Ko je evlija

El-Buhari, svojim lancem prenosilaca, bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: - Zaista je Uzvišeni Allah rekao:
Ko ispolji neprijateljstvo prema Mom evliji, Ja mu objavljujem rat! A neće Mi se Moj rob približiti nečim Meni dražim kao onim što Sam mu Ja naredio. A neprestano će se Moj rob približavati Meni nafilama, sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, postat ću njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, ruka kojom uzima, noga kojom kroči. Ako Me zamoli, Ja ću mu dati; ako traži utočište kod Mene, Ja ću mu utočište dati. Ja ne oklijevam ni oko jedne stvari, a koju sam naredio, kao što  oklijevam oko uzimanja duše Mog roba vjernika. On prezire smrt, a Ja prezirem njegovo razočarenje.

Muhammed b. Osman b. Keramete el-’Idžli el-Kufi, Halid ibn Mahled Mahled el-Kutvani el-Kufi, Sulejman b. Bilal Ebu Ejjub et-Temimi, Šerik b. ‘Abdullaha b. Ebi Nemr el-Kureši, ‘Ata’i Ibn Jesar kažu da je u rečenici: Ko ispolji neprijateljstvo prema Mom miljeniku (evliji) upotrijebljen particip aktivni u značenju pasiva, čime smo dobili značenje po kome je on onaj kome je Allah uzvisio njegov položaj, kako On kaže: I On se o dobrima brine (sura, El-E’araf, 196). Allah ga ne prepušta samom sebi ni trena, nego se o njemu brine.

Drugi razlog upotrebe participa aktivnog jeste pojačavanje značenja subjekta, čime dobivamo da je to onaj koji uzvisuje (povećava) ibadet Allahu, da Mu je pokoran i da mu se ibadet stalno povećava, bez javljanja neposlušnosti. Ova dva svojstva su neophodna da bi čovjek postao Allahovm miljenikom (evlijom). On ispunjava Allahove naredbe požrtvovano i stalno, kako bi uvijek bio u Allahovoj zaštiti, i u sreći i u tuzi. Jedan od uslova miljeništva jeste da čovjek bude zaštićen, kao što je jedan od uslova vjerovjesništva da vjerovjesnik bude sačuvan od grijeha. Stoga je svako ko bude nalazio izgovor za izbjegavanje šeri’ata zalutao i obmanjen. Rekao je El-Kušejri: „Smisao potrebe da miljenik bude sačuvan jeste u tome što ga Allah Uzvišeni čuva od zablude i grijeha. A ako se on nađe u jednom od ova dva nedostatka, nakon čega ga Allah nadahne da se pokaje, a on to i učini, neće to utjecati na njegov status Allahovog miljenika.“

Riječi لى (Mog) predstavljaju atribut Njegovoj riječi وليا (miljenik), ali, s obzirom na rečeno, izražavaju prilošku odredbu za stanje. U Ahmedovoj predaji stoji: Ko uvrijedi Mog miljenika من آذى لى وليآ Ja mu objavljujem, riječ آذَنْتُه, tj. Ja mu učinim rat, sa značenjem: Ja učinim s njim ono što čini neprijatelj neprijatelju u ratu, kao što je proizvođenje patnje i sl. Smisao je u tome da će Allah biti stalno u ratu protiv takve osobe. U ovim riječima se nalazi žestoka prijetnja, jer Allah i uništi onoga protiv koga pokrene rat.

Kaže El-Fakihani: „Te riječi imaju duboki smisao, jer se osoba koja mrzi drugu osobu, a koju je Allah zavolio, suprostavlja Allahu. A onaj ko se Njemu suprostavlja, nadmećući se s Njime, biva uništen. Ako ovaj princip važi za neprijateljstvo, onda se on analogno primjenjuje i na svoju suprotnost: na naklonost. Ko je naklonjen Allahovim evlijama, Allah ga počasti.“

U predaji od Ebu Zerra, koju prenosi od El-Kešmejhenija, riječ rat بحرب  nije upotrijebljena s određenim članom ال-.

A neće Mi se Moj rob približiti (u jednoj od predaja stoji: rob nečim Meni dražim) predstavlja svojstvo riječi nečim, čija je vrijednost uzdignuta, pa je to Njemu najdraže i to je kao onim što sam mu Ja naredio, bez obzira na to da li ta naredba bila fardi ajn[1] ili fardi kifaje.[2] Doslovno značenje Njegovih riječi što sam mu Ja naredio  predstavlja obavezu čiju je obligatnost uspostavio Allah. A da li pod tu obavezu potpada ono što punoljetna osoba odredi sama sebi? U izjavi: I neće se on prestati upotrijebljen je imperfekat u značenju futura, dok u Ebu Zerrovoj predaji od El-Hamevija i El-Mustemlija, stoji: Nije se prestao Moj rob Meni približavati nafilama. Ovdje se misli na nafile zajedno s onim što je obavezno, kao što su namaz i post. To približavanje traje sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim postanem (kod Ebu Zerra stoji: Sve dok ga nisam zavolio pa postao) njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim gleda, njegova ruka kojom se hrani i njegova noga kojom kroči. Dodao je Abdulvahid b. Mejmun, koji prenosi od Urve, a ovaj od ‘Aiše, u predaji koju navode kod sebe Ahmed i El-Bejheki, o zuhdu: I njegov razum kojim poima, i njegov jezik kojim zbori. U hadisu, koji prenosi Enes, stoji: A koga sam Ja zavolio postao sam njegov sluh, vid njegov i razum njegov. Sve to predstavlja metaforu i aluziju na Allahovu potporu, zaštitu i pomoć robu, pomoću koje Slavljeni kao da postaje osjetilo Svoga roba kojim on osjeća. Zbog toga se kaže u predaji: Pa će Mnome slušati, Mnome posmatrati, Mnome se hraniti i Mnome hoditi, a koju navodi El-Avfi ili da je njegovo slušanje u značenju: obaviješten je on. To je zbog toga što infinitiv dolazi u značenju pasiva, kao što se kaže: Čovjeku je dat dug život, u značenju: on je dugo poživio. A značenje tih riječi je: „Neće on slušati ništa osim Mog spominjanja i uživat će samo uz Moju Riječ i učenje Moje Knjige, te neće imati prisnog prijatelja osim Mene, niti će posmatrati nešto drugo osim znamenitosti Moje Vlasti, niti će njegova ruka dotaći nešto s čim Ja nisam zadovoljan, niti njegova noga, također.“ Ovo su riječi El-Fakihanija.

Zagovornici vahdetu el-vudžuda[3] kažu da je u suštini ovako i da je Hakk sam čovjek, dokazujući ovu tezu dolaskom Džibrila u liku Dihje El-Kelbija. Ovaj govor navodi šejh Kutbuddin El-Kastalani u djelu Bedi’u, uzvraćajući  i dokazujući da nisu u pravu zagovornici ovog stava. Uzvišeni Allah ga nagradio.

Prenosi se od Ebu Osmana El-Džejrija, jednog od sufijskih velikana, predaja koju navodi El-Bejheki u svom djelu Ez-Zuhd: „Značenje hadisa je: Ja požurim أسرع da odredim ono što će on slušati, ono što će njegovo oko posmatrati, njegova ruka dotaći i ono po čemu će njegova noga kročiti. A ako on zatraži od Mene Ja mu dam to što traži: ako zatraži kod Mene utočište (riječ استعاذنى- je s nunom (ن) u osnovnoj predaji dok je u drugim dvama sa ba’om (ب) استعاذ بى) Ja mu utočište kod Sebe dam od onoga od čega on strahuje. U hadisu koji se prenosi od Ebu Umameta, kojeg bilježe El-Bejheki i Et-Taberani u poglavlju Ez-Zuhd, stoji: Pa, kada zatraži pomoć, Ja mu pomognem. U hadisu kojeg prenosi Huzejfe, a bilježi El-Taberani, stoji: I postat će on Mojim miljenikom i od onih koji su Meni prisni i bit će zajedno s vjerovjesnicima, iskrenim robovima i šehidima u Džennetu.“

Ja ne oklijevam ni oko jedne radnje koju sam naredio, kao što to činim s uzimanjem duše Moga roba vjernika. Ova izjava znači: Ja nisam oklijevao poslati Svoje izaslanike da izvrše neku radnju koju sam naredio, ali oklijevam oko njihovog slanja po dušu vjernika. Tako se navodi u priči o Musau, a.s., kada je izbio oko meleku smrti, pa mu je ono bilo ponovo vraćeneno. Uzvišeni tu naredbu vezuje za Sebe, jer je njihovo oklijevanje i ponavljanje Njegova odluka. On prezire smrt zbog toga što ona sa sobom donosi veliku bol, a Ja prezirem njegovu patnju. Rekao je El-Džunejd: „Preziranje, ovdje spomenuto, biva onda kada vjerniku bude predočena smrt i on bude upoznat s njenom težinom. Ovdje nije namjera da se kaže da se prezire njegova smrt, jer smrt vjernika uvodi u Allahovu milost i Njegov oprost.“ Drugi kažu: „Kada ruh[4] počne napuštati tijelo, to bude s jako velikim bolom. Uzvišeni Allah prezire ezijet vjernika, te se preziranje odnosi na to. A može biti da smrtna patnja zavisi od duljine života, jer ona biva u dubokoj starosti i oronulosti, a čovjek u starosti postaje slab. U svemu navedenom je dokaz počasti i visokog stepena, kojeg je Allah podario Svojim miljenicima i koji ih, kada bi to bilo moguće, ne bi stavio na patnje smrti, koju je On propisao kao neizbježnu za Svoje robove.

Ovo značenje veže se za riječ oklijevati, kao kada Allah odredi čovjeku da uradi nešto neophodno nekome ko mu je izuzetno drag i do koga mu je stalo. On to mora izvršiti prema toj osobi, iako mu je teško. Kada vidi njegovu bol, susteže se da je izvrši, a kada razmisli o tome da je to neophodno kako bi pomogao tome koga voli, radi njegove koristi, onda pristupi provođenju neophodnog. On za takvo stanje srca kaže da je oklijevanje. A Allah govori o tome na način koji je ljudima prepoznatljiv i time im ukazuje na počasti i visoke deredže koje imaju Njegovi miljenici kod Njega.

Autor: El-Kastalani

[1] To je obaveza za svakog punoljetnog i pametnog muslimana i muslimanku. (op.prev.)

[2] To je obaveza za zajednicu muslimana. Ako je ispuni jedna grupa njih, ona spada s ostalih, a ako je niko niko ne ispuni, svi su griješni. Primjer za to može biti postojanje inžinjera elektronike u zajednici muslimana.(op.prev.)

[3] Allahovog otjelovljenja u stvorenjima.(op.prev.)

[4] O tome šta termini ruh i nefs znače među islamskim učenjacima nema jedinstvenog stave. Ibn Kajjim el-Dževzi u svojoj knjizi Knjiga o duši (Ruh) iznosi dva stava među islamskom ulemom po pitanju razlike i sličnosti između termina nefs/duša i ruh/duh. A u kratkim crtama pokušat ću objasniti oba stava. Prema prvom razlika između nefsa i ruha je u svojstvima, a ne u samom njihovom bitku. Prema ovom stavu izraz nefs obuhavta značenje izraza ruh, s tim da se izraz ruh nikada ne upotrebljava za tijelo, niti za njega samoga niti za njegovu zajednicu sa nefsom. Drugi stav islamske uleme je da je ruh nešto različito od nefsa. Tako Mukatil b. Sulejman kaže: “Čovjek ima život, ruh i nefs pa kada zaspi njegov nefs, kojim poima stvari, izađe ali se ne odvaja od tijela, već izađe poput jedne pružajuće niti koja ima svoj trak; čovjek tim nefsom koji izađe iz njega vidi snove, dok život i ruh zato vrijeme ostaju u tijelu koje tako diše i prevrće se. Kad se čovjek prodrma nefs se njemu povrati brže od treptaja oka, a kad Allah čovjeka htjedne usmrtiti u snu, On taj nefs koji je izašao zadrži.” Jedna skupina hadiskih učenjaka kaže: “Ruh je nešto različito od nefsa. Nefs je drugačiji od ruha, on opstoji pomoću njega. Nefs je čovjekova pojavnost (surah), u njega je umiješana nevolja, zlo i strast. Tako čovjek nema većeg nepriajtelja od svog nefsa. Sva žudnja nefsa okrenuta je Ovome svijetu, sva njegova ljubav posvećena je njemu. Ruh, pak, stremi Onome svijetu, njega preferira. Tako strasti idu za nefsom, šejatna ide za nefsom i strastima, dok je s umom i ruhom melek, i Allah to dvoje podupire Svojim nadahnućem i Svojom potporom.” (vidi šire u Knjiga o duši, Ibn Kajjim el-Dževzi, prevod Mustafa Prljača, Sarajevo 2006, str.153-159) (op.prev.)

Keywords & Tags

Contact Us