ: u obilju (رَغَدًا ragada) – Obilje je lijepa, zdrava, ukusna i korisna hrana, koje ima u izobilju i dolazi s lahke strane, a nije zaražena niti nezdrava.
Zar postoji, pita se Ebu Zehra, veličanstvenija retorička slika od ove?! Čitamo četiri riječi sličnog značenja, bliskog smisla i harmoničnog tonaliteta, a svaka je jezički prizor za sebe! Tako riječ siguran ukazuje na sliku grada koga ne napada neprijatelj iako se nalazi u središtu domovine u kojoj se otima i pljačka, dok riječ miran konotira duševni mir i postojanost, poput mirne vode kojoj vjetrovi ne škode. Zatim, činjenica da im dolazi lijepa hrana sa svih strana dokazuje da je riječ o trgovačkome mjestu kome dobro dolazi iz svih krajeva svijeta, a putovali su i zimi.
Sve ove riječi ilustruju stanje jedne skupine ljudi čiji svi pojedinci, bez izuzetka, konzumiraju mnogobrojne Allahove blagodati. Ipak, ljudi su nezahvalni, poriču Istinu i neće da vjeruju. Stoga nam slijedi druga slika koja predstavlja kaznu zbog negiranja Allahovih blagodati.
Prva riječ: pa mu je Allah dao da iskusi (فَأَذَاقَهَا اللّهُ fe ezaqahallah) – Ovaj pojam kazuje da su bol i patnja pogodili njihove duše te su nakon izobilja i raskoši kušali nesreću. Potom Ebu Zehra citira riječi Zamahšerija[4] koji također podrobno tumači značenje ovog pojma. On kaže: ”Oni su bukvalno iskusili (الاذاقة al-izaqa) kaznu jer je ona bila tako bolna i strašna i direktno ih je dotakla i snašla.”[5] Ovdje imamo upoređivanje njihovog stanja prije i poslije kazne. Naime, nakon što su živjeli mirno i raskošno, kušali su glad, a poslije sigurnosti došao je strah.
Druga riječ: glad i strah, doslovno: odjeću gladi i straha (لِبَاسَ الْجُوعِ وَالْخَوْفِ libas al-džu’ wa ’l-havf) – Ovo je, uistinu, sjajan jezički prizor koji prikazuje glad i strah kao odjeću kojom su odjeveni i koja ih okružuje sa svih strana; ne mogu se osloboditi nje jer je tu, odmah uz njih.
Ovdje je očigledna važnost svih riječi u oblikovanju opće slike, što, uz miran ton i mudru zamisao, ukazuje na Božansko porijeklo analiziranog ajeta.
Primjer 2:
Sada ćemo pažnju usmjeriti na ajet u kome postoji jedna riječ koju, ako bismo zamijenili nekom drugom riječju, koja je na prvi pogled njen sinonim, tada ne bismo imali značenje koje isijava iz ovog ajeta. Posrijedi su slijedeće Allahove riječi:
وَالصُّبْحِ إِذَا تَنَفَّسَ
(Kunem se) i zorom kada diše![6]
Ukoliko bismo zamijenili jednu od ove dvije riječi, bez sumnje bi došlo do promjene cjelokupnog stilskog prizora[7], tvrdi Ebu Zehra i upušta se u slijedeću analizu:
Prva riječ: zora ( الصُّبْح al-subh) – Ona označava svjetlost koja prodire kroz tamu i pomoću koje se pojavljuje stvar po stvar i sve oživljava, a ljudi izlaze iz svojih postelja nakon noćnog odmora i nakon tame koja bijaše prekrila kosmos.
Nema sumnje da sinonimna riječ فجر fadžr konotira neka značenja riječi صبح subh, međutim, ukoliko istražimo njihovo podrobnije značenje, vidjet ćemo da فجر fadžr ukazuje na cijepanje tmine, na početak kraja mraka, te je stoga spomenuta zajedno sa riječju noć, kao što Allah kaže: وَالْفَجْرِ وَلَيَالٍ عَشْرٍ وَالشَّفْعِ وَالْوَتْرِ Tako mi zore, i deset noći, i parnih i neparnih.[8] Spominjanje noći (وَلَيَالٍ lajal) sa zorom (فجر fadžr) je prikladno budući da su one značenjski povezane i da fadžr označava kraj noći.
Međutim, iako se radi o jednom vremenu, fadžr, ipak, označava kraj noći, a subh početak dana. Zato se kaže: طلع الفجر ukazala se zora, pojavila se zora, a ne kaže se طلع الصبح, već se kaže: اشرق الصبح zasjao je, zablistao sabah. Dakle, ove dvije riječi imaju isto značenje u rečenici, ali je njihovo precizno jezičko značenje različito; jedno označava obasjavanje, a drugo okončanje.
Druga riječ: kada diše (تَنَفَّسَ tanaffas) – Ova riječ u biti znači početak postepenog pojavljivanja života, jer u osnovi potiče od riječi نفس, nafs (duša, život), potom znači vjetar, stalno kretanje. Dakle, riječ تَنَفَّسَ tanaffas u sebi sadrži tri sloja značenja povezana sa neprestanim životom: život, kretanje i stalnost te postepenost u pojavljivanju. Ukoliko bismo, npr., umjesto riječi tanaffas stavili riječ اشرق ešraqa, pa da se kaže: اشرق وَالصُّبْحِ إِذَا tako mi zore kada obasja ili اصبح asbaha (pojavi se) ili انار anara (zasja) ili, pak, اضاء ada’a (osvijetli), ni jedna od spomenutih riječi ne može na pravi način zamijeniti riječ-pojam تَنَفَّسَ tanaffas.
Ukoliko bismo ovu riječ otavili samu za sebe postrani i zadržali se u njenom spoju sa prethodnom riječju صبح subh, imali bismo pred sobom prizor života koji se budi, svjetlost koja se prelijeva, rosu koja uzbuđuje cvjetove, ljude, djecu i ptice koji ustaju iz svojih gnijezda. To vrijeme buđenja traje do ضحى duhaa, kada su ljudi već na poslu, kada se čuju vreva i bučni povici.
Zar postoji riječ koja na ljepši i jasniji način opisuje sve spomenute prizore od riječi وَالصُّبْحِ إِذَا تَنَفَّسَ (Kunem se) i zorom kada diše?! Jasno je da su sve kur’anske riječi na svome mjestu, a kada bi izostala samo jedna riječ, ni jedna druga ne bi na odgovarajući način popunila tu prazninu.[9]
Primjer 3:
Čini se da su kur’anski stilski prizori najizraženiji i najjasniji kad su posrijedi kur’anska kazivanja, jer Kur’an tako jasno oblikuje atmosferu svojih duhovnih i dogmatskih dijaloga. Kada Kur’an opisuje stanje nekog čovjeka, on opisuje njegovo srce i predstavlja njegove misli. U tom je kontekstu slijedeće kur’ansko kazivanje:
وَجَاء رَجُلٌ مِّنْ أَقْصَى الْمَدِينَةِ يَسْعَى قَالَ يَا مُوسَى إِنَّ الْمَلَأَ يَأْتَمِرُونَ بِكَ لِيَقْتُلُوكَ فَاخْرُجْ إِنِّي لَكَ مِنَ النَّاصِحِينَ فَخَرَجَ مِنْهَا خَائِفًا يَتَرَقَّبُ قَالَ رَبِّ نَجِّنِي مِنَ الْقَوْمِ الظَّالِمِينَ
I jedan čovjek s kraja grada dotrča: ”O, Musa,” – reče – ”glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik!” I Musa iziđe iz grada, ustrašen, iščekujući šta će se desiti. ”Gospodaru moj,” – reče – ”spasi me naroda koji ne vjeruje!”[10]
Svaka riječ u ovom kratkom kazivanju ukazuje na uzbuđenje i oprez. Ovaj čovjek, Musaov iskreni savjetnik, trči s kraja grada, a fraza s kraja grada (مِّنْ أَقْصَى الْمَدِينَةِ min aqsa al-madina) svjedoči da je riječ o čistoj i iskrenoj ljubavi. Potom obratimo pažnju na riječ dotrča (يَسْعَى jes’a) koja ukazuje da je on došao trčeći te da u tom trenutku nije bio smiren. Što se tiče riječi glavešine (إِنَّ الْمَلَأَ inne al-mala’e), oni su ugledni i moćni ljudi u narodu koji ozbiljno smišljaju plan da ubiju Musaa, a.s.
Musa, a.s., je prihvatio savjet ovog povjerljivog čovjeka te je izišao ustrašen, iščekujući šta će se desiti. Razmislimo o riječi iščekujući šta će se desiti (يَتَرَقَّبُ jataraqqab). On glada desno i lijevo, ispred sebe i iza sebe, vreba ko će mu doći sprijeda, ko iza leđa, ko s desne, a ko s lijeve strane. Riječ يَتَرَقَّبُ jataraqqab odslikava to stanje i prikazuje čovjeka koji je budan i oprezan, a u isto vrijeme smiren u duši. Opreznost nije isto što i uznemirenost, a oprezan i zabrinut čovjek nije poput onoga koji je uznemiren i zabrinut. Naime, uznemiren i zabrinut čovjek ne razumije opasnost i ozbiljnost situacije, on je uzrujan i, zapravo, ne zna koga se boji. ”Jedan kur’anski izraz svjedoči sva ova uzvišena značenja, a riječi Kur’ana ilustruju konkretne i aspstraktne predstave, vidljive i skrivene,” zaključuje Ebu Zehra.[11]
Iako svaka riječ posjeduje vlastiti sjaj i misaono isijavanje, njen sjaj i blistavost u potpunosti dolaze do izražaja tek u kombinaciji sa drugom odgovarajućom riječju. Tako npr., riječ kada diše (تَنَفَّسَ tanaffas), koju smo analizirali u kontekstu ajeta وَالصُّبْحِ إِذَا تَنَفَّسَ (Kunem se) i zorom kada diše, svoje potpuno misaono isijavanje daje samo u kombinaciji sa pojmom zora (صبح subh). Riječ صبح subh se ne razlikuje od riječi فجر fadžr (oboje označavaju zoru) osim kada je prati pojam تَنَفَّسَ tanaffas (disanje); صبح subh i تَنَفَّسَ tanaffas su nerazdvojni iako oba pojma imaju vlastito značenje, a ta tijesna povezanost među njima ogleda se u tome što i njihovo nezavisno značenje možemo shvatiti samo kada su zajedno.
Kad su posrijedi kur’anske riječi, zanimljivo bi bilo poslušati stav Džurdžanija[12], koji kaže: ”Riječ sama po sebi nije stilski izražajna; ona se razliva iz onog mjesta na koje je postavljena u Kur’anu, a tako se ne razliva ni u jednom ljudskom govoru. Ako je neka riječ lijepa sama po sebi, ona to nije uvijek, kao što zauvijek nije ni ružna. Možemo zaključiti da ljepota nije u smjenjivanju riječi u govoru već u nizanju i rasporedu njezinih oznaka i u udruženosti i spajanju njezinih značenja, i to na jedan razumu shvatljiv način.”[13]
Vidjeli smo da Ebu Zehra i Džurdžani imaju slične stavove u pogledu upotrebe riječi u Kur’anu, tj. obojica smatraju da se stilska izražajnost neke riječi pojavljuje tek onda kada zauzme svoje mjesto u Kur’anu.
Autor: Elmir Mašić
Iz magistarskog rada: Aspekti kur’anskog i’džaza (Analiza djela ”al-Qur’an – al-Mu’džiza al-Kubra” Muhammada abu Zahraa)
[1] Isto, str. 104.
[2] En-Nahl, 112.
[3] El-Ankebut, 67.
[4] Zamakhšari, Mahmud b. ’Umar poznati autoritet u jeziku, tefsiru i hadisu. Umro je 538 g. po Hidžri. Njegovo najpoznatije djelo je al-Kaššaf ’an haqa’iq al-Tanzil wa ’ujun al-aqawil fi wudžuh al-ta’wili, Maktaba Misr, bez godine izdanja.
[5] Zamakhšari, Mahmud b. ’Umar: al-Kaššaf ’an haqa’iq al-Tanzil wa ’ujun al-aqawil fi wudžuh al-ta’wili, Maktaba Misr, bez godine izdanja, tom 2., str 606.
[6] Et-Tekvir, 18.
[7] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 112.
[8] El-Fedžr, 1-3.
[9] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 112-114.
[10] El-Qasas, 20-21.
[11] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 121-122.
[12]’Abd al-Qahir al-Džurdžani – umro 471. godine po Hidžri. Napisao tri djela koja tretiraju pitanje nadnaravnosti Kur’ana, i to: Asrar al-balaga – Tajne stilistike (اسرار البلاغة), al-Risala al-šafijja – Dostatna risala (الرسالة الشافية) i Dala’il al-i’džaz – Dokazi i’džaza (دلاءل الاعجاز).
[13] Latić, Džemal, nav. dj., str. 71.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba