U Preporodu, br. 16/1122, od 15. augusta 2018. godine, objavljen je tekst akademika Esada Durakovića pod naslovom “Zašto je pogrešno vlastitu imenicu Allah zamjenjivati općom imenicom b/Bog”.
S obzirom na to da se tekst pojavio baš sada, neposredno poslije objavljivanja mog Prijevoda Kur'ana, u kojem sam prevodeći riječ Allah redovito koristio naš izraz „Bog“, te da sam i od nekolicine drugih naših alima čuo kako oni “nikad ne bi preveli pojam Allah našom, bosanskom riječju Bog”, držim iznimno važnim da pojasnim ovo pitanje koristeći se kur'anskom argumentacijom.
Profesor Esad Duraković je ponudio odličnu lingvističku – kako semantičku tako i etimološku – analizu riječi Allah i na toj istoj postavci utemeljeno je i moje mišljenje. Nije dakle uopće sporna geneza pojma Allah. Naime, uz određene fonetske transformacije, koje je profesor Duraković detaljno obrazložio, nastao je tako što je općoj imenici ‘ilah dodat određeni član. Bez određenog člana riječ ‘ilah može primiti oblik množine i znači bog, božanstvo, odnosno, u množini, 'alihe (bogovi, božanstva). Pojam Allah, međutim, budući da sadrži određeni član, koji se, usljed dugotrajne i česte upotrebe te zahtjeva jezičke ekonomije, stopio s osnovom riječi, ne može imati oblik množine, a označava Boga kao Apsoluta, Jednoga i Jedinoga.
Prevođenje arapske riječi Allah našom riječju Bog ne predstavlja nikakvo zamjenjivanje i niukome slučaju nije pogrešno. Zašto?
Uzvišeni Bog se svakom narodu objavljivao na njihovome jeziku
Uzimajući Kur'an kao glavni i neprikosnoveni argument, navest ću prvo nekoliko ajeta koji su važna pretpostavka za razumijevanje ovoga pitanja:
O, ljudi, stvorili smo vas od jednog muškarca i jedne žene i učinili vas narodima i plemenima kako biste se međusobno upoznavali. Uistinu, najpribraniji među vama kod Boga jest onaj koji se najviše čuva. Bog, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten. (El-Hudžurat, 13.)
U Njegova znamenja spada i stvaranje nebesa i Zemlje, te raznolikost vaših jezika i boja. U tome je, doista, veći broj znamenja za one koji znanja imaju. (Er-Rum, 22.)
Dakle, Božije je htijenje da stvori ljude s različitim rasno-etničkim i jezičkim pripadnostima. Nijedan čovjek, ni sada, niti ikada kroz povijest ljudskoga roda, nije na to imao nikakvoga utjecaja, što isključuje i njegovu bilo kakvu odgovornost za to. Naravno, niko nije mogao birati ni svoje roditelje, niti mjesto gdje će se i kada roditi.
S obzirom na to da je Uzvišeni Bog apsolutno pravedan i da nikome ni najmanje nepravdu ne čini, On svim narodima, od prvoga čovjeka na Zemlji pa nadalje kroz cijelu povijest, šalje Svoje upućivače: I svaki narod imao je poslanika... (Junus, 47.)
Kako bismo je mogli razumjeti i prema njoj se upravljati, uputa s kojom su dolazili Božiji poslanici, upućivači, u pravilu je bila na jeziku naroda kojemu su poslani, i Kur’an je u tome potpuno eksplicitan: Niti jednog poslanika nismo poslali a da to nije bilo na jeziku naroda kojemu je poslan kako bi im mogao objašnjavati... (Ibrahim, 4.) Inače, kakva bi bila svrha upute koju ljudi ne bi razumjeli!
Imajući to u vidu i imajući u vidu činjenicu da je Kur'an objavljen na arapskom jeziku (I objavljeujemo ga kao štivo na arapskom jeziku, da biste razumjeli... – “Jusuf”, 2.), složit ćete se, bez sumnje, svi mi, mnogobrojni narodi kojima arapski jezik nije maternji, moramo imati ili dobar prijevod, ili dobrog tumača, kako bismo mogli znati šta nam to Uzvišeni Bog saopćava.
U bitne uvjete za pravilno razumijevanje, kako Kur'ana tako i islama u cjelini, spada pravilno razumijevanje geneze poslanstva i Božijega objavljivanja, te razumijevanje pozicije poslanika Muhammeda, a.s., u odnosu na druge poslanike i pozicije Kur'ana u odnosu na druge Božije objave. Kur'an o tome nudi dostatan broj orijentira:
Recite: “Vjerujemo u Boga i u ono što nam je objavljeno, kao i u ono što je objavljeno Ibrahimu, Ismailu, Ishaku, Jakubu, te njihovim unucima, zatim u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato svim vjerovjesnicima od njihovoga Gospodara, ne izdvajajući nikoga među njima, i to je ono što nas čini predanima – muslimun.” (El-Beqare, 136.)
Uistinu, Mi smo objavili Tevrat, u kojemu je uputa i svjetlo. Prema njemu su onima koji su se držali jevrejstva sudili vjerovjesnici, koji su bili predani čistome vjerovanju (ellezine eslemu), kao i rabini i svećenici, u mjeri u kojoj je bila sačuvana Božija knjiga i u kojoj su joj svjedocima bili... (El-Ma'ide, 44.)
Poslije njih poslali smo Isaa, sina Merjemina, kako bi potvrdio Tevrat, objavljen prije njega, i dali mu Indžil, u kojem je uputa i svjetlo i koji predstavlja potvrdu Tevrata, objavljenog prije njega, te uputu i pouku onima koji se čuvaju. (El-Ma'ide, 46.)
I tebi smo objavili Knjigu s istinom, da potvrdi sve Knjige prije nje i da nad njima bdije... (El-Ma'ide, 48.)
Dakle, Muhammed, a.s., kao Božiji poslanik, i Kur'an, kao Božija objava, završna su i upotpunjujuća faza Božijega cijelopovijesnog izravnog napućivanja čovjeka, a da bi ta uputa imala svrhe, morala je biti na jezicima naroda kojima su dolazili.
U gramatičkom pogledu, ime Allah jest vlastita imenica, ali ne i personalno ime (nomen proprium personae) Boga kao Apsoluta, Jednoga i Jedinoga. Da nije tako, onda bi se On od prvog čovjeka i prvog poslanika, Adema, a.s., pa nadalje svim mnogobrojnim poslanicima koji su dolazili, javljao pod imenom Allah. Naravno, kako smo to vidjeli iz već citiranoga 4. ajeta sure “Ibrahim”, nije bilo tako, nego se Uzvišeni Bog svakome poslaniku javljao na jeziku naroda kojemu je poslan označavajući Svoje Biće izrazom kojega će i poslanik i njegov narod razumjeti. Kad malo dublje promislimo i o 110. ajetu sure “El-Isra'” (Pozivajte Ga imenom “Bog”, ili imenom “Svemilosni”! Kako god Ga vi pozivali, Njega krase najljepši atributi), nameće se, i to veoma snažno, logičan zaključak da i nije poenta na imenima, niti pak na jeziku, nego na sadržaju i značenju onoga što Uzvišeni Bog saopćava. Kur'an je objavljen poslaniku Muhammedu, a.s., Arapu, i u duhu navedenog 4. ajeta sure “Ibrahim”, objavljen je na arapskom jeziku. Sami Kur'an u tome je eksplicitan: I objavljujemo ga kao štivo na arapskom jeziku, da biste razumjeli. (Jusuf, 7.) U duhu istoga ajeta, Isau je objavljen Indžil na hebrejskom a Musau Tevrat na staroaramejskom jeziku i, naravno, Uzvišeni Bog im se nije javljao pod imenom Allah, nego, vjerovatno, pod imenom Jahve. Kojim je jezikom govorio poslanik Ibrahim i pod kojim imenom mu se Uzvišeni Bog javljao možemo samo nagađati. Podsjećam da se Ibrahim uzima kao rodonačelnik svih triju sada najraširenijih monoteističkih religija, te da ga Kur'an ističe kao simbol, ili paradigmu čistog monoteističkog vjerovanja.
Svi Božiji poslanici istoj su vjeri pozivali
U kontekstu govora o poslaniku Ibrahimu, a.s., moram podsjetiti i na 78. ajet sure “El-Hadždž”, u kojemu, između ostaloga, stoji: ...On vas je odabrao za pronositelje vjere vašeg pretka Ibrahima, ali vam nije nametnuo u vjeri ništa što bi vas pritješnjavalo. On vas je već ranije, kao i ovdje u Kur'anu, nazvao predanima (muslimine). Ne samo, dakle, da je vjera kojoj je pozivao poslanik Ibrahim, a.s., naravno i svi drugi Božiji poslanici, bila ista ona kojoj poziva Muhammed, a.s., nego je i imenovanje sljedbenika te jedne te iste vjere isto (muslimun), a s obzirom na to da jezik kojim je govorio Ibrahim, kao i najveći broj drugih poslanika, nije bio arapski, ovdje se, jednako kako je to i kod pojma Allah, nameće pitanje razumijevanja i prevođenja pojma muslimun, kao i ostalih leksema iste glagolske forme poteklih od istog korijena (esleme, juslimu, islam...).
Dakle, s obzirom na to da se stvarno pripadništvo toj jednoj jedinoj istinskoj vjeri, kojoj pozivaju svi Božiji poslanici imenuje istim pojmom, jasno je da je iznimno važno pravilno razumjeti i prevesti i sami pojam islam (predanost Bogu, posvećenost istinskome vjerovanju). Kad se ovakav karakter islama ne prepozna dobija se ono što mi već stoljećima imamo – islam kao konfesiju čija povijest se vezuje samo za poslanika Muhammeda, a.s., koja je, kao takva, nažalost, nužno suprotstavljena drugim monoteističkim, naravno i onim politeističkim religijama.
Začude su riječi profesora Durakovića: “...Analogno tome, pisanje velikoga slova B (kao neuspjelo izražavanje određenoga člana) kojim bi se htjela zamijeniti imenica Allah nedopušteno je po istoj logici: pripadnik svake religije označavat će svoga boga velikim B, te se u tom slučaju imenica Bog, upotrijebljena kao oznaka za Allaha, ne diferencira od božanstava u drugim religijama, a upravo Njegovo diferenciranje je suštinsko u islamu...” Pa, dragi profesore, Bog je jedan, i monoteisti, sljedbenici svih Svetih knjiga, istome se Bogu obraćaju i, što je apsolutno legitimno, na svojem jeziku Ga oslovljavaju. Zar Kur'an nije u tome potpuno jasan: I nemojte raspravljati sa sljedbenicima Svetih knjiga osim onako kako je najljepše, isključujući one među njima koji su nasilni, i recite: “Vjerujemo u ono što nam se objavljuje, kao i ono što je vama objavljeno, i naš Bog i vaš Bog jedan je isti, i mi smo Njemu predani.“ (El-'Ankebut, 46.). Zar se imenica Bog, upotrijebljena kao oznaka za Allaha, treba diferencirati od božanstava u drugim religijama? I zar je to diferenciranje nešto suštinsko u islamu? Naprotiv! Dajući nam konkretnu instrukciju kako da se obratimo sljedbenicima Svetih knjiga, monoteistima, Uzvišeni Bog kaže: Reci: “O, sljedbenici Svetih knjiga, dođite da se okupimo oko jedne riječi koja je i kod nas i kod vas ista – da samo Bogu robujemo, ništa Mu ne pridružujući i ne uzimajući jedni druge za gospodare.” Pa ako odbiju, onda recite: “Budite svjedoci da smo mi istinskoj vjeri predani - muslimun.” (Alu 'Imran”, 64.) Nastojanje da se ekskluzivitet islamu priskrbi putem insistiranja na arapskoj, ili bilo kojoj drugoj terminologiji, potpuno je pogrešno, a možda to čak spada u bitne razloge zbog kojih je islam reduciran na razinu samo jedne od tri međusobno suprotstavljene monoteističke konfesije. Ekskluzivitet islama treba tražiti upravo u obrnutom – u njegovom apsolutno nadnacionalnom, ali u znatnoj mjeri i natkonfesionalnom duhu. U suri “Es-Saff”, 9. ajet, Uzvišeni kaže: On je Taj koji je poslao Svog poslanika s uputom i istinskom vjerom kako bi je uzdigao nad vjerom u cjelini, tj. kako bi je učinio prepoznatljivom ponad svakim konfesionalnim oblikom vjere.
Forma apsolutne negacije prisutna je i u ranijim fazama Božijega objavljivanja
Ni u pitanju apsolutne negacije, kojom se u arapskom jeziku izražava kategoričnost neke tvrdnje, koju je profesor Duraković, također, dobro istaknuo, ne može se tražiti nikakva posebnost ovoga našeg reduciranog razumijevanja islama, jer ta forma apsolutne negacije prati kazivanja i o svim ranijim Božijim poslanicima. Kad se, recimo, Uzvišeni Bog obraća Musau u Svetoj dolini On u istoj toj formi kaže: Uistinu sam Ja Onaj Bog osim Kojega nikakva božanstva nema, zato robuj Meni i obavljaj molitvu kako bi Me stalno pri svijesti imao. (Ta-ha, 14.)
Forma apsolutne negacije, pomoću koje se u Kur'anu kategorički isključuje postojanje ikakvog božanstva osim Boga kao Apsoluta, Jednoga i Jedinoga, prati jednako i sve ranije faze Božijega objavljivanja i kao takva ne predstavlja ekskluzivitet onoga što mi sada nazivamo islam, nego je to ekskluzivitet svake monoteističke religije u odnosu na politeističke. Ako pročitimo i sadašnje, aktualne verzije Deset Božijih zapovijedi kod bilo koje od judeo-kršćanskih konfesija, vidjet ćemo da je prva, glavna zapovijest, izražena u istoj toj apsolutnoj formi: “Ja sam Gospod Bog tvoj; nemoj imati drugih bogova osim mene.” Ono u čemu je legitimno insistirati na razlici jest pitanje kršćanske dogme o Trojstvu, pri čemu svakako valja imati na umu da kršćani i kao takvi imaju Božiju garanciju da će ostvariti spasenje ako ispunjavaju uvjet naveden u 62. ajetu sure “El-Bekare”: Onima koji uzvjeruju (dakle, sljedbenicima Muhammeda, a.s.) te jevrejima, kršćanima i sabijcima koji vjeruju u Boga i u Onaj svijet, te čine dobra djela, doista, pripada nagrada kod njihovoga Gospodara, i za njih se ne treba bojati, niti se oni trebaju žalostiti. Kako se to sasvim jasno vidi, u ovom ajetu pripadnici svih monoteističkih religija, uključujući naravno i muslimane, nabrojani su u istoj ravni i za sve njih postavljen je isti uvjet spasenja.
Ono što islam u njegovoj biti čini posebnim jest, zapravo, neka vrsta njegova natkonfesionalnog duha, što na svojevrstan način i u značajnoj mjeri relativizira i samo pitanje religijske formalno-deklarativne pripadnosti, koja je, uzgred rečeno, kod mnogih od nas postala glavnim, da ne kažem jedinim obilježjem. Kako smo to iz više navedenih ajeta vidjeli, islam priznaje, čak visoko vrednuje, i Isaa i Knjigu koja mu je objavljena, a isto tako i Musaa i Knjigu koja je njemu objavljena. Kršćani, pak, ne priznaju ni Muhammeda, a.s, niti Knjigu koja mu je objavljena, dok jevreji, opet, ne priznaju ni poslanike Muhammeda, a.s., i Isaa, a.s., niti Knjige koje su im objavljene. U tome se, između ostaloga, krije pravi duh i određeni ekskluzivitet islama, koji ne datira od Muhammeda, a.s., nego od Adema, a.s., prvog čovjeka na Zemlji i prvog Božijega poslanika.
Inače, insistiranje isključivo na imenu Allah i insistiranje na islamu kao religiji koja se vezuje isključivo za Muhammeda, a.s, uz nastojenje po svaku cijenu da se islam kao religija predstavi što je moguće više drukčijom od ostalih monoteističkih religija, doprinosi samo nepotrebnoj konfrontaciji muslimana s pripadnicima drugih monoteističkih sljedbi, suprotnoj duhu islama. Moglo bi se, čak, reći da tako na neki način konfesionaliziramo i samog Uzvišenoga Boga ne dopuštajući ikome drugome da Mu se približi.
Zaključujući, želim još kazati: U srcu i u svijesti svakog čovjeka predanog istinskome vjerovanju, bez obzira na to kojim jezikom to Voljeno Uzvišeno Biće oslovio, riječ Bog ima jednaku težinu. Kad, lično, probam sebe vagati, čini mi se da ipak nešto više unutarnje topline i bliskosti s Uzvišenim Bićem osjetim kad kažem „Dragi Bože!” negoli kad kažem “Dragi Allahu!”
A zašto, uostalom, tom divnom i prevažnom riječju ne bih počastio svoj maternji, bosanski jezik?!
Autor: Nurko Karaman
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba