Kako odrastamo, stasavamo i sazrijevamo, uviđamo da je mnogo načina života, a život je jedan. Bez obzira kako ga živjeli, nemamo mogućnosti ponovno ga živjeti i na taj način popraviti protraćeno vrijeme.
Vjerovjesnik, s.a.v.s., koji je na sebi imao dva dijela gornje odjeće, jednoga je dana prošao pored nekog jevreja koji mu reče: "Oče Kasimov! Obuci me!" Vjerovjesnik, s.a.v.s., skide bolji dio odjeće i ogrnu ga njime, a Omer, r.a., mu nakon toga reče: "Božiji Poslaniče, a da si ga ogrnuo slabijim?!" Poslanik, s.a.v.s., mu na to kaza: "O, Omere, zar ne znaš da u našoj čistoj i uzvišenoj vjeri nema škrtosti, obukao sam ga boljim dijelom odjeće kako bi ga to više privuklo islamu."[1]
مرَّ عمرُ بنُ الخطَّابِ مع النَّبيِّ صلَّى اللهُ عليه وسلَّم على يهوديٍّ ، وعلى النَّبيِّ صلَّى اللهُ عليه وسلَّم قميصان ، فقال اليهوديُّ : يا أبا القاسمِ ! اكسُني ، فخلع النَّبيُّ صلَّى اللهُ عليه وسلَّم أفضلَ القميصَيْن فكساه ، فقلتُ : يا رسولَ اللهِ ! لو كسوْتَه الَّذي هو دون ، فقال : ليس تدري يا عمرُ ، إنَّ دينَنا الحنيفيَّةُ السَّمحةُ لا شُحَّ فيها ، وكسوتُه أفضلَ القميصَيْن ليكونَ أرغبَ له في الإسلامِ (أبو نعيم)
Kako odrastamo, stasavamo i sazrijevamo, uviđamo da je mnogo načina života, a život je jedan. Bez obzira kako ga živjeli, nemamo mogućnosti ponovno ga živjeti i na taj način popraviti protraćeno vrijeme.
U gore navedenom hadisu Božiji Poslanik, s.a.v.s., opisuje islam kao čistu (hanifijja) i uzvišenu (semha) vjeru. Islam, ustvari, za razliku od drugih vjera i religija ne podrazumijeva samo čovjekov odnos prema Bogu, nego cjelovit sistem vrijednosti koji, s jedne strane, obuhvata vjerovanja, moralne principe, ibadete, institucije i simbole te, s druge strane, sve aspekte duhovnog i materijalnog života društva i zajednice.
Drugim riječima kazano, islam je integralni svjetonazor koji obuhvata cjeloviti ljudski život u svim njegovim fazama (prenatalni dio, djetinjstvo, mladalaštvo, zrelo doba, starost), sve njegove aspekte i sfere (politika, ekonomija, medicina, pravo, obrazovanje, država, društvo, porodica, individualni život) i tretira sve ono što čini ljudsko biće (duh, duša, intelekt, tijelo). Ovim se ukazuje da islam regulira cjelokupni ljudski život i nema nijednog segmenta života koji je izvan djelokruga islama. Karakteristike islama, kao životnog programa, osim cjelovitosti, jesu također uravnoteženost i provodljivost.
Sve krajnosti u svijetu i životu su u islamskoj perspektivi dovedene u najljepši sklad i harmoniju: duhovno i materijalno, opće i osobno, idealno i realno, moral i pravda, prava i obaveze, ideal i interes, cilj i sredstvo. O provodljivosti islama dovoljno govori činjenica da je islamska civilizacija bila dominantna na svjetskoj razini cijeli jedan milenij, da danas nema zemlje u svijetu u kojoj nema muslimana i da je islam jedina religija u usponu.
Hanif je iskrena i bezuvjetna predanost Allahu, dž.š., koja je u skladu sa čovjekovom naravi i negiranje svih ostalih božanstava pokoravajući se samo našem jedinom Stvoritelju i Gospodaru.
Islam je svjetonazor koji nije počeo promovirati Muhammed, s.a.v.s., nego je njegovo učenje, njegove duhovne i moralne principe prvi prenio i na njima insistirao prvi čovjek na Zemlji Adem, a.s., a kasniji Božiji poslanici i vjerovjesnici su potvrđivali te istine i prenosili ih dalje s koljena na koljeno, s usta na usta, od srca k srcu sljedećim generacijama.
To je jedini svjetonazor koji Allah, dž.š., odobrava i ka kojem usmjerava (Allahu je prava vjera jedino – islam...[2], ... a onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati...[3]) i koji je potpuno kompatibilan s ljudskom naravi i prirodom (Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio...).[4]
Islam u najopćenitijem smislu, kao svjetonazor i pogled na svijet i način života, čine tri stupnja:
Svaki od ova tri segmenta je međuovisan jedan o drugome, svaki izrasta iz prethodnog i istovremeno predstavlja osnovu za nadgradnju sljedećeg.
Vjerovanje (iman) je temelj ovog zdanja. Na njemu je izgrađena struktura predanosti Allahu, dž.š. (islama), koju natkriljuje perfektnost / izvrsnost (ihsan). Bez imana preostale dvije komponente ne mogu opstojati. Slično tome, slab iman znači da će gornja struktura, ako se nekako i izgradi, biti nestabilna, a ograničen iman znači i ograničeni islam, posljedično tome i ograničeni ihsan.
Zapravo, nestabilno i ograničeno vjerovanje ne može uopće podržati nikakvu nadgradnju. Prioritet u razvitku islamskog morala jeste, stoga, čvrsto i duboko ukorijenjen iman.
Duhovna i moralna dimenzija ljudskog života (iman) prethode i uvjetuju kvalitet pravne, običajne i praktične dimenzije života (islam) koje ako se dosljedno provode, dovode do perfekcije / izvrsnosti (ihsana).
A sada da se detaljnije upoznamo s pojmovima imana, islama i ihsana o kojima govorimo.
Iman
Iman podrazumijeva vjerovanje u Allahovu, dž.š., jedinost, prisutnost meleka, spuštanje objava, slanje poslanika od kojih je posljednji Muhammed, a.s., nastupanje Sudnjega dana i sudbinu dobra i zla. Svako ko svjedoči ovo vjerovanje ispunjava pravne uvjete za ulazak pod okrilje islama i može se zvati muslimanom.
Međutim, može li samo svjedočenje biti dovoljno? Može li ono podržati zgradu islamskog morala? Zar razumijevanje predanosti i njenih zahtjeva nije od fundamentalne važnosti? Neki ljudi misle da je izričaj dovoljan te potom žurno počinju graditi dalje. Ali, izgradnja islama i ihsana na temelju koji nije čvrsto postavljen, učinit će zgradu nekompletnom ili će se ona srušiti pri prvom udaru. Analizirajmo vjerovanje u Allaha, dž.š., koje prvo dolazi. Za različite ljude ono ima različita značenja. Neki ne znaju dalje od toga da Allah, dž.š., postoji, da je Stvoritelj svemira i da je Jedan. Drugi ne shvataju Allaha, dž.š., osim kao cilj ibadeta i da treba biti obožavan. Za treće opet, koncept Allahovih, dž.š., osobina i Njegovih prava ne mora ići dalje od toga da On nema sudruga, da samo On zna ono što je skriveno (gajb), da čuje dovu, ispunjava ljudske potrebe, da je cilj čovjekovih ibadeta te da je u domenu "vjerskog" vrhovni autoritet Njegova Knjiga.
Ovi različiti koncepti se reflektiraju u različitim načinima života koje ljudi vode. Što je potpunije vjerovanje u Allaha, dž.š., to će biti potpunija primjena islamskih principa u čovjekovom životu i potpunija baza njegovog morala. Tamo gdje je koncept imana nepotpun, islamski život može završiti u kompromisu između islama (predanosti Allahu, dž.š.) i kufra (poricanja Allaha, dž.š.), istovremeno dajući zavjet Allahu, dž.š., i buneći se protiv Njega.
Dubina vjerovanja u Allaha, dž.š., također je nestalna. Osoba, iako vjeruje u Allaha, dž.š., može biti nevoljna da načini i najmanju žrtvu za islam. Druga osoba možda voli Allaha, ali neke druge stvari voli više. Treća osoba može biti spremna da žrtvuje svoj život i imovinu za Allaha, dž.š., ako je potrebno, ali u isto vrijeme pokušava da ne odustane od svojih ideja i želja, ili se ne želi dovesti u poziciju u kojoj, po osobnom mišljenju, njezin ugled može biti narušen.
Mi možemo otkriti snagu imana u životu čovjeka analiziranjem njegovih stavova. Ustvari, islamski moral će zakazati tamo gdje je osnova imana slaba.
Zdanje kompletnog islamskog života može biti izgrađeno jedino na vjerovanju u Allahovu, dž.š., jedinost (tevhid) koje prožima kompletan čovjekov privatni i društveni život, i koje je tako jako da čovjek smatra sebe i sve što posjeduje Allahovim, dž.š., vlasništvom. Takav čovjek prihvata Allaha, dž.š., kao jedinog legitimnog Vlasnika, Cilja obožavanja, Primaoca pokornosti i Zakonodavca, kako za sebe, tako i za čitav ostali svijet. On Ga smatra izvorištem upute i potpuno je svjestan da neposlušnost prema Allahu, dž.š., indiferentnost prema Njegovoj uputi i sklonost ka pridruživanju druga Njemu, čini skretanje s Pravoga puta.
To znači da čvrsto utemeljenje islamskog života u jednoj osobi podrazumijeva da ona mora proglasiti sebe samu, kao i sve ono što posjeduje, vlasništvom isključivo Allaha, dž.š. To dalje znači da je čovjek spreman potčiniti svoje simpatije i antipatije Allahovoj volji, poništavajući svoj ego i oblikujući svoje ideje, želje, strasti i razmišljanja u skladu s onim što je Allah saopćio u Svojoj Knjizi. Takav će otkazati lojalnost snagama koje su protiv Allaha, dž.š., a svoju najjaču ljubav pokloniti Njemu, uništavajući duboko u sebi eventualne idole koji mogu tražiti da budu držani dražim od Allaha, dž.š. On će svoju ljubav i svoju mržnju, svoja prijateljstva i neprijateljstva, naklonosti i averzije bazirati na onome što Allah, dž.š., odobrava.[5]
Druga vjerovanja koja su dio imana razumijevaju se na isti način. Vjerovanje u poslanstvo (risalet) ne može biti potpuno dok se ne prihvati Poslanik, s.a.v.s., kao vođa u svim životnim poslovima i odbaci sve što je suprotno njegovoj uputi. Vjerovanje u Kur'an ostaje nepotpuno sve dok način života koji on donosi ne bude prihvaćen u svojoj kompletnosti. Isto tako, vjerovanje u ahiret ne može biti potpuno dok čovjek nije spreman da pridaje više značaja njemu nego ovome životu i odbacuje vrijednosti ovoga života za ahiretske vrijednosti. Jednako je važno da misao o svođenju računa na Sudnjemu danu vodi čovjeka na svakom koraku životnoga puta.
Ako ova vjerovanja nedostaju u čovjekovom životu, na kakvim osnovama bismo mogli graditi strukture islamskog načina življenja?!
Islam
Kao što je već rečeno, zgrada islama može biti građena jedino na čvrstim i jakim temeljima imana. Ustvari, islam je praktična dimenzija imana. Odnos između njih je kao odnos između sjemena i ploda. Iman je sjeme, a islam predstavlja plod. Iman će, ako je prisutan, manifestirati sebe u čovjekovom praktičnom životu, u njegovom moralu, ponašanju, u odnosu prema drugima, u izboru aktivnosti, u naravi njegove borbe, u korištenju vremena, energije i sposobnosti – ukratko u svakom aspektu života.
Ako postoji sfera čovjekovog života u kojoj neislamski principi evidentno potiskuju islamske, tu nedostaje iman ili je slab. Osnovni izvori islama pokazuju da je nemoguće imati iman u srcu, a ne iskazati ga u svakodnevnom životu. Očito je da su unutarnja uvjerenost i praksa islama suštinski međuovisni.
Allah, dž.š., često spominje vjerovanje i dobra djela zajedno. Sva obećanja o blistavoj budućnosti koja je On dao muslimanima su primjenjiva na one vjernike koji se istinski pokore Njegovoj volji. Ustvari, gdje god Allah osuđuje licemjere, On navodi pogreške iz njihove prakse kao dokaz nepotpunosti njihovog vjerovanja i time ističe primjenjivanje islama kao znak prave vjere.[6]
Tamo gdje postoji nedostatak u potčinjenosti Allahu, dž.š., gdje se nečije želje razlikuju od Allahove volje, gdje lojalnost drugima postoji uporedo s lojalnošću Allahu, dž.š., gdje je pažnja usmjerena na različite aktivnosti, ali ne i na borbu za uspostavljanje Allahovog, dž.š., vođstva, gdje su napori uloženi na putovima različitim od Allahovog, dž.š., puta, iman sigurno pati od bolesti i nedostataka.
Islam je Allah, dž.š., koncipirao kao program za cijelu čovjekovu ličnost koji regulira cjeloviti sistem življenja, oblikuje njegovu životnu stvarnost, uređuje je prema svojim osobnim načelima te se on ne može svesti samo na obrednu komponentu poput drugih religijskih sistema. Obredne radnje imaju funkciju da čovjeka drže vezanim za Boga, da u njemu potiču pozitivna stremljenja, a sprečavaju negativna i da ga duhovno održe u kondiciji i zdravlju.
Allah, dž.š., od čovjeka traži da se izražava kroz sve oblike koji su primjereni ljudskoj vrsti, da se maksimalno angažira na društvenom planu te da taj njegov angažman bude u skladu s općom intencijom islama postizanja čovjekove individualne i društvene sreće. Takav čovjekov angažman islam je označio kao pokornost Bogu (ibadet), borbu za afirmaciju dobra, a suzbijanje zla, što je jedan od smislova čovjekova postojanja. Takvim izražavanjem svih slojeva svoga bića čovjek produžava i osobno trajanje na ovom svijetu, budući da on traje onoliko koliko traju pozitivni učinci koje ostavi iza sebe, odnosno koje uzrokuje svojim djelovanjem.
Ihsan ne može biti izgrađen na nedostatnom imanu, bez obzira koliko se napora uložilo da bi se imitirala djela muhsina (osoba koje izvrsno djeluju). Pojavnost bez srži je privid – kao lijepo tijelo koje se može očuvati i nakon smrti. Ma šta od njega očekivali, ono ne može učiniti ništa. Čovjek može zavarati druge noseći lažnu pojavnost, ali to ne daje stvarne i trajne rezultate niti na Sudnjemu danu donosi išta, osim kajanja.
Ihsan
Ihsan je najviši stupanj islama. Arapska riječ husn od koje je izvedena riječ ihsan znači ljepotu, a najuzvišenija forma ljepote u vidljivom svijetu je ljepota ljudske duše.
Potreba za ljepotom je urođena ljudskoj prirodi, a svaki izraz ljepote koji primijeti musliman u svijetu smatra ga odrazom Božije Ljepote, jer "Bog je lijep i voli ljepotu"[7]. Zbog toga, u svemu treba primjećivati ono što je lijepo i pozitivno i diviti mu se. Probajmo vidjeti ljepotu u malim stvarima oko nas, prepoznajmo je i uživajmo u njoj. Osjetimo blagodat hladne vode, čistog zraka, toplog doma, osmijeha drage osobe.
Navedeni Poslanikov, s.a.v.s., hadis estetiku postavlja na pijadestal temeljne ljudske nauke i na tron Božijeg imperativa ljudima – činite lijepo, jer to Bog voli, a On je najljepši.
Prema tome, pod ihsanom se podrazumijeva posjedovanje osjećaja za ljepotu, primjećivanje ljepote unutar i oko sebe i kroz odgoj, obrazovanje i praksu, a na osnovu snažne svijesti o Bogu, kreiranje ljepote i dolaženje na stupanj da sve radimo na izvrstan način.
Ihsan znači izvršiti posao dobro, na najbolji mogući način, postići izvrsnost, stremiti ka ljepoti i savršenstvu, i najvažnije, učiniti to kao unutarnju obavezu i potrebu, a ne kao posljedicu vanjskog dokazivanja i društvenih obzira. To je djelovanje iz ljubavi, a ne iz dužnosti. Ovo može rezultirati samo iz unutarnjeg doživljaja Allahove, dž.š., prisutnosti i ljubavi prema Njemu.
Sve što činite, činite lijepim i na lijep način. Uostalom, Kur’an potvrđuje u suri Et-Tin da je čovjek stvoren u najljepšem obliku. Oni koji to ne čine, bivaju spušteni na najniže razine povođenja za strastima i instinktima užitka. Prestaju biti lijepoga oblika, izobličuju se u bića između čovjeka i životinje koja strastveno zadovoljavaju spolne i druge tjelesne potrebe i to im je jedini smisao života. Takvi ostaju u kaljuži, jer su puko zadovoljavanje pretvorili u vrlinu potrage za što većim potrošačkim i hedonističkim užicima. I to na način stalnog zadovoljavanja sve ekstremnijih i sve nastranijih potreba. Tako bivaju sve nesretnijima, jer im treba sve više sve kratkotrajnijih užitaka koji ih ne ispunjavaju.
Oni koji posjeduju ihsan, oni razmišljaju kroz ihsan, djeluju i stvaraju s ihsanom. Posjedovati ihsan znači biti otvoren Božijoj Samilosti i Milosti, i biti samilostan prema drugima. To znači voljeti Boga i Njegovo stvaranje. To znači biti zagnjuren u ljepotu na svim njenim razinama očitovanja, u ljepotu koja nas oslobađa od ograničenja zemaljske egzistencije i koja nas, u konačnici, utapa u okean Božijeg Beskraja.
Nema sumnje da je ihsan stupanj koji čovjeka uzdiže iznad vjerovanja i islama. Ihsan nastaje kada umno uvjerenje preplavi emocionalne osjećaje te se ono proširi bićem. Tada će odnos prema ostalim stvorenjima i gledanje na njih podsjećati na Uzvišenog Boga, iako su prethodno odvraćali od Njega. Kada god pogleda u bilo šta od raznoraznih stvorenja, osoba vidi objelodanjivanje atributa Uzvišenog Allaha, dokaze Njegove jednoće i nadmoći.
Kada takva osoba stane u namaz, tada se dunjalučke misli i stvorenja ne nalaze između njega i Allaha. Oni je samo podsjećaju na atribute Allahove moći i jedinosti. On može robovati Allahu kao da Ga vidi. Dolazak do stepena ihsana, biva čišćenjem duše čestim spominjanjem Allaha i sviješću da Allah nad njom bdije i da je posmatra. Jedan od načina dostizanja ovog stupnja je borba sa svojom dušom (nefsom) da bi se oslobodila prohtjeva i uzdigla iznad svih veza s dunjalučkim životom.
Ihsan podrazumijeva duboku odanost, iskrenu ljubav, bezrezervnu vjernost i žrtvu, što čini muslimana da se potpuno identificira s islamom. Bit ihsana je ljubav prema Allahu, dž.š., koja motivira čovjeka da pridobije Njegovo zadovoljstvo. Oni koji su dostigli izvrsnost u svom životu (muhsini) u potpunosti su, cijelim svojim bićem, predani Allahu, dž.š., i ulažu sve svoje potencijale na Putu dobra. Tako se u Kur'anu, a.š., kaže da nagrada za ono što oni čine ne propada[8]. Pravu snagu islama čine muhsini i samo oni mogu ispuniti zadatak koji ima islam – uspostaviti red u osobnom, porodičnom i društvenom životu.
Stoga je nemoguće smatrati muhsinima osobe koje pasivno stoje posmatrajući kako drugi svjetonazori dominiraju nad Allahovom, dž.š., vjerom, kako se Njegovi propisi ignoriraju i kako su uzvišeni zakoni zapostavljeni, a vrlo često i ukinuti. Ne može se smatrati muhsinom ona osoba koja stoji po strani i gleda propast muslimanskog društva bez osjećaja potrebe da mijenja postojeće stanje.
Kako se može doći do ihsana? Podsjećanjem da je Allah, dž.š., prisutan uz nas ovdje i sada i da nam upravo ovdje i upravo sada valja misliti, raditi i govoriti onako kako će On biti zadovoljan, odnosno u skladu s Kur’anom i sunnetom, a to nije ništa drugo do stalni zikrullah, potom konstantnim i upornim (samo)odgojem i cjeloživotnim obrazovanjem koji će nas uvijek činiti boljima i voditi savršenstvu u ljudskim okvirima.
Takav način života je dovoljna promocija islama kao svjetonazora i za sve one koji su do tada na islam gledali možda s brojnim predrasudama i kroz najružnije stereotipe i dobra prilika da uoče njegovu vrijednost i veličinu, a na to uvijek trebamo misliti, baš kao što je Muhammed, s.a.v.s., savjetovao h. Omera, a time i sve nas.
Autor: Zuhdija Hasanović iz knjige "40 hadisa o snazi duhovnosti s komentarom"
[1] Ebu Nu'ajm, Hil'jetul-evlija ve tabekatul-asfija, II, str. 440.
[2] Kur'an, Alu Imran, 19.
[3] Kur'an, Alu Imran, 85.
[4] Kur'an, Er-Rum, 30.
[5] Ebul-A'la el-Mevdudi, Islamski pokret, (s engleskog: Ermin Sinanović), Hedijja djl., Mostar, 1999, str. 67.
[6] Ebul-A'la el-Mevdudi, Islamski pokret, str. 70.
[7] Muslim, Sahih, "Kitabul-iman", br. 160.
[8] Kur'an, Et-Tevba, 120.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba