Na bosanskohercegovačkim tv-kanalima prikazuje se turska serija o Seldžucima, koja prati život i trijumfe sultana Alparslana, drugog sultana iz dinastije Seldžuka, čije su pobjede proširile carstvo u 11. stoljeću. Ko su Seldžuci uistinu bili?
Seldžuci su turski vladarski rod koji od polovine 11. stoljeća do kraja 13. stoljeća vlada na golemim prostorima središnje i prednje Azije i Bliskog Istoka. To su slijedeće seldžučke dinastije: Veliki, Irački, Kermanski, Sirijski, Maloazijski Seldžuci. Dolazak seldžučkih Turaka otvara novu i značajnu eru u povijesti islama i Hilafeta. Do njihove pojave, halifa je bio samo sjena ranije moći i carstvo je bilo faktički raskomadano na Emevijje u Španiji, Fatimijje u Egiptu, Murabite i Muvehhide u sjeverozapadnoj Africi, a kasnije i u Španiji, sjeverna Sirija i gornja Mezopotamija bile su u rukama arapskih emira koji su osnovali vlastite dinastije. Perzija, Transoksanija i zemlje na istoku i jugu bile su rasparčane među buvejhijske i gaznevijske velikaše i male dinastije. Ši'itsko-sunnijski neredi bili su svakodnevna pojava u Hilafetu.
VELIKI SELDŽUCI, ISFAHAN
Svuda je, dakle, preovladavala politička i vojna anarhija. U toj društveno-političkoj i takvoj povijesnoj situaciji Hilafeta pojavljuju se Seldžuci – od Seldžuka Ibni Dukaka, šejha plemena koji je na čelu svog plemena oko 956. godine došao iz Kirgizije u oblast Buhare u Transoksaniji. Upoznavši se tu sa islamom, Seldžuci ga oduševljeno prihvaćaju. Veliki Seldžuci ratuju protiv llek hanova i Samanijja. Seldžukov unuk Togrul (1037.-1063.) prodire s vojskom sve do Horosana. Od Gaznevijja 1037. preuzima Mero i Nejsabur, a kasnije Belh, Harezm, Džurdžan, Taberistan, Hamadan i Isfahan. Godine 1055. Seldžuci su se našli pod zidinama Bagdada. El-Basasiri, turski vojskovođa, guverner prijestolnice, napusti grad, a halifa (El-Kaim) prima Togrula uz počasti i kao oslobodioca. Nakon osvajanja Bagdada, Togrul nastavlja sa osvajanjima u sjevernim krajevima. U njegovom odsustvu, bivši guverner, sada na strani Fatimijja, upada s vojskom 1058. godine u Bagdad i prisiljava halifu El-Kaima da prenese vlast na fatimijskog vladara i halifu El-Mustansira.
Pošto se vrati u Bagdad, Togrul ponovo prizna El-Kaima za halifu, a El-Basasiri bi osuđen na smrt 1060. godine. Tako je propao pokušaj Buvejhijja da vrate vlast u svoje ruke. Togrulove su prijestolnice bile Merv, Rej i Isfahan. Togrulov bratić i nasljednik Alp Arslan (1063.-1073.), 1064. osvaja Ani, glavni grad kršćanske Ermenije, do tada bizantske provincije. Međutim, on se time ne zadovoljava već nastavlja prodor kroz Malu Aziju. Kod Malazgirta (sjeverozapadno od jezera Van, a jugoistočno od današnjeg Erzuruma 1071.) izvojeva nad bizantijskom vojskom odlučujuću pobjedu i osvoji grad Nikeju. To je bio razlog održavanja Križarskoga sabora u Klermon Feranu i početaka križarskih ratova. Godine 1070. Alp Arslan se sam s mačem u ruci borio i sa svega 20.000 vojnika pobijedio je bizantijskog cara Romana IV Diogenesa koji je imao na raspolaganju 200.000 vojnika. Bizantska je vojska potučena, a car Roman je dospio u zarobljeništvo. Iza te sjajne pobjede, jedna od najvećih u povijesti islama, daljnje napredovanje kroz Malu Aziju nije bilo nikakva poteškoća. Godine 1071. Alp Arslan preuzima Halep od Fatimijja i zaustavlja njihovo napredovanje. On od ove dinastije također preuzima i Haramejn, Mekku i Medinu.
Ni Togrul ni Alp Arslan nisu stolovali u Bagdadu, već u Isfahanu. Alp Arslanov sin Melikšah, 1073.-1092., je najslavniji seldžučki vladar. On udaje kćerku za halifu El Muktedija 1077. godine. Iz tog braka rodio mu se unuk, pa je pomišljao da objedini halifsku i sultansku vlast u jednoj osobi, ali to nije ostvario. Na početku vladavine, Melikšah je na prijedlog slavnog vezira Nizamul-Mulka, u zvjezdarnicu, podignutu 1076. godine, pozvao astronome i stavio im u zadatak da izvrše reformu kalendara. Novi kalendar je bio sunčev kalendar i počinjao je 1. Newroza. Takvim je prozvan Takvimu Dželali (po Melikšahovu imenu). Taj kalendar je tačniji od gregorijanskog. Melikšah je, kao i njegov otac, stolovao u Isfahanu. Tek je 1091. godine prijestolnicu preselio u Bagdad. Njegova država protezala se od Kašgara u Turkestanu, pa do Jerusalima i od Carigrada do Kaspijskog mora.
U Melikšahovo vrijeme grade se ceste, kopaju kanali i popravljaju nasipi; duž puteva kojima su prolazile hadžije bili su podignuti karavan-saraji. Razbojnika nije bilo. Melikšah podiže džamije, a u Bagdadu sprovodi i neke sanitarne mjere u vezi sa banjama i kanalizacijom. Melikšaha nasljeđuje sin Barkijaruk, 1092.-1104. godine. U njegovo se vrijeme seldžučka država raspada na nekoliko manjih zato što Melikšahovi sinovi međusobno ratuju. Posljednjim (1118.-1157.) koji je pokušao povratiti nekadašnju moć. No, u tome ne uspijeva. On vlada Horosanom jezgrom nekadašnjeg carstva. Sendžerovi potomci ne nose titulu Velikih Seldžuka nego Seldžuka od Iraka. Sultan Sendžer je bio izuzetno obrazovan i zaštitnik znanosti, podizao je medrese i biblioteke, a Gazaliji je u Tusu podigao medresu i tekiju. Tražio je da njegovoj majci klanja dženazu osoba koja nije u životu propustila namaz. Kako takve osobe nije bilo, on joj je sam klanjao dženazu. Period Velikih Seldžuka značio je ekonomski, socijalni i kulturni uspon. Mnoge prekrasne građevine, džamije, turbeta, tvrđave, podignute su u njihovo vrijeme. Od zanata se posebno razvijaju zlatarstvo i drvorez. Veliki razvoj doživljava umijeće unutarnje dekoracije, mozaici, išarana roba od gline, ukrašavanje ćilima, minijaturne slike i kaligrafije.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba