Nažalost, društvenim mrežama, pogotovo na facebooku, po principu copy-paste, već godinama kruže raznorazne dezinformacije o bogatstvu ashaba. Tako je nedavno objavljen neistinit podatak da je ashab Abdurrahman ibn Avf, r.a., kada je preselio na ahiret, posjedovao čak 3 milijarde i 103 miliona dinara, te da taj imetak u današnjim valutama iznosi nevjerovatnu 501 milijardu dolara!
Toliko bogatstvo je nemoguće ostvariti u okvirima tadašnje Arabije, odnosno Mekke i Medine. Naime, prema savremenim procjenama, cijela tadašnja Arabija je imala oko 1 milion stanovnika, Mekku je naseljavalo 10-20 hiljada žitelja, dok Medina nije imala više od 30 hiljada građana, i to u trenutku Vjerovjesnikovog preseljenja na ahiret.[1] Da je dotični podatak od 3 milijarde dinara (zlatnika) ekonomski nemoguć, potvrđuje i orijentalista Spranger, koji je iznio svoju sud, kako su u tom periodu privrednici Mekke zarađivali 250 hiljada dinara godišnje od izvoza.[2]
Gorespomenuto baratanje basnoslovnim iznosima nas je ponukalo da napišemo jedan kratak rad, u kojem ćemo se osvrnuti na neke od najbogatijih ashaba, na osnovu podataka spomenutih u relevantnoj literaturi za proučavanje rane povijesti islama. Naime, budući da se uglavnom radi o procjenama klasičnih historičara, teško je utvrditi tačnu veličinu bogatstva najbogatijih ashaba, pa samim time i neku rang listu ashaba-bogataša.
Zanimljiva činjenica jeste da najbogatiji ashabi spadaju u ašere mubeššere - desetoricu ashaba koje je Muhammed, a.s., obradovao džennetom još za njihovog života. Tako su najimućniji ashabi ustvari peterica od deseterice kojima je obećan džennet. To su: Osman ibn Affan, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn el-Avvam, Abdurrahman ibn Avf i Sa'd ibn Ebu Vekkas. Njih je Vjerovjesnik, s.a.v.s., nabrojao među 10 istaknutih ashaba koji su obradovani džennetom. Tako Abdurrahman ibn Avf, r.a., i Seid ibn Zejd, r.a., prenose: Allahov poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Ebu Bekr je u džennetu, Omer je u džennetu, Osman je u džennetu, Alija je u džennetu, Talha je u džennetu, Ez-Zubejr je u džennetu, Abdurrahman ibn Avf je u džennetu, Sa'd je u džennetu, Seid je u džennetu i Ebu Ubejde ibn el-Džerrah je u džennetu.“[3]
U nastavku ćemo se ukratko osvrnuti na biografije dotičnih ashaba i njihovo bogatstvo.
Osman ibn Affan, r.a.
1) Hazreti Osman ibn Affan (576-656).[4] Dolazi iz kurejšijske porodice Emevija (Benu Umejje). Istaknuti je ashab. Bio je dvostruki Poslanikov zet, pošto je oženio dvije njegove kćerke: prvo Rukajju, a onda i Ummu Kulsum, nakon smrti njezine sestre. Tako je zaradio i nadimak Zunnurejn (Posjednik dva nura - svjetla). Spada u prvih osam muslimana. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi u džahilijjetu (paganskom dobu). Stoga ne treba da čudi da je bio i pisar Objave. Treći je pravedni halifa (644-656) i jedan od deseterice ashaba kojima je još za života obećan džennet (ašere mubeššere).
Bogatstvo koje je h. Osman imao možemo procijeniti na približno 34,1 milion dirhema (srebrenjaka) ili 3 miliona i 410 hiljada dinara (zlatnika). To je preko 1 milijarde i 705 miliona KM, odnosno 170,5 hiljada nisaba zekata. Ili bolje rečeno, 6 miliona i 820 hiljada ovaca se moglo kupiti za taj imetak.[5]
Za gorespomenutu cifru nalazimo potvrdu u relevantnoj literaturi. Tako historičari bilježe, kako je na dan kada je ubijen, h. Osman posjedovao sljedeću imovinu: 30,5 miliona dirhema (3,05 miliona dinara, 152,5 hiljada nisaba zekata, preko 1 milijardu i 525 miliona KM, vrijednost 6 miliona i 100 hiljada ovaca), 150 hiljada dinara (1,5 miliona dirhema, 7,5 hiljada nisaba zekata, preko 75 miliona KM, vrijednost 300 hiljada ovaca), te hiljadu deva (100 hiljada dirhema, 10 000 dinara, 500 nisaba zekata, preko 500 000 KM, vrijednost 20 000 ovaca).[6] Usto, njegovi vakufi, koji su se sastojali, između ostalog, iz bunara Eris (Bi'r Eris)[7] u Medini, te nekretnina u Vadi-l-Kura[8] i Hajberu[9], procijenjeni su na 200 hiljada dinara (2 miliona dirhema, 10 hiljada nisaba zekata, preko 100 miliona KM, vrijednost 400 hiljada ovaca).
Nažalost, svi ti silni dirhemi i dinari koje je h. Osman posjedovao su ubrzo pokradeni (preko 1 milijardu i 525 miliona KM, vrijednost 6 miliona i 100 hiljada ovaca) u danima smutnje (fitne), koji su uslijedili u Medini nakon atentata. Na svu sreću, vakufski posjedi su opstali, kao i deve koje su se nalazile u Rebezi[10], daleko od Medine. Tako Ubejdullah ibn Abdullah ibn Utbe ibn Mesud, prabratić h. Abdullaha ibn Mesuda priča: Osman ibn Affan je imao kod svog rizničara, na dan kada je ubijen, 30 hiljada hiljada (miliona) dirhema (srebrenjaka) i 500 hiljada dirhema, te 150 hiljada dinara (zlatnika). To je opljačkano i nestalo. Ostavio je i hiljadu deva u Rebezi. Ostavio je i vakufe (sadake), iz kojih je bio udjeljivao, u Bi'r Erisu, Hajberu i Vadi-l-Kura, u vrijednosti 200 hiljada dinara.[11] Ibn Kesir dodaje: I (ostavio je) bunar Rume (Bi'r Rume)[12], koji je bio kupio za života Vjerovjesnika, s.a.v.s., i uvakufio.[13]
Naravno, postoje i druge procjene h. Osmanovog imetka. Tako neki historičari navode da je h. Osman iza sebe ostavio milion dirhema (100 hiljada dinara, 5 hiljada nisaba, preko 50 miliona KM, vrijednost 200 hiljada ovaca), dok drugi spominju 100 miliona dirhema (10 miliona dinara, 500 hiljada nisaba, preko 5 milijardi KM, vrijednost 20 miliona ovaca), ne računajući brojne konje, bravad i deve. No, i ti historičari se slažu da je cjelokupno ogromno h. Osmanovo bogatstvo pokradeno nakon njegove smrti. Tako Sibt Ibn el-Dževzi navodi: Hišam veli: Osman je ostavio hiljadu hiljada (milion) dirhema (srebrenjaka). Spominje se: sto hiljada hiljada (sto miliona) dirhema. I konje u hergeli i brave (ovce i koze) čiji se broj ne zna, te deset hiljada deva. Sve je to opljačkano.[14]
Osman, r.a., je obradovan džennetom više puta zbog izuzetne darežljivosti i finansijskog pomaganja mlade muslimanske zajednice. Prvi put je zaslužio džennet, kada je uvakufio medinski bunar Rume za potrebe opskrbe medinskih muslimana vodom, odmah po dolasku muhadžira u Medinu, otprilike 1. god. po Hidžri (622/623. godine). Naime, tada se medinska muslimanska zajednica uvećala za 1500 muslimana koji su učinili hidžru iz Mekke, pa su potrebe za pitkom vodom naglo porasle.[15]
Postoje dvije verzije dotičnog događaja. Prema prvoj verziji, bunar je pripadao ashabu Rumetu el-Gifariju, r.a., iz plemena Gifar, jevrejinu koji je primio islam. Osman, r.a., je od njega kupio bunar za 35 000 dirhema (3500 dinara, 175 nisaba zekata, preko 1,75 miliona KM, vrijednost 7000 ovaca). Prema drugoj verziji, bunar je pripadao jednom jevrejinu. Prema izvjesnim tradicijama, jevrejin se zvao Muzeni. Osman, r.a., je prvo kupio polovinu bunara za 12 000 dirhema (1200 dinara, 60 nisaba zekata, preko 600 000 KM, vrijednost 2400 ovaca), a onda kasnije i drugu polovinu za 8000 dirhema (800 dinara, 40 nisaba zekata, preko 400 000 KM, vrijednost 1600 ovaca).
O ovom vakufljenju govore i hadiske zbirke i sire. Tako Bešir el-Eslemi, r.a., prenosi prvu verziju: Kada su muhadžiri došli u Medinu, nisu imali vode. Jedan čovjek iz Benu Gifara je imao izvor koji se zvao Rume. On bijaše prodavao vedro iz izvora za mudd (0,835 kg, vjerovatno mudd žitarica). Stoga mu je Allahov poslanik, s.a.v.s., predložio: „Prodaj mi ga za jedan izvor u džennetu!“ Čovjek je na to kazao: „Allahov poslaniče, nemam ni ja, a ni moja obitelj drugi izvor. Nisam u stanju to da uradim.“ To je doprlo do Osmana, r.a. Stoga je kupio izvor za tridesetpet hiljada dirhema (srebrenjaka). Onda je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., te ga pitao: „Allahov poslaniče, hoćeš li meni dati isto što si dao njemu: jedan izvor u džennetu, ako ga kupim?“ Vjerovjesnik je odgovorio: „Naravno.“ Osman je kazao: „Ja sam ga već kupio i dajem ga muslimanima.“[16]
Drugu verziju prenosi h. Alija ibn Ebu Talib: ...I Osman, r.a., je kupio bunar Rume (Bi'r Rume), koji je pripadao jednom jevrejinu. Taj jevrej je prodavao muslimanima vodu iz bunara. Stoga je Allahov poslanik, s.a.v.s., kazao: „Ko kupi Rumu, pa ga dadne muslimanima i stavi njegovo vedro s njihovim vedrima, imat će zbog toga pojilo u džennetu. Tako je Osman došao jevreju, pa se cjenkao za bunar. No, jevrej je odbio da proda cijeli bunar. Stoga je Osman kupio pola bunara za dvanaest hiljada dirhema (srebrenjaka), te ga poklonio muslimanima. Onda je Osman, r.a., pitao jevreja: „Ako hoćeš, ja ću načiniti za svoj udio dva roga, a ako hoćeš, ja ću imati jedan dan (za korištenje bunara), a ti ćeš imati drugi dan?“ Jevrej je odgovorio: „Neka, ti ćeš imati jedan dan, a ja ću imati drugi dan.“ Međutim, kada bi bio Osmanov dan, muslimani bi uzeli količinu vode koja im je dovoljna za dva dana. Kada je jevrej to vidio, kazao je Osmanu: „Upropastio si moj bunar. Stoga kupi i drugu polovinu!“ Tako je Osman kupio tu polovinu za osam hiljada dirhema.[17]
Osman, r.a., je drugi put zaslužio džennet 7. god. po Hidžri (629. godine), kada je Muhammed, a.s., proširivao svoju džamiju u Medini. Naime, tada je h. Osman otkupio tor za deve, koji se nalazio pored Vjerovjesnikove džamije za 25 000 dirhema (2500 dinara, 125 nisaba zekata, preko 1,25 miliona KM, vrijednost 5000 ovaca) ili za 20 000 dirhema (2000 dinara, 100 nisaba zekata, preko 1 milion KM, vrijednost 4000 ovaca), te istu nekretninu uvakufio za potrebe proširenja džamije. Brzorastuća medinska muslimanska zajednica je bila u potrebi za većom džamijom. Tako su prvobitne dimenzije džamije sa 35x30 m (1050 m2) površina povećane na 50x50 m (2500 m), odnosno površina džamije je povećana za skoro dva i pol puta. Inače, broj muslimana u Medini je 7. god. po Hidžri bio višestruko veći od njihovog broja 1. god. po Hidžri zbog više faktora: stalnog pristizanja novih muhadžira iz Mekke; konstantnog doseljavanja muslimana iz drugih dijelova Arabijskog poluotoka u Medinu, kako bi živjeli sa Poslanikom, a.s.; prelazak na islam ostatka medinske arapske populacije, te dijela jevrejskih Medinjana i sl.
Ovaj slučaj uvakufljenja se spominje u više različitih predaja. U nastavku ćemo navesti dva rivajeta:
1 - Ahnef ibn Kajs, prenosi: Došli smo u Medinu. Tada je došao Osman, pa je neko kazao: „Ovo je Osman.“ Tako je Osman ušao. Na sebi je imao šal. Imao je žutu boju, pošto je njome oknio svoju glavu. Pitao je: „Je li ovdje Alija.“ Prisutni su odgovorili: „Jeste.“ Pitao je: „Je li ovdje Talha?“ Prisutni su odgovorili: „Jeste.“ Pitao je: „Je li ovdje Zubejr?“ Prisutni su odgovorili: „Jeste.“ Pitao je: „Je li ovdje Sa'd?“ Prisutni su odgovorili: „Jeste.“ Osman je kazao: „Zaklinjem vas Allahom, nema drugog božanstva osim Njega, znate li da je Allahov poslanik, s.a.v.s., kazao: „Ko kupi tor za deve od te i te porodice, Allah će mu oprostiti grijehe?“ Tako sam ja kupio taj tor za dvadeset hiljada ili za dvadesetpet hiljada. Onda sam otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s., pa sam mu kazao: „Već sam ga kupio (tj. taj tor).“ Na to je Vjerovjesnik kazao: „Dodaj ga našoj džamiji, pa će nagrada tebi pripasti.“ Prisutni su odgovorili na to pitanje: „Gospodaru naš, znamo!“[18]
2 - Ahnef ibn Kajs, prenosi: Krenuli smo na hadždž, pa smo došli do Medine. I tako, dok smo bili u našem odmaralištu, došao nam je jedan čovjek, te kazao: „Ljudi su u panici u džamiji.“ Stoga smo ja i moj prijatelj krenuli. Kad tamo, ljudi su se okupili oko jedne grupe u džamiji. Ahnef dalje prenosi: Tako sam se probio sve dok nisam došao do te grupe. Kad tamo, Alija ibn Ebu Talib, Zubejr, Talha i Sa'd ibn Ebu Vekkas. Ahnef dalje prenosi: Nije mnogo prošlo, a došao je Osman, hodajući. Onda je pitao: „Je li ovdje Alija.“ Prisutni su odgovorili: „Jeste.“ Pitao je: „Je li ovdje Zubejr?“ Prisutni su odgovorili: „Jeste.“ Pitao je: „Je li ovdje Talha?“ Prisutni su odgovorili: „Jeste.“ Pitao je: „Je li ovdje Sa'd?“ Prisutni su odgovorili: „Jeste.“ Osman je kazao: „Zaklinjem vas Allahom, nema drugog božanstva osim Njega, znate li da je Allahov poslanik, s.a.v.s., kazao: „Ko kupi tor za deve od te i te porodice, Allah će mu oprostiti grijehe?“ Tako sam ja kupio taj tor. Onda sam otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s., pa sam mu kazao: „Doista sam ga već kupio (tj. taj tor).“ Na to je Vjerovjesnik kazao: „Dodaj ga našoj džamiji, pa će nagrada tebi pripasti.“ Prisutni su odgovorili na to pitanje: „Gospodaru naš, znamo!“...[19]
Osman, r.a., je treći put zaslužio džennet, kada je opremio muslimansku vojsku za pohod na Tebuk[20] 9. god. po Hidžri (630. godine). Tačnije, opremio je polovinu vojske - 15 000 vojnika od 30 000, koliko je krenulo muslimana u vojni pohod na Tebuk. Historičari se razilaze koliko je iznos kojim je h. Osman finansirao dotični pohod. Ibn Hišam i Ibn Kesir navode, a tako stoji i u hadisima, kako je uložio 1000 dinara (10 000 dirhema, 50 nisaba zekata, preko 500 hiljada KM, vrijednost 2000 ovaca).[21] Salihi Šami spominje isto 1000 dinara, ali naglašava: Ne računajući deve, potrepštine i što se odnosi na njih.[22] Belazuri govori o većoj cifri: Tako ih je opremio sa 70 hiljada.[23] Tj. 70 hiljada dirhema (7 000 dinara, 350 nisaba zekata, preko 3,5 miliona KM, vrijednost 14 000 ovaca). Drugi autori navode i drugačije iznose:
- Kelbi: 1000 deva (10 000 dinara, 500 nisaba zekata, preko 5 miliona KM, vrijednost 20 hiljada ovaca) sa svom opremom.[24]
- Katade: 1000 deva i 70 konja (12 800 dinara, 640 nisaba zekata, preko 6,4 miliona KM, vrijednost 25 600 ovaca).[25]
- Ibn Asakir i Muhibbuddin et-Taberi, prenose od Huzejfe: 10 000 dinara (500 nisaba zekata, preko 5 miliona KM, vrijednost 20 hiljada ovaca).[26]
- Taberani: 200 deva sa svom opremom i 200 ukijja zlata (3400 dinara, 170 nisaba zekata, preko 1,7 miliona KM, vrijednost 6 800 ovaca).[27]
O ovome h. Osmanovom hajratu govori veliki broj predaja. Mi ćemo u nastavku spomenuti samo četiri rivajeta.
1 - Kesir, štićenik Abdurrahmana ibn Semure ibn Abdurrahmana ibn Semure, prenosi: Osman je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., a u njegovom rukavu je bilo hiljadu dinara (zlatnika). Onda je istresao dinare u Vjerovjesnikovo krilo. Abdurrahman dalje prenosi: Tako sam vidio Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako okreće dinare u svome krilu i govori dva puta: „Osmanu neće naštetiti šta bude radio nakon ovog dana.“[28]
2 - Abdurrahman ibn Habbab es-Sulemi prenosi: Allahov poslanik, s.a.v.s., je držao hutbu, pa je motivaciono besjedio o Džejšu-l-usre (Vojsci muke, tj. vojsci za pohod na Tebuk). Stoga je Osman ibn Affan kazao: „Ja preuzimam dužnost za stotinu deva s njihovim podsedlicama i samarima.“ Abdurrahman dalje prenosi: Onda je Poslanik motivaciono besjedio. Na to je Osman kazao: „Ja preuzimam dužnost za stotinu drugih s njihovim podsedlicama i samarima.“ Abdurrahman dalje prenosi: Zatim je Poslanik sišao jednu stepenicu na minberu, pa je motivaciono besjedio. Na to je Osman kazao: „Ja preuzimam dužnost za stotinu drugih s njihovim podsedlicama i samarima.“ Abdurrahman dalje prenosi: Tako sam vidio Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako govori, pomjerajući ovako ruke, kao čovjek koji se čudi: „Osman nije odgovoran za ono što uradi nakon ovoga.“[29]
3 - Ebu Seleme ibn Abdurrahman ibn Avf prenosi kako se Osman, r.a., pojavio iznad zavjerenika, kada su ga opkolili. Tako im je kazao: Zaklinjem Allahom onog čovjeka koji je čuo Allahovog poslanika, s.a.v.s., kako govori na Dan planine (tj. dan bitke na Uhudu), kada se planina zatresla, pa ju Poslanik udario svojom nogom. Tada je kazao: „Smiri se! Naime, zaista su na tebi samo Vjerovjesnik, Istinoljubivi (Siddik) i šehid.“ Inače, ja sam bio zajedno sa njim. Tako su se ljudi zakleli Osmanu. Onda je Osman kazao: Zaklinjem Allahom onog čovjeka koji je svjedočio, kada je Allahov poslanik, s.a.v.s., kazao na dan bej'atu-r-Ridvan (prisege Ridvan): „Ovo je Allahova ruka, a ovo je Osmanova ruka.“ Tako su se ljudi zakleli Osmanu. Potom je Osman kazao: Zaklinjem Allahom onog čovjeka koji je čuo Allahovog poslanka, s.a.v.s., na dan Džejšu-l-usre (Vojske muke, tj. dan pripreme za pohod na Tebuk), kako govori: „Ko će udijeliti sadaku koja je primljena (kabul)?“ Stoga sam opremio pola armije iz svog imetka. Tako su se ljudi zakleli Osmanu. Zatim je Osman kazao: Zaklinjem Allahom onog čovjeka koji je čuo Allahovog poslanika, s.a.v.s., kako govori: „Ko proširi ovu džamiju, konačit će u džennetu.“ Stoga sam ja kupio (zemljište) iz svog imetka. Tako su se ljudi zakleli Osmanu. Onda je Osman kazao: Zaklinjem Allahom onog čovjeka koji je svjedočio kada se Rume prodavao (tj. voda iz njega prodavala). Stoga sam kupio Rume iz svog imetka, te ga učinio dostupnim putniku namjerniku. Tako su se ljudi zakleli Osmanu.[30]
3 - Sumame ibn Hazn el-Kušejri prenosi: Bio sam u kući, kada se Osman pojavio iznad njih (tj. iznad zavjerenika). Tada je kazao: „Dovedite mi vaša dva druga koji su vas okupili protiv mene!“ El-Kušejri dalje prenosi: Tako su njih dvojica dovedeni kao da su dvije deve ili kao da su dva magarca. Onda se Osman pojavio iznad njih, pa je pitao: „Zaklinjem vas Allahom i islamom! Da li znate kako je Allahov poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu, a u njoj nije bilo pitke vode pored bunara Rume (Bi'r Rume), pa je Allahov poslanik, s.a.v.s., pitao: „Ko će kupiti bunar Rume, pa će staviti njegovo vedro zajedno s vedrima muslimana, u zamjenu za bolje od toga za sebe u džennetu?“ Tako sam ja kupio taj bunar iz glavnine svoga imetka. No, vi meni danas branite da pijem iz njega, pa ja pijem vodu iz mora?“ Oni su odgovorili: „Gospodaru naš, znamo!“ Zatim je Osman pitao: „Zaklinjem vas Allahom i islamom! Da li znate kako je džamija bila tijesna za svoje džematlije, pa je Allahov poslanik, s.a.v.s., pitao: „Ko će kupiti komad zemlje od te i te porodice, pa ga dodati u džamiju, u zamjenu za bolje od toga za sebe u džennetu?“ Tako sam ja kupio taj komad zemlje iz glavnine svoga imetka. No, vi mene danas zabranjujete da u njemu klanjam dva rekata?“ Oni su odgovorili: „Gospodaru naš, znamo!“ Osman je pitao: „Zaklinjem vas Allahom i islamom! Da li znate kako sam pripremio Džejšu-l-usre (Vojsku muke, tj. vojsku za pohod na Tebuk) iz svog imetka?“ Oni su odgovorili: „Gospodaru naš, znamo!“ Potom je Osman pitao: „Zaklinjem vas Allahom i islamom! Da li znate kako je Allahov poslanik, s.a.v.s., bio na mekkanskom Sebiru[31], a zajedno sa njim su bili Ebu Bekr, Omer i ja? Onda se planina uzdrmala, pa su njene stijene počele da padaju u kotlinu. Kušejri dalje prenosi: Tada je Poslanik udario u planinu nogom i kazao: „Smiri se, Sebiru! Naime, doista su na tebi Vjerovjesnik, Istinoljubivi (Siddik) i dva šehida.“ Oni su odgovorili: „Gospodaru naš, znamo!“ Osman je kazao tri puta: „Allahu ekber (Allah je najveći)! Posjedočili su, tako mi Gospodara Kabe! Ja sam doista šehid.“[32]
4 - Ebu Abdurrahman es-Sulemi prenosi kako je Osman, r.a., kada je opkoljen, stao iznad njih (tj. iznad zavjerenika) i pitao: Zaklinjem vas Allahom, a jedino pitam ashabe Vjerovjesnika, s.a.v.s., zar ne znate kako je Allahov poslanik, s.a.v.s., kazao: „Ko iskopa bunar Rume (Bi'r Rume), dobit će džennet.“ Onda sam ga ja iskopao? Zar ne znate da je on kazao: „Ko opremi Džejšu-l-usre (Vojsku muke, tj. vojsku za pohod na Tebuk), dobit će džennet.“ Onda sam je ja opremio? Sulemi dalje prenosi: Tako su oni potvrdili, kako je on kazao istinu...[33]
Talha ibn Ubejdullah, r.a.
2) Hazreti Talha ibn Ubejdullah (595-656).[34] Dolazi iz kurejšijske porodice Tejmija (Benu Tejm). Istaknuti je ashab. Spada u prvih osam muslimana. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi u džahilijjetu. Stoga ne treba da čudi da je bio i pisar Objave. Jedan je od deseterice ashaba kojima je još za života obećan džennet (ašere mubeššere). Učestvovao je u radu šure u doba prve trojice pravednih halifa.
Bogatstvo koje je h. Talha posjedovao se procjenjuje na oko 30 milion dirhema ili 3 miliona dinara. To je preko 1,5 milijarde KM, odnosno 150 hiljada nisaba zekata. Ili bolje rečeno, 5 miliona ovaca se moglo kupiti za taj imetak.[35]
Navedena cifra je potvrđena u literaturi. Tako historičari bilježe, a na osnovu izjave njegovog unuka Ibrahima ibn Muhammeda ibn Talhe, kako je h. Talha ostavio nekretnina, pokretnina i novca u vrijednosti od 30 miliona dirhema. Konkretno, među njegovom ostavštinom je 2,2 miliona dirhema (220 hiljada dinara, 11 000 nisaba zekata, preko 110 miliona KM, vrijednost 440 hiljada ovaca), te 200 hiljada dinara (2 miliona dirhema, 10 000 nisaba zekata, preko 100 miliona KM, vrijednost 400 hiljada ovaca).[36] Slično prenosi i Ummu Jahja: Ubijen je Talha ibn Ubejdullah, Allah mu se smilovao, a u rukama njegovog rizničara je bilo hiljadu hiljada (milion) dirhema (srebrenjaka) i dvjesto hiljada dinara (zlatnika). Njegovi zemljišni posjedi i nekretnine su procijenjeni na trideset hiljada hiljada (miliona) dirhema.[37]
Zanimljivi su podaci o h. Talhinim prihodima. Tako je zabilježeno kako je godišnje prihodovao od svojih nekretnina u Iraku 100 hiljada dirhema (10 hiljada dinara, 500 nisaba zekata, preko 5 miliona KM, vrijednost 20 hiljada ovaca).[38] Prema drugim podacima, iz Iraka je dobijao godišnje između 400 i 500 hiljada dirhema (između 40 i 50 hiljada dinara, između 2000 i 2500 nisaba zekata, između 20 i 25 miliona KM, vrijednost između 80 i 100 hiljada ovaca).[39] Procijenjeno je kako su njegovi dnevni prihodi prelazili 1000 dirhema (100 dinara, 5 nisaba zekata, preko 50 hiljada KM, vrijednost 200 ovaca).[40]
Svakako, postoje i druge procjene h. Talhinog imetka. Tako neki historičari bilježe da je Amr ibn el-As, r.a., kazao kako je Talha, r.a., ostavio iza sebe 100 kantara zlata.[41] To je 30 000 funti (ratlova) zlata, odnosno 12 500 kg zlata (12,5 tona, 136 462,88 nisaba zekata), što vrijedi danas preko 1,36 milijardi KM. Treći opet navode kako je Talha ostavio u nasljedstvo 300 tovara zlata.[42] Ako protumačimo da se ovdje pod 300 tovara misli na težinsku mjeru, onda je to 90 000 funti (ratlova) zlata, odnosno 37 500 kg zlata (37,5 tona, 409 388,64 nisaba zekata), što vrijedi danas preko 4,1 milijardu KM.
Talha, r.a., je obradovan džennetom još za svog života zbog velike darežljivosti, finansijskog pomaganja mlade muslimanske zajednice i pokazanog junaštva u Vjerovjesnikovim pohodima. Već tokom bitke na Uhudu[43] 3. god. po Hidžri (625. godine), h. Talhi je džennet obećan, pošto je bio jedan od rijetkih koji se nisu odvajali od Muhammeda, a.s., i koji nisu ustuknuli, kada su kurejšijski mušrici krenuli u kontranapad. Štaviše, u bici je zadobio, braneći Vjerovjesnika, s.a.v.s., više desetina rana (24[44], 37[45] ili 75 rana[46]) zbog čega mu se i ruka osušila. O tome govore i predaje. Tako Zubejr ibn Avvam, r.a., prenosi: Vjerovjesnik, s.a.v.s., je na dan Uhuda imao na sebi dva oklopa. Onda se htio popeti na stijenu. No, nije mogao. Stoga je Talha čučnuo ispod njega. Tako se Vjerovjesnik, s.a.v.s., uspinjao sve dok se nije uspravio na stijeni. Zubejr dalje prenosi: Čuo sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., kako (tada) govori: „Talhi je obećan džennet.“[47]
Zubejr ibn Avvam, r.a.
3) Hazreti Ez-Zubejr ibn el-Avvam (594-656).[48] Dolazi iz kurejšijske porodice Esedija (Benu Esed). Istaknuti je ashab. Vjerovjesnikov je tečić, tj. sin njegove tetke Safijje ibn Abdulmuttalib. Spada u prvih osam muslimana. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi u džahilijjetu. Stoga ne treba da čudi da je bio i pisar Objave. Jedan je od deseterice ashaba kojima je još za života obećan džennet (ašere mubeššere). Učestvovao je u muslimanskom osvajanju Perzije, Egipta, Šama, Sudana i Libije, kao i u radu šure u vrijeme prve trojice pravednih halifa.
Bogatstvo koje je h. Zubejr posjedovao se procjenjuje na oko 52 miliona dirhema ili 5 miliona i 200 hiljada dinara. To je preko 2 milijarde i 600 miliona KM, odnosno 260 hiljada nisaba zekata. Ili bolje rečeno, 10 miliona i 400 hiljada ovaca se moglo kupiti za taj imetak.[49]
Spomenuta brojka je navedena u literaturi. Tako muhaddisi i historičari bilježe kako je h. Zubejr iza sebe ostavio imovinu čija cjelokupna vrijednost dostiže 50 miliona dirhema (5 miliona dinara, 250 hiljada nisaba zekata, preko 2,5 milijarde KM, vrijedno 10 miliona ovaca) i 200 hiljada dinara (2 miliona dirhema, 10 hiljada nisaba zekata, preko 100 miliona KM, vrijednost 400 hiljada ovaca). Nakon što su iz njegovog imetka podmireni dugovi (podmirenje dugova je trajalo čak 4 godine) i iz ostatka izdvojena trećina za oporukoprimatelje, zaostavština je podijeljena njegovim nasljednicima: njegovoj djeci i suprugama. Inače, Zubejr, r.a., je imao četiri žene. Tako je svaka od njih dobila 1,2 miliona dirhema (120 hiljada dinara, 6 hiljada nisaba zekata, preko 60 miliona KM, vrijednost 240 hiljada ovaca). Budući da, po šerijatskom nasljednom pravu (feraizu), suprugama pripada 1/8, odnosno svakoj od njih 1/32, ukoliko ih je bilo četiri, dolazimo do zaključka da je ostavština koja je dijeljena baštinicima 660. godine iznosila 38,4 miliona dirhema (3,84 miliona dinara, 192 hiljade nisaba zekata, preko 1,92 milijarde KM, vrijednost 7,68 miliona ovaca). Ako uzmemo u obzir da je jedna trećina nasljedstva dodijeljena oporukoprimateljima, dolazimo do ukupne cifre od 57,6 miliona dirhema (5,76 miliona dinara, 288 hiljada nisaba zekata, preko 2,88 milijarde KM, vrijednost 11,52 miliona ovaca).
Muhaddisi i historičari ističu kako h. Zubejr nije ostavio novac, ni dinare, ni dirheme, već nekretnine. Tačnije, njegovu zaostavštinu su činili, između ostalog: 1 šuma, 11 kuća u Medini, 2 kuće u Basri, 1 kuća u Kufi, te 1 kuća u Egiptu (vjerovatno Fustatu). O koliko se vrijednoj imovini radi, dovoljno govori činjenica da je Zubejr, r.a., gorespomenutu šumu kupio za 170 hiljada dirhema (17 hiljada dinara, 850 nisaba zekata, preko 8,5 miliona KM, vrijednost 34 hiljade ovaca), dok ju je njegov sin Abdullah ibn Zubejr prodao za 1,6 miliona dirhema (160 hiljada dinara, 8 hiljada nisaba zekata, preko 80 miliona KM, vrijednost 320 hiljada ovaca). Tako Abdullah ibn ez-Zubejr, r.a., prenosi o h. Zubejrovoj zaostavštini: ...Onda je Ez-Zubejr, r.a., ubijen. On nije ostavio ni dinara (zlatnika), ni dirhema (srebrenjaka), već zemljišta. Među njima su: šuma, jedanaest kuća u Medini, dvije kuće u Basri, jedna kuća u Kufi i jedna kuća u Egiptu... Ibn ez-Zubejr dalje prenosi: Zubejr bijaše kupio dotičnu šumu za stotinu i sedamdeset hiljada (dirhema). Onda ju je Abdullah (ibn ez-Zubejr) prodao za hiljadu hiljada (milion) i šesto hiljada (dirhema)... Kada je Ibn ez-Zubejr završio sa izmirenjem Zubejrovog duga, Zubjerovi sinovi su kazali: „Razdijeli naše nasljedstvo između nas!“ Ibn ez-Zubejr je kazao: „Ne, tako mi Allah, neću vam razdijeliti sve dok u doba sezone (hadždža) tokom četiri godine ne oglašavam: „Kome Zubejr bijaše nešto dugovao, neka nam dođe, pa ćemo mi izmiriti dug!“ Ibn ez-Zubejr dalje prenosi: Tako je svake godine oglašavao u doba sezone (hadždža). Kada su prošle četiri godine, razdijelio je nasljedstvo među njima. Inače, Zubejr je imao četiri žene. Kada je trećina otišla (na ime oporuke), tada je svakoj ženi pripalo hiljadu hiljada (milion) i dvjesto hiljada (dirhema). Tako je cjelokupna Zubejrova imovina iznosila 50 hiljada hiljadu (milion) i dvjesto hiljada (dirhema).[50]
Inače, Zubejr, r.a., je obradovan džennetom još za svog života zbog velike darežljivosti, finansijskog pomaganja mlade muslimanske zajednice i pokazanog junaštva u Vjerovjesnikovim pohodima.
Abdurrahman ibn Avf, r.a.
4) Hazreti Abdurrahman ibn Avf (581-654).[51] Dolazi iz kurejšijske porodice Zuhrija (Benu Zuhra). Istaknuti je ashab. Spada u prvih osam muslimana. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi u džahilijjetu. Stoga ne treba da čudi da je bio i pisar Objave. Jedan je od deseterice ashaba kojima je još za života obećan džennet (ašere mubeššere). Učestvovao je u muslimanskom osvajanju Perzije, kao i u radu šure u vrijeme prve trojice pravednih halifa.
Bogatstvo koje je h. Abdurrahman posjedovao se procjenjuje na oko 38,4 miliona dirhema ili 3 miliona i 840 hiljada dinara. To je preko 1 milijarde i 920 miliona KM, odnosno 192 hiljade nisaba zekata. Ili bolje rečeno, 7 miliona i 680 hiljada ovaca se moglo kupiti za taj imetak.[52]
Maloprije navedeni iznos je indirektno spomenut u literaturi. Tako historičari navode kako je Abdurrahman ibn Avf, r.a., imao četiri žene, te kako se svaka od njih nagodila za 80 hiljada dinara (800 hiljada dirhema, 4 000 nisaba zekata, preko 40 miliona KM, vrijednost 160 hiljada ovaca) radi svog udjela u nasljedstvu.[53] Slično se navodi i u predajama. Tako se Tumadir, žena Abdurrahmana ibn Avfa, r.a., u vrijeme hilafeta Osmana ibn Affana, r.a., nagodila sa drugim nasljednicima radi svoga udjela u muževoj zaostavštini, za 80 000 dinara (preko 32 miliona KM) ili 80 000 dirhema (preko 3,2 miliona KM).[54] Pošto, po šerijatskom nasljednom pravu, suprugama pripada 1/8, odnosno svakoj od njih 1/32, ukoliko ih je bilo četiri, zaključujemo kako je ostavština koja je dijeljena baštinicima iznosila najmanje 25,6 miliona dirhema (2,56 miliona dinara, 128 hiljada nisaba zekata, preko 1,28 milijarde KM, vrijednost 5,12 miliona ovaca). Ako uzmemo u obzir da je jedna trećina nasljedstva dodijeljena oporukoprimateljima, dolazimo do ukupne cifre od najmanje 38,4 miliona dirhema (3,84 miliona dinara, 192 hiljade nisaba zekata, preko 1,92 milijarde KM, vrijednost 7,68 miliona ovaca).
No, neki historičari spominju kako su Avfove žene dobile veće iznose. Tako Salih ibn Ibrahim ibn Abdurrahman ibn Avf, Ibn Avfov unuk, prenosi kako je Tumadir dobila 100 000 hiljada dinara, na ime 1/32 zaostavštine.[55] Ukoliko prihvatimo ovaj podatak kao tačan, onda dolazimo do zaključka da je Avfov imetak iznosio najmanje 48 miliona dirhema (4,8 miliona dinara, 240 hiljade nisaba zekata, preko 2,4 milijarde KM, vrijednost 9,6 miliona ovaca).
Među Ibn Avfovom ostavštinom, pored gotovine, bilo je i hiljadu deva (10 000 dinara), stotinu konja (4 000 dinara) i tri hiljade ovaca (1500 dinara).[56] Dakle, radi se o stoci koja dostiže vrijednost 15 500 dinara (155 hiljada dirhema, 775 nisaba zekata, preko 7,75 miliona KM, vrijednost 31 hiljadu ovaca).
Abdurrahman ibn Avf, r.a., je trećinu svog ogromnog imetka uvasijetio većem broju oporukoprimatelja. Tako je zavještao 50 hiljada dinara (500 hiljada dirhema, 2,5 hiljada nisaba zekata, preko 25 miliona KM, vrijednost 100 hiljada ovaca) za potrebe na Allahovom putu.[57] Učesnicima Bedra je oporučio 40 000 dinara, tačnije svakom učesnik po 400 dinara, a bilo ih je još ostalo 100 u životu.[58] Također, uvasijetio je 1000 konja za svrhe na Allahovom putu.[59]
Abdurrahman ibn Avf, r.a., je obradovan džennetom još za svog života zbog velike darežljivosti, finansijskog pomaganja mlade muslimanske zajednice i pokazanog junaštva u Vjerovjesnikovim pohodima. Kako navode historičari, h. Abdurrahman je obaviješten da je postao džennetlija, onda kada je cijelu svoju trgovačku karavanu darovao muslimanima. Naime, on je u Poslanikovo doba više puta značajno potpomogao muslimansku zajednicu. Tako je prvo udijelio 4 hiljade dirhema (400 dinara, 20 nisaba zekata, preko 200 hiljada KM, vrijednost 800 ovaca), što je tada predstavljalo pola njegovog imetka. Onda je udijelio 40 hiljada dirhema (4 hiljade dinara, 200 nisaba zekata, preko 2 miliona KM, vrijednost 8 hiljada ovaca), zatim 40 hiljada dinara (400 hiljada dirhema, 2 hiljade nisaba zekata, preko 20 miliona KM, vrijednost 80 hiljada ovaca), pa 500 konja (20 hiljada dinara, 200 hiljada dirhema, hiljadu nisaba zekata, preko 10 miliona KM, vrijednost 40 hiljada ovaca). Vrhunac njegove darežljivosti je bio kada je poklonio cijelu svoju trgovačku karavanu, koja se vraćala sa poslovnog putovanja iz Šama (Levanta[60]). Tako Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi: Abdurrahman ibn Avf je u doba Allahovog poslanika, s.a.v.s., udijelio polovinu svoga imetka - četiri hiljade dirhema (srebrenjaka). Onda je udijelio četrdeset hiljada dirhema. Potom je udijelio četrdeset hiljada dinara (zlatnika), pa petsto konja na Allahovom putu. Zatim mu je došla karavana od trgovine u Šamu. Tako ju je on predao Allahovom poslaniku, s.a.v.s., pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., dovio da on dobije džennet. Tada je Džibril sišao i kazao: „Doista ti Allah šalje selam i veli: Prenesi selam Abdurrahmanu i obraduj ga džennetom.“[61]
Sa'd ibn Ebu Vekkas, r.a.
5) Hazreti Sa'd ibn Ebu Vekkas (595/599-675).[62] Dolazi iz kurejšijske porodice Tejmija (Benu Tejm). Istaknuti je ashab. Spada u prvih osam muslimana. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi u džahilijjetu. Stoga ne treba da čudi da je bio i pisar Objave. Jedan je od deseterice ashaba kojima je još za života obećan džennet (ašere mubeššere). Učestvovao je u muslimanskom osvajanju Perzije kao glavnokomandujući. Naročito su značajne njegove pobjede u bici kod Kadisijje[63] 636. i bici kod Nehavenda[64] 642. godine. Sudjelovao je i u radu šure u vrijeme prve trojice pravednih halifa.
Bogatstvo koje je h. Sa'd posjedovao se procjenjuje na najmanje 250 hiljada dirhema ili 25 hiljada dinara. To je preko 12,5 miliona KM, odnosno 1250 nisaba zekata. Ili bolje rečeno, 50 hiljada ovaca se moglo kupiti za taj imetak.[65]
U literaturi nalazimo potvrdu za navedeno bogatstvo. Tako Aiša bint Sa'd ibn Ebu Vekkas govori o imovini svoga oca: Sa'd ibn Ebu Vekkas je poslao Mervanu ibn el-Hakemu zekat iz srži svoje imovine od pet hiljada dirhema (srebrenjaka). Inače, Sa'd je ostavio, na dan kada je umro, dvjesto i pedeset hiljada dirhema.[66]
Inače, Sa'd, r.a., je obradovan džennetom još za svog života zbog velike darežljivosti, finansijskog pomaganja mlade muslimanske zajednice i pokazanog junaštva u Vjerovjesnikovim pohodima.
Autor: Jusuf Džafić
GLASNIK, 2022.
[1] Vidi detaljnije o tadašnjem stanovništvu Mekke i Medine: Ahmed Ibrahim eš-Šerif, Mekke ve el-Medine fi el-džahilijje ve ahd er-Resul, Dar El-Fikr el-arebijj, Kairo, 1985; Binimad Al-Ateeqi, Makkah at the Time of Prophet Muḥammad (PBUH), autor, Kuvajt, 2020.
[2] Mukhan Isakhan et al., The Meaning and the Historical Prerequisites of Appearing the "Madina's Constitutions", Procedia - Social and Behavioral Sciences, 131/2014, str. 392.
[3] Hadis bilježe, između ostalih: Et-Tirmizi, Es-Sunen, Dar El-Garb el-islamijj, Bejrut, 1998, sv. 6, str. 101, br. 3747; Ahmed, El-Musned, Muessese Er-Risale, Bejrut, 2001, sv. 3, str. 209, br. 1675; Id., Fedail es-sahabe, Muessese Er-Risale, Bejrut, 1983, sv. 1, str. 229, br. 278; En-Nesai, Es-Sunen el-kubra, Muessese Er-Risale, Bejrut, 2001, sv. 7, str. 334, br. 8153; Ibn Hibban, Es-Sahih, Muessese Er-Risale, Bejrut, 1993, sv. 15, str. 463, br. 7002; Ebu Ja'la, El-Musned, Dar El-Me'mun li et-turas, Damask, 1984, sv. 2, str. 147, br. 835; El-Adžurri, Eš-Šeria, Dar El-Vetan, Rijad, 1999, sv. 4, str. 1700, br. 1174-1176, sv. 5, str. 2287, br. 1768; Et-Taberani, El-Mu'džem el-evsat, Dar El-Haremejn, Kairo, 1994/95, sv. 2, str. 350, br. 2201; Id., El-Mu'džem es-sagir, El-Mekteb el-islamijj, Bejrut, 1985, sv. 1, str. 59, br. 62; El-Muhallis, El-Muhallisijjat ve Edžza' uhra, Vizare el-evkaf ve eš-šuun el-islamijje li Devle Katar, Doha, 2008, sv. 2, str. 99, br. 1120, sv. 4, str. 139, br. 3122; Temmam, El-Fevaid, Mektebe Er-Rušd, Rijad, 1991/92, sv. 1, str. 344, br. 882; El-Begavi, Šerh es-sunne, El-Mekteb el-islamijj, Damask-Bejrut, 1983, sv. 14, str. 128, br. 3925.
[4] Vidi detaljnije o h. Osmanovoj biografiji: Ez-Zehebi, Tarih el-islam, Dar El-Garb el-islamijj, Bejrut, 2003, sv. 2, str. 169-172, 174-182, 198, 202, 225, 228, 232-255, 257-269; Id., Sijer e'lam en-nubela', Muessese er-Risale, Bejrut, 1985, sv. o hulefai-rašidunima, str. 149-222; Alija Muhammed es-Sallabi, Tejsir El-Kerim el-Mennan fi sire Usman ibn Affan, r.a., Dar Et-Tevzi' ve en-nešr el-islamijje, 2002; Muhammed Hejkel, Bejne el-hilafe ve el-mulk: Usman ibn Affan, Dar El-Mearif, Kairo, 1990; Abbas el-Akkad, Zu en-Nurejn Usman ibn Affan, Nehda Misr, Kairo, 2005.
[5] Treba naglasiti da ovo nije konačna procjena njegovog imućstva, jer, kao što ćemo vidjeti iz priloženog, u procjenu ulaze samo zlatnici, srebrenjaci, deve u Rebezi (što ne znači da h. Osman nije posjedovao još deva, te drugu stoku) i dio vakufa (npr. bunar Rume nije uračunat u procjenu).
[6] U doba Muhammeda, a.s., i ashaba, kao novčana valuta u poslovnim transakcijama, korišteni su, uglavnom, dinari (zlatnici) i dirhemi (srebrenjaci). Dalje, cijene stoke (ovaca, krava i deva) su isto uzimane u obzir kao orijentir stvarne vrijednosti dinara i dirhema. Budući da nisab zekata u šerijatskom pravu iznosi 20 dinara ili 200 dirhema ili 40 ovaca, što danas iznosi preko 10 000 KM, za izražavanje približne vrijednosti dotičnih transakcija u konvertibilnim markama koristili smo se nisabom zekata.
[7] Bunar Eris (Bi'r Eris), poznat i kao Bi'r el-Hatem (Bunar Prstena), jedan je od historijskih medinskih bunara. Nalazi se u neposrednoj blizini džamije Kuba', svega 38 metara zapadno od džamije. Nazvan je Bunarom Prstena, pošto je halifi h. Osmanu slučajno ispao Poslanikov prsten sa ruke u zdenac, i nikada nije više pronađen.
[8] Vadi-l-Kura je povijesna dolina između Hajbera i Tejmaa. Identificira se sa današnjom dolinom Vadi-l-Džizl, u saudijskoj provinciji Medina.
[9] Hajber je oaza na sjeveru Hidžaza, 153 km sjeverno od Medine. U doba Muhammeda, a.s., u toj oazi je postojalo više arapskih i jevrejskih naselja, ali su jevrejska naselja bila brojnija i ekonomski jača. Neka od tih naselja su bila utvrđena. Tako su Jevreji u Hajberu imali najmanje 8 tvrđava: 3 u oblasti En-Nitat (Naim, Es-Sa'b ibn Muaz, Ez-Zubej), 2 u oblasti Eš-Šikk (Ubejj, En-Nizar), 3 u oblasti El-Kutejbe (El-Kamus, En-Netih (El-Vetih), Es-Sulalim (Es-Sulalin)). Muhammed, a.s., je vodio pohod na Hajber 629. godine (7. h.g.). Jevreji su iseljeni iz Hajbera za vrijeme hilafeta h. Omera.
[10] Rebeza je nekadašnji grad 170 km istočno od Medine, na hadžijskom putu Kufa-Mekka. Grad su uništili 931. godine Karmati, ekstremna šiijska ismailijska sekta koja je oko 150 godina (899-1067) terorisala Arabiju. U gradu je zadnje godine svog života proveo poznati ashab Ebu Zerr el-Gifari.
[11] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, Dar Sadir, Bejrut, 1968, sv. 3, str. 76; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, Dar El-Fikr, Bejrut, 1995, sv. 39, str. 442; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, Dar Er-Risale el-alemijje, Damask, 2013, sv. 6, str. 110; Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 252; Id., Sijer e'lam en-nubela', sv. o hulefai-rašidunima, str. 210; Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, Dar El-Fikr, Bejrut, 1986, sv. 7, str. 192.
[12] Bunar Rume (Bi'r Rume), poznat i kao Osmanov bunar (Bi'r Usman), odnosno Stari Muzenijev bunar (Kalib el-Muzeni) je jedan od historijskih medinskih bunara. Nalazi se 6 km sjeverozapadno od Poslanikove džamije, te manje od 2 km sjeverno od Džamije dvije Kible (Mesdžidu-l-Kibletejn). Napaja se vodom od podzemnih izvora. Pripadao je ashabu Rumetu el-Gifariju ili jevrejinu po imenu Muzeni. Osman, r.a., ga je otkupio i uvakufio za potrebe medinskih muslimana. Danas bunar pripada h. Osmanovom vakufskom kompleksu. Dotični vakuf se sastoji iz: starog bunara, više palmovnika, ostatka osmanskog rezervoara, džamije, koja se zove Mesdžid Bi'r Sejjidina Usman ibn Affan (Džamija Bunara našeg vođe Osmana ibn Affana), savremenog bunara, rezervoara i vodenog tornja.
[13] Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, sv. 7, str. 192.
[14] Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 110.
[15] Inače, vidi detaljnije o Muhammedu, a.s., i njegovoj biografiji: Ibn Hišam, Es-Sire, Mektebe ve mat'bea Mustafa el-Babi el-Halebi ve evladuhu, Kairo, 1955; El-Vakidi, El-Megazi, Dar El-A'lemi, Bejrut, 1989; Ibn Hazm, Dževami' es-sire en-nebevijje, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut; Ibn Sejjidunnas, Ujun el-eser, Dar El-Kalem, Bejrut, 1993; El-Meletaj, Gaje es-sul fi sire er-Resul, Alem el-kutub, Bejrut, 1988; El-Halebi, Es-Sire el-Halebijje, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 2006; Es-Salihi eš-Šami, Subul el-huda ve er-rešad, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1993; El-Hudari Bek, Nur el-jekin fi sire sejjid el-murselin, Dar El-Fejha', Damask, 2004; Ebu Zehre, Hatem en-nebijjin, s.a.v.s., Dar El-Fikr el-arebijj, Kairo, 2004; Muhammed el-Gazali, Fikh es-sire, Dar El-Kalem, Damask, 2006; Ramadan el-Buti, Fikh es-sire mea mudžez li tarih el-hilafe er-rašide, Dar El-Fikr, Damask, 2005; El-Mubarekfuri, Er-Rehik el-mahtum, Dar El-Hilal, Bejrut; Ebu el-Hasan en-Nedvi, Es-Sire en-nebevijje, Dar Ibn Kesir, Damask, 2004; Alija Muhammed es-Sallabi, Es-Sire en-nebevijje, Dar Ibn Kesir, Damask, 2009.
[16] Et-Taberani, El-Mu'džem el-kebir, Mektebe Ibn Tejmijje, Kairo, sv. 2, str. 41, br. 1226.
[17] Ibn Abdulberr, El-Istiab fi ma'rife el-ashab, Dar El-Džil, Bejrut, 1992, sv. 3, str. 1039-1040; Ibn Kutejbe ed-Dineveri, El-Mearif, El-Hej'e el-misrijje el-amme li el-kutub, Kairo, 1992, sv. 1, str. 192; Es-Safedi, El-Vafi bi el-vefejat, Dar Ihja' et-turas el-arebijj, Bejrut, 2000, sv. 20, str. 29.
[18] Ovu i slične verzije hadisa bilježe: Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, Mektebe Er-Rušd, Rijad, 1988/89, sv. 6, str. 359, br. 32023, sv. 7, str. 539, br. 37798; Ahmed, Fedail es-sahabe, sv. 1, str. 506, br. 827; En-Nesai, Es-Sunen el-kubra, sv. 4, str. 306, br. 4376, sv. 6, str. 142-143, br. 6400-6401; Id., Es-Sunen, Mekteb El-Matbuat el-islamijje, Halep, 1986, sv. 6, str. 46, br. 3182, str. 233-234, br. 3606-3607; Ibn Hibban, Es-Sahih, sv. 15, str. 363, br. 6920; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, El-Mekteb el-islamijj, Bejrut, 1980, sv. 2, str. 593-594, br. 1303; El-Bezzar, El-Musned, Mektebe El-Ulum ve el-hikem, Mosul, 1988-2009, sv. 2, str. 45-46, br. 390-391; El-Adžurri, Eš-Šeria, sv. 4, str. 1973-1974, br. 1452; Ed-Darekutni, Es-Sunen, Muessese Er-Risale, Bejrut, 2004, sv. 5, str. 345, br. 4436; El-Bejheki, Es-Sunen el-kubra, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 2003, sv. 6, str. 276, br. 11935.
[19] Ahmed, El-Musned, sv. 1, str. 535-536, br. 511.
[20] Tebuk je pokrajina na krajnjem sjeverozapadu Arabijskog poluotoka (i S. Arabije) i predstavlja najsjevernije krajeve veće oblasti Hidžaz. Tebuk se graniči na zapadu sa Crvenim morem i Akabskim zalivom, na sjeveru sa Jordanom, na istoku sa Hailom (sjeverni dio Nedžda) i Dževfom, drugim saudijskim regionima, te na jugu sa ostatkom Hidžaza. Glavni grad pokrajine nosi isti naziv Tebuk i danas ima skoro 1 milion stanovnika. Pokrajina je bila poprište posljednjeg i najmasovnijeg Poslanikovog vojnog pohoda. Naime, čuvši glasine o velikoj bizantskoj vojsci koja se spremala da ga napadne, Muhammed, a.s., je u redžebu 9. god. po Hidžri (oktobar/novembar 630. godine) poveo vojsku od 30 000 muslimana na Tebuk da se suprostavi bizantskoj invaziji. No, pokazalo se da glasine nisu bile tačne. Tako se Poslanik, a.s., vratio nazad u Medinu, nakon što je proveo 20 dana u oblasti i sklopio sporazume sa oblasnim plemenima.
[21] Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, sv. 5, str. 4.
[22] Es-Salihi eš-Šami, Subul el-huda ve er-rešad, sv. 5, str. 435.
[23] El-Belazuri, Ensab el-ešraf, Dar El-Fikr, Bejrut, 1996, sv. 5, str. 494.
[24] Es-Sahih min sire en-Nebijj el-A'zam, www.mezan.net/sayed_ameli/books/s_nabi/29/05.html, 7.6.2022., 16:09.
[25] Muhibbuddin et-Taberi, Er-Rijad en-nedire fi menakib el-ašere, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, sv. 3, str. 17; Ibn Abdulberr, El-Istiab fi ma'rife el-ashab, sv. 3, str. 1040; El-Mizzi, Tehzib el-kemal fi esma' er-ridžal, Muessese Er-Risale, Bejrut, 1980, sv. 19, str. 450.
[26] Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 39, str. 65; Muhibbuddin et-Taberi, Er-Rijad en-nedire fi menakib el-ašere, sv. 3, str. 17.
[27] Ed-Dijarbekri, Tarih el-hamis fi ahval enfus en-nefis, Dar Sadir, Bejrut, sv. 2, str. 123.
[28] Et-Tirmizi, Es-Sunen, sv. 6, str. 67, br. 3701; Ahmed, El-Musned, sv. 34, str. 231, br. 20630; Id., Fedail es-sahabe, sv. 1, str. 457, br. 738; El-Hakim, El-Mustedrek, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1990, sv. 3, str. 110, br. 4553; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, sv. 2, str. 587, br. 1279; Ebu Bekr Ibn el-Hallal, Es-Sunne, Dar Er-Raje, Rijad, 1989, sv. 2, str. 320, br. 403; Et-Taberani, El-Mu'džem el-evsat, sv. 6, str. 235, br. 6281, sv. 9, str. 94, br. 9226; Ebu Nuajm, Hilje el-evlija', Es-Seade, Kairo, 1974, sv. 1, str. 59, sv. 6, str. 133; Et-Tujuri, Et-Tujurijjat, Mektebe Edva' es-selef, Rijad, 2004, sv. 1, str. 100-101, br. 81.
[29] Ahmed, El-Musned, sv. 27, str. 247, br. 16696; Ibn Ebu Asim, El-Ahad ve el-mesani, Dar Er-Raje, Rijad, 1991, sv. 3, str. 102, br. 1419; Id., Es-Sunne, sv. 2, str. 587, br. 1280; Ebu Nuajm, Hilje el-evlija', sv. 1, str. 58.
[30] En-Nesai, Es-Sunen el-kubra, sv. 6, str. 145, br. 6403; Id., Es-Sunen, sv. 6, str. 236, br. 3609; Ahmed, El-Musned, sv. 1, str. 478, br. 420; Id., Fedail es-sahabe, sv. 1, str. 463, br. 751, str. 495, br. 805; Ed-Darekutni, Es-Sunen, sv. 5, str. 353-354, br. 4443.
[31] Sebir je planinski lanac kod Mekke. Sastoji se od osam planina: 1) Sebir el-Esbire (lijevo od puta ka Arefatu); 2) Sebir Gajna' (najveća planina koja se nalazi nasuprot planine Hira/Nur); 3) Sebir el-E'aredž (na putu ka Arefatu); 4) Sebir en-Nas' (kod Muzdelife, lijevo od puta ka Mini); 5) Sebir el-Ahdar (u mjesto El-Hadra', na putu ka Mini); 6) Sebir en-Nehil (poznata i kao El-Ukhuvane, na njoj se nalazi Es-Senijje el-Hadra'); 7) Sebir ez-Zendž (u donjem dijelu Mekke, poznata i kao Džebel en-Nubijj - Nubijska planina, Planina Nubijca); 8) Sebir el-Ahdeb (kod Mine, nalazi se u blizini Sebir el-Esbire, nasuprot Mesdžidu-l-Hajf, lijevo od puta ka Arefatu).
[32] Et-Tirmizi, Es-Sunen, sv. 6, str. 68, br. 3703; En-Nesai, Es-Sunen el-kubra, sv. 6, str. 144, br. 6402; Id., Es-Sunen, sv. 6, str. 235, br. 3608; Et-Tahavi, Šerh muškil el-asar, Muessese Er-Risale, Bejrut, 1994, sv. 13, str. 14-18, br. 5019; Ed-Darekutni, Es-Sunen, sv. 5, str. 348-352, br. 4437-4441; El-Bejheki, Es-Sunen el-kubra, sv. 6, str. 277, br. 11936.
[33] El-Buhari, Es-Sahih, Dar Tavk en-nedžat, Bejrut, 2001, sv. 4, str. 13, br. 2778; Ed-Darekutni, Es-Sunen, sv. 5, str. 355, br. 4447; El-Bejheki, Es-Sunen el-kubra, sv. 6, str. 276, br. 11933.
[34] Vidi detaljnije o h. Talhinoj biografiji: Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 293-297; Id., Sijer e'lam en-nubela', sv. 1, str. 23-40; Hafiz Esdrem, Talha ibn Ubejdullah, Meberre el-al ve el-ashab, Kuvajt, 2014; Salah Nedžib ed-Dekk, El-Mudžahid el-dževad Talha ibn Ubejdullah, Ensar es-Sunne, Belbis, 2017; Muavvad Muhammed Abdullah, Talha ibn Ubejdullah, r.a., Dar El-Ilm ve el-iman, Kefruššejh, 2010.
[35] Treba naglasiti kako ovo nije konačna procjena h. Talhinog imućstva, budući da dotičnom procjenom nije obuhvaćen cijeli imetak, isto kao što je maloprije bio slučaj sa h. Osmanovim bogatstvom.
[36] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 3, str. 222; El-Belazuri, Ensab el-ešraf, sv. 10, str. 125; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 25, str. 120; Ebu el-Feredž Ibn el-Dževzi, El-Muntezam fi tarih el-muluk ve el-umem, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1992, sv. 5, str. 114; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 251; El-Mizzi, Tehzib el-kemal fi esma' er-ridžal, sv. 13, str. 423.
[37] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 3, str. 222; El-Belazuri, Ensab el-ešraf, sv. 10, str. 125; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 25, str. 120; Ebu el-Feredž Ibn el-Dževzi, El-Muntezam fi tarih el-muluk ve el-umem, sv. 5, str. 114; El-Mizzi, Tehzib el-kemal fi esma' er-ridžal, sv. 13, str. 423; Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 297.
[38] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 3, str. 221; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 25, str. 103; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 251.
[39] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 3, str. 221; El-Belazuri, Ensab el-ešraf, sv. 10, str. 124; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 25, str. 101-102; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 250; Muhibbuddin et-Taberi, Er-Rijad en-nedire fi menakib el-ašere, sv. 4, str. 262; Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 296; Id., Sijer e'lam en-nubela', sv. 1, str. 32; Es-Safedi, El-Vafi bi el-vefejat, sv. 16, str. 273.
[40] Ibn Kutejbe ed-Dineveri, El-Mearif, sv. 1, str. 231; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 250; Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 296.
[41] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 3, str. 222; Ebu el-Feredž Ibn el-Dževzi, El-Muntezam fi tarih el-muluk ve el-umem, sv. 5, str. 114; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 251.
[42] Ez-Zehebi, Sijer e'lam en-nubela', sv. 1, str. 40; El-Fasi, El-Ikd es-semin fi tarih el-beled el-emin, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1998, sv. 4, str. 299.
[43] Uhud je planina sjeverno od Medine. Visoka je 1077 m. U podnožju ove planine se 7. ševvala 3. god. po Hidžri (23. mart 625. godine) odigrala poznata Bitka na Uhudu.
[44] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 3, str. 217; El-Belazuri, Ensab el-ešraf, sv. 10, str. 122; Ebu el-Feredž Ibn el-Dževzi, El-Muntezam fi tarih el-muluk ve el-umem, sv. 5, str. 113; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 246; Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 294; Id., Sijer e'lam en-nubela', sv. 1, str. 32.
[45] El-Belazuri, Ensab el-ešraf, sv. 10, str. 122; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 25, str. 79; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 246; Muhibbuddin et-Taberi, Er-Rijad en-nedire fi menakib el-ašere, sv. 4, str. 254.
[46] Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 25, str. 79; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 246.
[47] Et-Tirmizi, Es-Sunen, sv. 3, str. 253, br. 1692, sv. 6, str. 95, br. 3738; Ahmed, El-Musned, sv. 3, str. 33, br. 1417; Id., Fedail es-sahabe, sv. 2, str. 743-744, br. 1288-1290; Ibn Hibban, Es-Sahih, Muessese Er-Risale, Bejrut, 1993, sv. 15, str. 436, br. 6979; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 6, str. 376, br. 32160; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, sv. 2, str. 612, br. 1397-1398; El-Bezzar, El-Musned, sv. 3, str. 188, br. 972; Ebu Ja'la, El-Musned, sv. 2, str. 33, br. 670; Eš-Šaši, El-Musned, sv. 1, str. 94, br. 31; El-Adžurri, Eš-Šeria, sv. 5, str. 2291, br. 1774; El-Hakim, El-Mustedrek, sv. 3, str. 28, br. 4312, str. 421, br. 5602-5603, str. 423, br. 5610; El-Lalikai, Šerh usul i'tikad ehl es-sunne ve el-džemaa, Dar Tajbe, Rijad, 2003, sv. 8, str. 1492, br. 2709; El-Bejheki, Es-Sunen el-kubra, sv. 6, str. 601, br. 13099, sv. 9, str. 80, br. 17932; El-Begavi, Šerh es-sunne, sv. 14, str. 119-120, br. 3915.
[48] Vidi detaljnije o h. Zubejrovoj biografiji: Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 279-285; Id., Sijer e'lam en-nubela', sv. 1, str. 41-67; Ibn el-Mibred, Mahd el-meram fi fedail Ez-Zubejr ibn el-Avvam, Letaif li en-nešr el-kutub ve er-resail el-ilmijje, Kuvajt, 2013; Džemil Ibrahim Habib, Sire Ez-Zubejr ibn el-Avvam ve mevakifuhu min mearik et-tahrir ve el-futuhat el-arebijje el-islamijje, Dar El-Arebijje li el-mevsuat, Bejrut, 1985; Fatima Hanim Taha, Ez-Zubejr ibn el-Avvam: Faris el-islam, Dar El-Mearif, Kairo, 2007.
[49] Treba naglasiti kako ovo nije konačna procjena h. Zubejrovog imućstva, budući da dotičnom procjenom nije obuhvaćen cijeli imetak, isto kao što je maloprije bio slučaj sa h. Osmanovim bogatstvom.
[50] El-Buhari, Es-Sahih, sv. 4, str. 87, br. 3129; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 543, br. 37814; Ebu Nuajm, Hilje el-evlija', sv. 1, str. 90-91; El-Bejheki, Es-Sunen el-kubra, sv. 6, str. 467-468, br. 12682.
[51] Vidi detaljnije o h. Abdurrahmanovoj biografiji: Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 210-214, sv. 5, str. 918; Id., Sijer e'lam en-nubela', sv. 1, str. 68-92; Alija et-Tantavi, Abdurrahman ibn Avf, Dar El-Fikr, Damask, 1997; Hašim es-Sejjid, Abdurrahman ibn Avf fi alem es-sera', autor, Doha, 2016; Abdullah el-Vezzan, Miljardir es-sahabe Abdurrahman ibn Avf, autor, Kuvajt, 2015; Muhammed Šerif Adnan es-Savvaf, Abdurrahman ibn Avf, radijallahu anhu: El-Ganijj eš-šakir ve ahbar evladihi, Mektebe El-Ubejkan, Rijad, 2000.
[52] Treba naglasiti kako ovo nije konačna procjena h. Abdurrahmanovog imućstva, budući da dotičnom procjenom nije obuhvaćen cijeli imetak, isto kao što je maloprije bio slučaj sa h. Osmanovim bogatstvom.
[53] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 3, str. 136; El-Belazuri, Ensab el-ešraf, sv. 10, str. 38; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 35, str. 303-304; Ibn el-Esir, Usd el-gabe fi ma'rife es-sahabe, Dar El-Fikr, Bejrut, 1989, sv. 1, str. 381; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 20; En-Nevevi, Tehzib el-esma' ve el-lugat, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, sv. 1, str. 302; Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 214; Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, sv. 7, str. 164; El-Fasi, El-Ikd es-semin fi tarih el-beled el-emin, sv. 5, str. 50.
[54] Seid ibn Mensur, Es-Sunen, Ed-Dar Es-Selefijje, Bombaj, 1982, sv. 2, str. 66-67, br. 1959.
[55] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 3, str. 136; El-Belazuri, Ensab el-ešraf, sv. 10, str. 38-39; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 35, str. 303; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 20; Ez-Zehebi, Sijer e'lam en-nubela', sv. 1, str. 90.
[56] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 3, str. 136; El-Belazuri, Ensab el-ešraf, sv. 10, str. 38; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 35, str. 305; Ibn el-Esir, Usd el-gabe fi ma'rife es-sahabe, sv. 1, str. 381; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 20; En-Nevevi, Tehzib el-esma' ve el-lugat, sv. 1, str. 302; Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, sv. 7, str. 164; El-Fasi, El-Ikd es-semin fi tarih el-beled el-emin, sv. 5, str. 50.
[57] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 3, str. 136; El-Belazuri, Ensab el-ešraf, sv. 10, str. 38; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 35, str. 299; Ebu el-Feredž Ibn el-Dževzi, El-Muntezam fi tarih el-muluk ve el-umem, sv. 5, str. 34; Ibn el-Esir, Usd el-gabe fi ma'rife es-sahabe, sv. 3, str. 380; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 20; En-Nevevi, Tehzib el-esma' ve el-lugat, sv. 1, str. 302; Muhibbuddin et-Taberi, Er-Rijad en-nedire fi menakib el-ašere, sv. 4, str. 311; Ez-Zehebi, Sijer e'lam en-nubela', sv. 1, str. 90; El-Fasi, El-Ikd es-semin fi tarih el-beled el-emin, sv. 5, str. 50.
[58] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 3, str. 136; El-Belazuri, Ensab el-ešraf, sv. 10, str. 38; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 35, str. 299-300; Ebu el-Feredž Ibn el-Dževzi, El-Muntezam fi tarih el-muluk ve el-umem, sv. 5, str. 34; Ibn el-Esir, Usd el-gabe fi ma'rife es-sahabe, sv. 3, str. 380; Sibt Ibn el-Dževzi, Mir'at ez-zeman fi tevarih el-e'jan, sv. 6, str. 20; En-Nevevi, Tehzib el-esma' ve el-lugat, sv. 1, str. 302; Muhibbuddin et-Taberi, Er-Rijad en-nedire fi menakib el-ašere, sv. 4, str. 311; Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 214; Id., Sijer e'lam en-nubela', sv. 1, str. 90; El-Fasi, El-Ikd es-semin fi tarih el-beled el-emin, sv. 5, str. 50.
[59] Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 35, str. 300; Ibn el-Esir, Usd el-gabe fi ma'rife es-sahabe, sv. 3, str. 380; En-Nevevi, Tehzib el-esma' ve el-lugat, sv. 1, str. 302; Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 214; Id., Sijer e'lam en-nubela', sv. 1, str. 90; El-Fasi, El-Ikd es-semin fi tarih el-beled el-emin, sv. 5, str. 50.
[60] Šam, u bukvalnom prijevodu sjeverna zemlja, lijeva zemlja, ili Levant, kako je znan na Zapadu, je poznata oblast koja se nalazi između Anadolije na sjeveru, Iraka na istoku, Arabije i Sinaja na jugu, te Sredozemlja na zapadu. Dakle, oblast Šama čine današnji Jordan, Palestina, Izrael, Liban, Sirija i turska pokrajina Hataj sa gradovima Antakija, Iskenderun i dr.
[61] Muhibbuddin et-Taberi, Er-Rijad en-nedire fi menakib el-ašere, sv. 4, str. 311-312.
[62] Vidi detaljnije o h. Sa'dovoj biografiji: Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 490-495, sv. 5, str. 918; Id., Sijer e'lam en-nubela', sv. 1, str. 92-124; Salah Abdulfettah el-Halidi, Sa'd ibn Ebu Vekkas: Es-Sebbak li el-islam, el-mubeššer bi el-dženne ve el-kaid el-mudžahid, Dar El-Kalem, Damask, 2003; Bessam el-Aseli, Sa'd ibn Ebu Vekkas, Dar En-Nefais, Bejrut, 2007; Amal Ived es-Sejjid Abdullah, Sa'd ibn Ebu Vekkas: Hal er-Resul ve fatih eš-šerk, Daire es-sekafe ve el-'ilam, Šarika, 2014.
[63] Kadisijja je povijesni grad u južnom Iraku, jugozapadno od Kufe i Hille. Kod Kadisijje se 636. godine odigrala velika bitka između Islamske države i Sasanidskog (Perzijskog) carstva. Muslimansku vojsku je prevodio h. Sa'd ibn Ebu Vekkas, a sasanidsku vojskovođa Rustem Farohzad. Bitka se završila odlučujućom pobjedom muslimana, što im je omogućilo da zavladaju današnjim Irakom.
[64] Nehavend je grad kod Hemedana (sjev. zap. Iran). Danas ima oko 75 000 stanovnika. U blizini grada se desila odlučujuća bitka između Hilafeta i Sasanidskog (Perzijskog) carstva. Muslimanima je komandovao h. Sa'd ibn Ebu Vekkas, a Sasanidima vojskovođa Piruz Husrev. Muslimanska vojska je izvojevala odlučujuću pobjedu i nanijela završni udarac Sasanidima.
[65] Treba naglasiti kako ovo nije konačna procjena h. Sa'dovog imućstva, budući da dotičnom procjenom nije obuhvaćen cijeli imetak, isto kao što je maloprije bio slučaj sa h. Osmanovim bogatstvom.
[66] Ibn es-Sa'd, Et-Tabekat el-kubra, sv. 3, str. 149; El-Belazuri, Ensab el-ešraf, sv. 10, str. 23; Ibn Asakir, Tarih Dimešk, sv. 20, str. 363; Ebu el-Feredž Ibn el-Dževzi, El-Muntezam fi tarih el-muluk ve el-umem, sv. 5, str. 282; Ez-Zehebi, Tarih el-islam, sv. 2, str. 495.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba