Izravna fetva i njeni propisi

To je glagolska imenica sa značenjem davanja šerijatskopravnog mišljenja. Množina ove imenice glasi fetāvā i fetāvī. El-Futjā znači pojašnjenje nejasnih propisa, a jedno od značenja ovog korijena je i izražavanje mišljenja: „O velikaši,“ – reče ona – „savjetujte mi šta treba u ovom slučaju da uradim, ja bez vas ništa neću da odlučim!“ (En-Neml, 32).

Terminološko značenje fetve je pojašnjenje šerijatskog propisa, na osnovu dokaza, onome ko ga traži ili tekst odgovora muftije, i ona se razlikuje od početnog stručnog mišljenja koje daje učenjak ili znanja (tumačenja) kojeg pruža a da mu prethodno nije postavljeno pitanje. Termin fetva se najčešće koristi za označavanje šerijatskopravnih odgovora, a ako je psihološke, sociološke ili neke druge naravi, onda ona podrazumijeva traženje i davanje savjeta.

Radi se o fetvi koju putem radija i televizije daje osoba od koje se ona traži putem navedenih sredstava, bilo da se emituje direktno, ili se snima, ili se reprizira, ili nešto drugo.

Funkcija davanja fetvi ima veliki vjerski i društveni značaj. Radi se o osjetljivoj ulozi o čijem značaju i ozbiljnosti dovoljno govori činjenica da je Uzvišeni Allah pripisuje Sebi: Oni traže od tebe propise o ženama. Reci: „Allah će vam objasniti propise o njima“ (En-Nisa', 127). Onome ko se prihvati te funkcije dovoljna je počast to što se bavi iznalaženjem Allahovih, dž.š., propisa za konkretne slučajeve, a to je zadaća koju su vršili vjerovjesnici, pravedne halife i ashabi, neka je Allah, dž.š., zadovoljan njima.

Davanje fetvi ima isti status kao i druge kolektivne obaveze, što znači da, kada je obavlja dovoljan broj ljudi, sa drugih spada obaveza. Međutim ona može biti i pojedinačna obaveza, kao u slučaju kada, npr., šerijatski pravnik posjeduje sve potrebne kompetencije a drugog muftije osim njega nema. To je posebno slučaj u ovom vremenu, budući da se odnosi na stručnjaka za šerijatsko pravo, čije su sposobnosti i znanje o onome o čemu se sudi i zaključuje (a to su ovaj svijet i stvarnost) upotpunjeni i kompletirani, pa je opravdano i osnovano mišljenje da je on obavezan davati fetve zbog toga što je opskrbljen razumijevanjem suštine i biti kojeg je danas malo a za kojim su velike potrebe u ovom svijetu punom neobičnih i svakojakih stvari i pojava.

Izravna fetva spada među novine i tekovine ovog vremena koje treba staviti u službu i iskoristiti. Bojazan i kolebanje u vezi s njom nisu izraz pobožnosti i bogobojaznosti, štaviše, oni vode otvaranju prostora smutljivcima i nestručnim osobama, onima koji nemaju sposobnost davanja fetvi i koji nisu opskrbljeni razumijevanjem suštine i biti te umjerenošću i mudrošću. Psihološki gledano, to podrazumijeva i nepovjerenje prema vjerskom sadržaju koji iznosimo!

Niko ne poriče da je vizuelno informisanje danas postalo glavna osovina u načinu života različitih društvenih klasa i kategorija, te jedno od ishodišta usmjeravanja, obraćanja i vršenja utjecaja, štaviše ishodište usmjeravanja javnog mišljenja i jedan od načina masovnog komuniciranja.

Muftija koji iznosi svoje mišljenje i tumači šerijatske propise relativni je nasljednik Poslanikovog, s.a.v.s., položaja, a nasljednik je i nauke o Šerijatu i njen dostavljač. Od tog uzvišenog nasljedstva on dobija srazmjerno znanju o Šerijatu koje posjeduje i njegovom razumijevanju ljudi: "Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika, a vjerovjesnici nisu ostavili u naslijeđe dinare niti dirheme, nego su ostavili znanje, pa ko ga uzme prihvatio se velikog dobra."[1] "Neka onaj koji je prisutan od vas prenese onome koji je odsutan."

Nisu više potrebni samo oni koji vladaju riječju i dobro formulišu iskaze. Značajniji su oni koji otkrivaju smisao stvari, a to su oni koji razumijevaju suštinu i bit, kako ih nazivaju El-Džuvejni, El-'Izz ibn 'Abdusselam i drugi, koji proučavaju duboke intencije stvari i koji istinski znaju razlikovati slučajeve, tumačiti ih i objašnjavati, te poznaju tekstove i njihovu filozofiju, razlike među njima, one među njima koji su derogirani i one koji derogiraju. To bi bio preduvjet znanja kojim Šerijat obavezuje muftiju. Tako El-Hatib u svome djelu El-Fekih ve-l-mutefekkih bilježi da je imam Šafija u vezi s tim rekao: "Davati fetve u Allahovoj vjeri dopušteno je samo onome koji poznaje Allahovu knjigu, njene derogirane i derogirajuće ajete, njene jasne i manje jasne dijelove, njeno tumačenje i objavljivanje, njene mekkanske i medinske ajete i sure, njena značenja, te da osim toga bude upućen u hadise Allahovog Poslanika, s.a.v.s."

Imam Ahmed je rekao: "Kada odluči davati fetve, čovjek treba biti upućen u sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., te poznavati značenja Kur'ana i vjerodostojne lance prenosilaca."

Ibnu-l-Mubarek je jednom prilikom upitan: "Kada čovjek daje fetve?" Odgovorio je: "Kada je upoznat s tradicijom (Sunnetom Allahovog Poslanika, s.a.v.s., prim. prev.) i upućen u racionalno mišljenje (pod mišljenjem podrazumijeva vjerodostojnu analogiju te vjerodostojna značenja i razloge za koje je Zakonodavac vezao propise i za koje je učinio da na njih svestrano utječu)." Zatim je potrebno da bude postojanog mišljenja, dobrog zapažanja, pronicav, oštrouman te ustrajan i nepokolebljiv u onome što govori.

En-Nevevi je rekao: "Zabranjena je nemarnost u davanju fetvi. Od onoga koji je po tome poznat zabranjeno je tražiti fetvu. Pod nemarnošću se podrazumijeva kada čovjek nije oprezan i pažljiv te žuri s davanjem fetve prije nego što o pitanju razmisli i na adekvatan način ga razmotri. Ako on već posjeduje znanje o onome što je predmet pitanja, onda žurba ne smeta. S tim u vezi dovodi se ishitrenost koja se prenosi od onih prije nas."

Nadalje, muftija treba poznavati stanja ljudi, njihove naravi i načine ponašanja, te da dobro razmisli o pitanju i onome koji to pitanje postavlja, budući da pitanje, vrlo često, nije primjereno onome koji ga postavlja ili njegovom znanstvenom nivou, ili je vezano za neke dileme i manje jasne kur'anske ajete. Muftija, dakle, procjenjuje stvari prema njima samima, a spomenuto razmišljanje je praktična sposobnost koju muftija stječe praksom i posmatranjem, kao što i mudrac (učenjak) stječe znanje eksperimentisanjem ili vješt konjanik jahačku sposobnost stjecanjem navike. Prema tome, znanje učenjem a snove sanjarenjem, kako to stoji u predaji koju prenosi El-Hatib al-Bagdadi u svome Et-Tarih od Ebu-d-Derda'a kao mevkuf i merfu' predaju, s tim da je bliža mevkuf kategoriji.

Muftija mora poznavati običaje ljudi i razlike među njima od jedne do druge zemlje, jer vrlo često muftija pravi grešku u davanju fetve zato što mu čovjek postavlja pitanje o nečemu što je u njegovoj zemlji poznato pod imenima koja se razlikuju od onih u muftijinoj zemlji. On je u jednoj a muftija u drugoj dolini. Poznavanje običaja je značajan preduvjet šerijatskom pravniku i muftiji zato što poznavanje običaja doprinosi razumijevanju fetve radi donošenja suda o njemu, a metodolozi islamskog prava kažu da je sud o nečemu dio njegove predodžbe, a ta predodžba dešava se samo zahvaljujući poznavanju među ljudima zastupljenih običaja. Važno je da muftija poznaje običaj koji ima utjecaja na fetvu ili je s njim povezan, zato što neki običaji predstavljaju implicitne preduvjete koji se ne spominju u ovosvjetskim poslovanjima, trgovačkim posebno, a utječu na suštinu fetve i propis.

Muftija treba razmisliti o smislu izraza (riječi) onoga koji traži fetvu, tako da otkrije suštinu, jer ako tu suštinu ne otkrije, nije mu dopušteno da daje fetvu, nego je obavezan raspitati se te biti strpljiv i oprezan.

Nadalje, uvažavanje šerijatskog propisa koji je u skladu sa intencijama Šerijata jedna je od najznačajnijih preokupacija muftije. U vezi s tim, Aš-Šatibi kaže: "Muftija koji je dostigao najviši nivo je taj koji podstiče ljude na poznati srednji put u onome što odgovara i priliči ljudima. On ih ne vodi putem tvrdoglavosti i rigoroznosti, niti u pravcu popustljivosti u svemu. To bi bio ispravni put s kojim je došao Šerijat, na njemu nema nikakve neumjerenosti niti pretjerivanja, a ono što odstupa od srednjeg puta pokuđeno je kod temeljito upućenih učenjaka.“

Taj srednji put je put Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u svim njegovim smjernicama i uputama. Tako je jednom prilikom, nakon što je Muaz oduljio u klanjanju ljudima, rekao tri puta: „O Muaze..., jesi li ti onaj koji izaziva smutnju?[2]

„Zaista među vama ima i onih koji izazivaju odbojnost, pa koji god od vas bude klanjao s ljudima neka skrati, jer među njima ima i nemoćnih, i starih, i onih koji imaju potrebu.“[3]

„Polahko! Obavezna su vam samo djela koja možete podnijeti, jer, tako mi Allaha, Njemu neće dosaditi sve dok vama ne dosadi.“[4]

Želi se kazati da se muftija u halki, razredu ili džamiji ne obraća više skupini ljudi koje poznaje i koji njega poznaju, nego svijetu punom proturječnosti i neslaganja, onih koji se s njim slažu, ali i onih koji se ne slažu, vjernika i nevjernika, iskrenih i lažljivaca, onih koji savjetuju, ali i onih koji su sebični i egoisti. Zato on mora biti upućen u intencije Šerijata te svrhu i smisao propisa, obaviješten o savremenim znanostima te upoznat sa stanjima društvenih zajednica. Poznavanje svrhe i značenja stvari značajno je znanje koje doprinosi dalekovidnosti. To je jedna od intencija Šerijata kojoj su posvećena značenja tekstova i na čije su proučavanje i istraživanje skrenula pažnju.

Sredina kod davanja fetve podrazumijeva srednji put između fetvi onih koji su strogi i pretjeruju i onih koji su popustljivi i nemarni. Alija, r.a., rekao je: „Najbolji ljudi su ova umjerena vrsta kojoj se priključuju oni koji dolaze i nastupaju te joj se vraćaju oni koji se zanose i pretjeruju.“[5]

„Srednji put“ (tawassut) nema značenje spajanja istine sa neistinom, niti prelaska sa primarnih šerijatskih normi na olakšice povodeći se za strastima i onim čemu teži ljudska duša, nego podrazumijeva privrženost šerijatskopravnim dokazima i slijeđenje njihovog svjetla, tako da je „srednji put“ u ovovremenom davanju fetvi šerijatski zasnovan. Uzvišeni Allah kaže: I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok. (El-Bekare, 143)

Et-Taberi je navedeni ajet protumačio na sljedeći način: „Kao što smo vas uputili, o vjernici, Muhammedom, a.s., i Allahovom uputom s kojom vam je on došao, pa vas posebnim učinili upućivanjem ka Ibrahimovoj i kibli njegovog milleta i time vas odlikovali nad drugim vjerskim skupinama, isto tako smo vas učinili posebnim i odlikovali nad drugim vjerama time što smo vas učinili zajednicom sredine.“[6]

Uzvišeni Allah, također, veli: I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur’anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato, molitvu obavljajte i zekat dajite i u Allaha se pouzdajte; On je Gospodar vaš, i to kakav Gospodar i kakav zaštitnik! (El-Hadž, 78)

U ovom ajetu sadržana je obavijest i naredba da se drži srednjeg puta u vjeri kako bi ummet bio svjedokom protiv ostalih ljudi.

Uzvišeni Allah, također, kaže: Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! (El-Fatiha, 6-7). Ummet Muhammeda, s.a.v.s., Pravi je put, sredina između onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali i onih koji su zalutali, a brojni su šerijatski tekstovi koji upućuju na šerijatsku zasnovanost srednjeg puta u svemu.

Da se uočiti da ima muftija koji se u susretu sa novim slučajevima isključivo posvećuju posmatranju tekstova i sekundarnih izvora, ulažu napor na njihovom analiziranju te se zadržavaju na terminima upotrijebljenim u njima i njihovom podrobnom razmatranju kako bi samo na taj način došli do propisa, bez obaziranja na razumijevanje intencija.

S druge strane, ima muftija koji se isključivo posvećuju intencijama Šerijata, njegovim općim načelima i univerzalnim propisima, te ih primjenjuju bez obaziranja na pojedinačne šerijatske tekstove, a zatim izlaze sa fetvama tvrdeći da one izražavaju cilj vjerozakona i njegov duh. Otuda se jedna škola odlikuje strogošću a druga popustljivošću, a među njima se javljaju neprijateljstvo i mržnja. Svaka od njih se drži jednog segmenta istine, a uspostavljanje ravnoteže je jedini stvarni izlaz iz tjesnaca u koji su zapale obje strane preko televizijskih kanala. Nemoguće je zbog pojedinačnih tekstova odreći se općih načela, a neizostavno će pogriješiti i onaj koji se bude držao općih načela okrećući leđa pojedinačnim tekstovima. Jedino je ispravno prihvatanje i općeg i pojedinačnog popraćenih onim drugim.

Inteligentan muftija je onaj koji u svojoj fetvi uzima u obzir i koristi i štete te vodi računa o njihovim nivoima i rangovima. Kada su u pitanju koristi, u obzir se uzima ono što doprinosi realizovanju date šerijatske intencije. Tako se u slučaju gužve vodi računa o tome da se farzovima dā prednost nad nafilama u obavljanju te haramu nad mekruhom u izbjegavanju itd.

On nastoji postići koristi i uvećati ih a otkloniti štete i umanjiti ih koliko je u mogućnosti, te naređuje bolje od dva dobra a zabranjuje veće od dva zla.

Postoji razlika između šerijatskopravne olakšice za koju je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Allah voli da se slijede njegove olakšice“[7] i mezhebskih olakšica. U Šerijatu postoje primarne norme, a primjena olakšica umjesto njih je u određenim slučajevima Šerijatom propisana. Pretjerivanje u obavezivanju ljudi primarnim normama općenito ne razlikuje se od permisivnog stava o stalnom slijeđenju olakšica, budući da su oba pristupa u suprotnosti sa intencijom Šerijata.

Imam Eš-Šatibi u djelu El-Muvafekat kaže: "Šerijatski propisi, makar bili u suprotnosti sa željama i strastima, utvrđeni su radi dobrobiti ljudi u njihovom ovosvjetskom životu i vjeri. A i želje i strasti pokuđene su samo onda kada su u suprotnosti sa šerijatskim propisima. Ako su, dakle, u skladu s njima, nisu pokuđene. Ako je Šerijat odredio povod neke olakšice, pa prevlada uvjerenje da je on ispunjen te je primijenimo i po njoj postupimo, gdje je u tome slijeđenje strasti?! Kako zbog slijeđenja olakšica dolazi do odstupanja od smisla naređivanja (dobra) i zabranjivanja (zla), tako se i zbog slijeđenja strogosti i upornosti te odustajanja od olakšica dešava to isto. Nijedno od to dvoje nema prednost u odnosu na ono drugo. Jednaki su oni koji se drže Šerijatom utvrđenih povoda i u slučaju olakšica i u slučaju primarnih normi. Ako se prevladavajuće mišljenje uvažava u slučaju primarnih normi, ono je važeće i za olakšavajuće, i nijedno od to dvoje nije dostojnije od drugoga, a onaj koji među njima pravi razliku proturječi onome oko čega je postignuta saglasnost i konsenzus."

4 – Saobražavanje manje jasnih tekstova (mutešabih) sa onim jasnim (muhkem)

Predmet razilaženja šerijatskih pravnika često se dovodi u vezu s manje jasnim (mutešabih) tekstovima i nerazumijevanjem argumenata od strane nekog od njih. U vezi s manje jasnim tekstovima, ljudi se dijele na dvije skupine:

Prva: Saobražavanje utvrđenih (vjerodostojnih) hadisa s manje jasnim dijelovima Kur'ana i sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Druga: Činjenje jasnih manje jasnim tekstovima radi obesnaživanja njihovog značenja.

Oni koji su dobro u nauku upućeni postupaju po onim tekstovima koji su im jasni, a u manje jasne tekstove vjeruju saobražavajući ih sa onim jasnim. Iz jasnih preuzimaju ono čime tumače one manje jasne, te se na taj način značenja i tekstovi dovode u sklad i jedni druge potvrđuju.

1 – Neke muftije žure s davanjem fetvi a da prethodno nisu razumjeli postavljeno pitanje

En-Nevevi je požurivanje sa davanjem fetve bez prethodnog pažljivog razmatranja pitanja okvalifikovao nemarnošću. Upravo je ono jedan od negativnih aspekata davanja fetve putem televizije. Naime, nemoguće je na sva pitanja koja se postavljaju dati odgovor u kratkom vremenu, jer neka od njih zahtijevaju proučavanje argumenata i mišljenja ranijih učenjaka. Određeni problemi traže detaljnu analizu namjesto sažetih odgovora. Osim toga, pitanje se može odnositi na savremene probleme u kom slučaju davanje odgovora zahtijeva posebnu pažnju, udubljivanje, misaono unošenje, preispitivanje, istraživanje i traženje odgovora od stručnjaka koji poznaju njihovu suštinu i sl., a sve naprijed spomenuto može biti u opreci sa prirodom televizijskih programa koji podrazumijevaju brzo davanje odgovora na postavljena pitanja.

2 – Raznovrsnost stanja ljudi i nemogućnost ograničavanja govora na stanje osobe koja postavlja pitanje

Potvrđeno je pravilo da se šerijatskopravna norma ne mijenja, dok se fetva, koja podrazumijeva ograničavanje (primjenjivanje) norme na konkretnu stvarnost, mijenja sa promjenom vremena, mjesta, osoba, mogućnosti primjene i dr. Otuda učenjaci kažu da su šerijatskopravni tekstovi konačni, tj. čvrsto ustanovljeni i utvrđeni, a stvarnost i novi problemi neograničeni, tako da norma koja se odnosi na pojedinca u jednom mjestu ne mora biti podesna za pojedinca u nekom drugom mjestu. Također, fetva koja je donesena u jednom vremenu ne odgovara vremenu koje dolazi poslije, fetva koja se odnosi na bolesnika razlikuje se od fetve za zdravu osobu, fetva za maloljetnika razlikuje se od fetve namijenjene odrasloj osobi, a ona koja se odnosi na nemarnu i razuzdanu osobu razlikuje se od fetve koja se odnosi na osobu koja je ozbiljna i staložena.

Osobe koje postavljaju pitanja putem radijskih i televizijskih programa potječu iz različitih država i mjesta, imaju različite adete i običaje, nalaze se u različitim situacijama, ponekad nisu iz iste države iz koje je i muftija koji, možda, ne poznaje njihova stanja, namjere i dijalekte zbog čega zapada u pogrešno zaključivanje i poteškoće.

Došao je jedan čovjek Ibn 'Abbasu pa ga je upitao: „Ima li onaj ko ubije vjernika pravo na pokajanje?“ On je odgovorio: „Nema, kazna mu je Džehennem.“ Kada je ovaj otišao, ljudi koji su sjedili sa Ibn 'Abbasom upitali su: „Nama nisi ovako tumačio, nama si tumačio da će pokajanje onoga ko je ubio vjernika biti primljeno, pa šta je u pitanju sada?“ Ibn 'Abbas je odgovorio: „Procijenio sam da se radi o srditom čovjeku koji želi ubiti vjernika.“ Prenosi se dalje da su poslali ljude da ga slijede te da su se uvjerili da je upravo takva osoba.

Od Ibn 'Abbasa se, također, prenosi „da je upitan da li ubica ima pravo na pokajanje, pa je jedanput odgovorio da ima, a drugi put da nema. Od njega su tražili da objasni takav stav, pa je on rekao: 'Vidio sam u očima prvog da ima namjeru počiniti ubistvo, pa sam ga na ovaj način odvratio od toga, dok je drugi u nevolji iz koje traži izlaz'“.

Neke muftije se ustručavaju da kažu „ne znam“ ili da upute na stručne osobe smatrajući da će im to biti upisano kao mahana i nedostatak.

Od Halida ibn Eslema prenosi se da je rekao: „Izašli smo sa Ibn Omerom da prošetamo pa smo susreli nekog beduina koji je upitao: 'Jesi li ti 'Abdullah ibn Omer?' Rekao je: 'Jesam'. Beduin je rekao: 'Raspitivao sam se pa su me uputili na tebe. Kaži mi da li tetka (po ocu) ima pravo na nasljedstvo?' 'Abdullah je odgovorio: 'Ne znam.' Beduin je na to primijetio: 'Ti ne znaš!?' 'Abdullah je rekao: 'Tako je, idi učenjacima Medine pa njih pitaj!' Kada se udaljio od njega, rekao je: 'Divno li je postupio Ebu Abdurrahman. Upitan je o nečemu što ne zna pa je rekao: 'Ne znam.''“

Ibn Mes'ud je rekao: „Onaj ko ima znanja, neka ga iznese, a onaj ko nema znanja neka kaže: 'Allah najbolje zna', jer Allah je Svome Vjerovjesniku rekao: Reci: 'Ne tražim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještačen.'“ (Sad, 86)

Malik je rekao: „Znak učenjakovog razumijevanja vjere je da kaže: 'Ne znam', jer će na taj način, možda, postići dobro. Također je rekao: „Čuo sam Ibn Hurmuza kako kaže: 'Učenjak treba svojim sabesjednicima ostaviti u naslijeđe 'ne znam' kako bi to u njihovim rukama bila baza u kojoj će tražiti utočište.'“

Riječi „ne znam“ u etičkom smislu upućuju na skromnost, jednostavnost i odsustvo uobraženosti; u naučnom smislu one znače poštovanje struke i potrebu svakog čovjeka za stjecanjem novih znanja, istraživanjem, proučavanjem i sužavanjem opsega neznanja u čovjeku; u praktičnom smislu one upućuju na to da odnosni muftija ne govori o svemu i svačemu, odnosno da govori samo o onome što dobro poznaje, što uvećava njegovu vrijednost i ulijeva povjerenje u ono što govori.

4 – Raznovrsnost dijalekata ljudi koji postavljaju pitanja zbog različitosti mjesta iz kojih potječu iziskuje od muftije da bude oprezan

Ima mnogo pojmova koji imaju različito značenje od jednog mjesta do drugog, ponekad i u jednoj državi, tako da često imamo priliku vidjeti kako osoba pita za jednu stvar, a muftija odgovara o nečemu drugom. U jednom serijalu neka žena je pitala muftiju kako da odobrovolji supruga koji je ljut na nju. Muftija je odgovorio: „Umiljavaj mu se i uljepšaj mu se“, a zatim je dodao: „Opčini ga (sàhirìhi).“ Ona je tada upitala: „Da mu napravim sihire, o šejhu?“ Voditelj programa je shvatio o čemu je riječ te je skrenuo pažnju šejhu na to kako je gledateljka razumjela njegove riječi i ukazao njoj da je šejh imao namjeru uputiti je da opčini svog muža ponašanjem i slatkorječivim govorom, a ne da ide vračaru! Sličnih primjera ima mnogo.

Zbog konkurencije koja vlada među vjerskim programima različitih televizijskih kanala ili radijskih stanica ili zbog malog broja vjerskih programa a mnoštva gledalaca i slušalaca, teško je pokriti sve potrebe (što se na najgori način odražava na osobe koje traže fetve) imajući u vidu da je pozicija muftije jedna vrsta zastupanja Gospodara svjetova (tj. rasvjetljavanje Allahovog, dž.š., propisa prilikom davanja fetve).

Ibnu-l-Kajjim je rekao: „Pošto se dostavljanje od Allaha, Slavljen neka je On, zasniva na znanju o onome što se dostavlja i iskrenosti u tome, dostavljanje predajom i davanjem fetve priliči samo onome ko se odlikuje znanjem i istinoljubivošću, onome ko poznaje ono što dostavlja i iskren je u tome, a uz to je lijepog vladanja i načina života te pravedan u riječima i postupcima, jednako se ponaša u tajnosti i javnosti, na svom početku i kraju, i u svim situacijama. Ako pozicija zastupanja vladara zauzima položaj čija se vrijednost i značaj ne poriče i ne ignoriše, i ako je to jedan od najviših rangova, kakva je tek pozicija zastupanja Gospodara nebesa i Zemlje?!“

Nekim programima čini zadovoljstvo da privlače veliki broj gledalaca (slušalaca) na račun date vjerske teme, a nekada im je cilj vještačko izazivanje polemike na račun korisnog "obogaćivanja". U to se ubrajaju rasprave o uznemirujućim pitanjima, kao što su pitanja višeženstva, džina i sihira, kao i davanje prostora onima koji se uključuju s ciljem da opovrgavaju, raspravljaju, raspiruju i diskutuju. Pri tome se ne pravi razlika između propisa Šerijata, o kojima nema raspravljanja, i onih koji ih primjenjuju na pogrešne načine; tada televizijski programi i emitovanje fetvi postaju gubljenje vremena i truda, odnosno postaju beskorisni. Među polemička pitanja spadaju fetve o osjetljivim političkim ili socijalnim pitanjima, kao, npr., pitanje jednakosti u braku ili, pak, nejasna i zamršena znanstvena pitanja, kao, npr., presađivanje organa, odlučivanje o spolu djeteta i tome slično. Sve to fetvu iz domena primjene šerijatske norme i traganja za jasnim Allahovim, dž.š., propisom prevodi u područje polemike, što iziskuje jednu vrstu subjektivne (individualne) snage koja će muftiji omogućiti da dā odgovor, zauzme stav u polemici i šerijatski tekst sačuva od nejasnoće i dvosmislenosti.

Živimo u vremenu u kome su se obrazovale različite grupacije, stranke i mezhebska opredjeljenja.

Televizijski programi danas su neutralisali prepreke, zidove i pregrade koje mišljenja razdvajaju od vjerovanja. Postalo je jednostavno da u jednom te istom programu ljudi iz različitih mezheba i grupacija postavljaju pitanja, pri čemu svako od njih "vuče" muftiju (sebi) i traži od njega da govori o onome što on želi, bila to istina ili laž, a mnogi od njih ne postavljaju pitanje iz naklonosti prema istini i spoznavanju argumenata te njihovom slijeđenju.

Ibnu-l-Kajjim je rekao: "Kada se suoči s pitanjem u kojem je sadržan pokušaj da se obori neki vadžib, ili dozvoli ono što je zabranjeno, ili neka spletka i prevara, muftiji je zabranjeno da u tome podržava onoga koji postavlja pitanje, da ga upućuje na ono što traži ili da mu daje fetvu čiji će ga vanjski smisao dovesti do cilja. Naprotiv, on treba biti svjestan spletki i prevara ljudi te njihovih stanja, i ne treba o njima imati lijepo mišljenje, nego treba biti oprezan, razborit i svjestan stanja ljudi i njihovih sklonosti, u čemu će mu pomoći poznavanje Šerijata. Ako ne postupi tako, udaljit će se od Pravoga puta i druge će od njega odvratiti."

U tom slučaju muftija daje pogrešan ili odgovor koji je daleko od postavljenog pitanja, a do toga dolazi zbog mnoštva pitanja i kratkog trajanja programa, brzog tempa kojeg stvara voditelj programa te različitih dijalekata i običaja ljudi koji postavljaju pitanja, što muftiju sprečava da pravilno shvati pitanje osobe koja traži fetvu.

Cilj davanja fetve jeste potpuno objašnjavanje Allahovog propisa o nekom pitanju shodno mogućnostima muftije. Da bi to postigao muftija mora voditi računa o dvije stvari: 1) općenito, podsticati muslimanske mase na jedinstvo, 2) posebno, savjetovati i upućivati nemarnog, prekoravati ga i podsticati na dobro.

Međutim kriteriji većine programa posvećenih davanju fetvi su poput općih kriterija emitovanja programa koji podrazumijevaju usredsređenost na materijalnu dobit, medijski sjaj i blještavilo, brzinu prezentiranja te razmjenu uloga između gledatelja, voditelja i muftije. Ako je to prikladno drugim programima i sadržajima, ne mora odgovarati i programima posvećenim davanju fetvi koji podrazumijevaju posebnu vrstu temeljitosti, preispitivanja, opširnosti itd.

2 – Uvažavanje stanja onih koji traže fetvu te njihovih različitih adeta i običaja

"Propis o nečemu dio je njegove predodžbe." Ranije se osoba koja traži fetvu obraćala muftiji izravno, licem u lice, na ograničenom prostoru, pa je muftija imao priliku da sa njome porazgovara detaljno i da se upozna sa njenim prilikama, dok su televizijski kanali danas potisnuli ovu specifičnost. Uprkos tome, muftija bi i danas trebao dobro razumjeti pitanje koje mu se postavlja. Danas nije stvar u muftijinom poznavanju brojnih nauka, nego u sposobnosti primjenjivanja tog znanja na stvarnost i nove probleme, a to je pravnička sposobnost koja je potrebna muftijama općenito, a muftijama na televizijskim kanalima posebno.

Ogromna je razlika između onoga koji poznaje fikh, njegove ogranke, pojedinačna pravila i mišljenja imama, ali nije u stanju primijeniti to znanje na stvarnost, i onoga koji je u stanju da primijeni znanje na stvarnost, metodološki ga potkuje i pronađe rješenje problema u skladu sa propisima.

El-Hattab kaže: "Značajna stvar je korištenje općih načela nauke šerijatskog prava i njihovo primjenjivanje na pojedinačne slučajeve među ljudima. To je mnogima teško i komplikovano. Možemo vidjeti kako čovjek koji vlada mnogim znanostima te druge razumije i poznaje, kada mu se postavi pitanje o nekim slučajevima vezanim, npr., za namaz ili iman, ne zna odgovoriti, štaviše teško razumijeva ono što postavljač pitanja zapravo ima na umu. Za šejhove se u vezi s tim vezuju neke anegdote."[8]

Televizijski kanali su široko zastupljeno sredstvo utjecaja na narodne mase. Na njima se obrazuju zvijezde (medijski popularne ličnosti, prim. prev.) a pridobijaju narodne mase putem ličnosti koje se na njima pojavljuju sa svojim sjajem i vještinom primamljivanja gledalaca. A ono što je kod muftija, s aspekta medijskih kriterija, prikladno, s aspekta šerijatskih kriterija možda nije odgovarajuće.

Zato je potrebno težiti muftiji koji posjeduje sposobnost obraćanja različitim kategorijama ljudi, koji je vješt u približavanju stvari različitim umovima i koji svoju fetvu zasniva na znanju, podučavanju i intencijama Šerijata.

Mnoge muftije su sklone površnosti, općim retoričkim izrazima i držanju va'za onda kada je potrebno nešto pojasniti, pod izgovorom ispoljavanja tolerancije i izbjegavanja nejasnoće i komplikovanosti.

Imam Malik, neka je Allahova, dž.š., milost na njega, rekao je: „Niko od onih koji su željeli sjesti u džamiji radi propovijedanja i davanja fetvi nije sjeo prije nego što su se o njemu konsultovali pošteni, čestiti, vrijedni, zaslužni i prema džamiji orijentisani ljudi, pa ako su ga smatrali dostojnim, sjedao je. Ja nisam sjeo sve dok za mene nije posvjedočilo sedamdeset učenih šejhova da sam toga dostojan.“[9]

Jedna od savremenih studija utvrdila je da se određeni procenat ljudi koji nije zanemariv ne oslanja na fetve s televizijskih kanala upravo zbog njihovog nepovjerenja prema muftiji koji na njima gostuje.[10]

Smatram da se određeni programi trebaju ograničiti na određene teme shodno specijalizaciji muftije. Ne smeta da se muftija pozove i na drugoga u vezi s pitanjima koja nisu iz njegove oblasti ili kojima on ne vlada, kako bi se obnovilo povjerenje naroda u muftije.

- Na televizijskim kanalima teško je kontrolisati pozivaoce različitih usmjerenja i orijentacija, budući da je razgovor otvoren svakome da postavi bilo koje pitanje, bilo političko bilo ekonomsko.

- U nekim slučajevima, cilj pozivaoca nije častan, nego unosi zbrku i pometnju te razgovor usmjerava na sporedni kolosijek.

- Zato muftija treba biti čvrst i postojan te Šerijatom "krotiti" ljude, i ne smije dopustiti da se otvaraju velika pitanja i da ljudi razgovaraju o svemu i svačemu.

Novi slučajevi nekada liče nekim starim slučajevima, pa ih je ispravno dovoditi u vezu. Međutim neki drugi se razlikuju shodno razlikama u vremenu, pa u tim slučajevima nema jasne sličnosti između starog i novog. Muftija je u tim slučajevima obavezan dobro razmisliti i ne odvažiti se u davanju fetve, makar ga voditelj požurivao da dā konačan odgovor.

Imam Ahmed je rekao: „Kada se čovjek nečega boji, ne treba ga podsticati na ono što će reći.“[11]

Primjetna je ekspanzija muftija i donošenje općenitih propisa, dok su rijetki oni koji kažu: "Ne znam", iako je to bio običaj prethodnika.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., savjetovao se sa svojim ashabima i u ratu i u miru, a tako su postupali i oni nakon njega. Imam Šafija, neka mu se Allah, dž.š., smiluje, rekao je: "Volim da se kadija savjetuje s drugima, a savjetovat će se u svojim poslovima samo s onim koji poznaje Kur'an i sunnet te djela i mišljenja istaknutih ljudi, koji je uman i upućen u analogiju te ne iskrivljava riječi i njihova značenja, a to se neće naći kod čovjeka sve dok ne bude poznavao jezik Arapa. A i kada se to sve nađe kod nekog čovjeka, neće se savjetovati s njim sve dok ne bude siguran u njegovu vjeru te da ima za cilj samo istinu. Ni od onoga kod koga to tako bude neće ni u kojem slučaju prihvatiti ništa što mu preporuči sve dok ga ne obavijesti da mu je to preporučio iz nekog izvora koji je nezaobilazan, kao što je Kur'an, sunnet, konsenzus ili nešto što se analogijom dovodi u vezu s prva dva izvora. A i ako mu to kaže, neće od njega prihvatiti ništa sve dok ne pojmi o njemu ono što se može pojmiti te se kod toga zadrži i dobro ga upozna. Ali i ako ga upozna na taj način, neće od njega ništa prihvatiti sve dok se ne upita: Postoji li mogućnost da ima neko drugačije značenje? Pa ako ne bude mogućnosti da ima neko drugačije značenje ili u slučaju nekog hadisa ne bude različitih predaja, prihvatit će ga."[12]

Fetva se daje na osnovu konsenzusa te onoga u vezi s čim su imami ili većina postigli saglasnost. Nemaju nikakvog značaja običaji i uvjerenja koja vladaju u nekim zemljama a koji nemaju nikakvog utemeljenja u Šerijatu, pa makar i prema nekom slabom mišljenju. Isto tako, muftija ne treba nagovarati ljude niti im praviti pometnju kada je riječ o pitanjima koja se zasnivaju na slobodnom rasuđivanju.

Ibn Siradž kaže: "Kada ljudi slijede nešto što ima vjerodostojno utemeljenje, a postoji i drugi izbor, niko ne smije nagovarati ljude na svoj izbor te unositi u njihove duše nemir i nedoumicu u njihovu vjeru, budući da je preduvjet za promjene saglasnost i konsenzus u vezi s tim."[13]

Većina fikhskih pitanja zasniva se na pojedinačnom tretiranju a ne generaliziranju, i toga su se u svojim istraživanjima pridržavali dokazani imami. Prema tome, ko, npr., bude upitan o civilizacijskim dostignućima, kao što su televizijski aparati i drugo, nije prikladno uopćavati propis, nego to pitanje treba raščlaniti i uvjetovati na način da su zabranjena onome koji ih koristi na nedopušten način, odnosno dopuštena onome koji ih koristi na dopušten način. Stvar je, dakle, u činu, a ne u samom aparatu.

Arapski jezik (jezik Kur'ana) bio je u stanju obuhvatiti nekoliko rasa i civilizacija, te obrazovati više od jednog nivoa načina obraćanja koji razumije onaj koji je daleko kao što ga razumije i onaj koji je blizu. Ta jezička i semantička širina otvaraju prostor šerijatskom pravniku i muftiji da kao zajednički jezik među narodima koriste jasni arapski jezik te da ga približe ljudima kako bi svima bio razumljiv i kako bi to bilo od pomoći u širenju i popularizovanju fetve.

Svi se slažu s vjerskim tekstom (svi ga razumijevaju), za razliku od ličnih tumačenja i objašnjenja muftija. Tu dolazi do izražaja problem složenosti davanja fetvi podesnih za sve dijelove islamskog svijeta.

Ibnu-l-Kajjim kaže: "Kada se izbjegavanje tekstova ustalilo kod većine sljedbenika strasti i novotarija, njihovo poznavanje za njih vezanih pitanja i argumenata bilo je krajnje pogrešno, zamršeno i nedosljedno."[14]

Treba uvažavati različitost slušalaca i na jedan pojednostavljen način pribjegavati komparativnom fikhu i kontekstu razilaženja. Naime, ako spomene stavove imama mezheba, muftija će se približiti ljudima, uprkos njihovim različitim fikhskim i mezhebskim opredjeljenjima. To široko fikhsko razilaženje omogućava muftiji da daje prednost nekom od mišljenja, kao što mu pomaže i u uvažavanju narodnih običaja i njihovih fikhskih opredjeljenja od kojih se većina pridržava jednog mezheba u fikhu i davanju fetvi, makar na službenom nivou. U svakom slučaju, komparativni fikh i spominjanje različitih rješenja među mezhebima pomaže slušaocu i gledaocu u prihvatanju propisa i oslanjanju na njega, kao što ih navikava i na uvažavanje imama i naklonost prema njima te izbjegavanje pristrasnosti jednom mišljenju ili mezhebu.

Pojedinosti i detalji razlikuju se od jedne do druge zemlje kao što se razlikuju i vrste odjeće i običaji. Zato su te pojedinosti i detalji od male koristi, a oni i odvraćaju ljude od pažnje prema tom muftiji zbog njegove regionalnosti i posebnog interesovanja za tu jednu zemlju.

Olakšavanje nije poseban mezheb u fikhu ili posebno mišljenje, nego jedna velika intencija i čvrst temelj islamskog vjerozakona: "Olakšavajte, a ne otežavajte."[15] Ovaj tekst nije poseban niti je derogiran. On je čvrst, postojan i jasnog značenja, tako da nam pored tog uzvišenog Poslanikovog, s.a.v.s., objašnjenja nije potrebno da se oslanjamo na neki dokaz ili mišljenje. U ovom vjerskom olakšavanju nema mjesta omalovažavanju i popustljivosti, zato što je regulisano onim u čemu nema nekog jasnog teksta. Naime, olakšavanje je jedan od ciljeva Šerijata koji je bitan za razumijevanje i primjenu normativnih tekstova.

Ne postoji jasan propis o dopuštenosti ili zabrani u vezi sa svim pitanjima. Zato je prikladno da muftija ukazuje na vrline i podstiče na njih te da skreće pažnju na poroke i upozorava na njih.

Potrebno je navesti makar jedan argument, budući da argument obavještava slušaoca i gledaoca o povezanosti propisa s tekstom, uvažavanju teksta i pribjegavanju istom te njegovom učvršćivanju u privatnom i javnom životu, kako to kaže Ibnu-l-Kajjim (znanje podrazumijeva poznavanje Pravoga puta na osnovu argumenata). Prema tome, argument je čvrst dokaz koji, u korist mišljenja koje zastupa, muftija iznosi prvo pred Allaha, dž.š., te pred ljude, zato što će ih Allah, dž.š., pitati: Šta ste odgovorili onima koji su (vam) poslani?

Muftija treba biti dobar primjer ljudima u poznavanju propisa u slučaju razilaženja, lijepom mišljenju te izbjegavanju pristrasnosti i grubog postupanja prema oponentima, a posebno prema svojoj braći šerijatskim pravnicima, učenjacima i muftijama.

To se postiže lijepim primjerom, umjerenošću i u razilaženju i u slaganju te korištenjem pomirljivog jezika koji na ljude ostavlja, čak i u obraćanju oponentu, pozitivan moralni utisak.

Neke se muftije upuštaju u pretjerano opširno i detaljno izlaganje te se bave detaljima i pojedinostima na račun intencija i općih normi, a to je greška kojoj je potrebna jedna vrsta korigovanja javnog mišljenja koje upravlja ljudskom naravi i utječe na nju u različitim sferama znanja.

Naime, onaj koji traži fetvu jasno poznaje situaciju u vezi s kojom postavlja pitanje. On je poznaje bolje od drugih, i on najbolje zna svoje namjere, a namjera utječe na donošenje propisa te ga nekada prenosi iz sfere obaveznosti u sferu zabrane i obrnuto. U jednom hadisu stoji: „Pitaj za fetvu svoje srce, makar ti fetvu dali i ljudi.“

Razumijevanje intencija je jedno od velikih poglavlja fikha. To je posebna znanost koja ima svoje istraživače i naučnike. Tako je jedna od intencija Šerijata zaštita i očuvanje imovine ljudi, njihovih života, časti, razuma, jedinstva, povjerenja u vjeru te njihovih društvenih veza i odnosa.

Iščuđavanje ljudi nekom propisu obavezuje šerijatskog pravnika da pruži dodatno pojašnjenje tog propisa, argumenata na kojima se on temelji, njegovu potkrijepljenost Šerijatom, značenjem šerijatskog teksta, snagom i racionalnim promišljanjem, da spomene onoga koji ga je donio, imame koji su ga podržali i navede obrazloženja njegovog donošenja.

Potrebno je izbjegavati povođenje za svakim mišljenjem te odbaciti fetve koje nisu u skladu s jasnim tekstovima i onim oko čega je postignut konsenzus i saglasnost, kao što su: dopuštanje udaje muslimanke za sljedbenika Knjige ili dopuštanje misionarskog djelovanja kršćanstvu i iskrivljenim mezhebima (učenjima) u muslimanskim sredinama, imajući u vidu da društvena zajednica ima vjerske konstante kojima se niko nema pravo suprotstavljati ili širiti svoje privatno mišljenje koje je u suprotnosti s tim jasnim i očitim tekstovima.

Isto tako, potrebno je izbjegavati rijetke i izolirane fetve, koje mogu biti prihvatljive u nekom posebnom okruženju i okolnostima, ali nisu odgovarajuće i prihvatljive za sve, te objavljenu i proklamiranu fetvu koja je svima poznata.

Postoji vidljiva slabost, ishitrenost u davanju fetve, veliki nesklad i oprečnost te očitovanje muftijinog raspoloženja većeg od njegovog znanja.

Potreba ljudi za znanjem o Šerijatu ne može se zadovoljiti samo okupljanjem ljudi u formi tradicionalnog načina izučavanja nauke o Šerijatu, nego je potrebno pokretanje specijalizacija na kojima će se izučavati različiti aspekti Šerijata, njegove intencije, historija, tekstovi i tome slično, s tim da u njega ulazi i poznavanje realnosti u kojoj se odvija primjena tog znanja.

Pedagoško osposobljavanje i za to predviđene ustanove čine da se mišljenje "kuha" na lagahnoj vatri, kako bi dozrelo kao fetva, a podrazumijeva i pokretanje projekata umjerenog realističnog znanstvenog osposobljavanja.

Društva koja su zaostala u civilizacijskom i tehnološkom pogledu obilježena su pečatom opće zaostalosti koja je ovladala svim oblastima te jednom vrstom improvizovanja koje je lišeno planiranja, svijesti i ozbiljnog istraživanja, a to su zla čije su posljedice vidljive.

Postoji veliki broj istraživača vjerskih znanosti koji poznaju pojedinačne tekstove i možda ih memorišu, a neki od njih ih načelno i razumiju. Međutim mali broj njih se odlikuje ispravnim i zrelim shvatanjem i poimanjem, velikim i sveobuhvatnim umom te dobrim jezikom koji ga čini sposobnim za javno obraćanje i omogućava mu da širi vjersko mišljenje i da o njemu govori u sredstvima informisanja na način koji će uzdignuti značaj tog mišljenja, a ne poniziti ga i omalovažiti.

Taj ustav treba biti jednak za sve koji ga prihvataju, te nešto što je potrebno štititi, jačati, širiti i u vezi s njim se uzajamno potpomagati i sarađivati: ...Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu ...[16]

[1] Bilježi El-Buhari kao komentar u poglavlju El-'Ilm kable-l-kavl (29/1); Ibn Hibban u svome Sahihu (br. 88.); Et-Tirmizi u Sunenu (br. 2682.); Ibn Madže u predgovoru (br. 223.), a prenosi Ebu-d-Derda', neka je Allah, dž.š., njim zadovoljan.

[3] El-Buhari (702); Ed-Darimi (1306); Muslim (1072); Ibn Madže (1037); Ahmed (17529) i dr.

[7] Ahmad, Musned, 5600; Ibn Hibban, Sahih, 355; El-Bejheki, Šu'abu-l-iman, 3733; Et-Taberi, El-Mu'džemu- l-evsetu, 8263.

Keywords & Tags

Islam, sunnet, hadis, iman, islamska predavanja, islamska civilizacija, islamska kultura, propisi, rukja, ehlu sunnet, salavat, idžtihad, predavanja, Allah, Poslanik, poslanik Muhammed, predaja, enciklopedija hadisa, Buharija, Muslim, Ebu Davud, Ibn Madže, Tirmizi, Darekutni, Nesai, Taberani, Malik, Bezzar, Darimi, Nevevi, Kenan Musić, Šefik Kurdić, Bejheki, muharrem, rebiul evel, rođenje poslanika, hazreti, sahih, hasen, daif, lanac prenosilaca, Ebu Hurejre, kurtubi, hanefijski, mezheb, šafijski, malik, hanbel, mehr, nafaka, farz kifaje, fatima, fetva, fikh, hafiz, halifa, Ebu bekr, Alija, Omer, Ibn Hadžer, hatib, hidžab, hilafet, hudejbija, uhud, hendek, ibadet, ibadije, iblis, ibn Tejmijje, akaid, akida, ahlak, moral, povijest islama, sira, kiraet, tedžvid, dove, mevlud, sedmina, tabut, haram, halal, menhedž, sufije, selefizam, hajz, nifas, istihaza, žena islam, hurije, bedr, bejat, kaba, bejtul mal, abasije, emevije, adl, arefat, mikat, ihram, umra, asgab, džebrail, mikail, munkir, nekir, israfil, sudnji dan, predznaci, daija, vaz, dawa, derviš, mekasid, matudiri, ešarije, medina, mekka, mekasid, mešhur, nesh, metn, ravija, rivajet, mihrab, muhadis, muhkem, murted, mustahredž, mutezile, tabiin, tahavija, taberi, taklid, džihad, talak, razvod, belag, teologija, tesavvuf, tespih, tevhid, kijas, masleha, Ibrahim, Isa, Musa, Tevrat, Indžil, džini, šejtan, iddet,idžaz, temettu, ilham, ilm, kelam, šiije, ismailije, sunije, ehlu, istigfar, tevba, itikaf, kefaret, objava, jasin, ašura, hadisi kudsijj, gajb, kafir, sijase, zamahšeri, adabi, mubarek, islamizam, hatma, Kur'an, tefsir prevod, sura, ajet, harf, tefsir, prevod Kur'ana, Besim Korkut, Ibn Kesir, komentar Kur'ana, tumačenje Kur'ana, Enes Karić, Endelusi, Ibn Džuzejj, vrte tefsira, racionalni tefsir, tradicionalni tefsir, sufijski tefsir, amme džuz, transkripcija, ilmihal, abdest, tejemum, gusul, džunub, namaz, farz, sastavni dijelovi namaza, uvjeti za namaz, sahibi uzur, džemat, mujezin, ezan, ikamet, teravija, teravih, noćni namaz, sabah, podne, ikindija, akšam, jacija, rekat, sedžda, selam, početni tekbir, bajram, kurban bajram, ramazan, napaštanje, fidja, post, iftar, sehur, imsak, sadekatu fitr, vitre, zekat, nijjet, nafile, hutba, hadž, kurban, akika, dženaza, imanski šarti, šehadet, muslimani, kunut dova, zikr, zuhd, nefs, nikah, islamske nauke, Gazali, rječnik, pojmovnik, naklanjavanje, sehvi sedžda, feraiz, nasljedno pravo, sekte, grijeh, grijesi, sadaka, bereket, šerijat, šerijatsko, mubah, mustehab, mukabela, lejletul bedr, lejletul kadr, hidžr, miradž, Allahova imena, Allahova svojstva, ahiret, azab, kabur, mizan, hifz, mesela, Ibn Abbas, vakuf, kader, mushaf, Ebu Hanife, Rumi, iskušenje, Bog, Božije, dunjaluk, skraćivanje namaza, spajanje namaza, kijam, prvi uvjet, kibla, vaktija, din, džennet, džehenem, sifat, Rahman, vadžib, edeb, hadiske predaje, oprost grijeha, Preporod, Glasnik, Novi muallim, vazovi, Sulejman Bugari, Kenan Musić, Ammar bašić, Izet Čamdžić, islamski video, audio predavanja, mekam, tevhid, hikaje, šerijatski brak, šerijatsko vjenčanje

Izravna fetva i njeni propisi

Termin fetva se najčešće koristi za označavanje šerijatskopravnih odgovora, a ako je psihološke, sociološke ili neke druge naravi, onda ona podrazumijeva traženje i davanje savjeta.

Keywords & Tags

Contact Us

Uputstvo

O Platformi