Riječ genocid na savremenom arapskom jeziku kaže se el-ibādetu l-džemā'ijje (الابادة الجماعية) ili samo el-ibāde. Riječ el-ibāde derivira se iz el-bejd (البيد) - uništenje, nestanak, odnosno glagola bāde - jebīdu koji znači uništiti, iskorijeniti. Kaže se bāde š-šej' u značenje heleke, tj. uništio je. El-Bejd također znači i slabost i izloženost uništenju.
Riječ el-bejd sa svojim izvedenicama navodi se na nekoliko mjesta u Kur'anu, npr. (u kontekstu govora o Nuhu, a.s.):
وَمَا نَرَاكَ اتَّبَعَكَ إِلَّا الَّذِينَ هُمْ أَرَاذِلُنَا بَادِيَ الرَّأْيِ
Mi vidimo da si ti samo čovjek kao i mi, i vidimo da te slijede samo oni prezreni, kratke pameti (Hūd, 27). Bādije r-re'j označava one slabe pameti, tj. 'plitke' ljude ili, pak, one koji su izloženi uništenju. U suri El-Kehf (35) čitamo:
قَالَ مَا أَظُنُّ أَنْ تَبِيدَ هَٰذِهِ أَبَدًا
I reče (jedan vlasnik bašče koji je skrivao Istinu): "Ne mislim da će ovo propasti ikada!''
Uzimajući u obzir definiciju genocida utvrđenu Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, tj. da je to zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu, a koju je prihvatila Opća skupština UN-a 9. 10. 1948. - u Kur’anu možemo pronaći jasne aluzije na genocide koje su se dogodili u drevna vremena, budući da Kur’an o njima govori.
Naime, Kur'an registruje genocide koji su se dogodili u ta davna vemena, objašnjava vrstu tog genocida, uzroke koji su rukovodili počinioce kao i posljedice tih genocida.
Među genocidima koje Kur’an navodi su:
Genocid Faraona i njegove vojske nad sinovima Israilovim (Benu Israilom, jevrejima). Iz sadržaja Kur'ana koji o tome govori možemo zaključiti da su rasna ili etnička diskriminacija te psihološki motivi Faraona bili razlozi, tj. uzroci zbog kojih je Faraon mučio sinove Isrrailove i nad njima počinio genocid:
قَالُوا أُوذِينَا مِنْ قَبْلِ أَن تَأْتِيَنَا وَمِنْ بَعْدِ مَا جِئْتَنَا ۚ
Oni (Benu Israil) rekoše: "Zlostavljani smo prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!" (El-E'arāf, 129), tj. i prije rođenja Musaa Faraon je ubijao njihove sinove, a i poslije njegova rođenja.
U suri El-Kasas (4) govori se kako postupa Faraon:
إِنَّ فِرْعَوْنَ عَلَا فِي الْأَرْضِ وَجَعَلَ أَهْلَهَا شِيَعًا يَسْتَضْعِفُ طَائِفَةً مِّنْهُمْ يُذَبِّحُ أَبْنَاءَهُمْ وَيَسْتَحْيِي نِسَاءَهُمْ ۚ إِنَّهُ كَانَ مِنَ الْمُفْسِدِينَ
Zaista se Faraon bio uzdigao na zemlji - tj. uzoholio i u nasilju svaku mjeru prevršio; i podijelio stanovnike njene na stranke. - Faraon je učinio Kopte gospodom, a sinove Israilove njihovim slugama. Tlačio je jednu skupinu od njih koljući njihove sinove, a u životu ostavljajući žene njihove. Zaista je on bio od onih koji prave nered!
Iz ovog ajeta vidimo šta Faraon radi: prvo, dijeli na skupine i stranke stanovnike svoje zemlje shodno rasnoj / etničkoj pripadnosti: Kopti i sinovi Israilovi - i to je bila priprema ili uvod za genocid; drugo, unutar te rasne grupe pravi razliku između muškaraca i žena, odvaja ih, te tlači i maltretira muškarce na temelju te rasne razlike i, treće, ubija sinove, muškarce (dojenčad, djecu, mladiće), a žensku djecu ostavlja za sluge.
I na drugim mjestima Kur'an govori o ovome, npr. El-Bekare, 49:
وَإِذْ نَجَّيْنَاكُمْ مِنْ آلِ فِرْعَوْنَ يَسُومُونَكُمْ سُوءَ الْعَذَابِ يُذَبِّحُونَ أَبْنَاءَكُمْ وَيَسْتَحْيُونَ نِسَاءَكُمْ ۚ وَفِي ذَٰلِكُم بَلَاءٌ مِنْ رَبِّكُمْ عَظِيمٌ
وَإِذْ I kada smo vas - Ovdje se pretpostavlja značenje: Sjetite se i kada smo vas spasili, tj. spasili smo vaše pretke. Govor je upućen savremenicima Muhammeda, alejhisselam, jer su oni potomci Jevreja, njihove su vjere i njih slijede, pa je njihova pozicija kao i pozicija njihovih predaka. Isto se odnosi na brojne blagodati koje će se poslije navesti, jer su blagodati date očevima blagodati i za njihove sinove, kao i na zlodjela njihovih predaka kojima su oni zadovoljni;
نَجَّيْنَاكُمْ مِنْ آلِ فِرْعَوْنَ spasili od ljudi Faraonovih - Misli se na Faraona i njegove ljude, tj. njegovu vojsku. Veli se da se Faraon zvao El-Velid b. Mus'ab, potomak Amalićana. Titulom faraon oslovljavao se svako onaj ko je vladao Misirom (Egiptom);
يَسُومُونَكُمْ سُوءَ الْعَذَابِ koji su vas najgorim mukama mučili - tj. stalno vam priređivali muke;
يُذَبِّحُونَ أَبْنَاءَكُمْ وَيَسْتَحْيُونَ نِسَاءَكُمْ klali vaše sinove, a u životu ostavljali vaše ženskinje – Razlog Faraonovog pokolja bila su djeca Beni Israila. U tefsirima navodi se da je tadašnji faraon usnio san u kojem je vidio vatru koja je došla iz pravca Bejtu l-Makdisa (Jerusalema), pa je zahvatila čitav Misir i sagorila svakog Kopta u njemu, a nije zahvatila Israilićane. Faraon se uplašio te se obratio vračarima da mu protumače san. Oni su mu odgovorili: ''Među Benu Israilom rodit će se dijete koje će uništiti tebe i tvoje kraljevstvo!'' Tada je Faraon naredio da se ubije svako novorođenče među Israilićanima (Ibn Džuzejj, Olakšani komentar Kur'ana, Libris, Sarajevo, 2014, 1/199-200).
Drugi primjer genocida kojeg Kur’an navodi jeste u 85. kur'anskoj suri El-Burūdž u kazivanju o ashābu l-uhdūd (vlasnici velikih jama, kanala, jaraka). Četvrti ajet ove sure glasi: قُتِلَ أَصْحَابُ الْأُخْدُودِ - Prokleti neka su Vlasnici jama!
Počinioci genocida nazvani su ashābu l-uhdūd, tj. oni koji su iskopali kanale, jame, jarkove. Riječ je, zapravo, o jednom vrlo velikom jarku ili kanalu. Riječ ashāb, koja doslovno znači pratilac, označava nekoga ko je stalno s nekim, ko je s nekim ili s nečim veoma blisko povezan. I po čemu su ovi počinioci genocida ostali poznati? Po kopanju velikog jarka i spaljivanju vjernika na ovome svijetu! Ovim se - što je fascinantno - najavljuje i bliskost ili srodnost zločinaca sa džehennemskom vatrom!
U nastavku se dalje objašnjava: النَّارِ ذَاتِ الْوَقُودِ Vatrē punē goriva (5) - Taj kanal sadržavao (zāt) je vatru koja je bila zapaljena gorivom: drvećem, ugljem i sl., i koja je plamen držala zapaljenim, gorućim.
إِذْ هُمْ عَلَيْهَا قُعُودٌ kada su oko nje sjedili (ku'ūd) (6) - Svevišnji govori o zločincima koji nevine vjernike (muškarce, starce, žene i djecu) bacaju u vatru. Riječ je o masovnom ubistvu, kada onih koji su u to uključeni kao izvršioci postoji dvije vrste: 1) oni koji se nerado i iz straha pokoravaju nadređenima (zapovjednicima) i 2) oni koji uživaju u tome, uživaju gledajući smrt i uništenje ljudi. Iz ovog ajeta vidimo da se radilo o drugoj vrsti ljudi. Naime, riječ ku'ūd (قُعُودٌ) označava dugo sjedenje. Dakle, ovi vojnici su tu dugo sjedili i gledali kako živi ljudi i djeca gore u vatri. Za razliku od riječi ku'ūd riječ džulūs (جُلُوس) označava sjedenje koje vremenski manje traje.
وَهُمْ عَلَىٰ مَا يَفْعَلُونَ بِالْمُؤْمِنِينَ شُهُودٌ i onoga što su radili vjernicima bili svjedoci (7) - Šuhūd (شُهُودٌ) je množina od šāhid (riječ navedena u trećem ajetu sure El-Burūdž: vidjelac, svjedok). Fe'ale (فعل) kao glagol označava radnju ili činjenje nečega bez razmišljanja. Glagol 'amile (عمل) znači činiti nešto s namjerom ili razmišljanjem o posljedicama tog čina. Ovdje se kaže jef'alūne (يَفْعَلُونَ), što implicira da ti ljudi nisu razmišljali o onome što čine vjernicima. To su činili bez žaljenja, svjesno. Cijelo vrijeme tu su sjedjeli i sve do trenutka dok vjernici nisu izgorjeli u vatri, tako da ih je Svevišnji učinio šuhūd-ima, tj. najboljim svjedocima vlastitog zločina.
وَمَا نَقَمُوا مِنْهُمْ إِلَّا أَن يُؤْمِنُوا بِاللَّهِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ A mrzili su ih / svetili su im se samo zato što su vjerovali u Allaha, Silnog i Hvaljenog (8) - Glagol nekame (نَقَمَ) znači: izgrditi, izružiti, kao i naljutiti, zamrziti. Navodi se u prošlom vremenu trećeg lica množine - nekamū (نَقَمُوا). Glagol nosi i značenje gledanja nečega što ne možete podnijeti. Šta to poricatelji Istine nisu mogli podnijeti kod vjernika? Zašto nisu mogli gledati vjernike? Nekam također može značiti i nagon da nekoga povrijediš zbog djela koje ti je neko prouzrokovao iako to djelo možda i nije uvredljivo (tj. osvetiti se). Znači, ovi poricatelji Istine prije počinjenog genocida imali su bijes i mržnju prema vjernicima, koju su gajili i hranili.
Riječ Azīz (Silnog) dolazi od 'izzet - autoritet. Vjernici ne vjeruju samo teoretski u Svevišnjeg Boga, već vjeruju da je Allah jedini Autoritet i on je taj koji daje zakone življenja Svojim robovima. Naravno, to je naljutilo tlačitelje jer su oni željeli uspostaviti svoju vlast i autoritet nad svima. Iz tog priznavanja Božijeg autoriteta i vlasti onda proizlazi i zahvala Svevišnjem Allahu. Najmanje što ljudi mogu učiniti jeste da priznaju Božiji autoritet i Njegove blagodati te da Mu se na njima zahvljuju.
Vidimo, dakle, da je genocid bio vjerski motiviran i da se radi o spaljivanju ljudi. Akteri genocida su bili poricatelji Istine koji su zavladali nad vjernicima i željeli da ih vrate u mnogoboštvo. Iskreni vjernici su to odbili, pa su poricatelji Istine iskopali rovove, zapalili u njima vatru s gorivom i u nju bacali vjernike. O kojim je ovdje vjernicima riječ, klasični tefsiri nude više mišljenja: 1) Abesinci, 2) Benu Israil, 3) stanovnici Jemena, kršćani (40-tak godina prije rođenja Muhammeda, a.s., 5) Nabatejci, 6) stanovnici Nedžrana. Savremeni komentatori Kur'ana ovo posljednje mišljenje uzimaju kao najizglednije dokazujući ga i određenim areheološkim dokazima. Jedno od sela današnjeg Nedžrana naziva se Uhdūd, što je jasna referenca na ashābu l-uhdūd iz sure El-Burūdž.
Počinioci tog genocida su bili svjedoci onome što su uradili vjernicima. U dužem hadisu (Muslim, 3005), između ostalog, stoji da je nevjernički ''kralj naredio da se u njima (kanalima) naloži vatra, a on je rekao: 'Ko ne odustane od svoje vjere, bacite ga u nju, ili će mu biti rečeno: Skoči u nju sam. Kada dođe na red jedna žena sa svojim dojenčetom, zastade bojeći se da ne padne u vatru. Dečak joj reče: ''Majčice, budi strpljiva, jer ti si zaista u pravu''.
Hadis, ukratko, govori o mladom dječaku (gulām) na kojeg je utjecao drugi vjernik. Ovaj dječak je tada prkosio tadašnjem vladaru (kralju) i njegovom čarobnjaku, koji su ga naučili magiji. Svevišnji Allah je ovom dječaku dao mnoga čuda (keramete) da dokaže istinitost onoga o čemu govori. Jedno od čudo koja je imao jeste da ga niko nije mogao ubiti osim ako kaže: U ime Gospodara dječaka. Vladar je okupio ljude i narod da vide ovog dječaka, i tada je kralj rekao: U ime Gospodara dječaka, zatim na njega ispalio strijelu i dječak je umro. Sva javnost koja je to vidjela bila je zapanjena žrtvom ovog dječaka i činjenicom da je kralj koji je tvrdio da je Bog zapravo morao spomenuti 'Gospodara dječaka' da bi ga ubio. Svi su znali da je dječak uvijek pozivao na obožavanje jednog i jedinog Boga. Bilo je to čudo nad kojim se zadivila sva javnost. Svi su shvatili da se taj lažni bog-kralj pokazao kao lažni bog, jer nije imao moć da daje smrt osim uz dozvolu 'Gospodara dječaka'. Dakle, svi ljudi su povjerovali u Gospodara dječaka, a kralj je mislio je da će se svi vratiti staroj vjeri, ali umjesto toga - svi su slijedili put dječaka i postali Bogu predani (muslimūn). Kralj se naljutio, pa su on i njegovi ljudi iskopali uhdūd i bacili sve vjernike u gradu - koji su vjerovali u Gospodara dječaka - žive u vatreni rov.
U nekim komentarima Kur’ana kao i historijskim djelima kralj koji se spominje u hadisu identificira se sa Jusufom Zu Nuvasom, jednim od kraljeva Himjera, koji je umro 524. godine. Kao zagriženi sljedbenik judaizma, tlačio je kršćane Nedžrana dajući im da izaberu između odbacivanja svoje vjere i spaljivanja u kanalu koji je pripremio. Oni su odbili napustiti svoju vjeru, što je dovelo do toga da ih je on spalio 523. godine. Taj okrutni čin naveo je Negusa (En-Nedždžašija), kršćanskog vladara Abesinije (Etiopije), da se osveti Jusufu Zu Nuvasu i njegovim sljedbenicima (Shawqi Abu Khalil, Atlas Kur’ana, Libris, Sarajevo, 2008, 164-165).
Formulacije iz spomenutog hadisa i ajeta iz sure El-Burūdž su slične i zato veliki broj učenjaka vjeruje da je riječ o identičnom događaju. Ovaj zločin genocida i masovnog ubijanja ljudi (zbog njihove vjere u Svevišnjeg Allaha!) i masovnih grobnica događao se, nažalost, više puta kroz historiju. I dogodio se, pred očima cijeloga čovječanstva, u Srebrenici 11. jula 1995., ali, prije toga, i u drugim bosanskim gradovima.
Kur'an kategorički zabranjuje genocid ne samo prema ljudima već i prema životinjama. Znamenit je kur'anski ajet: Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga ili onoga koji ne čini nered na zemlji – kao da je poubijao sve ljude; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva - kao da je sačuvao život svim ljudima! Donosili su im Naši poslanici jasne dokaze, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na zemlji sve granice zla prelazili (El-Ma'ide, 32). Prema tome, ''broj ubijenih'' ne može biti ''nedovoljan'' za označavanje nečega genocidom. Jedan nevino ubijeni jednak je ubijanju cijeloga ljudskog roda!
Počinicima genocida prijeti se najžešćom kaznom: Kazna za one koji se bore protiv Allaha i Poslanika Njegova i koji na zemlji čine nered jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se odsijeku ruke i noge unakrst, ili da se prognaju iz zemlje! To im je poniženje na ovom svijetu, a na Onom svijetu čeka ih patnja velika, / osim onima koji se pokaju prije nego što ih se domognete! I znajte da Allah prašta i da je samilostan! (El-Ma'ide, 33-34).
Motivi genocida koje Kur'an navodi su: 1. psihološki (oholost, smatranje sebe boljim, primjer Faraona), 2. etnička diskriminacija (također primjer Faraona), 3. razlika u vjeri (npr. ashābu l-uhdūd) i 4. osveta, zavist, preuzimanje moći ili vlasti.
Autor: Almir Fatić
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba