Da li zbilja vjerujemo u Boga? Koliko je to naše vjerovanje duboko, koliko nas ono prožima. Ili smo samo deklarativni muslimani? Da li je vjerovanje u Boga, uistinu, temelj naše egzistencije?!
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ ، قَالَ: سَأَلَ رَجُلٌ النَّبِيَّ صلى الله عليه وسلم فَقَالَ: يَا رَسُولَ اللَّهِ أَيُّ الأَعْمَالِ أَفْضَلُ؟ قَالَ: «الإيمَانُ بِاللَّهِ» قَالَ: ثُمَّ مَاذَا؟ قَالَ: «الْجِهَادُ فِي سَبِيلِ اللَّهِ» قَالَ: ثُمَّ مَاذَا؟ قَالَ: «ثُمَّ الْحَجُّ الْمَبْرُورُ». (النسائي)
Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je rekao: "Pitao je neki čovjek Vjerovjesnika, s.a.v.s.: 'Božiji Poslaniče, koji je čin najvredniji? Poslanik, s.a.v.s., reče: Vjerovanje u Allaha. 'Zatim koji?' – upita čovjek. Borba na Božijem putu – odgovori Resulullah. 'A onda koji?' – upita čovjek. Ispravno obavljen hadž – reče Božiji Poslanik, s.a.v.s.[1]
U vremenima kada su muslimani općenito, a posebno Bošnjaci u veoma nezavidnom položaju, kada je veliki broj Bošnjaka agresor usmrtio (često najutjecajnije i najobrazovanije), kada je preko milion Bošnjaka prognao i time ih prisilio da ostave iza sebe sve materijalno i kulturno blago koje su cijelog života stjecali, kada je privredna infrastruktura u mnogim krajevima do temelja porušena, kada smo preplavljeni lažnim vrijednostima koje nam svjesno ili nesvjesno donose prijatelji i neprijatelji sa Zapada i Istoka, i kada smo i materijalno i duhovno potpuno opustošeni, treba započeti novi život.
U takvoj situaciji neophodno je krenuti od preispitivanja naših osnovnih uvjerenja, životnih principa, sistema vrijednosti i načina kako i koliko te vrijednosti provodimo u praksu, jer o vjerovanju direktno ovisi naše djelovanje, naš život.
Da li zbilja vjerujemo u Boga? Koliko je to naše vjerovanje duboko, koliko nas ono prožima. Ili smo samo deklarativni muslimani? Da li je vjerovanje u Boga, uistinu, temelj naše egzistencije?!
U islamu Bog, Allah, dž.š., jeste jedan. On je transcendentan, iznad je osjetilne dokučivosti, ali i imanentan, bliži čovjeku od njegove "žile kucavice". I ovisno o jačini svijesti o prisutnosti Boga i Njegovom utjecaju na dešavanja u nama i oko nas i o jačini unutarnjeg osjećaja Božije prisutnosti, možemo govoriti o jačini ili slabosti naše duhovne energije koja prožima naše misli, volju, cijelo biće. Takve misli i volja se opet odražavaju na naše samopouzdanje, agilnost i spremnost na žrtvu na putu našeg ličnog usavršavanja, ali i stvaranja boljih uvjeta za sve one koji žive u našem okruženju.
S druge strane, osobe koje u sebi navodno nose vjerovanje u Boga, ali se ono ne odražava na njihova razmišljanja, nadanja i praksu podsjećaju na sasušena stabla koja ne listaju, niti daju ploda i koja se u dodiru s vatrom vrlo brzo u pepeo pretvaraju.
Božiji Poslanik, s.a.v.s., u više je navrata na isto pitanje koje je najvrednije djelo davao nekoliko različitih odgovora: namaz obavljen u njegovo vrijeme, odnosno u nastupu njegovog vremena, dugo stajanje u namazu, glasno izgovaranje telbije, klanje kurbana u vrijeme obavljanja hadža. U nekoliko verzija koje su zabilježili gotovo svi hadiski autoriteti Božiji Poslanik, s.a.v.s., odgovara da je najvredniji ljudski čin vjerovanje u Allaha, dž.š.
Spomenute predaje možemo usaglasiti njihovim specificiranjem i sužavanjem njihovog značenja na osobe, odnosno vrijeme u kojem su iskazane. Općenito, za sve one koji se osjećaju sljedbenicima Božijeg Poslanika, s.a.v.s., najvredniji čin jeste vjerovanje u Allaha, dž.š.
O vjerovanju općenito
U arapskom jeziku riječ iman znači povjerovati, nešto potvrditi. Allah, dž.š., ističe u Kur'anu, a.š., riječi Jusufove, a.s., braće:
وَمَا أَنْتَ بِمُؤْمِنٍ لَنَا وَلَوْ كُنَّا صَادِقِينَ
A ti nam nećeš vjerovati iako istinu govorimo...[2]
Temeljni sadržaj korijena emn u arapskom jeziku jeste duševni mir i sigurnost od straha. Prema tome, četvrta glagolska forma amene – ju'minu - iman može isto tako značiti lišiti straha, osigurati, obezbijediti, kao i povjerovati u nešto ili Nekoga.
Korijen riječi amene ima više značenja, naprimjer, pouzdavati se, povjeriti se, pokoravati se, potčiniti se itd. Vjera je, otuda, jezikom hadisa kazano, potčinjavanje Allahovoj volji, određenije, pouzdano življenje i bivovanje na tlu Njegove istine,[3] koje nam jasno ukazuje na cilj našeg življenja i određuje dinamizam našem životu.
O tome šta se podrazumijeva pod vjerovanjem islamski učenjaci su iskazivali različita mišljenja. Poznati komentator Muslimovog Sahiha En-Nevevi zaključuje da je stav ehlisunijskih učenjaka, kako onih ranijih, tako i onih kasnijih, da se čovjekova vjera sastoji od unutarnje potvrde (tasdik), usmenoga svjedočenja (ikrar) i izvršavanja dobrih djela (amel).
Takva vjera je hijerarhizirana, tj. ona je podložna povećavanju, odnosno smanjivanju. Ona svoje polazište ima u šehadetu: priznanju Božije jedinosti (ehad) i jedinstva (vahid), a njen najniži stupanj je uklanjanje prepreke s puta. Dakle, širok je raspon unutar kojega vjera može da varira, odnosno da se povećava ili smanjuje, zavisno od toga na kojemu smo stupnju podlaganja Allahovim, dž.š., naredbama i zabranama. Zapravo, savršeniju vjeru, koju Allah, dž.š., ulijeva prema zasluzi u naša srca, postižemo zavisno od stupnja naše predanosti i poslušnosti (istislam i inkijad) prema Bogu, koji je izvorište naše vjere i naše sigurnosti. Najbolji mogući način da se postigne što je moguće veći stupanj pobožnosti i poslušnosti je življenje prema standardima Poslanikova, s.a.v.s., sunneta, u kojemu se ogleda punina njegove ljubavi i dobrote.[4]
O vjeri u Boga
Za muslimana Allah je Svemoguć, Stvoritelj i Uzdržavatelj univerzuma, koji nije ničemu sličan i ništa nije usporedivo s Njim. Poslanik, a.s., bio je upitan od svojih savremenika o Allahu; odgovor je došao direktno od Allaha u formi jedne kratke kur'anske sure, koja se smatra osnovom jednoće i motom monoteizma. To je 112. sura koja glasi:
''S imenom Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!
Reci: "On je Allah – Jedan!
Allah je Utočište svakom!
Nije rodio i rođen nije,
i niko Mu ravan nije!"[5]
Neki nemuslimani tvrde da je Bog u islamu strog i okrutan Bog, koji traži potpunu pokornost, da ne voli, niti je ljubazan. Ova tvrdnja je daleko od istine. Dovoljno je znati da svaka od 114 sura, osim devete, počinje ajetom: "S imenom Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!"[6]
U hadisi kudsiji se, također, navodi da je i prije nego je započeo stvarati ovaj svijet Allah, dž.š., u Svojoj Knjizi[7] zapisao, a što stoji iznad Njegovog Arša: Moja milost nadvladava Moju srdžbu![8]
U jednom drugom Poslanikovom, s.a.v.s., kazivanju skreće nam se pažnja da je Bog samo stoti dio Svoje milosti spustio na Zemlju, a da je 99 dijelova zadržao za Sebe, pa da poricatelj zna kolika je Allahova, dž.š., milost nikada ni u jednom trenu ne bi izgubio nadu u džennet, a, s druge strane, da vjernik zna kakve su sve Allahove, dž.š., kazne, nikada ne bi mogao ni pomisliti da će se moći spasiti od njih.[9]
Bog je pravedan. Zato zlikovci i grešnici ne mogu izbjeći Njegovu kaznu, a ni čedni Njegovu nagradu i milost. Božiji atribut milosti ima punu manifestaciju u Njegovom atributu pravde. Ljudi koji u svom životu pate radi Njega i oni koji iskorištavaju druge cijeli svoj život ne mogu imati isti tretman kod svoga Gospodara. Očekivanje istog tretmana za njih dovodi do negiranja vjerovanja u čovjekovu odgovornost na Sudnjem danu, a to opet do negiranja svih inicijativa za moralan i krepostan život na ovom svijetu. Sljedeći kur'anski ajet je veoma jasan i izričit u ovom pogledu:
إِنَّ لِلْمُتَّقِينَ عِندَ رَبِّهِمْ جَنَّاتِ النَّعِيمِ أَفَنَجْعَلُ الْمُسْلِمِينَ كَالْمُجْرِمِينَ مَا لَكُمْ كَيْفَ تَحْكُمُونَ
''Za one koji se budu bojali Allaha bit će, zaista, dženneti uživanja u Gospodara njihova – zar ćemo muslimane sa nevjernicima izjednačiti?! Šta vam je, kako rasuđujete?’’[10]
Jedinstvena upotreba imena Allah, kao vlastitog Božijeg imena, koje nema ni množine ni ženskog roda, jeste odraz islamskog naglašavanja čistote vjerovanja u Boga koja je bit poruke svih Božijih poslanika.
Zbog toga, islam smatra smrtnim grijehom svako pridruživanje bilo kojeg božanstva ili ličnosti Bogu. To je grijeh koji Bog neće nikada oprostiti, uprkos činjenici da On oprašta sve ostale grijehe.
Božiji atributi
Stvoritelj mora biti različite prirode od stvorenih bića i stvari, jer, ako je On iste prirode kao i oni, On će biti vremenit i, usljed toga, trebat će Tvorca. Slijedi da Njemu nije ništa slično. Ako Tvorac nije temporalan (vremenit) onda On mora biti eternalan (vječan). Ali, ako je On vječan, On ne može biti uzrokovan i ništa izvan Njega nije uzrok da On nastavi egzistirati. To znači da On mora biti samodovoljan. Ako ne ovisi ni o kome za nastavak svoje egzistencije, onda ova egzistencija ne može imati kraja. Stvoritelj je zbog toga vječan i trajan. On je Prvi i Posljednji. On je Samodovoljni i Samouzdržavajući ili, koristeći se kur'anskim terminom, El-Kajjum. Stvoritelj ne stvara samo na način dovođenja bića u postojanje, On ih uzdržava i izvodi iz postojanja. On je konačni uzrok svega što im se dešava.
Ako je Stvoritelj, Vječni i Trajni, onda Njegovi atributi moraju biti vječni i trajni. On neće izgubiti ni jednu Svoju osobinu niti će steći novu. Ako se ovo pojmi na ovakav način, onda su Njegovi atributi apsolutni. Može li postojati više od jednog Stvoritelja sa sličnim apsolutnim atributima? Mogu li, naprimjer, postojati dva apsolutno slična tvorca? I momentalno razmišljanje pokazuje da ovo nije moguće.
Kur'an, a.š., ukratko prikazuje sve ove argumente u sljedećim ajetima:
Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose;[11]
Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju![12]
Kako vjerovati u Boga
Da bi čovjek bio vjernik neophodno je vjerovanje u Božiju jednoću, da je on Stvoritelj, Uzdržavatelj, Hranitelj, da On bezgranično gospodari Svojim stvorenjima i da je On jedini suvereni Sudac i Vladar. Treba, također, spoznati činjenicu da je Bog Jedini, koji zaslužuje da Mu se robuje i da se na ovaj način sustegne od robovanja bilo kojoj stvari ili biću. Da bi postigao ovo znanje o Jednom istinskom Bogu, čovjek treba konstantno vjerovati u Njega i ne smije dopuštati ništa što potiče negiranje istine. Zbog insistiranja na strogom monoteizmu, vjerovanju da je samo Allah, dž.š., dostojan obožavanja, islam strogo zabranjuje sve forme mnogoboštva i sve ono što bi na bilo koji način u krajnjoj konsekvenci moglo dovesti do pridruživanja nekoga Allahu ravnim. Vjernik opisuje Boga i doživljava Ga samo na onakav način kako je On opisan u Kur'anu i vjerodostojnim hadisima. Ne oslovljava Ga ni jednim imenom kojim nije On sam Sebe nazvao ili Ga tim imenom nije nazvao Muhammed, s.a.v.s.
Kada vjera uđe u čovjekovo srce, ona izaziva različita duhovna stanja koja rezultiraju izvjesnim akcijama. Posjedovati zajedno ova duhovna stanja i akcije dokaz su prave vjere. Poslanik, s.a.v.s., rekao je:
"Vjera je ono što se čvrsto ukorijeni u srcu i što potvrđuju djela.''[13]
Prije svega iznad ovog duhovnog stanja je osjećaj zahvalnosti Bogu za koji može biti rečeno da je bit ibadeta. Osjećaj nezahvalnosti je tako ružan da je poricatelj nazvan kafirom, što može značiti onoga ko poriče istinu, kao i onoga ko je nezahvalan. Vjernik voli Allaha i zahvalan Mu je na blagodatima kojim ga je obasuo. Svjestan je činjenice da su njegova dobra djela, misaona ili fizička, daleko od toga da budu primjerena Božijoj milosti. Uvijek je zabrinut da ga Bog neće kazniti na ovom ili na onom svijetu. On se zbog toga boji Boga, predaje Mu se i robuje Mu s velikom poniznošću. Čovjek ne može biti u takvom duhovnom stanju, a da u isto vrijeme ne bude svjestan Boga. Sjećanje na Boga je životna snaga bez koje život postepeno slabi i odumire. Kur'an, a.š., nastoji da promiče ovaj osjećaj zahvalnosti čestim ponavljanjem Božijih atributa.
Ako želimo da nas Allah, dž.š., čuje i da nam se odazove kada smo u neprilikama, u problemima, sjetimo Ga se kada smo rahat, sretni i zadovoljni i ne prekoračujmo granice koje je On postavio. Muhammed, a.s., kaže:
Čuvaj Allaha, Allah će te sačuvati! Čuvaj Allaha naći ćeš Ga uza se![14]
O jačini imana i spremnosti na najveća odricanja iz ljubavi prema Allahu, dž.š., najbolje govori slučaj čarobnjaka iz vremena Musa’a, a.s., koji su nakon spoznaje Allahova egzistiranja i Njegove moći, bez obzira na najžešće prijetnje faraona da će ih izmasakrirati ravnodušno rekli:
“Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio!” – odgovoriše oni –, pa čini što hoćeš; to možeš da učiniš samo u životu na ovom svijetu.”[15]
Samo verbalno očitovanje naše pripadnosti islamu i uvjeravanje drugih da smo vjernici podsjeća nas na istu takvu tvrdnju beduina kojima Poslanik, s.a.v.s., prema kur'anskom nalogu, treba sasvim otvoreno reći:
..."Vi ne vjerujete, nego recite: 'Mi smo muslimani!', a u srca vaša prava vjera još nije ušla...[16]
Muslimani s deklarativnim vjerovanjem mogu jedva životariti, ali ne mogu snažnije utjecati ni na sebe, a kamoli na druge. Auto sa benzinom u kojem ima dosta vode stalno zastaje i gasi se, a avion sa kerozinom se i u visine može dići.
Prava vjera podrazumijeva potpunu predanost Allahu, dž.š., i spremnost da se svim svojim potencijalima, bez kolebanja, ustezanja i ustručavanja, borimo na Njegovom putu:
Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni![17]
Spominjanjem Allaha, dž.š., muslimani zadobivaju unutarnju smirenost i psihičku stabilnost, zaboravom Allaha, dž.š., predajemo se neizvjesnosti kojoj nismo dorasli, čime nailazimo na manje ili veće nezgode, kao što je i slučaj sa Jusufom, a.s., kada biva bačen u zatvor, a Junusa, a.s., guta kit...
Vjerovanje koje je Božija objava prenijela čovjeku o istinama svijeta i života, o njegovom odnosu prema Allahu, dž.š., Koji nema sudruga, o ljudskom završetku nakon smrti, ne može natjerati čovjeka na određeno ponašanje, izuzev ukoliko se to uvjerenje ne zasadi u umu, a zatim, kroz emocije, prelije na srce. Vjerovanje u postojanje Boga, bez ljubavi i strahopoštovanja prema Njemu, ne može ništa pokrenuti, niti može ponukati na bilo kakvo žrtvovanje. Čovjek se povodi za srčanim emocijama, više nego za racionalnim uvjerenjima.[18]
Šta je, uistinu, u našim dušama, kakvo vjerovanje i koje jačine prosudimo po našem utjecaju na druge, svoju porodicu, komšije, prijatelje, kolege? Da li uopće u nama ima snage da pozitivno utječemo na sebe i druge?!
Dobro promislimo o sebi i onome što uistinu jesmo! Da li smo ikada pomislili da se kur'anske riječi:
Ima ljudi koji govore: "Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!" – a oni nisu vjernici...[19] odnose možda na nas?!
Autor: Zuhdija Hasanović
Iz knjige: 40 hadisa o snazi duhovnosti s komentarom
[1] En-Nesai, Sunen, "Kitab menasikil-hadždž", br. 2.624.
[2] Kur'an, Jusuf, 17.
[3] A. Silajdžić, 40 hadisa sa komentarom, str. 41.
[4] A. Silajdžić, nav. djelo, str. 40.
[5] Kur'an, El-Ihlas, 1–4.
[6] Više v.: "Concept of God in Islam", http://www.sultan.org/articles/god.html (2. 9. 2007).
[7] Ovdje se ne misli na Kur'an nego na Levhi mahfuz (pomno čuvanu ploču).
[8] Hadis bilježe: El-Buhari, Sahih, br. 2.955; Muslim, Sahih, br. 4.941; Et-Tirmizi, Sunen, br. 3.466; Ibn Madža, Sunen, br. 185; Ahmed, Musned, br. 7.187.
[9] Više v.: Ahmed, Musned, "Musnedul-muksirin mines-sahaba", br. 8.415.
[10] Kur'an, El-Kalem, 34–36.
[11] Kur'an, El-Mu'minun, 91.
[12] Kur'an, El-Enbija, 22.
[13] Hadis navode: Ibn Ebi Šejba, Musannef, VI, str. 163, br. 30.351. i El-Bejheki, Šu'abul-iman, I, str. 80, br. 66. El-Munavi smatra da se radi o slabom hadisu (Fejdul-kadir šerh El-Džami'is-sagir, El-Mekteba et-tidžarijja el-kubra, Kairo, 1937, V, str. 355.)
[14] Et-Tirmizi, Sunen, br. 2.440; Ahmed, Musned, br. 2.537.
[15] Kur'an, Ta-Ha, 72.
[16] Kur'an, El-Hudžurat, 14.
[17] Kur'an, El-Hudžurat, 15.
[18] Muhammed Seid el-Buti, nav. djelo, str. 92.
[19] Kur'an, El-Bekara, 8.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba