Kratka povijest „kraja“

Iako se riječ „kraj“ u teorijskim raspravama rijetko kao takva javlja, to je značenje koje sažima mnoštvo opisa posvemašnje i dubinske promjene svijeta. Britanski autor Stuart Sim predlaže riječ „endizam“ kao zbirnu odrednicu različitih konstatacija, opservacija ili najava nekog „kraja“.

Čini se kako nakon Nietzscheove objave „smrti Boga“, zapadnu kulturu opsjeda pojam „kraja“, bilo da se koriste izrazi „smrt“, „kraj“, „zastarjelost“, „iscrpljenost“ ili taj sveprisutini prefiks „post“, kojeg Ulrich Beck u Rizičnom društvu prepoznaje kao „ključnu riječ našeg vremena“: postgeografsko doba, postideološka era, postindustrijalizam, postsekularizam, postislamizam, pa čak i postrealnost ili postnormalnost itd. Piše se, dakle, o smrti boga, ali i čovjeka, čovječanstva, industrije, tradicije, umjetnosti,ideologije;stigli smo na krajprostora, povijesti, ljubavi, obrazovanja, tijela; zastarjelosti naučnih paradigmi, zastarjelosti kulturnih koncepcija; iscrpljenosti političkih modela; sutonu Zapada. U znamenitoj knjizi Zastarjelost čovjeka njemački filozof tehnike Günther Anders objavljuje kraj (ili zastarjelost) redom:izgleda, materijalizma, svijeta ljudi, mase, umiranja, privatnosti slobode, historije, mašte, zbilje, prostora i vremena, smisla, rada, granice, individuuma, ideologija itd. Roland Barthes konstatuje smrt autora, Italo Calvino smrt (neki će reći trijumf) čitaoca, Terry Eagleton kraj same teorije. Endru Delblanco u raspravi o fenomenu zla ustvrđuje smrt Sotone ̶ smrt koja obesmišljava raspravu o fenomenu zla: kako misliti zlo bez Sotone, tog simbola zla? Globalizacija konačno deligitimira mnoge tradicionalne obrasce koji su već sa industrijalizacijom bili „načeti“. Svijet se radikalno promijenio i postao nešto drugo od onoga što je bio. Napokon, pojam kraja svakako ima i svojevrsnu teološku obojenost koja se pokazuje u eshatološkoj nestrpljivosti različitih milenarizama.

Iako se riječ „kraj“ u teorijskim raspravama rijetko kao takva javlja, to je značenje koje sažima mnoštvo opisa posvemašnje i dubinske promjene svijeta. Britanski autor Stuart Sim predlaže riječ „endizam“ kao zbirnu odrednicu različitih konstatacija, opservacija ili najava nekog „kraja“. „Endizam se savršeno uklapa u kulturni pokret poznat pod nazivom postmodernizam, koji nas aktivno ohrabruje da se oslobodimo autoriteta tradicije i utjecaja prošlosti na naše mišljenje i ponašanje.“ Ovaj pojam, piše Sim, „obuhvaća širok raspon stajališta i mislilaca čije je zajedničko obilježje proglašavanje 'kraja' nečega ̶ povijest, humanizam, ideologija, savremenost, filozofija, marksizam, autor, 'čovjek' i svijet su među najpopularnijim kandidatima u posljednje vrijeme.“

Kraj povijesti

U kontraverznoj knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek (1992) Frencis Fukuyama, američki politički filozof japanskog porijekla, nadahnut krahom komunizma na kraju 20. stoljeća (čime je dostignuta „završna tačka ideološke evolucije čovječanstva“), proglašava „kraj povijesti“ potpunim trijumfom zapadne liberalne demokracije. Kraj povijesti, pojašnjava Fukuyama, ne treba shvatati doslovno. Radi se o kraju dijalektičke koncepcije povijesti, drugim riječima, o kraju ideologija, pri čemu liberalna demokratija, u Fukuyaminoj optici, ne predstavlja ideologiju već idealno stanje stvari, a liberalni demokratski kapitalizam se nominira kao najbolji mogući svijet. Pozivajući se na Platona, Hegela a posebno velikog Hegelovog interpretatora Alexandrea Koyeva čijem se posredništvu uvijek iznova vraća, Fukuyama euforično najavlje novi svjetski poredak koji je zasnovan na slobodnom tržistu kao najprirodnijem obliku ekonomskog uređenja. Nakon pada Berlinskog zida, javljat će se tek sitni remetilački faktori u liberlanoj demokratriji: nacionalizmi u tranzicijskim zemljama, te islamski i drugi religijski fundamentalizmi. Budućnost će jednostavno biti sadašnjost koja će se stalno ponavljati.

Suprostavljajući se ovoj „ideološki vrlo sumnjivoj noti trijumfalizma u zapadnoj kulturi“, neki autori kao što su Jayques Derrida i Zygmunt Bauman, detektiraju svojevrsnu zapadnu nesnošljivost prema drugačijim načinima života, ali i eliminiranje alternativa vlastitoj kulturi. Ostavši bez opozicije zapadna liberalna demokratija će nužno degenerirati. U bipolarnom dobu Hladnog rata, primjećuje Bauman, kapitalizam je bio razmjerno pošten prema svojim građanima, dok je današnje stanje „život bez alternative.“ Kraj povijesti samo je drugi ime za proklamirani kraj političke rasprave. Derrida stoga predlaže radikalni čin kašnjenja na ovaj kraj povijesti.

Kao što je Fukuyama likovao nad padom komunizma, tako su njegovi kritičari likovali 11. septembra kada je povijest iznova oživjela. Ponovo je iskrsla ideja o sukobu civilizacija koja potpuno suspendira kraj povjesti. Sam Fukuyama će se kasnije ograđivati od teze o kraju povijesti; na koncu je doživljen kao puki oportunista koji je u jednom trenutku nastupio kao američki apostol moći.

Kraj uma?

Mnogi od ovih „završetaka“ su međusobno povezani, budući da kraj jedne formacije, trenda ili fenomena otvaraprostor kraju ostalih. Ova međuzamjenjivost „završetaka“ označena je, s jedne strane, kao dokaz da se radi o pukim trendovima, modama i često snobovskim nonkonformizmima, a s druge strane nam govori o brzoj i lahkoj izmjeni mišljenja, stilova, koncepcija. I bjesomučnoj potrazi za odgovorima. U međuvremenu je uveden i termin „post-post“ da bi se označila potrošenost samog „kraja“.

Postmoderna objavljuje kraj apsolutne istine, kraj objektivnosti, velikih priča ili metanarativa, bezvremenih moralnih vrijednosti, društvenih i seksualnih normi, povijesnog napretka. Šta je to postmoderna kultura i koje su njene karakteristike? Tako su za Giannija Vattima osnovni aspekti postmoderne: smrt subjekta (metafizike, uma, istine i bilo koje vrste temelja), kraj umjetnosti, završetak dominacije povijesnog uma te, kao logički ishod tih okončanja ─ očitovanje nihilizma. Osnovne aspekte postmoderne Vattimo markira na temelju interpretacije djela Fridricha Nietzschea i Martina Heideggera koji za ovog autora predstavljaju conditio sine qua non svake rasprave o postmoderni. Nietzsche je nezaobilazan u razumijavanju postmoderne zbog odbacivanja metafizike, kritike monumentalizma u povijesti i iskaza: „Bog je mrtav“. Peter Sloterdijk ponavlja: „Postmoderna je epoha poslije Boga.“ Jedini legitimni stav, prema Sloterdijku, jeste onaj cinički.

Manfred Frank, kritičar postmodernizma, smatra kako je ključni problem postmodernizma pitanje legitimacije, budući da je um, kao univerzalna instanca, etiketiran kao simbol represivnosti i unifikacije. Prema Franku, postoje utemeljene i neutemeljene kritike uma. Kritika raconalnosti počinje već u romantizmu, da bi se ponovila sa Nietzscheom (um je volja za istinom, a volja za istinom je volja za moć), Heideggerom (kritika „računajućeg mišljenja“), tzv. Frankfurtskom školom (kritika destruktivne dimenzije racionalnosti), a danas radikalizirala kod postmodernih autora u toj mjeri da se racionalnost potpuno odbacuje. Samo su validne, po mišljenju Franka, one kritike koje polaze od uma. U postmodernoj se kritika uma vrši tako što se odbacuje sam um. Frank se pita kako je onda moguća istina ako se svaka instanca odbaci. Istina je istina samo ako se za nju može da predoči razlog. Totalna sumnja u um priziva kao alternativu ono neumno, alogično.

Frank se protivi i tezi o kraju metafizike. Metafizika je traganje za jedinstvenim temeljom svijeta i sopstva i kao takva, čvrsto je vezana za ljudsko dostojanstvo. Postmoderni autori (Foucault, Lyotard, Althusser, Derrida, Barthes...) odbacuju svaku metafiziku kao gramatiku koja ima tendenciju da univerzalizira i poravna sve različitosti. U postmodernoj dolazi do rehabilitacije njemačkih prefašističkih autora (Spengler, Klages, Heidegger) koji u kraju metafizike vide kraj zapadne duhovnosti. Postmoderna je epoha kraja metafizike u kojoj više ne funkcioniraju modeli preuzeti iz moderne u cilju legitimizacije društva. Moderna je počivala na tezi da mora postojati jedan princip koji obuhvata sve heterogene forme. U postmodernoj se odbacuje takav natkriljujući princip tj. metadiskurs. Postoji obilje životnih formi/jezičkih igara, ali nema nikakav metadiskurs koji natkriljuje sve te pojedinačne jezičke igre. Ne postoji nikakva univerzalna gramatika i pragramatika koja bi obujmila pojedinačne jezičke igre. Smrt metafizike, prema Franku, vodi slijedećoj situaciji: ako zahtijevi za važenje (kognitivni i normativni) više ne mogu da se opravdaju ili utemelje iz jednog metadiskursa, onda se sporovi oko pitanja važenja pretvaraju u sukobe zahtjeva za moć, dakle u borbu i ratove. Jezik postaje stanje bellum omnia contra omnies. Frank ovo stanje naziva „socijalno-darvinističkom konsekvencom 'smrti Boga'“. Kod Derride je tumačenje potpuno liberalizovano: svako može svakom znaku u svako doba da da bilo koji smisao. Prema Franku, to vodi u potpuno rasulo i stanje gdje nema razlike između ispravnog i neispravnog, bitnog i nebitnog. Conditio moderne Frank vidi u nužnosti sporazumijevanja. Upravo zato što smo izgubili apriori sklopove, mi moramo da se sporazumijevamo, a to znači da iznova uspostavimo kriterije važenja.

Budućnost kraja i beskonačna reciklaža

Jean Baudrillard je smatrao kako svijet, ta jedina stvar koja nema razmjensku vrijednost, žudi za vlastitim krajem. Povijest se, prema njegovom mišljenju, doista završava, ali ne zbog „kvazihegelijanskih linearističkih razloga protumačenih u Fukuyaminom ključu“ (R. Kalanj). Ona završava rastom svijesti da nema kraja, da je povijest nemoguće prevladati. U izvanjskom smislu dolazi do ubrzanja u povijesti; sve promjeneviše nije moguće pratiti; iznutra, dolazi do usporavanja,zasićenosti, ravnodušnosti, potrošenosti. (Živimo, kako kaže jedan antropolog, u društvu „u kome sve stoji na mjestu sumanutom brzinom.“) Budući da se kraj uvijek iznova reciklira, on je tek jedna iluzija. Povijest tako nema kraja, jer se „svi ostaci – crkva, komunizam, demokracija, etniciteti, sukobi, ideologije – beskonačno mogu reciklirati.“ Sve ono što se smatralo završenim i prevladanim, poput religije, industrije ili umjetnosti, sada se pokazuje prisutnim. (Sada „neo“ postaje, umjesto „post“, najvažnija riječ našeg vremena.) Kraj je nastupio, zaključuje Baudrillard, samo utoliko da bi dobio svoje mjesto u univerzalnoj reciklaži.

(Samedin Kadić, Mali leksikon velikih tema, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2019.)

Keywords & Tags

Contact Us