Kompetencije za izdavanje fetvi

U ambijentu pojave ovakvih fetvi, mnogi od onih koji su čuli za njih ostali su zatečeni i nužno odbacili ovakav neodgovoran pristup. Zato je bilo nužno da se ukratko osvrnemo na osnovna pravila za izdavanje fetve, potrebne kompetencije za muftije, pripreme koje je potrebno poduzeti da se preuzme emanet izdavanja fetvi, te zadobijanje povjerenja u izrečene fetve. Definitivno se pokazalo nužnim osvrnuti na kompetencije muftije da bi se time spriječila smušenost i zapadanje u greške.

Hvala Allahu, Koji kaže: A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni,[1] svjedočim da nema drugog božanstva osim Allaha, Koji svojim znanjem sve obuhvata i svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik, od svih ljudi najbogobojazniji, neka je na njega salavat i selam Gospodara moga, kao i na njegovu porodicu i časne ashabe, zatim na imame, svjetionike upute, koji upućuju na Pravi put i sve one koji njihov put dobra budu slijedili do Sudnjeg dana.

U proteklom i ovom stoljeću pojavio se veliki broj teorijskih i praktičnih znanosti, a neke od njih su i šerijatske znanosti, a istodobno su se pojavili i univerziteti i fakulteti na kojima se izučavaju različiti aspekti Šerijata poput tefsira, hadisa, fikha, akaida, ahlaka te islamske filozofije. Kada se ova pojava malo razmotri, dâ se uočiti da sa ovih fakulteta sa šerijatskim predznakom izlaze svršenici koji su u osnovi službenici, a u manjoj mjeri profilirani obnovitelji sa stavom koji bi bili kadri dublje zahvatiti naslijeđe prošlosti i odgovoriti na zahtjeve savremenog doba, kao i samostalno razumijevati novonastale slučajeve.

Neki od tako priučenih svršenika pohitali su da izdaju fetve na medijima i televizijskim stanicama, odvažujući se da daju odgovore na brojna pitanja od kojih su neka tradicionalna, ona na koja su pravnici odgovorili u svojim pravnim djelima, da ih Allah nagradi, a neka odgovor na novonastale slučajeve. U svim ovim fetvama uočava se nekonzistentnost u mišljenju, međusobno suprotstavljanje samih fetvi, dok su neke izrečene površno, bez prethodnog studioznog pristupa, a uz to još i nepotkrijepljene valjanom tekstualnom argumentacijom Kur'ana ili časnog sunneta.

U ambijentu pojave ovakvih fetvi, mnogi od onih koji su čuli za njih ostali su zatečeni i nužno odbacili ovakav neodgovoran pristup. Zato je bilo nužno da se ukratko osvrnemo na osnovna pravila za izdavanje fetve, potrebne kompetencije za muftije, pripreme koje je potrebno poduzeti da se preuzme emanet izdavanja fetvi, te zadobijanje povjerenja u izrečene fetve. Definitivno se pokazalo nužnim osvrnuti na kompetencije muftije da bi se time spriječila smušenost i zapadanje u greške.

Možda ovaj rad bude doprinos u objašnjenju određenih aspekata problema zvanog bavljenje fetvama, bez detaljnijeg prikaza i objašnjenja opasnosti koja se krije iza javnog objavljivanja ishitrenih fetvi i mišljenja koja nisu sazrela.







Definicija fetve, njeno šerijatsko utemeljenje i značaj

Fetva je odgovor muftije na postavljeno pitanje, pojašnjenje određene norme i bez pitanja ili pojašnjenje šerijatske norme u odnosu na određeni slučaj na osnovu konsultiranja klasične literature ili odgovor na novonastali slučaj. Muftija je ekspert u poznavanju norme Uzvišenog i stručnjak za šerijatske dokaze.

To zahtijeva da takva osoba ima odgovarajuću znanstvenu kvalifikaciju, da izuzetno dobro poznaje dimenzije Božanskog Šerijata, koji ima za cilj postizanja dobrobiti usmjeravajući čovjeka da u ibadetskom smislu živi u skladu sa Allahovim programom. To podrazumijeva, također, da se nužno pridržava ustanovljenih smjernica pravednosti, uravnoteženosti i balansa između interesa pojedinaca i zajednica, jer ravnomjernost u razmjeni temeljna je odrednica Šerijata u obligacionim ugovorima. Isto tako, fetva treba da štiti čovjeka od njegovih vlastitih (loših) postupaka koji mogu da ga odvedu na stranputicu, da štiti ummet od uzroka propadanja, da riječ ummeta dominira, da bude potpora njegovom napretku, da čuva njegovu čast i ugled na međunarodnom planu.

Institucija fetve utemeljena je na Šerijatu, jer vjera nužno podrazumijeva da vjernik treba biti potpuno uvjeren u ispravnost argumentacije vlastitog poimanja života, što će ga udaljiti od neznanja, koje ga može navoditi na stranputicu, ali i biti garancija njegove sreće na oba svijeta.

Zbog toga je Uzvišeni Allah naredio svakom ko ne poznaje šerijatsku normu da zahtijeva pravno mišljenje (fetvu) od kompetentnih i pouzdanih učenjaka koji se pridržavaju Allahovih granica, onih koji imaju strahopoštovanje prema Njegovim naredbama i propisima, drugim riječima: koji se Gospodara svoga boje u svakoj situaciji. Uzvišeni Allah kaže: Mi smo i prije tebe samo ljude kao poslanike slali i objavljivali im - pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate.[2] Pitanje je, dakle, vjerska obaveza da bi se spriječila greška i oponiranje Allahovom Šerijatu. S obzirom na to da ne pitati znači mogućnost da čovjek neće biti u stanju razlikovati halal i haram, Uzvišeni Allah je upozorio sve one koji olahko koriste ove izraze. Uzvišeni kaže: I ne govorite neistine jezicima svojim:"Ovo je dopušteno, a ovo zabranjeno", da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine - neće uspjeti.“[3] To znači udaljavanje od paganskog perioda džahilijjeta i njegovih sljedbenika koji su postupali onako kako su im nalagali mušričke glavešine, a to ih je odvelo u zabludu. Islam krasi jedinstvena odlika, a to je da je to istinita vjera koja ne prijateljuje s neistinom, niti priznaje zabludu. Uzvišeni kaže: On po Poslaniku Svome šalje uputstvo i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo pravo mnogobošcima.[4] Fetva upućuje na istinu i Pravi put a vjernika sprečava da se ne zapetlja u mrežu neistine i sumnje nevjerstva.

Pogrešna fetva doprinosi odvođenju u zabludu onoga koji traži stručno mišljenje, približava ga neistini i udaljava od istine. Onaj koji izdaje pogrešnu fetvu nema zagarantovanu nagradu, jer nagrada slijedi nakon idžtihada, a idžtihad je ulaganje krajnjeg napora u cilju pronalaženja norme na osnovu šerijatskog dokaza. U tom slučaju, onaj koji izriče fetvu bez valjane pravne argumentacije, nije mudžtehid. „Mudžtehid je onaj koji u oba slučaja zaslužuje nagradu, na osnovu hadisa Vjerovjesnika: 'Kada mudžtehid ispravno prosudi, on ima dvije nagrade, a ako pogriješi, ima samo jednu.'“[5] Nema nikakvog opravdanja onaj koji postupa prema fetvi onoga koji pogriješi, jer on ima obavezu da traži potvrdu i pita onoga ko je učeniji, da mu duša bude na mjestu kao što je Vjerovjesnik rekao: "Pitaj svoje srce, svejedno da li ti je neko dao fetvu ili te pitao za mišljenje." [6]

S obzirom na to da su učenjaci nasljednici vjerovjesnika, oni su ti koji daju fetve i dostavljaju od Allaha Njegov Šerijat. Onaj ko izdaje fetvu stavlja svoj pečat na ono što napiše od Gospodara svjetova, kako navodi Ibn Kajjim al-Dževzijje u svome djelu I'lamu-l-muvekki'ine.[7] Jer prenošenje znanja od Vjerovjesnika, s.a.v.s., može biti na dva načina: posredno i neposredno. Časni ashabi imali su priliku da neposredno prenose znanje, a prvi ko je stavljao svoj pečat (potpis) od Allaha bio je Poslanik, a.s. Ibnu-l-Kajjim dodaje: „S obzirom na to da se prenošenje od Allaha zasniva na poznavanju onoga što se prenosi i iskrenom odnosu prema tome, status povjerljive osobe koja prenosi predaju i fetvu može zadobiti samo onaj ko je poznat po učenosti i iskrenosti. On mora poznavati ono što prenosi, mora biti iskren i primjerenog ponašanja, pravedan u svom govoru i postupcima, javno i tajno. Onaj kome bude ukazano takvo povjerenje, treba da se dodatno pripremi.“

Iz ovoga se dā zaključiti da je izdavanje fetvi izuzetno odgovorna zadaća koja podrazumijeva odgovornost i koja doprinosi realizaciji istine ili širenju neistine koju će ljudi slijediti ukoliko se ovoj zadaći pristupi neodgovorno. Muhammed b. El-Munkedir je rekao: „Učen čovjek je između Uzvišenog Allaha i ljudi, neka dobro vodi računa kako prosuđuje kada se nađe među njima.“

Svjesni ove odgovornosti mnogi naši učeni prethodnici i časni ashabi su se susprezali od izdavanja fetvi kao što je bio slučaj sa četvericom imama i drugima koji su radije prihvatali šutanje ako nisu bili sigurni u ispravnost svoga mišljenja, kako su radili trojica imama, dok je Ebu Hanife radije odgovarao strahujući za nestanak znanja i sklonost ljudi da djeluju drugačije nego što Šerijat nalaže.[8]

Razlika između fetve i sličnih pojmova

1-Razlika između fetve i idžtihada

Fetva u osnovi ima značenje idžtihada, a muftija ili onaj koji izdaje fetve je, zapravo, mudžtehid iz perioda prva četiri hidžretska stoljeća. To je trajalo sve do konca četvrtog stoljeća kada su učenjaci izdali fetvu o zatvaranja vrata idžtihada i obaveznom slijeđenju određenog mezheba. Od tada je izdavanje fetvi značilo prenošenje već postojećih pravnih mišljenja unutar pravnih škola, a muftija je postao fakih koji ima zadatak da slijedi i prenosi mišljenja imama mudžtehida te eventualno procjenjuje šta je metafora (u obavezujućem Tekstu), a šta uobičajena upotreba određenog izraza u svakodnevnom govoru.[9] Što se tiče mudžtehida, on je stručnjak za fikhska pitanja koji konstruira šerijatske norme na osnovu izvora šerijatskog prava, a to znači da on ne slijedi nikoga i samostalan je u svom idžtihadu.

Izdavanje fetvi ima uži djelokrug u odnosu na idžtihad. Idžtihad je izvođenje šerijatskih normi, svejedno da li se radi o odgovoru na određeno pitanje ili ne. Takva je bila metodologija Ebu Hanife i racionalističke škole koja je davala odgovore na pretpostavljene i stvarne slučajeve, što nije bio slučaj sa školom tradicionalista. Izdavanje fetvi je, dakle, ograničeno na poznavanje propisa o stvarnom slučaju za koji je bio upītān muftija, odnosno fakih.[10] Za idžtihad je potrebno ispuniti osam uvjeta: poznavanje ajeta i hadisa pravnog karaktera, derogacije u Kur'anu i sunnetu, pitanja o kojima je postignut konsenzus, uvjeta za upotrebu analogije, arapski jezik i njegove discipline kao što su: gramatika, sintaksa, retorika i sl. te opće intencije šerijatskog prava, kao i metodologiju islamskog prava (usuli-fikh). [11]

Fetva zahtijeva poznavanje svega što je u vezi sa slučajem kao što je razumijevanje obavezujućih tekstova koji su u vezi s njim, ne svih izvora prava, poznavanje intencije Šerijata u dotičnom slučaju, kao i pravila usuli-fikha koji se na njega odnose. Također, izdavanje fetve podrazumijeva dobro poznavanje konteksta, psihičkog stanja onoga koji pita i običaja ljudi.[12]

2- Razlika između fetve i sudske presude

Fetva nema obavezujući karakter u praktičnom smislu, jer onaj koji je zatražio pravno mišljenje, može pitati nekog drugog stručnjaka za pravna pitanja i postupiti po njegovom mišljenju. Međutim ako fetva bude nedvosmislena u smislu da nema drugačijih mišljenja, onda je ona, u vjersko-moralnom smislu, obavezujuća zato što Uzvišeni kaže: I pitajte one koji znaju ako ne znate![13] Postavljanje pitanja stručnoj i povjerljivoj osobi podrazumijeva slijeđenje njegove fetve, jer u protivnom, pitanje ne bi imalo nikakvog smisla. Fetva, također, obavezuje ako je osoba koja postavlja pitanje i sama sljedbenik mezheba koji slijedi i osoba koja je izdala fetvu. Za razliku od toga, sudska presuda obavezuje sve bez obzira na mezhebsku pripadnost. Sudsku odluku izriču sudije da bi presudili stranama u sporu i ona je izvršna i obavezujuća.

Fetva je općenitija u odnosu na sudsku presudu, jer se ona reflektira na područje obredoslovlja (ibadat), imovinskopravnih odnosa (muamelat), ahiretska pitanja, a odnosi se na obveznike i one koji imaju ograničenu poslovnu sposobnost. Sudska presuda ne tretira ibadetska i ahiretska pitanja, a odnosi se na obveznike i one koji su pod tutorstvom zbog neuračunljivosti ili insolventnosti.[14]

3- Razlika između pojedinačne i kolektivne fetve

Pojedinačna fetva ograničena je na pitanje pojedinca i odgovor stručne osobe na određeni slučaj. Ovakva vrsta fetvi je, kako prije tako i danas, bila i ostala jedan od osnovnih načina saznavanja različitih šerijatskih normi, općeg ili pojedinačnog karaktera. Ova vrsta fetvi je od velikog značaja, a na osnovu njih nastala su brojna klasična i savremena djela.

Što se tiče kolektivne fetve, nju izdaju savremene akademije za fikhska pitanja od prije otprilike pola stoljeća, a naslanja se na princip konsultacije i kolektivni idžtihad. Ova vrsta fetvi je u savremenom dobu izuzetno značajna s obzirom na to da su dati odgovori na različita pitanja iz oblasti vjerovanja (akaid), imovinskopravnih odnosa (muamelat), krivičnopravnih pitanja kao što su: krvni delikti, sankcije iz domena hududa i odmazde, porodičnog statusa te savremenih pitanja iz oblasti ekonomije i medicine.

Kolektivni idžtihad je u našem vremenu prihvatljiv, jer je broj muslimana sve veći, kako na istoku tako i na Zapadu, nastanjenih u više od 75 islamskih i arapskih država. Ova vrsta idžtihada oslanja se na pojedinačni doprinos članova Akademije za fikh i eksperata za različite naučne oblasti koji pišu iscrpne radove, podnose sažete izvještaje o kojima se vodi rasprava, a zatim se donosi zajednička odluka koja jasno odražava šerijatsku normu. Pojavom ovakvih akademija u Saudijskoj Arabiji (Meki i Džedi), Egiptu, Sudanu, Indiji, Americi i drugim krajevima, pojedinačni idžtihad ostaje u ograničenim dometima.

4-Razlika između tradicionalne fetve i fetve o novonastalom slučaju

Temeljna tradicionalna pitanja su brojna i izložena su u djelima različitih mezheba, u nekim djelima koja tretiraju komparativno pravo, poredana u fikhska poglavlja po naslovima, sa definicijama, uvjetima, ponekad i izuzecima, iz oblasti obredoslovlja, imovinskopravnih odnosa, porodičnog prava, javnog prava koje tretira krivična djela i sankcije, uz metodologiju dokazivanja i tome slično. Ovakav postupak saznavanja fetve ne predstavlja neku teškoću s obzirom na činjenicu da postoje sažete zbirke fetvi, srednje opširna i preopširna djela koja su uglavnom prihvatljiva, potkrijepljena valjanim tradicionalnim i racionalnim dokazima, što je poznato u svim mezhebima.

Fetve su u ovom slučaju lahko dostupne onima koji su sposobni da ih pronađu i na pravilan način razumiju, uz obavezu ignoriranja nadiđenih pitanja, odbačenih mišljenja i onih koja u našem vremenu nisu prihvatljiva zbog nejasnih dokaza, fanatizma i slično. Na osnovu ovakvih stavova zabilježenih u nekim djelima (glosama) dobro upućen i slobodouman pravnik ne smije izdavati fetve.

Fetve o novonastalim slučajevima poput onih koja se vezuju za kopneni, morski i avio prijevoz te njima slična pitanja, težak su izazov osim za onoga ko ima široke vidike i precizno razumijevanje klasične fikhske literature. To znači da je neophodno da bude sposoban da se bavi parcijalnim idžtihadom. Parcijalni idžtihad znači da učenjak bude u stanju iznaći normu o određenom slučaju ili iz samo jedne pravne oblasti. Mudžtehid koji se bavi parcijalnim idžtihadom dobro poznaje kako se izvode određene norme, a to znači da mora biti dobro upućen u sve što je u vezi s tim i njemu sličnim slučajevima. Jedna od pretpostavki za to jeste da bude upućen u intencije Šerijata, što znači da je mudžtehid spoznao istinu i dokaz koji je potvrđuje i uložio krajnji napor da spozna ono što je ispravno. Ovakav postupak dopušten je od strane brojnih poznavalaca metodologije islamskog prava (usul), a potvrđuje ga i praksa akademija za fikh, odnosno pojedinačne fetve kojih nema bez parcijalnog idžtihada koji znači upotrebu idžtihadskih kompetencija u samo određenim, dakle ne svim, slučajevima. Ljekar, naprimjer, postaje ljekar nakon što završi studij medicine, svejedno da li koga liječio ili ne.[15]

Slično je i sa ekonomskim pitanjima koja su se nametnula pojavom islamskih banaka i islamskog uzajamnog osiguranja kojima se nastoji promovirati halal-poslovanje i izbjeći haram. Tu su i medicinska pitanja koja su bila tretirana na akademijama fikha, kao i neka druga. Nije moguće pozdraviti ova nastojanja bez prethodnog uvažavanja obnoviteljskog pristupa i parcijalnog idžtihada. Naravno, to podrazumijeva neke pretpostavke, prije svih formiranje značajnih naučnih kapaciteta među pravnicima (fakihima) našeg vremena.

Osnovne pretpostavke za izdavanje fetvi

Izdavanje fetvi pretpostavlja izuzetne znanstvene potencijale, ogromno iskustvo koje se stječe pred dokazanim kapacitetima i poznatim učenjacima, kao i istančan osjećaj za razumijevanje pravnih pitanja i novonastalih slučajeva. Sve ovo podrazumijeva nužno ispunjenje određenog broja uvjeta koje zahtijeva idžtihad, ne svih uvjeta za idžtihad, a to znači da taj minimum uvjeta pretpostavlja sljedeće: [16]

1-Poznavanje stvarne svrhe pojedinačne norme spomenute u nekom kur'anskom ajetu koja je u bliskoj vezi sa novonastalim slučajem o kojem je postavljeno pitanje, tj. da li je norma konstruirana putem uvažavanja stvarnog jezičkog značenja ili metafore, da li je zakonodavni Tekst jasan (sarih) ili je podložan tumačenjima (muevvel), kao što je slučaj sa ajetima koji tretiraju imovinskopravne odnose, odnosno ugovore koji se baziraju na obostranom zadovoljstvu i nastojanju da se izbjegnu nezakoniti načini stjecanja vlasništva i uzurpacija imovine ljudi.

2-Poznavanje hadisa koji su vezi sa novonastalim slučajem, kao što su hadisi koji zabranjuju kamatu, prevaru (garar), hadisi koji tretiraju prodaju stvari prije uzimanja iste u posjed, zamjenu (plaćanje) duga u vrijeme njegova prispijeća drugim platežnim sredstvom koje po vrijednosti odgovara iznosu duga, prodaju duga dugom, uvjetovanje u kupoprodaji, sastavljanju više ugovora u jedan ugovor, pravo izbora u kupoprodaji, kao i tzv. beju-l-īne.[17] Isto to se odnosi i na hadise koji tretiraju ugovore o iznajmljivanju ziratnog zemljišta (muzarea) ili plodonosnih stabala (musakat), situacije u kojima jedna od ugovornih strana uvjetuje nešto posebno za sebe što utječe na valjanost ugovora, hadise koji govore općenito o ugovoru o najmu (idžara), zastupništvu (vekala), ortakluku (šerike), udruživanju rada i kapitala (mudareba), zalogu (rehn), garanciji (kefale), prijenosu dugovanja (havala), zajmu (kard), posudbi (iara), depozitu (īdau), poklonu (hiba), garanciji i namirenju štete za uzurpaciju i uništenje imovine (daman al-magsubat ve-l-metlufat), vansudsku nagodbu (sulh) te propisima vezanim za obaveze prema susjedima i još mnogo toga. Poznavanje hadisa pravnog karaktera izuzetno je značajno za onoga koji izdaje fetve kako se ne bi desilo da izda fetvu koja je u koliziji sa jasnim zakonodavnim tekstom.

3-Poznavanje principa Šerijata, njegovih općih pravila i intencija, na način kako su to objasnili El-Šatibi i drugi stručnjaci koji su govorili o zaštićenim vrijednostima Šerijata, odnosno zaštiti slobode vjerovanja, prava na život, zaštiti dostojanstva čovjeka, njegovog porijekla, zaštiti prava na posjedovanje imovine. Jer, onaj ko ne bude poznavao ove stvari može izreći fetvu koja je u koliziji sa ovim načelima, što bi značilo da je počinio haram. Naravno, ovdje se misli opet na onaj minimum poznavanja onoga što ima veze sa temom, a to je fetva.

4-Poznavanje onih pitanja o kojima postoji saglasnost (idžma) učenjaka ummeta, jer nije dopušteno postupati suprotno njihovom konsenzusu.

5-Poznavanje osnova govora u arapskom jeziku, eksplicitnih, aluzivnih i implicitnih značenja kao pretpostavki za ispravno razumijevanje Tekstova koji imaju veze sa fetvom.

6-Poznavanje običaja ljudi, njihove prakse i općenito uvjeta u kojima žive s obzirom na vrijeme i prostor.

7-Mentalno zdravlje i intelektualna sposobnost onog ko izdaje fetvu kako bi bio u stanju na ispravan način spoznati pravnu normu.

8-Pravednost, čestitost i općenito bogobojaznost onoga ko izdaje fetvu, kako bi njegova fetva bila općeprihvaćena.

Ukratko, kako napominje Šatibi, muftija (onaj koji izdaje fetve) u današnje vrijeme, pored onih uvjeta koji su nabrojani u fikhskim djelima, mora u potpunosti ovladati intencijama Šerijata, jer to su mjerila i garancije za otklanjanje štete i pridobijanje koristi, kao i naznake gdje treba pretegnuti kada na površinu izbiju različiti stavovi. Također je važno, kako podvlači Gazalija, da takva osoba bude poznata po pravednosti te da se kloni onih grijeha koji njegovu pravednost dovode u pitanje.

Ako neki ljudi ove pretpostavke i uvjete za izdavanje fetvi smatraju upitnim, to je zato što dotični nipodaštavaju ovako značajnu instituciju ili zato što bi željeli ignorirati značaj vjere i proizvesti stanje anarhije. Danas, nažalost, možemo vidjeti slične pojave u nastupima nekih ljudi na medijima u kojima se vidi kako bez imalo bogobojaznosti izriču fetve i iznose neke čudne stavove.

Opća pravila za izdavanje fetve

Ispravna ili razborita fetva jeste ona koja je donesena na osnovu utvrđenih pravila, jer fetva predstavlja dostavljanje šerijatske norme i iskaz o ispravnosti takve norme. Nije stvar u običnom iznošenju mišljenja ili priskrbljivanju koristi, nego je riječ o preciznom definiranju norme Uzvišenog Allaha. Sve ovo podrazumijeva poštivanje sljedećih pravila:

1-Da fetva bude u saglasnosti sa općim principima i načelima islama, njegovim obavezujućim tekstovima, utvrđenim pravilima Kur'ana i vjerovjesnikovog sunneta. Također, fetva mora biti u skladu sa intencijama Šerijata, jer ukoliko bude suprotstavljena obavezujućem šerijatskom tekstu ili bude oprečna utvrđenoj intenciji, fetva će biti odbačena, bez obzira kakav status imao onaj koji je izriče.

2-Da fetvu izriče učenjak koji uživa povjerenje ljudi i koji se boji Uzvišenog Allaha, jer Uzvišeni kaže: A Allaha se boje od robova Njegovih - učeni...[18] Ibnu-l-Kajjim kaže: "S obzirom na činjenicu da dostavljanje od Allaha, slavljen neka je, podrazumijeva poznavanje onoga što se dostavlja, odnosno iskren pristup, poziciju dostavljanja putem predaje (doslovnog prenošenja) ili putem izricanja fetve može imati samo ona osoba koja je stručna i iskrena, pravedna na riječima i djelima, tajno i javno. Ako je pozicija dostavljanja i stavljanja pečata koju dodjeljuje kralj ili vladar toliko cijenjena i priznata, kako onda da ne bude cjenjenija pozicija dostavljanja od Gospodara zemlje i nebesa?"[19]

Učenjaci usuli-fikha su, za razliku od ostalih, postavili uvjet da čovjek mora nastojati da za fetvu pita onoga ko je učeniji i bogobojazniji u vjeri, a ako u kvalitativnom smislu budu izjednačeni, sam će odlučiti koga će pitati. To je stav Ahmeda ibn Hanbela te nekih učenjaka šafijske pravne škole. Međutim većina učenjaka smatra da čovjek ima pravo odabrati koga će pitati za fetvu, bez obzira da li jedan kvalitetniji od drugoga, uvažavajući princip olakšanja.[20]

3-Da fetvu izriče osoba koja je poznata po pravednosti, što znači da ispunjava uvjete potrebne za prihvatanje svjedočenja i predaje (rivajet) od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Pravednost je, prema definiciji Gazalije, izraz kojim se označava pravilno ponašanje i život usklađen prema principima vjere. To podrazumijeva izuzetne duhovne potencijale koji čovjeka podstiču na bogobojaznost i ljudskost, s ciljem da se zadobije povjerenje u njegovu iskrenost, a to se postiže čuvanjem od velikih grijeha, nekih malih grijeha, pa čak i odstupanje od nekih dopuštenih radnji.[21] To što je pravedan znači da je na dobrom putu da izabere pravo rješenje s kojim će ljudi biti zadovoljni, za razliku od grješnika koji je nepouzdan i u čije se riječi najčešće sumnja.To znači da nije podoban da bude dobar uzor da bi mogao presuđivati ljudima, da bi ga mogli slijediti i postupati po njegovoj fetvi. Pravednost podrazumijeva sljedeće tri osobine muftije, svejedno da li je odabrao jedno od mišljenja pravnih škola ili je kroz fetvu iskazao vlastito mišljenje o novonastalom slučaju o kojem ne postoji obavezujući tekst:

Prvo, da slijedi mišljenje koje je dobro potkrijepljeno dokazima te da ne bira mišljenja koja imaju najslabiju, nego ona koja imaju najuvjerljiviju argumentaciju. To zato što je fetva emanet kojim se prenosi znanje o Šerijatu Uzvišenog, što znači da je dužan da se kloni odbačenih mišljenja koja su zabilježena u nekim glosama.

Drugo, da muftija nastoji kolikogod je moguće da poštuje ona rješenja o kojima postoji saglasnost uleme, jer nepoštivanje konsenzusa je nesreća koja uzrokuje sumnju u vjeru i vjersku odgovornost. Zato nije dopušteno da, pod izgovorom da se pridržava principa olakšavanja, izostavlja konsenzus i prihvata mišljenje oko kojeg postoje različiti stavovi.

Treće, da ne slijedi prohtjeve ljudi nego dokaz i zaštitu javnog interesa. Šatibi je spomenuo i poznati hadis Vjerovjesnika, s.a.v.s., u kojem stoji: "Bojim se, doista, za svoj ummet poskliznuća učena čovjeka, nepravedne presude (sudije ili vladara) i strasti i prohtjeva koje će ljudi slijediti." Omer, r.a., rekao je: "Tri stvari će, sigurno, urušiti vjeru: poskliznuće učena čovjeka, rasprava licemjera o Kur'anu i imami (prvaci u politici) koji će voditi ljude u zabludu."[22]

Metoda promjene fetve u savremenom i otvorenom svijetu

Bez obzira na spomenute kompetencije muftije i pravila kojih se pridržava, on će često biti u prilici da primijeti postojanje određenih razloga za izmjenu fetve. Takva mogućnost je posebno izražena u našem vremenu koje se često opisuje kao svijet otvorenih vrata. Postoje vanjski i unutarnji pritisci, rast životnog standarda te stajališta koja muftija, kao i svako drugi, mora uzeti u obzir. To znači da fetva treba biti usklađena sa okolnostima u kojima se društvo nalazi i zahtjevima vremena, naročito ako se zna da u fikhu postoji pravno pravilo: „Ne može se negirati mijenjanje normi protekom vremena.“[23] To ima za cilj uspostavu pravde, pridobijanje koristi i otklanjanje štete. Okvir na koji se promjene odnose sveden je na one šerijatske norme do kojih se dolazi idžtihadskim putem, dakle upotrebom analogije ili uvažavanjem javnog interesa. Zato su mudžtehidi kasnijih generacija u mnogo slučajeva izrekli potpuno suprotne fetve u odnosu na prethodnike u njihovim mezhebima. Razlog je različit vremenski okvir i stanje opće pokvarenosti.[24] Četiri su razloga za promjenu fetve: promjena koristi (interesa zajednice), promjena običaja, uvažavanje stanja nužnosti, potreba i razloga te uzimanje u obzir sredstava i ciljeva zakona. Ibnu-l-Kajjim je u svome djelu I'lamu-l-muvekkiin napisao čitavo poglavlje koje je naslovio kao promjena fetve i njena različitost s obzirom na promjenu vremena, mjesta, stanja, namjera i običaja.[25]

1-Uvažavanje (općeg) interesa i otklanjanje štete

Valjana osnova za promjenu norme usljed promjene vremena jeste poštivanje principa javnog interesa, dakle ne principa običaja.[26] Pod izrazom javni interes (el-maslaha el-mursele) podrazumijevaju se one karakteristike koje odgovaraju namjeri Zakonodavca i intencijama njegovog Šerijata, iako ne postoji šerijatska (tekstualna) argumentacija koja to potvrđuje ili negira. Vezujući normu za ove karakteristike ostvaruje se pridobijanje koristi ili otklanjanje štete od ljudi. Ili je riječ o interesima ljudi koje mudri Zakonodavac kani ostvariti, kao što su zaštita vjere, prava na život, mentalnog zdravlja, potomstva i imetka. Ove zaštićene vrijednosti u Šerijatu se dijele na nužne, potrebne i poželjne, a kao takve, one u fikhu predstavljaju argument (hudždže), naročito u malikijskom i hanbelijskom mezhebu kroz uvažavanje promjene društvenih okolnosti i javnog interesa.

Kod hanefija se ovaj princip uvažava kroz pravnu preferenciju (istihsan). Ibn Abidin u jednom svom traktatu pod nazivom Nešru-l-arf kaže: "Mnogi se propisi razlikuju s obzirom na vremensku distancu, zbog mijenjanja običaja kod ljudi, zbog neke nužne situacije ili općenito zbog stanja opće pokvarenosti. Ako bi norma ostala onakva kakva je prvobitno formulirana, to bi nužno prouzrokovalo poteškoću ili štetu ljudima, a s druge strane, to bi bilo suprotstavljeno šerijatskim pravilima koja proklamiraju principe olakšanja i otklanjanje štete i nereda među ljudima. Tako možemo primijetiti da su mezhebski pravni stručnjaci odstupili od prvobitnih mezhebskih rješenja koja su odgovarala trenutnim vremensko-prostornim okolnostima. Oni taj svoj postupak opravdavaju tako što kažu da bi i on (Ebu Hanife, op. prev.) postupio isto da je živio u njihovom vremenu, u skladu sa pravilima i principima vlastitog mezheba.[27] Ipak, o ovoj temi, o utemeljenju Šerijata na interesima ljudi, Ibnu-l-Kajjim je kazao svoje poznate rečenice: „Šerijat se u osnovu temelji na mudrostima i interesima za ljude na ovom i budućem svijetu. On je u svojoj cjelokupnosti pravednost, milost, dobrobit i mudrost. Svako pitanje koje prouzrokuje izokretanje pravde u nepravdu, milost u njenu suprotnost, dobrobit u štetu ili mudrost u anarhiju, ne spada u Šerijat, makar u njega dospjelo putem (uobičajenih metoda) tumačenja.“[28] Ovakvih primjera je mnogo u svim mezhebima.[29]

Također, iz hanefijske pravne škole možemo navesti dopuštenost plaćanja zekata na stoku u novcu, obaveznost garancije preuzimatelja robe u vrijednosti na dan prodaje, istu obavezu ima i zalogoprimac, priznavanje prava na nasljedstvo ženi koju je muž otpustio izgovaranjem trostruke brakorazvodne formule s namjerom da je isključi iz nasljedstva, s ciljem da se prema njemu pravno postupi suprotno njegovoj namjeri, premda ne postoji izričit Tekst ili konsenzus kojima se potvrđuje princip, također uvođenje garancije zajedničkom najamniku ili garancije općenito zanatlijama i proizvođačima ako oštete ili unište imovinu koja im je data na obradu s ciljem zaštite imovine i ostvarenja dobrobiti za ljude koji svoju imovinu povjere kožarima, pekarima i stolarima.[30]

U malikijskom mezhebu postoji princip da se sumnja smatra pretpostavkom i indicijom, kao, naprimjer, smatrati haramom osamljivanje muškarca i žene (koja nije njegova supruga ili blizak rod), određivanje sankcije 80 udaraca bičem za pijanstvo analogno sankciji za potvoru (kazf), obavezno davanje prednosti javnom nad privatnim interesom, kao, naprimjer, zabrana monopola u interesu zaštite zajednice i obavezi biranja manjeg zla, dopuštanje uvođenja poreza za bogate ukoliko se državna blagajna isprazni, a državna sigurnost bude ugrožena, kao i dopuštenost konfiskovanja oruđa i oružja kojima se počinio zločin, a u cilju zaštite javnog interesa.

Kod hanbelija postoji zabrana zloupotrebe prava zbog očite dobrobiti koju time Šerijat želi postići, također dopuštenost raspolaganja tuđom imovinom ili njegovim pravom kada to potreba nalaže ili kada se ne može pribaviti njegovo dopuštenje, obavezivanje nekoga da čini ono što mu ne šteti ili zabranjivanje činjenja kojim šteti drugom licu, jer u islamu se (prema hadisu) šteta ne smije činiti, niti se šteta smije štetom uzvraćati. Također, obaveznost davanja dobara na korištenje bez naknade, naprimjer kuća i prijevoznih sredstava koji trenutno ne trebaju vlasniku, onima koji imaju prijeku potrebu, naročito ako to ne šteti vlasnicima imovine, kao i propisivanje obaveznosti zekata onome ko pokušava izbjeći njegovo davanje prije roka od godinu dana, tako što će biti obavezan da ga izdvoji bez obzira na namjerno umanjivanje nisaba ili davanje imovine (privremeno) na poklon drugom licu s ciljem izbjegavanja obaveze, kao i stavljanjem zabrane na izvršenje poklona od strane prezaduženih osoba.

Primjeri iz šafijskog mezheba koji odražavaju uvažavanje javnog interesa uz postojanje konkretnih dokaza kao što su situacija krajnje nužde ili opće potrebe, dakle ne onih stvarnih (tekstualnih) dokaza kako zagovaraju ostali mezhebi, jesu sljedeći: nametanje poreza bogatim u cilju odbrane države, dopuštanje oružanog djelovanja po živom štitu kojeg je neprijatelj postavio, pod uvjetom da vojnici nemaju namjeru ubiti ih, tj. prihvata se uvažavanje općeg interesa ako je situacija krajnje nužde i ako nema drugog izlaza, kako navodi Gazali.[31]

2-Promjena običaja

Običaj je sve ono što su ljudi uobičajili činiti ili postupati, bilo riječima ili djelima. Ispravan običaj jeste onaj koji nije u koliziji sa šerijatskim tekstom te onaj kojim se ne zabranjuje dopušteno ili dopušta zabranjeno. Tu spada davanje kapare u ugovoru, što je prihvatljivo kod pravnika, jer je tu riječ o uvažavanju interesa koji, prema Šerijatu, ide u prilog samoj suštini ugovora. Da bi fetva bila ispravna i nepodložna kritici, muftija mora uvažavati činjenicu da se običaji mijenjaju mijenjanjem interesa i dobrobiti ljudi, a mijenjanje obično bude uzrokovano mijenjanjem vremensko-prostornih okolnosti.[32]

Jedna od promjena koja je uvjetovana promjenom vremenskih okolnosti u našem vremenu jeste i smatranje da je prodata nekretnina predata na raspolaganje kupcu samom uknjižbom u registar nekretnina (zemljišnoknjižni ured), bez uvjetovanja stvarnog preuzimanja u posjed, odnosno zaštita prava snagom zakona, kao što se uknjižbom vlasništva u službenim registrima podrazumijeva i prijenos garancije za oštećenje ili uništenje imovine sa prodavca na kupca, jer prodavac više nema prava raspolaganja nad prodatim predmetom, a to znači da se sva prava koja proistječu iz vlasništva, kao, naprimjer, zabrana raspolaganja imovinom, samim činom uknjižbe prenose sa prodavca na kupca.

Još davno su učenjaci izdali fetvu kojom se dopušta uzimanje naknade ili primanje mjesečne plaće za podučavanje Kur'ana i obavljanje vjerskih (imamskih) dužnosti, a razlog je prestanak priliva sredstava od donatora za ove službe. Također su izdali fetvu kojom se dopušta svjedočenje i onih svjedoka koji ne ispunjavaju u potpunosti uvjet pravednosti, zbog općeg stanja pokvarenosti i pada morala. Što se tiče promjena koje su uvjetovane prostornim okolnostima, možemo navesti primjer raširene upotrebe termina koji u različitim mjestima imaju različita značenja, kao, naprimjer, izraz životinja (dabba), da li se njime podrazumijeva samo konj ili bilo koja životinja, zatim izraz meso (lahm), da li se pod ovim izrazom podrazumijeva i riblje meso ili ne? Isto je i sa običajem da se mehr dijeli na onaj dio koji se daje odmah i onaj dio koji se daje kasnije, a sve u zavisnosti od mjesnih običaja. Ukratko, promjena običaja, svejedno da li se radi o jezičkim upotrebama izraza ili uobičajenoj praksi, a sve u zavisnosti od okolnosti i stanja koji se mijenjaju, nužno uzrokuje promjenu fetve shodno promjeni općeg interesa i životnih okolnosti. Karafi u svom djelu El-Furuk kaže: „Držati se kontinuirano i doslovno tradicionalnih izraza je zabluda u vjeri i neznanje (njenih) intencija na koje su muslimanski učenjaci, naši prethodnici, ukazali. Na osnovu ovog pravila trebaju da se razmatraju zakletve kod razvoda braka i ocjenjuje šta je stvarni govor, a šta aluzija, jer stvarni govor može biti aluzija u zavisnosti od stvarne namjere, a i aluzija se može smatrati stvarnim govorom i bez bilo kakve namjere.“[33]

Ranije smo spomenuli riječi Ibnu-l-Kajjima u kojma stoji da se Šerijat bazira na dobrobitima za ljude, jer Šerijat je Allahova pravda među ljudima, milost među Njegovim stvorenjima, Njegov hlad na zemlji i Njegova milost koja ukazuje na Njegovo postojanje i istinu koju je govorio Njegov Poslanik, s.a.v.s.[34]

3-Uvažavanje krajnje nužde, prijeke potrebe te nekih iznimnih situacija

Muftija mora voditi računa o iznimnim okolnostima kao što su: krajnja nužda, prijeka potreba ili valjano opravdanje u skladu sa fikhskim pravilima nužda zakon mijenja, poteškoća zahtijeva olakšicu, potreba ima snagu nužde, kako javna tako i privatna, kao što su stanje mira ili rata, stanje slabosti (bolesti) ili nemoći, zakonito nametanje dodatnih poreza bogatima u cilju finansiranja odbrane islamske države. Slično je i sa situacijom nužde u kojoj je dopušteno izgovoriti riječi koje izvode iz vjere, jer Uzvišeni kaže: ...osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri.[35] Isto je i sa razlozima koji dopuštaju određene olakšice na putovanju i kad hara glad, velika žeđ te drugim sličnim situacijama nužde koje se odnose na konzumaciju hrane ili lijeka. Također, propisivanje cijena u cilju sprečavanja nanošenja štete potrošačima ili situacija u kojoj se dopušta korištenje haram-imetkom kada bude teško razlučiti ga od halala.[36]

4-Uvažavanje poretka sredstava i ciljeva

Muftija je dužan voditi računa o principu otvaranja ili zatvaranja puteva koji vode do halala ili harama, tj. sredstvima i ciljevima norme. Jer sredstvo koje vodi do halala i samo je halal, kao što je sredstvo koje vodi do harama i samo haram. To znači da se gleda ono što podstiče čovjeka da nešto čini, kao, naprimjer, kada neko zaključi ugovor bez namjere da postigne njegovu svrhu, nego time namjerava počiniti zabranjenu radnju (haram) kao što je oženiti se ženom koja je puštena tri puta od svoga muža s ciljem da bi se od nje razveo i učinio je ponovo dopuštenom njenom mužu. Slično je i kada zaključi ugovor, ne s ciljem prijenosa vlasništva i uzimanja protuvrijednosti, nego s namjerom da ostvari profit na nezakonit način, tj. uz kamatu. U oba ova slučaja počinilac je grješan u onome što je u ugovoru zaključio između njega i Allaha Uzvišenog. U ovakvom slučaju prvo se gleda vjersko-moralni aspekt, tj. da li je osoba grješna, a potom se formalno-pravno poništava njegov postupak ako za to postoji dokaz. Jer ako se kupoprodaja koristi kao izgovor da se ostvari kamata, onda se radi o tzv. al-'īni ili kupoprodaji na odgodu koja uzrokuje vjersku zabranu i ugovor čini ništavnim.

Voditi računa o cilju ne znači nužno uvažavanje motiva počinoca. Jer ako je cilj postupanja dobrobit, može i sredstvo (motiv) biti dopušteno, a ako je cilj nanošenje štete, zabranjen je. Na taj način se može dokazati da zabrana svega što vodi u grijeh ne treba da zavisi isključivo od nijeta ili namjere, nego, također, i od krajnjeg rezultata. Tako je osnov za uvažavanje sredstava prosuđivanje o tome čemu vode određeni postupci, tako što činjenje postaje norma koja je potpuno identična krajnjoj normi, bez obzira na namjeru činioca.[37]

Ibnu-l-Kajjim kaže: „Ko razmisli o vrelima Šerijata, biće mu potpuno jasno da je Zakonodavac anulirao one iskaze kojima govornik nije pridodao namjeru, kao što je govor u stanju sna, zaborava, opijenosti alkoholom, neznanja, prisile, greške zbog pretjerane radosti ili srdžbe, bolesti i tome slično. To znači da je smisao u namjeri, a ne u frazama i izrazima. Pravilo Šerijata koje se ne smije zanemariti glasi da se namjere i uvjerenja uzimaju u obzir prilikom prosuđivanja o pravnim postupcima i izrazima, kao što se smisao i suština govora uzima u obzir u radnjama i ibadetima. Namjera ili nijet definiraju da li je nešto halal ili haram, ispravno ili pogrešno, pokornost ili grijeh, baš kao što namjera u ibadetima definira da li je riječ o farzu, sunnetu (mustehabu) ili haramu, te da li je ispravan i neispravan.“[38]

Zaključak

Rad koji tretira osnovne pretpostavke za izdavanje fetvi postavlja granicu koja razdvaja međusobno oprečne fetve u kojima se ne zna šta je halal a šta haram, šta je ispravno a šta neispravno. Ove kvalifikacije onemogućavaju samozvane alime da izdaju fetve i štite ummet i društvo od srljanja, konfuzije, uznemirenosti i smetenosti. Jer halal je jasan i haram je jasan, a između njih su sumnjive stvari koje mnogi ljudi ne poznaju. Ko se bude čuvao onoga što je sumnjivo, taj je sačuvao svoju vjeru i svoju čast, a ko se upusti u ono što je sumnjivo, zapao je u haram.

Kompentencije za fetvu, također, sprečavaju zanemarivanje i oponiranje šerijatskim tekstovima i podstiču učena čovjeka na bogobojaznost i svijest o Njegovu nadzoru u tajnosti i javnosti.

Fetvom se izražava časna šerijatska norma, što zahtijeva povjerenje, bogobojaznost i pravednost. Bez toga ljudi zapadaju u zabludu znajući da onaj koji postavlja pitanje nema opravdanje ako bude slijedio muftiju poznatog po svome neznanju, slaboj vjeri, onoga koji služi samo svome položaju i ulizuje se predstavnicima vlasti, jer je Vjerovjesnik, a.s., poručio: „Pitaj svoje srce, makar te ljudi pitali ili od tebe budu tražili fetvu.“

Povjerljivi i dokazani učenjaci koji su nasljednici vjerovjesnika trebaju biti na nivou nasljedstva i časti vjerovjesničke tradicije izdavanja fetvi.

Ovaj rad je zahtijevao da se podvuče razlika između fetve, idžtihada i sudstva, kao i pojedinačne i kolektivne fetve, te fetvi koje su zabilježene u fikhskim djelima i fetvama o pitanjima o kojima ne postoji obavezujući tekst, a koje predstavljaju odgovor na novonastali slučaj. Sve navedeno je u ovom radu objašnjeno.

Kompetencije potrebne za fetvu u bliskoj su vezi sa kompetencijama potrebnim za idžtihad. U osnovi, mudžtehid i muftija su jedna te ista osoba, razlika je jedino u opsegu kompetencija. Nužno je da muftija poznaje pravni karakter ajeta i hadisa koji su u vezi sa slučajem koji fetva tretira, zatim načela Šerijata, njegova opća pravila i intencije u onoj mjeri u kojoj one imaju veze sa fetvom, da poznaje konsenzus učenjaka, da razumije arapski jezik, da zna šta je stvarno značenje i metafora, stvarni govor i aluzija te drugo što ima veze sa fetvom. Također, neophodno je da poznaje običaje ljudi, da bude zdravog razuma, da bude pravedan i čestit u vjeri, ponašanju i ljudskosti te općenito bogobojazan u odnosu prema Allahu Uzvišenom.

Tri su pravila za izdavanje fetve: usklađenost fetve sa izvorima Šerijata, da onaj ko izdaje fetvu ispunjava uvjete potrebne za svjedočenje i prenošenje (rivajet) te da posjeduje znanje koje počiva na bogobojaznosti, jer je Uzvišeni rekao: A Allaha se boje od robova Njegovih - učeni. Pravednost podrazumijeva tri karakteristike: da mišljenje slijedi argument, da (muftija) ne slijedi slabo mišljenje, zatim da poštuje saglasnost učenjaka i da se kloni slijeđenja ljudskih prohtjeva.

Izdavanje fetvi je fleksibilna oblast unutar Šerijata, a četiri su znaka te fleksibilnosti: uvažavanje principa pribavljanja koristi i otklanjanja štete, prihvatanje šerijatski ispravne običajne prakse koja se mijenja shodno mijenjanju vremensko-prostornih okolnosti, uvažavanje krajnje nužde, prijeke potrebe i nekih iznimnih razloga, kao i uvažavanje poretka sredstava i ciljeva.

Dr. Vehbe Mustafa ez-Zuhajli

Preveo: dr. Osman Kozlić 

Iz knjige Ustanova fetve u globaliziranome svijetu u izdanju Centra za vesatijju.

[1] Fatir, 28.

[2] En-Nahl, 43.

[3] En-Nahl, 116.

[4] Es-Saff, 9.

[5] Mutefek alejh, prenose ga Amr b. Al-As i Ebu Hurejre, a osim dvojice autora Sahiha, bilježe ga i ostali autori šest poznatih hadiskih zbirki.

[6] Hasen hadis kojeg bilježe Ahmed b. Hanbel i Ed-Darimi u svojim zbirkama sa dobrim senedom od Vabise b. Ma'bada.

[7] Ibn Kajjim al-Dževzijje, I'lamu-l-muvekki'in, 1/7-11.

[8] En-Nevevi, Adabu-l-fetva ve-l-mufti ve-l-mustefti, str.13-17; Ibn Es-Salah, Fetava, 1/7; El-Menavi, Fejdu-l-kadir, 1/109.

[9] Muhamed ebu Zehre, Usulu-l-fikh, str.387.

[10] El-Karafi, Al-Ihkam fi usuli-l-ahkam, str. 43. i 97; El-Furuk, str. 4/53 i poslije; Ebu Zehre, Usulu-l-fikh, str. 319.

[11] Eš-Šafii, Er-Risala, str. 508; El-Gazali, El-Mustasfa, 2/102; El-Amidi, El-Ihkam fi usuli-l-ahkam, 3/139; Eš-Šatibi, El-Muavfakat, 4/105. i poslije; El-Madhal ila mezhebi Ahmed, str. 180; Fevatih el-rahamut šerh musellem es-subut, 2/363; Eš-Ševkani, Iršadu-l-fuhul , str. 220.

[12] Muhamed ebu Zehre, nav. dj., str.387.

[13] En-Nahl, 43.

[14] El-Karafi, Al-Ihkam fi temjizi-l-fetava ani-l-ahkam, str. 24 i 127; El-Furuk, str. 4/52; Ibnu-l-Kajjim, I'lamu-l-muvekki'in, 4/220 i dalje.

[15] El-Gazali, El-Mustasfa, 2/103; Favatih al-rahamut, 2/364; Šarhu-l-adud limuhtasar al-munteha (Muhtesar ibn Hadžib), 2/290; Ibnu-l-Kajjim, I'lamu-l-muvekki'in, 4/216; Eš-Ševkani, Iršadu-l-fuhul, str. 224.

[16]El-Gazali, El-Mustasfa, 2/102; El-Amidi, El-Ihkam fi usuli-l-ahkam, 3/139; Ešl-Šatibi, El-Muvafekat, 4/105-106.

[17] To znači da neko fiktivno proda neki predmet mušteriji, a zatim ga, prije nego što dobije novac za njega, kupi po umanjenoj cijeni, što znači da koristi fiktivni način kupovine da bi ostvario zaradu na nezakonit način.

[18] Fatir, 28.

[19] Ibnu-l-Kajjim, I'lamu-l-muvekki'in, 1/10.

[20] Et-Takrir ve-t-tahbir, 3/340. i dalje; Fevatih al-rahamut, 2/430. i dalje; Eš-Širazi, El-Lumeu fi usuli-l-fikh, str. 68; Fetava Šejh Ulejš, 1/61; El-Madhal fi mezhebi Ahmed, str. 194.

[21] El-Gazali, El-Mustesfa, 1/100.

[22] Eš-Šatibi, El-Muvafekat, 4/168.

[23] Medžella, 39.

[24] Risala nešr al-arf fi binai b'adi-l-ahkami ale-l-urf, Resail Ibn Abidin, 2/125, Damask, 1321. h.g.

[25] Ibnu-l-Kajjim, I'lamu-l-muvekkiin, 4/14-171.

[26] Mustafa ez-Zerka, El-Medhal el-fikhi el-am, šesto izdanje, 2/926.

[27] Ibn Abidin, 2/125.

[28] Ibnu-l-Kajjim, 3/14.

[29] Vehbe Mustafa ez-Zuhajli, Usulu-l-fikh al-islami, Damask, 1/330-367.

[30] O ovome postoji saglasnost pravednih halifa. Alija, r.a., rekao je: „Među ljudima neće biti dobra dok se ne bude tako postupalo.“

[31] El-Gazali, El-Mustesfa, 1/139-141.

[32] Mustafa ez-Zerka, El-Medha-l el-fikhi el-am, str. 541-553.

[33] El-Karafi, El-Furuk, 13/177.

[34] Ibnu-l-Kajjim, I'lamu-l-muvekki'in, 3/14-15.

[35] En-Nahl, 106.

[36] Eš-Šatibi, El-I'tisam, 2/338; El-I'zz b. Abdusselam, Kavaidu-l-ahkam, 1/72; Vehbe Mustafa ez-Zuhajli, Nezarijetu-darura el-šar'ijje, str. 165-167.

[37] Eš-Šatibi, El-Muvafekat, 2/349; Muhammed ebu Zehre, Usulu-l-fikh, str. 275; Vehbe Mustafa ez-Zuhajli, Usulu-l-fikh, 428-431.

[38] Ibnu-l-Kajjim, 3/107-108.

Keywords & Tags

Contact Us