Ebu Hurejra, r.a., kako bilježi El-Buhari, prenio je da je Muhammed, s.a.v.s., kazivao da je Allah, dž.š., rekao:
يقولُ اللَّهُ تَعالَى: أنا عِنْدَ ظَنِّ عَبْدِي بي، وأنا معهُ إذا ذَكَرَنِي، فإنْ ذَكَرَنِي في نَفْسِهِ ذَكَرْتُهُ في نَفْسِي، وإنْ ذَكَرَنِي في مَلَإٍ ذَكَرْتُهُ في مَلَإٍ خَيْرٍ منهمْ، وإنْ تَقَرَّبَ إلَيَّ بشِبْرٍ تَقَرَّبْتُ إلَيْهِ ذِراعًا، وإنْ تَقَرَّبَ إلَيَّ ذِراعًا تَقَرَّبْتُ إلَيْهِ باعًا، وإنْ أتانِي يَمْشِي أتَيْتُهُ هَرْوَلَةً. (البخاري) "Ja sam i pri pomisli Moga podanika na Mene, a uz njega sam kada Me spomene. Ako Me spomene u sebi, spomenut ću ga u Sebi. Ako Me spomene u društvu, spomenut ću ga u društvu boljem od njih. Ako Mi se približi za pedalj, približit ću mu se za lakat, a ako Mi se približi za lakat, približit ću mu se za hvat. Ako Mi ide hodajući, Ja ću njemu ići trčeći!"[1]
Jedna od temeljnih karakteristika čovjeka jeste da posjeduje intelektualne potencijale koji mu, između ostalog, omogućavaju da pamti ono što mu je važno u životu. Nove informacije konstantno potiskuju stare, ali one koje su važne ostaju memorirane godinama, često tokom cijelog života. Vrlo je važno za čovjeka da nikada ne zaboravi ono što ga čini čovjekom, a još je važnije da ne zaboravi Onoga koji ga je učinio čovjekom, svoga Stvoritelja i Gospodara.
Osobe koje zaborave Allaha, dž.š., ne spominju Ga i ne obraćaju Mu se ni kada su u teškoćama, problemima, a kamoli kada su raspoloženi i kada im sve ide kako očekuju, koje umišljaju da su same sebi dovoljne, ustvari, su prepuštene same sebi, otuđene su i zaboravljene. Većinu njih u poslovima i djelovanju karakterizira: stalna obamrlost i lijenost; njihovim mentalnim stanjem dominira depresivnost, agresivnost, oholost i uobraženost, a u suštini su kolebljivi i nesigurni. Na taj način oni zaboravljaju sebe, svoje prioritete u životu, cilj života, pa i sam smisao života. Za takve Allah, dž.š., kaže:
وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا وَنَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَىٰ
A onaj ko se okrene od spominjanja Mene, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti...[2]
Kao da je o našem vremenu i nama govorio veliki Hasan el-Basri kada je na pitanje: "Jesu li, cijenjeni šejhu, naša srca zaspala?", odgovorio: "Dobro bi bilo da su zaspala, jer onaj koji spava, kada se prodrma, probudi se, nego su vaša srca zamrla, pošto se ne bude kad se prodrmaju!"
Kao što smo ranije istakli, jedan od najpouzdanijih metoda za postizanje neprestane svijesti o Allahu, dž.š., jeste Njegovo spominjanje (zikr, zikrullah). To je put čišćenja srca od prevelike ljubavi za dunjalukom i svemu onome što je materijalno i animalno te usađivanje ljubavi prema Onome koji je Vječno Živi.
To sjećanje i spominjanje Allaha, dž.š., (zikr) moguće je na različite načine i u raznovrsnim formama: osjećajem straha od konačne sudbine i nade u Božiju milost koji se nose u srcu, posmatranjem i izražavanjem divljenja svemu onome što je Allah, dž.š., stvorio, razmišljanjem o Božijem stvaranju, čovjeku i njegovoj misiji, ponavljanim izricanjem riječi snažnog sadržaja kojima se veliča Allah, dž.š.: La ilahe illallah (Nema boga osim Allaha), Allahu ekber (Allah je najveći), La havle ve la kuvvete illa billahil-Alijjil-Azim (Nema snage ni moći bez Uzvišenog i Velikog Allaha), učenjem Kur'ana, izvršavanjem drugih vrsta ibadeta, posebno namaza koji je najpotpuniji sadržaj i forma zikra, kao i svakom drugom aktivnošću koja se čini u ime Boga i jača našu svijest o Njemu.
