Komentar hadisa: Onome ko napadne Moga prijatelja objavio sam rat!

Ebu Hurejra, r.a., ashab, koji je vrlo kratko vrijeme boravio uz Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a prenio je najveći broj hadisa, kazuje da je Muhammed, s.a.v.s., prenio da je Allah, dž.š., rekao:

إنَّ اللَّهَ قالَ: مَن عادَى لي ولِيًّا فقَدْ آذَنْتُهُ بالحَرْبِ، وما تَقَرَّبَ إلَيَّ عَبْدِي بشيءٍ أحَبَّ إلَيَّ ممَّا افْتَرَضْتُ عليه، وما يَزالُ عَبْدِي يَتَقَرَّبُ إلَيَّ بالنَّوافِلِ حتَّى أُحِبَّهُ، فإذا أحْبَبْتُهُ: كُنْتُ سَمْعَهُ الذي يَسْمَعُ به، وبَصَرَهُ الذي يُبْصِرُ به، ويَدَهُ الَّتي يَبْطِشُ بها، ورِجْلَهُ الَّتي يَمْشِي بها، وإنْ سَأَلَنِي لَأُعْطِيَنَّهُ، ولَئِنِ اسْتَعاذَنِي لَأُعِيذَنَّهُ، وما تَرَدَّدْتُ عن شيءٍ أنا فاعِلُهُ تَرَدُّدِي عن نَفْسِ المُؤْمِنِ، يَكْرَهُ المَوْتَ وأنا أكْرَهُ مَساءَتَهُ. (البخاري)

"Onome ko napadne Moga prijatelja objavio sam rat! Ničim Mi se Moj podanik ne može više približiti nego onim što sam mu obaveznim učinio, a neprestano Mi se Moj podanik približava dobrovoljnim ibadetima sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, postajem njegov sluh kojim sluša, njegov vid kojim gleda, ruka njegova kojom hvata, noga njegova kojom hoda. Ako Me nešto zamoli, zasigurno ću mu dati, ako zatraži utočište kod Mene, sigurno ću ga zaštititi! Ni o čemu se ne kolebam da uradim koliko se kolebam u vezi s dušom vjernika. On prezire smrt, a ja ne volim da mu nažao učinim!"[1]

Cijelom svojom dušom, kroz najljepša i najsuptilnija nadanja i iščekivanja, čeznemo za blizinom našeg Stvoritelja i Gospodara. Cijelim svojim bićem osjećamo da je On Spas (Selam) i da od Njega spas dolazi i da samo uz Njega mir i spokoj možemo doživjeti. Otuda je cilj našeg životnog puta kroz sve naše misli, želje, riječi, stanja i aktivnosti biti što bliže svome Gospodaru – biti Njegov prijatelj. 

Za jačanje duhovnosti potrebno je isprazniti se od privida, očistiti se od egoizma, oholosti i ovosvjetskih prohtjeva koji zamagljuju ogledalo srca u kojemu se trebaju odražavati Božija očitovanja; izdići se iznad vlastitih želja i napraviti prostora za Božije želje, a to se ne postiže samo pustim željama, čitanjem ili slušanjem, nego dosljednim, iskrenim i posvećenim pridržavanjem naredbi i zabrana Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.

Duhovnost se jača redovnim i dodatnim oblicima ibadeta, a posebno činjenjem dove u različitim situacijama. Sam Božiji Poslanik, s.a.v.s., u navedenoj hadisi kudsijji prenosi Allahove, dž.š., riječi da se čovjek svome Gospodaru najviše može približiti izvršavanjem onih ibadeta koje mu je On Uzvišeni obaveznim učinio.

Poslanik, s.a.v.s., izgradnju duše zasnivao je na tri osnove:

1. čišćenje duše od bolesti ideološke i psihološke prirode. Pod ideološkim podrazumijeva se čišćenje duše od bezbožništva, idolatrije, praznovjerja, od uvjerenja da u svijetu vlada anarhija, da je čovjek prepušten samom sebi, da je život na ovom svijetu jedino što ima; dok se pod psihološkim bolestima podrazumijevaju: mržnja, zavist, sumnjičenje, oholost, pesimizam... itd.,
2. navikavanje duše na principe koji će čovjeka voditi ispravnim putem optimizma, nesebičnosti, angažiranosti...,
3. poštovanje i uvažavanje onoga koji nas usmjerava pravim putem: otuda potreba za vjerovanjem u Allaha, dž.š., jer nas je On stvorio i Svojom riječju nam ocrtao Pravi put, poslanike zato što su nam svojim riječima i životima demonstrirali kako razumijevati i primjenjivati Božiju riječ te sve učitelje (roditelje, nastavnike, profesore) koji nas usmjeravaju ka onome što je pozitivno.[2]

Ali afirmiranje duhovnosti nije samo sebi cilj. Nije cilj da se kroz različite forme spominjanja Allaha, dž.š., izoliramo i isključimo iz zajednice i društva, nego naprotiv, da duhovno osnaženi intenzivnije pozitivno utječemo na društvene promjene. Svoju duhovnu snagu uvijek iznova treba pokazivati kroz svoje profesionalno i perfektno djelovanje na poslu (ihsan), u ljubaznosti i razumijevanju unutar porodice i općenito odgovornošću, dinamičnošću i sviješću o svojoj poziciji i ulozi u zajednici i društvu.

Islamski učenjaci, posebno oni koji se bave tesavvufom (mutesavvifi), detaljno su pojašnjavali puteve duhovnog usavršavanja i uzdizanja Allahu, dž.š. U mnogim detaljima njihovi se stavovi razliku, ali su saglasni u tome da na tom duhovnom putu postoje postaje, stanice (mekami) i stanja (halovi).

Mekami su duhovne postaje koje dostižemo shodno našem angažmanu i oni slijede jedan za drugim. Ne prelazimo na sljedeći mekam sve dok ne upotpunimo prethodni. Oni su poput vrline ili stava koji postaju dominantna odrednica naše duše. Za razliku od mekama halovi su prolazna, promjenjiva duhovna stanja. Brojni su mekami koje prelazimo na našem putu ka Gospodaru, a najznačajniji su:

1. srčano pokajanje (inaba, tevba),
2. ustezanje (zuhd),
3. šutnja (samt),
4. strahopoštovanje (havf),
5. nada (redža),
6. skromnost (fakr),
7. strpljivost (sabr),
8. oslanjanje na Allaha, dž.š., (tevekkul),
9. zadovoljstvo (rida).

Među temeljnim ustanovama u tesavvufu, koje ga razlikuju od drugih sličnih razumijevanja i življenja islama, a koje također, imaju za cilj što više približiti čovjeka svome Gospodaru, jesu:

1. Spominjanje Allaha, dž.š. (zikr)

Jedan od najpouzdanijih i najkarakterističnijih metoda za postizanje neprestane svjesnosti jeste spominjanje Allaha, dž.š. (zikr, zikrullah), čija je osnovna svrha sadržana u tvrdnji da svako ko je u stanju zaboraviti sebe, svoje potrebe i želje i imati na umu Uzvišenog Boga, u stanju je izdići se iznad zaborava. Takvome će biti učinjene dostupnim duhovne stvarnosti, stvarno postojanje i istinske vrijednosti, kako se to desilo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., u toku mi'radža.

To sjećanje i spominjanje Boga (zikr) moguće je na različite načine i u raznovrsnim formama: razmišljanjem, ponavljanim izricanjem riječi snažnog sadržaja ili jednostavno posmatranjem i izražavanjem divljenja svemu onome što je Allah, dž.š., stvorio. Što smo jači vjernici sve je više toga što nas podsjeća na Boga i onda u svemu što nas okružuje vidimo odraz Božije mudrosti i svemoći. Tako Lebid ibn Rebi'a, poznati arapski pjesnik, kaže:

Čuda li! Kako se Allahu griješi i kako Ga poricatelj poriče?!

Kad u svemu znak postoji koji ukazuje da jedan je!

Sve što postoji na ovome svijetu, pojava u prirodi, historijski događaj, ljudsko ili životinjsko biće, mirisni cvijet kojeg osjetimo, sve razumijevamo samo kao znak (ajet) koji nas podsjeća na Allaha, dž.š., isto kao i kur'anski ajeti, koji su također znakovi, a h. Alija, r.a., govorio je: "Nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio Boga ispred nje!"

1. Snažna svijest o Allahu, dž.š. (takva). Takva je višeznačan termin, koji, između ostalog, znači izraženu svijest o sebi, svojoj slabosti i nemoći i svijest o svome Gospodaru i Njegovoj svemoći te na osnovu toga pružanje više pažnje i prostora duhovnim vrijednostima u odnosu na materijalne, aktiviranje duha, duše, a sputavanje nefsa (ega, niskih poriva i strasti). Iz te jako izražene svijesti rađa se odgovornost čovjeka za sebe, svoje postojanje, rezultate svoga rada, ali i sve one koji se nalaze u njegovoj blizini.
2. Druženje (suhba). U islamu se naglašava društvena dimenzija čovjeka. Čovjek i na put prema Allahu, dž.š., ne ide sam. Neophodni su mu njegova braća i sestre, koji dijele njegov pogled na svijet i koji ga poučavaju, uvjeravaju, savjetuju, tješe, hrabre i pomažu mu da ostvari svoje različite potrebe, sve zavisno od stanja u kojem se nalazi, i u konačnici, potiču da zajedno istraju na tom putu do ostvarenja cilja.
3. Ljubav (mehabba). Pod mehabbom se podrazumijeva bezrezervna ljubav prema Allahu, dž.š., koja nas oslobađa svih naših osobnih prohtjeva i želja. Naša jedina želja tada ostaje udovoljiti Allahu, dž.š. Rezultat je svijesti o Allahovoj, dž.š., veličini, neizmjernim Njegovim blagodatima, zahvalnosti na njima i na ulozi koju je podario čovjeku. Ona je izraz neutažive potrebe da se bude s Voljenim.
4. Spoznaja (ma'rifa). Ma'rifa je posljednji, najviši stupanj u našem uzdizanju do Gospodara. Podrazumijeva istinsku spoznaju Allaha, dž.š., koja se može ostvariti na različite načine: umovanjem, duhovnim usavršavanjem ili osvjedočenjem. Spoznajom Allaha, dž.š., spoznajemo i realnost, suštinu svega stvorenoga, ali je ona rijetko kome dostižna. Ona podrazumijeva okončanje našeg traganja za vječnim, nadnaravnim, svetim, koje se oduvijek doimalo nedostižnim i nemogućim. Tada duša dolazi na stupanj apsolutnog i nepoljuljanog mira i spokoja.

Čovjek je društveno biće, najljepše se osjeća kada ima nekoga s kim može podijeliti svoju radost, sreću i zadovoljstvo, ali i kada se može rasteretiti dijeleći svoju tugu i bol sa svojom porodicom, prijateljima i poznanicima. Bitno je u životu koji je pun teškoća, trauma, izazova, problema imati onoga ko te razumije, ko se saosjeća s tobom, ko je uvijek uz tebe i uvijek je u stanju da ti pomogne. Otuda je prijateljstvo s Allahom, dž.š., posebna privilegija, kojoj ništa drugo nije slično ni ravno.

Ako smo potpuno posvećeni ibadetu i nastojimo obaveznim i dobrovoljnim ibadetima, cijelim svojim ponašanjem i životom, biti što bliži Allahu, dž.š., sve druge vrste užitaka, bogatstva i časti razumijevamo prolaznim i nebitnim i prestaju nam biti privlačni i važni. Ni u čemu drugome ne osjećamo zadovoljstvo, slast i sreću. Taj put nam Allah, dž.š., olakšava i daje nam posebnu priliku da budemo Njegovi prijatelji. U tom stanju naš jedini cilj je udovoljiti svome Gospodaru, činiti samo ono čime je On zadovoljan i udaljiti se od svega što bi moglo Njegovu srdžbu izazvati.

Tada gledamo i vidimo samo ono što On hoće, tada slušamo samo ono čime je On zadovoljan, tada ruke pružamo samo za onim što se Njemu dopada, tada koračamo samo tamo gdje nas Njegova milost vodi. Ovo činimo iz ljubavi, jer nastojimo svim svojim potencijalima udovoljiti svome Gospodaru i stid nas je učiniti bilo šta čime On nije zadovoljan, bez obzira kako neznatno bilo. Tada i nas naš Gospodar zavoli i uvodi nas na poseban stadij kada uživamo Njegovu punu zaštitu, kada nas oslobađa svih strahova i sve nam potrebe i želje ispunjava, a jedina naša želja je On!

Postali smo duhovno snažni kada postanemo svjesni da nam je Allah, dž.š., udahnuo Svoga Duha:

وَنَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِي

... i u nj udahnem dušu...[3]

i da samo od Boga crpimo snagu da pobijedimo:

وَمَا رَمَيْتَ إِذْ رَمَيْتَ وَلَٰكِنَّ اللَّهَ رَمَىٰ

... i nisi ti bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio...[4]

Snažni smo vjernici kada budemo potpuno uvjereni da sve dolazi od Boga i da se sve Njemu vraća:

 إِنَّا لِلَّهِ وَإِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعُونَ

"Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo!"

A da bismo ušli u džennet, uživali u vječnim i neprolaznim džennetskim blagodatima da bismo bili u društvu onih koji su svojim životima svjedočili pokornost Uzvišenom Gospodaru iz reda poslanika, ashaba, velikih islamskih učenjaka i velikana iz svih generacija i naših najbližih i da bismo sve to krunisali najuzvišenijim trenutkom da vidimo svoga Gospodara, valja nam smrt iskusiti, tj. osloboditi se materijalnog dijela našeg bića – jasna je poruka hadisi kudsijje.

Autor: Zuhdija Hasanović

Iz knjige:  40 hadisa o snazi duhovnosti s komentarom

[1] El-Buhari, Sahih, "Kitabur-rikak", br. 6.137.

[2] Muhammed Rewwas Qal'ahdži, Ličnost posljednjeg Allahovog poslanika, (s arapskog: Mehmed Kico i Safvet Halilović), El-Kalem – Sarajevo, Islamski pedagoški fakultet – Zenica, 2006, str. 244–246.

[3] Kur'an, El-Hidžr, 29.

[4] Kur'an, El-Enfal, 17.

Keywords & Tags

Contact Us