Ko je bio: Muhamed Arkun

Ovaj esej se bavi poglavito arapskim djelima Muhameda Arkuna (Mohammed Arkoun) i njegovim pogledima na metodologiju unutar koje se, po Arkunovom mišljenju, trebaju proučavati i(li) tumačiti Kurʼān i islam u savremenom dobu.

Rasprava se dotiče i Arkunove kritike klasičnih, po njegovom mišljenju, anahronih metoda tumačenja i njihove upotrebe danas. U raspravi se objašnjava šta Arkun misli pod metodom “dekonstrukcije“ Teksta. Također, posebna dionica rasprave usredsređuje se na Arkunove poglede na ulogu savremenih jezikoslovnih nauka, kao i antropologije i sociologije, u tumačenju Kurʼāna.

Život Muhameda Arkuna

Dana 14. septembra 2010. umro je Muhamed Arkun (Mohammad Arkoun), profesor islamskih studija na Sorboni (Pariz), filozof, mislilac, akademik, autor koji pripada najistaknutijim muslimanskim profesorima koji su na prepoznatljiv i utjecajan način formulirali ponovno promišljanje islamske tradicije. Veliki broj najutjecajnijih medija u gotovo svim dijelovima svijeta objavili su vijest o smrti Muhameda Arkuna, te donijeli šire komentare o njegovoj naučničkoj karijeri. 1 Muhamed Arkun rođen je 1928. u Alžiru, u berberskom selu Taourirt- Mimoun, tu je završio osnovno obrazovanje. Uskoro mu se porodica preselila u Oran, gdje je Muhamed Arkun, kao mladi Berber, morao nastaviti školovanje na arapskom i francuskom jeziku, koje nije poznavao, što je doživio kao svojevrsni kulturalni šok. Za nekoliko godina postao je svjestan primata arapskog i francuskog jezika, te ih je marljivo učio. Kako je porijeklom bio iz veoma siromašne porodice, njegov otac je želio da Muhamed, njegovo najstarije muško dijete, napusti školovanje i prihvati se posla i brige o porodičnoj ekonomiji. Na svu sreću, pomogao mu je njegov stric pa je nastavio školovanje. Nakon srednje škole upisao se na alžirski univerzitet (u glavnom gradu države Alžir). Tu je studirao arapski jezik, ali je upisao i kurseve prava, opće filozofije i geografije, da bi posebnu pažnju posvetio izučavanju klasične arapsko-islamske filozofije. U samo predvečerje alžirskog rata za nezavisnost, mladi Muhamed Arkun prelazi u Pariz, na Univerzitet Sorbona, gdje je uspješno položio sve pristupne ispite. Tokom nekoliko narednih godina profesori su mu, između ostalih, bili: Regis Blachere, Charles Pellat, Robert Brunschvig i Henri Laoust. Njegov cilj bio je da postigne cjelovitu univerzitetsku diplomu iz arapskog jezika i književnosti, što mu je i pošlo za rukom 1956. Iste godine prelazi u Strazbur, gdje je predavao i u gimnaziji i na univerzitetu. Doktorirao je 1970. disertacijom o Ibn Miskawayhu i arapskoj humanističkoj misli. Na Sorboni mu je odmah ponuđeno mjesto asistenta.

Muhamed Arkun otišao je u penziju 1995, kad je prešao u Kazablanku (Maroko), rodno mjesto svoje žene Marokanke, kojom se oženio 1990. Tokom nekoliko posljednjih decenija svog života Arkun je učestvovao na mnogim konferencijama, simpozijima i skupovima gdje je zagovarao jednakost religija i vjera pred zakonom. Također, jedno od najznačajnijih akademskih priznanja koje je dobio je poziv da 2001. drži seriju Giffordovih predavanja (Gifford lectures) na Univerzitetu Edinburg. Bio je naučni direktor časopisa ARABICA (Brill, Leiden) sve od 1980. te zapažen saradnik UNESCO-vih projekata. U njegovoj rodnoj zemlji, Alžiru, od zvaničnika, kao i univerzitetskih vlasti, nije bio ni priznat ni prihvaćen. Također, u Alžiru nije mogao biti ni ukopan iz bojazni od sukoba i napada muslimanskih radikalnih snaga koje ga nisu ni priznavale za muslimana. Dženaza je Muhamedu Arkunu klanjana u Kazablanci, gdje je i pokopan. Arkunovo polazište kao ponovno promišljanje islamske tradicije, suočenje sa pitanjem: kako prevazići naslijeđe ortodoksije? Kao profesor islamskih studija na Sorboni, u svojim je brojnim knjigama, pisanim i(li) objavljenim na francuskom, engleskom i arapskom jeziku, godinama objašnjavao projekat islamske intelektualne obnove.

Da bi to postigao, krenuo je sa pozicija kritike arapskog i islamskog uma (razuma), onoga koji se formirao tokom vijekova unutar svoje dogmatske zatvorenosti ili dogmatskog ograđivanja (cloture dogmatique), a začetke mu Arkun vidi u 11. stoljeću po ʻĪsāu (a.s.), odnosno 5. stoljeću po Hidžri. U dva svoja djela: Eseji o islamskom mišljenju (Essais sur la pensee islamique) i Arapsko mišljenje (Le pensee arabe) iznosi, jezikom savremene teorijske obrade, da je impresivno klasično muslimansko mišljenje o Kurʼānu u potonjim stoljećima doživjelo rigidno dogmatsko revnovanje i postalo korpus ortodoksije koji je kao takav zatvorio i zapriječio puteve svježim i interpretativnim zahvatima na: a) poruci Kurʼāna, b) događaju Kurʼāna i c) činjenici Kurʼāna. Ključno u Arkunovom mišljenju je to da je islamsko mišljenje, nakon prvih četiri ili pet stoljeća islama, bilo reducirano na ortodoksne obrasce. Praktički, islamsko mišljenje je kasnije postalo neodvojivo od tada formulirane ortodoksije. To je ono kobno područje koje označava kao “dogmatsko zatvaranje“ (ili “dogmatsko ograđivanje“), koje samo po sebi znači odlučan raskid unutar povijesti islamskog mišljenja.

“Dogmatsko zatvaranje“ dokrajčilo je inovativni period filozofskog mišljenja. Nastupilo je zatvaranje “vrata iğtihāda“ ili svježeg i kreativnog islamskog mišljenja. Prema Arkunu, ortodoksija tako nije postala inspiracija, već “sistem vjerovanja“ (i jednako tako “sistem nevjerovanja“) koji se stavio iznad, postao neupitan i ostao bez bilo kakvog “natječućeg djelovanja iznutra ili izvana“. U ortodoksiji, koja je u očima svojih pristalica postala važnija od svježe riječi Kurʼāna, došlo je, kako kaže, do “strategije odbacivanja, koja se sastoji od diskurzivnih ograničenja i procedura“. Ortodoksija je tako uspavala muslimane, utonuli su u neku vrstu “orijentalnog drijemeža“. Mnogi smatraju da je Arkunovo djelo Čitanja Kurʼāna (Lectures du Coran) njegova najizazovnija i najinspirativnija zbirka rasprava. Ovim djelom traži, s jedne strane, naporedna čitanja i proučavanja Kurʼāna, a s druge, traži odgovor na pitanje “pod kojim provjerljivim uvjetima ideja istine poprima takvu snagu da upravlja sudbinom pojedinca i proizvodi zajedničku povijest?“

U vezi sa knjigom Čitanja Kurʼāna (Lectures du Coran) ovo pitanje je značilo put u dekonstrukciju islamskoga raz/uma koji je nastao pod utjecajem različitih čitanja Kurʼāna. Kako se iz rečenog može naslutiti, Muhamed Arkun je za svoju specifičnu metodologiju u izlaganju arapsko-islamskog naslijeđa i u tumačenju Kurʼāna domislio posebnu terminologiju koja je itekako vidljiva u njegovim djelima na arapskom jeziku. Njegova djela, koja su izvorno pisana na francuskom, na arapski su preveli njegovi sljedbenici (uvjetno rečeno, njegovi arapski studenti u Bejrutu, Kairu, Tunisu, Alžiru...), a sam Arkun ove je prijevode pročitao i, eventualno, redigirao prije njihova izlaska iz štampe. Među njegova najvažnija djela na arapskom jeziku spomenut ćemo sljedećih osam:

Historičnost arapsko-islamskog mišljenja (Tārīẖiyyatu l-fikri l-ʻarabiyyil-islāmiyyi)

U ovom djelu postavlja važno pitanje: “Kako proučavamo islamsko mišljenje?“ U vezi sa “vjerskom antropologijom“ kao naukom smatra da ona može dosta pomoći u proučavanju historičnosti islamskog mišljenja. U ovoj knjizi se zalaže za uvođenje “primijenjenih islamskih nauka“ potom raspravlja o samom “pojmu islamskog raz/uma“ Prema njegovom mišljenju, ne postoji “islamski um“ dat jednom zauvijek, već se njegova različita očitovanja trebaju proučavati u kontekstu različitih vremena u kojima su se ta očitovanja pojavila.

Problemi u kritici vjerskog uma. Kako danas razumijevamo islam? (Qaḍāyā fī naqdi l-ʻaqli d-dīniyyi. Kayfa nafhamu l-islāma l-yawma?)

U ovom djelu tri poglavlja su najvažnija:
a. “Savremeni islam pred svojim naslijeđem i globalizacijom“
b. “Osvjetljavanje prošlosti da bi se razumjela sadašnjost i izgradila budućnost“ i
c. “Tolerancija i netolerancija u islamskom naslijeđu“
I u ovom djelu vidimo Arkunove napore da se danas uvaži historičnost (ili, pak, povijesnost) u proučavanju islama. Naime, kako on kaže, “savremeni islam“ danas se nalazi između svoga naslijeđa i globalizacije. Slijedeći Ibn Ḫaldūna, Arkun tvrdi da se prošlost treba proučavati da bi se razumjela sadašnjost te da bi se gradila budućnost. Traži kontinuitet ili usklađivanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti na području proučavanja i razumijevanja Kurʼāna i islama.

Kurʼān od naslijeđenog (tradicionalnog) tumačenja do kritičke analize vjerskog diskursa (Al-Qurʼānu mina t-tafsīri l-mawrūṯi ilā taḥlīli l-ẖiṭābi d-dīniyyi) Ovo djelo je jedno od najznačajnijih njegovih djela iz tumačenja Kurʼāna na arapskom jeziku. Kako se vidi, on na tzv. tradicionalna (ili “naslijeđena“) tumačenja Kurʼāna gleda kritički i ne smatra da se ti komentari Kurʼāna moraju smatrati svetim i “zauvječno datim“ tekstovima. Te komentare ne treba dogmatizirati, već ih proučavati i kritički analizirati u kontekstu epohe njihova nastanka. K tome, Arkun traži “kritičku analizu“ vjerskog diskursa u tim komentarima. Ključna poglavlja u ovom djelu su:
a. “Kognitivni status i normativna uloga Objave; primjer Kurʼāna“
b. “Stav [mekkanskih] idolopoklonika prema fenomenu Objave“
c. “Čitanje sure Al-Fātiḥa“
d. “Čitanje sure Al-Kahf“
Insistirajući na shvatanju “kognitivne“ i “normativne“ uloge Objave, istovremeno traži da se pokuša načiniti razlika između prvih recepcija Kurʼāna (onih iz 7. stoljeća po ʻĪsāu, a.s.) i recepcija iz kasnijih stoljeća, kada se “zaokružuje islamska ortodoksija“ u svoj zatvoreni sistem ili sisteme. Nastanak “islamske ortodoksije“ imao je izravne posljedice na razumijevanja i tumačenja Kurʼāna.

Islamsko mišljenje: kritika i iğtihād (Al-Fikru l-islāmiyyu: naqd wa iğtihād)

U ovom vrlo važnom djelu uočava se da autor nastoji dokazati da je bavljenje iğtihādom značilo i posezanje za kritičkim mišljenjem. To su, po svoj prilici, razlozi pa se u ovoj knjizi bavi pitanjima “značenja riječi islam i musliman“ također, Arkun posvećuje pažnju “odvajanju crkve i države u zapadnom svijetu“, zatim “problemu koji se tiče islama i sekularizma“. Postavlja i pitanje “šta se misli pod Objavom i šta znači riječ Kurʼān?“ U ovom
djelu uvodi sintagmu “utemeljiteljski tekstovi“, raspravlja o njima i o njihovoj ulozi u islamskoj civilizaciji. Dodajmo da Arkun, uz druga brojna pitanja i teme, raspravlja i o tome “šta jeste tradicija?“ te da li ima “svećenstva/monaštva (kaluđerstva) u islamu“

Prozor prema islamu (Nāfiḏah ʻalā l-islām)

U ovom djelu (čiji se naslov može prevesti i riječima “pogled na islam“) priređivači su donijeli izbor Arkunovih tekstova, neki su preuzeti i iz prethodno navedenih djela. Uvršteni su još i njegovi tekstovi “Položaj žene prema Kurʼānu i prema Sunnetu“ zatim rasprava “Da li u islamu postoje dogme i koje su?“ itd. Također, bavi se pitanjem načina na koji je “islam naslijedio grčko naslijeđe i prenio ga na Zapad...“

Islamsko mišljenje: naučno čitanje (Al-Fikru l-islāmiyyu, qirāʼah ʻilmiyyah)

I u ovom Arkunovom djelu na arapskom donose se neke cjeline navedene u njegovim prethodno spomenutim djelima. Ipak, većina poglavlja je posve nova, npr. “Islam u povijesti“.
Po samom naslovu vidimo njegovo ponovno insistiranje na “historičnosti“ u proučavanju islama. Općenito uzevši, Arkun nije bio naklonjen proučavanju islama u kontekstu perenijalnog mišljenja, kao ni u raznolikim kontekstima misticizma. On je na više mjesta u
svojim djelima tražio “primjenu humanističkih nauka, kao i nauka o društvu u proučavanju islama“, a što vidimo i po jednom važnom poglavlju u ovom djelu. Naime, u svojim djelima često spominje ulogu antropologije kao nauke koju bi trebalo koristiti u proučavanju islama kroz povijest. U ovom djelu posebno je zanimljiva cjelina “Islam, historičnost i napredak“, kao i osmo poglavlje ove knjige, gdje se posebno osvrće na “Kurʼānske studije i njihove horizonte“.

Od iğtihāda do kritike islāmskog uma (Mina l-iğtihādi ilā naqdi l-ʻaqli l-islāmiyyi)

Kako sam naslov ovoga djela pokazuje, bavi se iğtihādom unutar razvoja islamskih pravnih i teoloških disciplina, govori o uzrocima “zatvaranja vrata iğtihāda“, kao i školi mišljenja
Muḥammeda ʻAbduhūa i pokušajima revitaliziranja iğtihāda u drugoj polovini 19. stoljeća. U ovoj knjizi glavne su sljedeće cjeline: “Konsenzus učenjaka i ortodoksija“, “Božanski um (s jedne) i ljudski diskursi (s druge strane), “Ka antropološkoj teologiji Objave“. Prema Arkunu, svako ljudsko tumačenje i spoznavanje Objave je, na neki način, posebna vrsta “desakraliziranja Objave“. Historijsko proučavanje i obrazlaganje islamskih škola mišljenja to posebno pokazuje. Baš stoga ovo djelo sadrži važne pasaže o pojavi “ortodoksije“ u povijesti islama, smatra da se ortodoksija javila prije svega na području tzv. (vjersko)pravnih nauka i unutar njihovih sistema, potom je poprimila značenje dogmatizma u teološkim disciplinama. Tzv. “konsenzus učenjaka“ (iğmāʻ - إجِْمَع ) imao je i svoju ulogu u uspostavljanju i konsolidiranju ortodoksije u mnogim etapama povijesti islama.

Sekularizam i religija: islam, kršćanstvo i Zapad (Al-ʻAlmanatu wa d-dīnu: Al-Islāmu wa l- masīḥiyyatu wa l-garbu)

Ovo djelo je, također, značajno jer govori o stavovima Muhameda Arkuna spram važnih pitanja današnjeg vremena, to jest oslovljava “susret“ ili “sukob“ islama i sekularizma. Zanimljivo je da smatra da je islam u prvih nekoliko stoljeća, napose u vrijeme tzv. “zrelih halifata“, imao mnoge svoje “sekularne sastavnice“. Vjerovatno je to razlog pa se u ovoj knjizi nalazi potpoglavlje “Ka (ponovnom) vraćanju sekularizma islamu“. Kao profesor modernističke i humanističke orijentacije, nije smatrao sekularizam (ʻalmanah - عَلْمَنَةٌ ) islamu neprijateljskim učenjem ili doktrinom koja uvijek i neizostavno osujećuje islam. Naprotiv, u njegovim djelima sekularizam je, između ostalog, često protumačen kao učenje ili doktrina koja je oslobodila mnoge djelotvorne i pozitivne snage čovjeka i ljudskog društva. Naravno, bio je žestoki protivnik militantnog laicizma i militantnog sekularizma koji se javljaju kao antireligijski. U ovoj knjizi posebno ističe da se na sekularizam može gledati kao na “susretišnu tačku između muslimana i kršćana“. Također, dok izlaže teoriju sekularizma u ovom djelu, često ukazuje na to da je za pravo shvatanje sekularizma potrebna kako “jedna druga(čija) epistemologija, tako i jedna druga(čija) teorija spoznaje, jer sekularizam je, po sebi, jedno držanje (stav ili pristup) problemu znanja“

Ključne riječi Arkunovih analiza i tumačenja

Razmotrimo li, makar nakratko, ključne riječi iz naslova i sadržaja ovih djela, uočavamo riječi “historičnost“ (tārīẖiyyah), zatim “kritika“ (naqḍ), “mišljenje“ (fikr), “um“ (ʻaql) te, napokon, (iğtihād) ili svježi, djelotvorni (blagotvorni i konstruktivni) intelektualni napor (na polju iznalaženja novih rješenja), napor uma koji je učinjen na temelju izvora islama, Kurʼāna prije svih drugih. U tumačenju Kurʼāna “historičnost“ (tārīẖiyyah) za njega znači da se dimenzija vremena mora uzimati u obzir ne samo u našem tumačenju Kurʼāna već i u našem odnosu prema komentarima Kurʼāna potonjih vremena. Na neki način komentari Kurʼāna nose pečate svojih epoha u kojima su napisani i sastavljani. Sve komentare obilježavaju njima svojstveni i njima savremeni “kognitivni (spoznajni) aspekti“, te ih treba imati u vidu prilikom njihova proučavanja. Nadalje, “kritika“ (naqḍ) u Arkunovim djelima nije “napad na Kurʼān“, ni napad na klasične komentare Kurʼāna. Naprotiv, pod “kritikom“ misli na kritički profiliranu egzegetsku i hermeneutičku aparaturu i čitavu plethoru egzegetskih i hermeneutičkih metodskih postupaka u tumačenjima Teksta, a ti postupci proistječu iz odvažnog, slobodnog i na naučnim istraživačkim tradicijama obrazovanog mišljenja. U svojim djelima često spominje “mišljenje“ (fikr).

To čini najmanje na dva načina. S jedne strane, insistira na odvažnom i odgovornom mišljenju u proučavanju Kurʼāna i komentara Kurʼāna. S druge, pod mišljenjem (fikr) često misli i na ono mišljenje koje je preraslo u neku “školu mišljenja“, ukazuje na “mišljenje“ koje se “teologiziralo“, “dogmatiziralo“, “mezhebiziralo“, “ideologiziralo“, “učahurilo“, postalo samo sebi dovoljno ili podleglo sektaštvu. Na sličan način koristi i riječ “um“ (ʻaql), napose to kritički čini u sintagmama “al-ʻaqlu l-islāmiyyu“ (islamski um) ili “al-ʻaqlu l-ʻarabiyyu“ (arapski um).

Tim sintagmama ukazuje, najčešće kritički, na preživjele, prevaziđene, u sebe zatvorene i na različite načine “teologizirane“ ili “ideologizirane“ oblike i izraze očitovanja “islamskog“ i “arapskog“ uma. Slično se može kazati i kad je posrijedi njegovo posezanje za sintagmom “al-ʻaqlu d-dīniyyu“ (vjerski um) ili “al-ẖiṭābu d-dīniyyu“ (vjerski diskurs). Dodajmo ovoj kratkoj analizi ključnih riječi iz naslova i sadržaja djela na arapskom i to da s odvažnošću spominje riječ iğtihād, on traži da se iğtihādu vrati dostojanstveno mjesto u savremenom islamskom mišljenju i u današnjem tumačenju izvora islama.

Arkunovi egzegetski i hermeneutički prinosi: tzv. metodologija dekonstrukcije. U svojoj metodologiji tumačenja Kurʼāna, kao i recepciji komentara Kurʼāna, “polazi od jedne metodološke postavke koja se tiče (danas) važećeg ophođenja sa kurʼānskim tekstom.
Smatra da muslimani koriste Kurʼān u svakodnevnom životu, ali Kurʼān ne podvrgavaju proučavanju, ni savremenom naučnom istraživanju“. “Tvrdi da se danas ni neki veliki komentari Kurʼāna, kao što je onaj od Aṭ-Ṭabarīja, ne proučavaju naučno, kako im to i dolikuje“. Naprotiv, smatra da se “tefsirsko“ (at-turāṯu t-tafsīriyyu)15 i “islamsko naslijeđe“ (at-turāṯu l- islāmiyyu) proučavaju tako što se “izbjegava svako bavljenje historičnošću tih tradicija“. Međutim, prema Arkunu, upravo je zanemarivanje historičnosti “pružilo priliku teološko- pravničkoj (tj. kalāmsko-fikhskoj) strukturi da ostane gospodar tumačenjskog stava i da monopolizira učenja Kurʼāna“. Smatra da se teološko-pravnička proučavanja (tumačenja) Kurʼāna, baš usljed svoga monopolizirajućeg stava prema Tekstu, “nadilaze vrijeme“, to jest: izložena su kao neupitne dogmatske istine, date jednom zauvijek! Naravno, kao musliman i vjernik, Muhamed Arkun je posve bio svjestan statusa koji Riječ Kurʼāna uživa među muslimanima najširih slojeva. Za njih Kurʼān sadrži “konačne istine koje su iznad povijesti, vremena i mjesta...“

Međutim, “prvi korak u osavremenjavanju islamskog mišljenja jeste da se shvati da je tekst Kurʼāna bogat i otvoren za mnogobrojne mogućnosti“ u izučavanju. Potom se zalaže da se tekstu Kurʼāna prizna jedna glavna osobenost, “a to je jezičko-kulturna“ Muhamed Arkun traži otklon od onih metoda proučavanja i tumačenja Kurʼāna kakve su se rabile “unutar srednjovjekovnih sistema“ (dāẖile anẓimatin qurūsṭiyyatin) Moguće je da tu počivaju razlozi pa Muhamed Arkun predlaže “metodu dekonstrukcije“ (manhağ tafkīkiyy) u proučavanju Kurʼāna, u tumačenju Kurʼāna i izučavanju jezika Kurʼāna. Po njemu, proučavanje se mora obaviti kako “horizontalno“ (ufuqiyyan), tako i “vertikalno“ (amūdiyyan). “Horizontalno“ proučavanje teksta znači, umnogome, konkretno historijsko proučavanje velikog seta spoznaja, ideja, shvatanja i mnijenja koja su “vladala“ u određenoj društvenoj sredini u samom vremenu nastanka teksta.

“Vertikalno“ proučavanje ima u vidu da tekst koji je nastao u konkretnom vremenu započinje svoje trajanje kroz vrijeme ili kroz različita druga vremena i duge vremenske epohe. Dātī ili predmetni tekst treba proučavati “vremenski unutar jedne kontinuirane linije“ Prema viđenju Aḥmīdaha an-Nayfara, Arkunov “metod dekonstrukcije
bavi se Tekstom horizontalno i vertikalno, istovremeno, sve to u cilju stizanja do onog što je najvažnije, a to je spoznajni sistem na kojem počiva Tekst“. Također, Muhamed Arkun smatra da nam savremene lingvističke i filološke nauke mogu mnogo pomoći u proučavanju Kurʼāna. U tom pogledu (i prema interpretaciji Aḥmīde an- Nayfara) smatrao je da: “Mora se koristiti savremena lingvistika (jezikoslovlje), a pitanja koja ona postavlja Tekstu temeljito se razlikuju od pitanja koje su Tekstu postavljale klasične jezičke nauke. K tome, da bi se bavilo kulturnim i društvenim osobenostima (Teksta), neizbježno je oslanjati se na antropologiju i analizu koju ona nudi hermeneutičkim (tafsīrskim) sustavima u tumačenju svijeta...“

Muhamed Arkun insistira da se u tumačenju i proučavanju Kurʼāna danas svestrano uvažinekoliko presudno važnih činilaca:
a. “povijesne okolnosti koje su vladale u doba objave Kurʼāna“, ili, pak, u doba pisanja određenog klasičnog komentara Kurʼāna,
b. “ideloški (vjerski) sukobi“
c. “srednjovjekovne rasprave koje su počivale na uvjerenju da posjeduju apsolutno pravo na istinu“.

Mnogi su proučavali djela Muhameda Arkuna i temeljito ih analizirali. Njihove analize nam pomažu da osobenosti mnogih djela ovog Alžirca, znamenitog profesora islamskih nauka na Sorboni, bolje uočimo. Muslimanski humanizam: put ka muslimanskom prosvjetiteljstvu Prema Muhamedu Arkunu, postoji i postojao je islamski humanizam, cvjetao je tokom “zlatnog doba“ klasičnog islama, smatra da je to bilo u periodu od 8. do 11., na nekim područjima do 12. stoljeća po ʻĪsāu, a.s. Tada je došlo do razvoja vjerskih i prirodnih nauka, književnosti, humanističkih nauka i umjetnosti. Muhamed Arkun tvrdi da je ovaj humanizam doveo ne samo do napretka prirodnih nauka već je imao utjecaja na vjerske nauke, opremajući ih i opskrbljujući iznimno važnim sredstvima razmišljanja koja su omogućila da te nauke razviju “visoko sofisticirane sisteme mišljenja“. Tvrdi da je ovaj rani muslimanski humanizam bio tokom kasnijih stoljeća suzbijen i iskorijenjen.

Tokom svoje univerzitetske karijere posebno se zalagao za “primijenjene islamske studije“, za svojevrsni metodološki pristup koji će “islamske studije“ i discipline iz vjerskih područja opskrbljivati i snabdijevati spoznajama iz društvenih nauka, antropologije, filozofije, lingvistike itd. Tako koncipirane, islamske nauke i discipline doprinijele bi jednom osobenom islamskom ili muslimanskom prosvjetiteljstvu. Stoga je Muhamed Arkun uvijek tražio da se tumačenje kurʼānskih i hadiskih tekstova konkretizira, da se nađe povijesno, psihološko, antropološko... zaleđe i zavičajnost njihove Poruke, jer će se samo tako pravilno razumjeti njeno metapovijesno značenje i važenje. To je, praktički gledano, glavna tema gotovo svih njegovih djela.

Ovdje dajemo jedan popis djela Muhameda Arkuna na francuskom jeziku: Deux Epîtres de Miskawayh (Dvije Miskawayhove poslanice). Aspects de la pensée islamique classique (Aspekti klasičnog islamskog mišljenja). L’humanisme arabe au 4e/10e siècle (Arapski humanizam u 4. / 10. stoljeću). Traité dʼEthique, Trad., introd., notes du Tahdhîb al-akhlâq de Miskawayh (Etički ugovor, prijevod, uvod i bilješke za Tahdhib al-Akhlaq od Miskawayha). Essais sur la pensée islamique (Eseji o islamskom mišljenju). La Pensée arabe (Arapsko mišljenje). LʼIslam, hier, demain (Islam, jučer, sutra). LʼIslam, religion et société (Islam, religija i društvo). Religion et laïcité: Une approche laïque de lʼIslam (Religija i sekularizam: svjetovni pristup islamu). Lectures du Coran (Čitanja Kurʼāna). Ouvertures sur lʼIslam (Uvodna razmatranja o islamu). LʼIslam. Approche critique (Islam. Kritički pristup). Pour une critique de la Raison islamique (Ka kritici islamskog raz/uma). LʼIslam, morale et politique (Islam, moral i politika). Combats pour l’Humanisme en contextes islamiques (Borba za humanizam u islamskim kontekstima). De Manhattan à Bagdad: Au-delà du Bien et du Mal (Od Menhetna do Bagdada: izvan dobra i zla). LʼIslam et les musulmans dans le monde (Islam i muslimani u svijetu).

Autor: Enes Karić

Keywords & Tags

Contact Us