Treba nastojati Allaha, dž.š., spominjati uvijek i na svakom primjerenom mjestu. Za sva ostala iskazivanja pokornosti i poniznosti Allahu, dž.š., imamo određena ograničenja i sugestiju da se ni u ibadetu ne pretjeruje. Jedino se u zikrullahu ne može pretjerati.
Ibn Abbas, r. anhuma, komentirajući sljedeći ajet:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اذْكُرُوا اللَّهَ ذِكْرًا كَثِيرًا وَسَبِّحُوهُ بُكْرَةً وَأَصِيلًا
O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite i ujutro i navečer Ga veličajte...[3] kaže: "Zaista Allah nije propisao Svojim podanicima ni jednu obavezu, a da joj nije odredio granicu i izuzeo određene kategorije ljudi, u određenim situacijama za njeno izvršenje, osim zikra. Uzvišeni Allah nije zikru odredio granicu niti je ikoga izuzeo od njegovog izvršenja, rekavši: Allaha spominjite stojeći, sjedeći i ležeći![4] Ovo znači: noću i danju, na moru i kopnu, kod kuće i na putu, u izobilju i oskudici, u zdravlju i bolesti, tajno i javno i u svakoj drugoj situaciji."
Allaha, dž.š., ne treba spominjati samo u toku i poslije namaza, nego i kada vidimo ili doživimo nešto lijepo reći mašallah, kada nas nešto iznenadi i začudi, popratiti to riječima subhanallah, prije svega što namjeravamo uraditi reći bismillah, poslije svega što nam se desi, bez obzira izgledalo nam teško i neprijatno ili prijatno reći: elhamdulillah, kada se ogriješimo o neki od Božijih principa, pravila i naredbi da iz svega srca kažemo: estagfirullah.
Allaha, dž.š., treba uvijek spominjati. Kada se probudimo zahvaliti Mu se, prije, u toku i nakon namaza, prije i poslije jela, kada napuštamo kuću, dok se vozimo prema radnom mjestu, prije nego počnemo raditi, dok čekamo u redu, da se zeleno svjetlo upali na semaforu ili dok čekamo prevozno sredstvo na stajalištu, kada šetamo, dok se rekreiramo, kada sijelimo, prije nego krenemo na spavanje, kada se, ne daj Bože, razbolimo, kada smo u rahatluku, kada s ovoga svijeta ispraćamo nama najdraže osobe, ili kada nam se rađaju sinovi i kćeri, prije nego žrtvujemo kurbane, kada smo u dugovima ili potražujemo dugove od drugih i u svim drugim životnim situacijama, u konačnici kod svakog uzdaha i otkucaja srca, treba spominjati našeg Gospodara!
Ono što najviše volimo i do čega nam je stalo je duboko ukorijenjeno u našem biću, time je ispunjeno naše srce, zaokupljene naše misli i to je najprisutnije na jeziku. Za istinskog muslimana i muslimanku to je Allah, dž.š.
Spominjanjem Allaha, dž.š., udaljavamo se od šejtana, zlih misli, mržnje, zavisti, požuda, udovoljavanja prohtjevima i strastima, loših osobina, ogovaranja, potcjenjivanja i ismijavanja naših kolega, prijatelja i poznanika i drugih grijeha. Nastojmo da sve naše organe i potencijale angažiramo u dobru, tada se oni neće moći koristiti u onome što je negativno i loše. H. Omer, r.a., govorio je:
عليكم بذكر الله تعالى فإنه دواء و إياكم و ذكر الناس فإنه داء
"Spominjite Uzvišenog Allaha, jer je u tome lijek, a nemojte spominjati ljude, jer je to otrov!"[5]
Kada smo svjesni našeg Gospodara, onda smo svjesni i naše misije kao ljudskog bića. Predano radimo na jačanju naših osobnih potencijala kako bismo bili u stanju što više dobra činiti. Često spominjanje Allaha, dž.š., nam razvija svijest o Allahovom nadziranju nas i naših postupaka, čime dolazimo do perfektnog, izvrsnog djelovanja (ihsana). Aiša, r. anha, prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao:
إن الله يحب إذا عمل أحدكم عملا أن يتقنه
"Allah doista voli kada neko od vas radi određeni posao da ga precizno obavi."[6]
Čestim spominjanjem Allaha, dž.š., On biva centar naših misli, nadanja i želja. Jedino čemu se tada istinski nadamo i od čega zbilja strahujemo biva Allah!
Nastojimo ovisiti samo o Njemu. Ne trebaju nam nikakve psihoaktivne supstance, alkohol ili duhan da bismo se riješili depresije i stresa i da bismo se osjećali lijepo i zadovoljno, jer naše najveće zadovoljstvo jeste biti blizu našeg Gospodara.
Spominjući Allaha, dž.š., mi se oslobađamo grubosti i naše teške naravi te postajemo osjetljiviji i suptilniji u svakom pogledu. Čak i naš osjećaj za lijepo se povećava, sve više na lijepe i pozitivne pojave obraćamo pažnju i nastojimo sve što činimo učiniti lijepim.
Spominjanjem Allaha, dž.š., približavamo se Njemu i osjećamo cijelim svojim bićem Njegovu blizinu. Ljudsko srce u zikru nalazi smiraj za kojim traga cijelog života. To je ona duhovna hrana koja ga čini živim i snažnim. U Kur'anu se kaže:
الَّذِينَ آمَنُوا وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللَّهِ ۗ أَلَا بِذِكْرِ اللَّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ
... one koji vjeruju i čija se srca kad se Allah spominje, smiruju! A doista, srca se smiruju pri svakom Allahovom spomenu![7]
U tim trenucima teškoće prestaju, slabost iščezava, a pesimizam nestaje. Tada postajemo sasvim drugačija bića, puni snage, samopouzdanja, optimizma i spremnosti na najveće izazove.
Trebamo nastojati da Allaha, dž.š., spominjemo gdje god se nađemo, jer taj prostor u kojem izgovaramo Božije ime mi oplemenjujemo i činimo ga blagoslovljenim, budući da privlačimo meleke koji su dobri i sobom dobro donose, a udaljavamo šejtane koji donose zlo. Ebu Musa el-Eš'ari, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
مَثَلُ البَيْتِ الذي يُذْكَرُ اللَّهُ فِيهِ، والْبَيْتِ الذي لا يُذْكَرُ اللَّهُ فِيهِ، مَثَلُ الحَيِّ والْمَيِّتِ.
Kuća u kojoj se spominje Allah, dž.š., i kuća u kojoj se ne spominje su poput živog i mrtvog.[8]
Zunnun el-Misri je rekao: "Ko Allaha, dž.š., spominje na pravi način, takav u tom zikru zaboravlja na sve ostalo, ali mu Uzvišeni Allah zato bdije nad svime i takvome slijedi nadoknada za svaku stvar."
Zbog toga istinski vjernik nastoji što češće spominjati svoga Gospodara po imenima koja su zabilježena u Kur'anu, a.š., i vjerodostojnim hadisima, i na taj način biti Mu što bliži. Radi ovoga različiti sufijski redovi preporučuju dnevni vird, odnosno konkretno učenje koje ćemo svakodnevno primjenjivati kako bi nas postepeno vodilo sve bliže Allahu, dž.š. Te virdove duhovni vodiči (muršidi) prilagođavaju svakom pojedincu i njegovom konkretnom stanju.
Istinsko spominjanje (zikr) Boga znači, ustvari, aktualiziranje svih ontoloških potpunih osobina unutar iskonske ljudske prirode (fitra) budući da je cilj čovjeka ostvariti u svome biću što više Božijih osobina. Zato nije cilj čovjeka kada doziva naprimjer Svemilosnog (Er-Rahmana) samo Mu se približiti i umilostiviti, nego se istovremeno truditi da budemo što milostiviji u našem životu. Ostvarenje krajnje dobrote nije ništa drugo nego sjećanje na našu osobnu istinsku prirodu ili spoznaja istinskih karakternih osobina čovjeka.
Kada god mi spomenemo Boga, i On nas spomene. On se nama okreće i nama ide daleko brže nego što mi to činimo. A kada je Allah, dž.š., uz nas, ničega se ne plašimo, ni tugu ni bol ne osjećamo, jer smo svjesni da On odlučuje o svemu što se dešava i to s osmijehom na licu i smirenošću (sekinom) u srcu prihvatamo!
Autor: Zuhdija Hasanović
Iz knjige: 40 hadisa o snazi duhovnosti s komentarom
[1] El-Buhari, Sahih, "Kitabut-tevhid", br. 7.405.
[2] Kur'an, Ta-Ha, 124.
[3] Kur'an, El-Ahzab, 41, 42.
[4] Kur'an, En-Nisa', 103.
[5] Ibn Ebid-Dun'ja, Es-Samt ve adabul-lisan, I, str. 131, br. 195.
[6] Es-Sujuti, El-Džamius-sagir, str. 1.855.
[7] Kur'an, Er-Ra'd, 28.
[8] Muslim, Sahih, "Kitab salatil-musafirin ve kasriha", br. 1.351.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba