Habbab ibn el-Erett, r.a., kazuje o događaju koji se desio u Mekki u vrijeme najvećih progona, zlostavljanja i uznemiravanja muslimana.
شَكَوْنا إلى رَسولِ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عليه وسلَّمَ وهو مُتَوَسِّدٌ بُرْدَةً له في ظِلِّ الكَعْبَةِ فَقُلْنا: ألا تَسْتَنْصِرُ لنا ألا تَدْعُو لَنا؟ فقالَ: قدْ كانَ مَن قَبْلَكُمْ، يُؤْخَذُ الرَّجُلُ فيُحْفَرُ له في الأرْضِ، فيُجْعَلُ فيها، فيُجاءُ بالمِنْشارِ فيُوضَعُ علَى رَأْسِهِ فيُجْعَلُ نِصْفَيْنِ، ويُمْشَطُ بأَمْشاطِ الحَدِيدِ، ما دُونَ لَحْمِهِ وعَظْمِهِ، فَما يَصُدُّهُ ذلكَ عن دِينِهِ، واللَّهِ لَيَتِمَّنَّ هذا الأمْرُ، حتَّى يَسِيرَ الرَّاكِبُ مِن صَنْعاءَ إلى حَضْرَمَوْتَ، لا يَخافُ إلَّا اللَّهَ، والذِّئْبَ علَى غَنَمِهِ، ولَكِنَّكُمْ تَسْتَعْجِلُونَ. (البخاري)
"Požalili smo se Božijem Poslaniku, s.a.v.s., dok je bio u hladu Kabe, a svoju burdu je podmetnuo sebi pod glavu, riječima:
Za mnoge od nas karakteristično je, a što je izgleda i osobenost muslimana općenito, da kada kažemo da imamo samo jednu želju da to podrazumijeva da nam se sve želje ispune, jer se ne možemo odlučiti za jednu te tako naše potencijale rasipamo na mnoge strane. Puno toga započinjemo, a malo završavamo.
Nalazimo se u 2022. godini, većina prepuštena svakodnevici bez jasnog cilja šta želi u narednom periodu postići, a samim tim i bez ikakve strategije kako to ostvariti. Prepuštamo se sudbini kako je mi razumijevamo, i kako je to govorio Meša Selimović: "… nikud ne žurimo, jer sam život žuri; ne zanima nas da vidimo šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno..." Da ovo stanje duha i ukupnog ljudskog usmjerenja, ipak, nije karakteristično samo za nas pokazuju ispitivanja koja su provedena na više hiljada mladih ljudi i koja su pokazala da samo 3% njih planira svoj život. Ostali vode život besciljno, od danas do sutra. Može li se zamisliti da milioni ljudi žive samo da bi jeli, pili, provodili se i razmnožavali, bez ikakvog višeg cilja u životu?!
Suprotno rečenome vjernik zna da nije bačen na ovaj svijet i da nije zaboravljen. On zna da ga je Allah, dž.š., stvorio i da ima cilj i svrhu postojanja. Zbog toga se ne može neodgovorno odnositi prema životu koji mu je darovan.
On je svjestan da će se vratiti svome Gospodaru kada će vrlo detaljno odgovarati da li je ispunio svoju životnu misiju ili ne.
أَفَحَسِبْتُمْ أَنَّمَا خَلَقْنَاكُمْ عَبَثًا وَأَنَّكُمْ إِلَيْنَا لَا تُرْجَعُونَ
"Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?"[2]
Ljudski život je Božiji dar koji se samo jednom dobiva. I bez obzira da li smo svjesni toga i kako ozbiljno to prihvatamo, nikada nećemo dobiti novu šansu da ga živimo.
Stoga je ključni detalj uspješnog života na ovom svijetu biti toga svjestan i jasno odrediti svoj cilj. Šta želimo biti i kako to ostvariti!
Trebamo što objektivnije promišljati o svojim afinitetima, potencijalima, konsultirati se s iskusnijima i obrazovanijima i konstantno moliti Allaha, dž.š., da nas usmjeri na cilj koji je najbolji za nas.
Ali cilj ne smijemo ni usko postaviti i nastojati ostvariti samo naše želje i htijenja, nego posmatrati sebe dijelom kolektiva, džemata, zajednice. Čime je najbolje da se bavim kako bih bio najkorisniji sebi, porodici, džematu, zajednici i to, naravno, nikada samo u materijalnom smislu.
Beznačajne stvari nas ne smiju odvratiti od postizanja cilja. Trebamo se učiti gledati ne samo u ono što se pokazuje nego i u ono što se krije iza toga. Takve osobe imaju viziju, sposobnost da vide dalje od konkretnih dešavanja i okolnosti. Cilj i plan kako ga postići ne mogu biti valjani ako se radi bez ozbiljne posvećenosti i vizije.
Allah, dž.š., hvali one koji posjeduju viziju, pa spominje Ibrahima, Ishaka i Jakuba, alejhimus-selam, hvaleći njihovu duhovnu snagu i dalekovidnost.
وَاذْكُرْ عِبَادَنَا إِبْرَاهِيمَ وَإِسْحَاقَ وَيَعْقُوبَ أُولِي الْأَيْدِي وَالْأَبْصَارِ
"I sjeti se podanika Naših Ibrahima, Ishaka i Ja'kuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih."[3]
Razvijajmo potom goruću želju za onim što želimo postići kako bismo još više ojačali viziju postavljenog cilja. Ne zaboravimo, ogromna je razlika između želje da nešto postignemo i odluke da ćemo to neizostavno i ostvariti.
A kada jasno odredimo cilj, nastojati što detaljnije isplanirati kako cilj ostvariti i biti svjesni da odluke koje donosimo na tom putu imaju svoju težinu. Odluke koje donosimo usmjeravaju život kojeg živimo!
Kada krenemo ka ostvarenju cilja, otkrit ćemo da nam mnogi otežavaju, ali i da nam pomoć stiže iz mnogih neočekivanih izvora. Otuda, ne zaboravimo da se u dovama koje svakodnevno činimo svjesno zahvalimo Allahu, dž.š., na blagodatima koje već uživamo i mogućnostima koje nam je podario. Neophodno je da budemo spremni da se zahvalimo za Božiju, a potom i za ljudsku pomoć koju dobivamo.
S druge strane, odabrati cilj u životu kojem nismo dorasli, ili kojeg svojim potencijalima prevazilazimo ili cilj kojeg ne volimo i ne osjećamo svojim, znači neodgovorno se ponašati prema životu i upropaštavati vrijeme i potencijal koji su nam darovani.
Životno je pravilo "da nam je svaka stanica pogrešna, ako sjednemo u pogrešan voz"! Čak i ako uspijemo u ostvarivanju ciljeva koji nisu naši, koji ne izviru iz naših suštinskih želja, nećemo biti ispunjeni, nego ćemo osjećati prazninu.
Ali, ako putujemo ka svom suštinskom cilju, osjećat ćemo zadovoljstvo i radost na svakom osvojenom koraku. Bit ćemo spremni na odricanja, napore i žrtve, jer čovjek se žrtvuje za ono što mu je poznato i što voli. Nema žrtve bez ljubavi.
Šta bi onda trebao biti naš životni cilj?
Musliman je svjestan svoje zadaće da sobom ispunjava prostor i vrijeme koji su mu dodijeljeni, da ih oplemenjuje, proizvodi vrijednost i dobro i oslobađa ono najljepše što nosi u sebi, a čime ga je Gospodar njegov obdario.
On se ne povlači iz životne stvarnosti, jer zna da ako on tu stvarnost ne bude uređivao prema zahtjevima Božije Riječi, uređivat će je drugi, koji nemaju dovoljno znanja i morala te neće biti blagoslovljena od Boga i imat će loše posljedice po čovjeka.
Ashabi, r.a., su bili svjesni svoje uloge u zajednici i društvu i nisu su se štedjeli u izvršavanju onoga što je Poslanik, s.a.v.s., od njih tražio. Štaviše, uvijek su željeli činiti više nego što je to od njih traženo. Brojni su primjeri takvog zalaganja. Između ostalih, mladih ashaba kojima je nedostajalo godina, ali ne i hrabrosti da se suoče s jačim neprijateljima.
Od 40 ashaba Muhammeda, s.a.v.s., koliko ih je bilo do kraja četvrte godine pozivanja u islam, samo su dvojica imali preko 40 godina. Od tih 40 mladića petnaest ih je postalo šehidima. Žrtvovali su svoj život za ideju za koju su se borili.
Mehmed el-Fatih je osvojio Konstantinopolj sa 23 godine. Sa 15 godina je uzjahivao konja i ulazio u more, a ljudi su ga vraćali. To je nekoliko puta pokušavao, ali su ga uvijek vraćali. Znao je da se do Konstantinopolja jedino morem može doći. Nakon osam godina je osvojio taj grad, zato što mu je taj cilj uvijek bio pred očima.
Pogledajmo snove i ciljeve imama el-Buharija. Kada je imao 14 godina, na jednom naučnom skupu je slušao dvojicu učenjaka kako se žale na zbirke hadisa u kojima je bilo vjerodostojnih, slabih i apokrifnih hadisa. Nadali su se da će se pojaviti neko ko će izdvojiti vjerodostojne hadise u zasebnu zbirku. On je tada u sebi rekao: "Ja ću to učiniti!" Kasnije je sačinio poznati Sahih koji sadrži samo vjerodostojne hadise. Vidimo kako velikani biraju ciljeve i teže ka njihovom ostvarenju.
To su bili veliki ljudi visokih ambicija. Tvoje namjere će postati čvrste samo ako u srcu budeš imao velike ciljeve.
Danas, kada muslimanski svijet doživljava tektonske poremećaje, kada je napadnut izvana, a rastače se iznutra, što se na određen način osjeti i u bosanskohercegovačkom društvu, kao nikada prije potrebni su mladići i djevojke koji su svjesni svoje odgovornosti, koji su duhovno, moralno i intelektualno zreli i koji su spremni posvetiti se odgoju i obrazovanju muslimana i izgradnji zdravog društva.
Već dugo vremena se iščekuje generacija koja će zanemariti svoje osobne interese posvećujući se općim interesima, interesima svih muslimana, bolje reći interesu čovječanstva.
Međutim, puko nadanje da će buduće generacije biti bolje, da će moći donijeti prosperitet i napredak društvu, a da sami ništa ne radimo da izgradimo te nove generacije jeste krajnje naivno i utopističko.
Kao što smo mi rezultat promišljanja, planiranja i djelovanja naših djedova i nana, na isti način će naši unuci biti produkt onoga što mi danas osmišljavamo, planiramo i radimo.
Još jednom važno je naglasiti da ako mi ne planiramo našu budućnost, neko drugi će nam je isplanirati. Štaviše, drugi je već planiraju za nas. Na nama je da odlučimo želimo li živjeti naše snove ili biti dio tuđih snova i planova!
Ljudi se uglavnom dijele na dvije vrste: velike ljude koji imaju ciljeve i ideale za koje se žrtvuju i male ljude koji imaju prohtjeve i nagone kojima se prepuštaju!
Habbab ibn el-Erett, ashab koji je među prvima primio islam, trpio je brojna zlostavljanja onih koji su ga držali kao roba, pa se jednom prilikom požalio na to stanje Muhammedu, s.a.v.s., a on ga je podsjetio da u svakom vremenu oni koji žive istinske vrijednosti bivaju uznemiravani i šikanirani, ali oni su istrajni i ne odustaju, imaju svoj cilj i spremni su da se žrtvuju kako bi ga ostvarili. Tako će se i misija islama uspješno privesti kraju i bit će uspostavljeni mir i sigurnost. Ali to se ne može desiti "preko noći", radi se o procesima koje treba odgovorno i posvećeno voditi, iako je u prirodi čovjeka da on rezultate svoga rada želi vidjeti odmah!
Autor: Zuhdija Hasanović
[1] El-Buhari, Sahih, "Kitabul-ikrah", br. 6.943.
[2] Kur'an, El-Muminun, 115.
[3] Kur'an, Sad, 45.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba