Izmjene konteksta i tema (تصريف البيان tasrif al-bajan)

Metode govora elokventnih ljudi se razlikuju, bilo da je riječ o prozi ili poeziji, tako da svaki od njih govori na poseban način kojim se odlikuje u odnosu na druge. On ima utjecaj na određene krugove ljudi, dok na druge nema.

Tako postoje oni koji izvrsno opisuju stvari, kao da gledaš ono što čitaš; drugi se odlikuju po teškom i nerazumljivom stilu; treći su, opet, sjajni kad je riječ o ljubavnoj poeziji, ali se ne snalaze u drugim vrstama. Također, ima i onih koji se ističu po smiješnim i podrugljivim kazivanjima, ali takvi ne mogu kazati ništa ozbiljno; neki znaju pisati isljučivo o politici; neki analiziraju pojave i sl. Zaista je malo onih koji su rječiti u više od jedne ili dvije oblasti, a da je njihov govor  skladan i bez oprečnosti.

Što se, pak, tiče Kur’ana, koji je nadnaravan i iznad ljudskih mogućnosti, on je elokventan na svim poljima i visoko iznad najvećih znalaca u svojim oblastima. Stoga, izmjene konteksta i tema u Kur’anu imaju za cilj prijetnju, opomenu, radosnu vijest i izazov na razmišljanje, i to razmišljanje o dokazima u kosmosu i Kur’anu, o duši i osjećanjima. Sve su to dokazi i tajne kur’anskog čuda.

U tom su kontekstu slijedeće riječi Uzvišenog:وَلَقَدْ صَرَّفْنَا فِي هَـذَا الْقُرْآنِ لِيَذَّكَّرُواْ وَمَا يَزِيدُهُمْ إِلاَّ نُفُورًا  Mi u ovom Kur'anu objašnjavamo (صَرَّفْنَا sarrafna) da bi oni pouku izvukli, ali ih on sve više otuđuje,[1] tj. da bi upozorili i opomenuli, ali što se više opominju i pozivaju na Pravi Put, oni se sve više otuđuju i jačaju svoje nevjerništvo. Na jednom drugome mjestu Allah kaže: وَلَقَدْ صَرَّفْنَا لِلنَّاسِ فِي هَـذَا الْقُرْآنِ مِن كُلِّ مَثَلٍ فَأَبَى أَكْثَرُ النَّاسِ إِلاَّ كُفُورًا Mi u ovom Kur'anu objašnjavamo ljudima svakojake primjere, ali većina ljudi nikako neće da vjeruje.[2] Dakle, iako Uzvišeni stalno navodi primjere i objašnjava situacije u Kur’anu kako bi povjerovali, njihovo nevjerništvo ih sprječava da povjeruju u Allaha i da Mu se pokore, i bježe od Istine kao što bolesnik bježi od djelotvornog lijeka i korisne hrane.

Također, Svevišnji je rekao i slijedeće: وَكَذَلِكَ أَنزَلْنَاهُ قُرْآنًا عَرَبِيًّا وَصَرَّفْنَا فِيهِ مِنَ الْوَعِيدِ لَعَلَّهُمْ يَتَّقُونَ أَوْ يُحْدِثُ لَهُمْ ذِكْرًا I eto tako, Mi Kur'an na arapskome jeziku objavljujemo i u njemu opomene ponavljamo da bi se oni grijeha klonili ili da bi ih na poslušnost pobudio.[3]

انظُرْ كَيْفَ نُصَرِّفُ الآيَاتِ ثُمَّ هُمْ يَصْدِفُونَ Pogledaj kako dokaze iznosimo, a oni opet glave okreću.[4] 

انظُرْ كَيْفَ نُصَرِّفُ الآيَاتِ لَعَلَّهُمْ يَفْقَهُونَ Pogledaj samo kako Mi potanko iznosimo dokaze da bi se oni urazumili![5]

وَكَذَلِكَ نُصَرِّفُ الآيَاتِ وَلِيَقُولُواْ دَرَسْتَ وَلِنُبَيِّنَهُ لِقَوْمٍ يَعْلَمُونَ I, eto, tako, Mi na razne načine izlažemo dokaze da bi oni rekli: ”Ti si učio!” i da bismo to objasnili ljudima koji hoće da znaju.[6]

Vidjeli smo da glagol صرف sarrafa Besim Korkut prevodi kao objašnjavati, ponavljati i potanko izložitit, dok ga Teufik Muftić prevodi u značenju: objasniti ajete Kur’ana, mijenjati (promijeniti) pravac /vjetra/ itd.[7] Također, Ibn Manzur ga objašnjava na skoro identičan način kao i Muftić.[8]  

Citirani ajeti pokazuju da Kur’an potanko izlaže svoje ajete i da mijenja njihov kontekst i teme, odnosno da u sebi sadrži naredbu tevhida i šerijatskih propisa u kojima je spas za društvo, kao i naredbu da se uspostavi pravedna zajednica u kojoj će se u potpunosti poštovati prava svih. Kur’an to postiže različitim retoričkim metodama, od zastrašivanja i opomene do donošenja radosne vijesti, od prijekora i negodovanja do poziva na razmišljanje o Allahovim znakovima u kosmosu i čovjeku, kao i putem kazivanja čije pouke i poruke uzimaju razumom obdareni. Tako su metode govora i načini utjecaja raznovrsni, ali isključivo za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je.

 Kad je riječ o izmjenama konteksta i tema u Kur’anu, one mogu biti ili u značenju ili u izrazima i stilskim postupcima. Što se tiče onih u značenju, suština je uglavnom jedna, ali postoji razlika s obzirom na kontekst. Naime, jedno kazivanje, npr. o Nuhu, a.s., spominje se na više mjesta u Kur’anu, ali svako od tih kazivanja ima svoju pouku. Dakle, riječ je o izmjeni u značenju iako izrazi mogu biti različiti, slični ili nekada identični.

Što  tiče izmjena u izrazima i stilskim postupcima, one su ogledaju u dužini pojedinih sura. Naime, postoje duže sure u kojima čitalac može naći poglavlja o različitim temama, poput tevhida, ništavnosti širka, upućivanja pogleda prema kosmosu i njegovim čarima, prema Zemlji i njenim bogatstvima i ukrasima, kiši koja spaja nebo i Zemlju te oživljava sve živo. U ovim surama nalazimo i zakone u kojima je počast i korist za čovječanstvo.

S druge strane, Kur’an sadrži i kratke sure koje čitalac može lahko zapamtiti i učiti ih u namazu. One uglavnom govore o tevhidu i Sudnjem danu, dok u rijetkim nalazite i šerijatske propise, poput sure El-Kevser:إِنَّا أَعْطَيْنَاكَ الْكَوْثَرَ فَصَلِّ لِرَبِّكَ وَانْحَرْ إِنَّ شَانِئَكَ هُوَ الْأَبْتَرُ   Mi smo ti, uistinu, mnogō dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez spomena ostati. Ova kratka sura spominje Sudnji dan, visok položaj Vjerovjesnika, s.a.v.s., položaj njegovih neprijatelja te propis kurbana. Obratimo pažnju na slijedeće riječi Uzvišenog:

وَالْعَصْرِ إِنَّ الْإِنسَانَ لَفِي خُسْرٍ إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَتَوَاصَوْا بِالْحَقِّ وَتَوَاصَوْا بِالصَّبْرِ

Tako mi vremena –  čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.[9]

Ova kratka sura sadrži sve ljudske osobine neophodne za uspjeh i pojedinca i zajednice. Ona prvo govori o vjerovanju koje oživljava srca i usmjerava tijela, a bez zdravih srca nema zdravog pojedinca niti zajednice. Vjerovanje će, neminovno, donijeti dobra djela kod pojedinca, a čitava će zajednica međusobno preporučivati Istinu i pomagati se u njoj. Naime, neće uspjeti narod koji zanemari Istinu i bude ravnodušan spram nje. Nadalje, jedini pravi način da se nosi breme Istine na plećima jeste sabur, strpljivost. Sabur podrazumijeva samokontrolu, udaljavanje od strasti i njihovo potčinjavanje razumu, iz čega proizlazi pokoran i poslušan narod, a ne ljudi koji žele da im se pokorava i da ih se sluša.

U Kur’anu, također, nalazimo i sure srednje dužine, koje nisu ni duge ni kratke, s tim da su neke od njih bliže dugim, a neke kratkim surama. Ovakve sure sadrže većinu intencija islamskog vjerozakona; one su koncizne, ali jasne i pojašnjene.

Uzvišeni je ovim izmjenama sura, dugim, srednjim i kratkim, a sve su na najvišem stupnju retorike, želio ponuditi jednu veliku sofru za sve ljude, a to je Kur’an. Tako je učenim ljudima omogućio da prodube svoje vjersko i svjetsko znanje pomoću dugih sura, jer je njima darovana razboritost pomoću koje se uzdižu i crpe dragulje iz kur’anskih riznica. S druge strane, ljudima koji su zauzeti sticanjem ovosvjetskih dobara data je mogućnost da nauče kratke sure, koje su isto tako korisne i savršene, poput dugih. Postoje i oni koji imaju nešto više vremena pa se mogu pozabaviti surama srednje dužine.

Ovdje je važno istaći da je podjela Kur’ana na sure i njihov raspored u Mushafu određen od Allaha putem Objave.[10]

Ponavljanje u Kur’anu (تكرار tekrar)

Kao što smo kazali, raspored svih kur’anskih sura određen je Božanskom Objavom, a nikako odlukom Muhammeda, s.a.v.s. Kad bi neki ajet bio objavljen Poslaniku, s.a.v.s., bilo bi mu naređeno u koju suru i pored kojeg ajeta će ga smjestiti. U čudo Kur’ana ubraja se to što je moguće da su dva susjedna ajeta objavljena u različitim vremenima, ali su srodni, skladni i nerazdvojni.[11]

U Kur’anu nekada nailazimo na ponavljanja, čiji je cilj izmjena konteksta i tema, a nikako puka opširnost u izlaganju. Na taj se način želi usmjeriti pažnja i istaći važnost nečega. To su primijetili i klasični učenjaci koji su se bavili tajnom kur’anskog i’džaza. Ebu Zehra ovom prilikom citira Džahiza[12] koji kaže:

”Vidjeli smo da, kada se Allah obraća Arapima i beduinima, On to čini hitro, putem simbola i zvukova, a kada se obraća Israilićanima ili kazuje o njima, tada zapažamo opširnost i mnoštvo riječi.”[13]

Ebu Zehra izražava svoje duboko poštovanje prema Džahizu i kaže da je njegova tvrdnja jasna na osnovu mnogobrojnih ajeta u Kur’anu. Budući da se beduini rukovode svojim sjećanjima i upomenama jer su nepismeni, njima i odgovara koncizan govor, a nekada im je dovoljan trenutak, zvuk ili išaret. Ipak, Ebu Zehra ima slijedeće tri opaske:

Prvo, Džahizove riječi kako u Kur’anu ima viška riječi nisu na mjestu i ne odgovaraju kur’anskoj rječitosti i stilu budući da je višak riječi karakteristika praznoga govora. Moguće je da je Džahiz htio kazati kako je Kur’an nekada opširan i podroban.

Drugo, iako se mekkanski ajeti obraćaju idolopoklonicima, i oni su ponekad opširni, posebno kad govore o kosmičkim dokazima Allahovog stvaranja, nemoći ljudi i njihovoj ovisnosti o Njemu. Poslušajmo slijedeće riječi Svevišnjeg:

أَمَّنْ خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ وَأَنزَلَ لَكُم مِّنَ السَّمَاء مَاء فَأَنبَتْنَا بِهِ حَدَائِقَ ذَاتَ بَهْجَةٍ مَّا كَانَ لَكُمْ أَن تُنبِتُوا شَجَرَهَا أَإِلَهٌ مَّعَ اللَّهِ بَلْ هُمْ قَوْمٌ يَعْدِلُونَ أَمَّن جَعَلَ الْأَرْضَ قَرَارًا وَجَعَلَ خِلَالَهَا أَنْهَارًا وَجَعَلَ لَهَا رَوَاسِيَ وَجَعَلَ بَيْنَ الْبَحْرَيْنِ حَاجِزًا أَإِلَهٌ مَّعَ اللَّهِ بَلْ أَكْثَرُهُمْ لَا يَعْلَمُون أَمَّن يُجِيبُ الْمُضْطَرَّ إِذَا دَعَاهُ وَيَكْشِفُ السُّوءَ وَيَجْعَلُكُمْ خُلَفَاء الْأَرْضِ أَإِلَهٌ مَّعَ اللَّهِ قَلِيلًا مَّا تَذَكَّرُون أَمَّن يَهْدِيكُمْ فِي ظُلُمَاتِ الْبَرِّ وَالْبَحْرِ وَمَن يُرْسِلُ الرِّيَاحَ بُشْرًا بَيْنَ يَدَيْ رَحْمَتِهِ أَإِلَهٌ مَّعَ اللَّهِ تَعَالَى اللَّهُ عَمَّا يُشْرِكُونَ  أَمَّن يَبْدَأُ الْخَلْقَ ثُمَّ يُعِيدُهُ وَمَن يَرْزُقُكُم مِّنَ السَّمَاء وَالْأَرْضِ أَإِلَهٌ مَّعَ اللَّهِ قُلْ هَاتُوا بُرْهَانَكُمْ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ   

 Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi Bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje;  Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi Bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi;  Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi Bog? Kako nikako pouku vi da primite! –  Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi Bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi Bog? Reci: "Dokažite, ako istinu govorite!"[14] 

Nemoguće je da je ovaj govor upućen isključivo židovima, već je upućen Arapima, i nije riječ o hitrom i simboličnim govoru, već je posrijedi objašnjenje i tumačenje. Iako je konciznost obilježje kur’anskog i’džaza, ovdje je na sceni harmonična opširnost. Ovdje imamo i nekoliko ponavljanja koja su na mjestu. Naime, nakon spominjanja pet dokaza Allahove jednoće, uvijek se, kao zaključak tih dokaza, ponavlja ista rečenica koja kod čitaoca treba probuditi svijest o tome da je samo Allah Stvoritelj i Gospodar. Svaki od spomenutih dokaza je dovoljno upečatljiv i uvjerljiv da zahtijeva ponavljanje zaključka.

Treća opaska se zasniva na prethodnoj i ona podrazumijeva da su i konciznost i opširnost uvijek na pravome mjestu, shodno nadnaravnosti Kur’ana.

Također, da se primijetiti da je dokazivanje Allahove jednoće podobno za opširnost. To smo vidjeli u prethodnim ajetima, a vidimo i u suri Er-Rahman koja upozorava na Allahove blagodati. Kaže Uzvišeni:

الرَّحْمَنُ عَلَّمَ الْقُرْآنَ  خَلَقَ الْإِنسَانَ  عَلَّمَهُ الْبَيَانَ  الشَّمْسُ وَالْقَمَرُ بِحُسْبَانٍ  وَالنَّجْمُ وَالشَّجَرُ يَسْجُدَانِ  وَالسَّمَاء رَفَعَهَا وَوَضَعَ الْمِيزَانَ  أَلَّا تَطْغَوْا فِي الْمِيزَانِ  وَأَقِيمُوا الْوَزْنَ بِالْقِسْطِ وَلَا تُخْسِرُوا الْمِيزَانَ  وَالْأَرْضَ وَضَعَهَا لِلْأَنَامِ  فِيهَا فَاكِهَةٌ وَالنَّخْلُ ذَاتُ الْأَكْمَامِ وَالْحَبُّ ذُو الْعَصْفِ وَالرَّيْحَانُ  فَبِأَيِّ آلَاء رَبِّكُمَا تُكَذِّبَانِ  خَلَقَ الْإِنسَانَ مِن صَلْصَالٍ كَالْفَخَّارِ  وَخَلَقَ الْجَانَّ مِن مَّارِجٍ مِّن نَّارٍ  فَبِأَيِّ آلَاء رَبِّكُمَا تُكَذِّبَانِ  رَبُّ الْمَشْرِقَيْنِ وَرَبُّ الْمَغْرِبَيْنِ  فَبِأَيِّ آلَاء رَبِّكُمَا تُكَذِّبَانِ  

Milostivi poučava Kur'anu, stvara čovjeka, uči ga govoru. Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove, i trava i drveće se pokoravaju, a nebo je digao. I postavio je terazije da ne prelazite granice u mjerenju – i pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte! A Zemlju je za stvorenja razastro, na njoj ima voća i palmi sa plodom u čaškama i žita sa lišćem i miomirisna cvijeća – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?! On je čovjeka od sasušene ilovače, kao što je grnčarija, stvorio a džina od plamene vatre – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?! Gospodara dva istoka i dva zapada –  pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?![15] i tako do kraja ove časne sure.

U citiranim ajetima sure Er-Rahman primjećujemo da nakon svakog teksta u kojem se objašnjava neka Allahova blagodat dolazi upozorenje na Njegove blagodati, obaveza zahvalnosti na njima putem činjenja dobrih dijela i ostavljanja loših te priznavanja Njegove jednoće. To ukazuje da svaki od spomenutih dokaza i blagodati sam po sebi obavezuje čovjeka da bude zahvalan i da prihvati Allaha kao jedinoga Gospodara. 

Kad je riječ o ponavljanju u Kur’anu, Rafi’i[16] kaže: ”Poseban izazov za Arape jeste ponavljanje koje nalazimo u nekim kur’anskim ajetima, gdje je značenje u osnovi jedno, dok se izrazi razlikuju. Ovo je naročito svojstveno nekim kazivanjima, a cilj je da se potvrdi prijekor i prijetnja, pruži savjet i učvrsti dokaz. Osim kazivanja, ponavljanje se koristi i prilikom govora o Allahovim blagodatima, i to s ciljem da Mu se bude zahvalno na njima. Ovaj postupak je poznat kod Arapa, ali mu pribjegavaju isključivo prilikom navođenja primjera, a radi plašenja, zastrašivanja, potvrđivanja i žalosti zbog nečega. Sve se ovo može naći u njihovoj literaturi.”[17]

Ukoliko uporedimo stavove Ebu Zehrea i njegovog prethodnika Rafi’ija u pogledu ponavljanja u Kur’anu, zaključit ćemo da obojica smatraju kako se ponavljanja koriste radi potvrđivanja Allahove jednoće i upozorenja na Njegove blagodati te prilikom kur’anskih kazivanja. Upravo su kur’anska kazivanja naša slijedeća destinacija.

Retorički aspekt kur’anskih kazivanja (قصص qisas)

Jedna od tema koje su prikladne za opširan govor, a ponekad i ponavljanje svakako su kur’anska kazivanja. Ebu Zehra ovdje ne govori o kazivanjima kao aspektu i’džaza, jer je to tema za sebe, već govori o ponavljanju u kazivanjima, što je, također, jedna od tajni i’džaza.

Kazivanja o Božijim poslanicima poput Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa, a.s., ponavljaju se više puta, nekada opširno, a nekada koncizno. U čemu se ogleda čudo stilistike ovih ponavljanja?

Ukoliko pažljivo promotrimo Kur’an, vidjet ćemo da njegova ponavljanja imaju smisao i poruku, jer nije riječ o knjizi kazivanja i pripovijedanja o izmišljenim i stvarnim događajima.

Kur’anska kazivanja su događaji koji su se stvarno dogodili, a Kur’an ih spominje zbog pouke i primjera, da objasni položaj i svršetak zalutalih i upućenih te da nas upozna s čim su se susretali Božiji poslanici, a nakon njih i svi ostali pozivači u islam. Cilj nije da se uživa u njihovom slušanju i čitanju, jer Svevišnji na kraju kazivanja o poslaniku Jusufu, a.s., kaže: لَقَدْ كَانَ فِي قَصَصِهِمْ عِبْرَةٌ لِّأُوْلِي الأَلْبَابِ مَا كَانَ حَدِيثًا يُفْتَرَى وَلَـكِن تَصْدِيقَ الَّذِي بَيْنَ يَدَيْهِ وَتَفْصِيلَ كُلَّ شَيْءٍ وَهُدًى وَرَحْمَةً لِّقَوْمٍ يُؤْمِنُونَ   U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite Knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.[18]

Dakle, Kur’an koristi ponavljanja zbog mnogobrojnosti pouka koje su prvi i osnovni cilj njegovih kazivanja. Budući da Kur’an često govori o Ibrahimu, a.s., Ebu Zehra se odlučuje da spomene i analizira kazivanja o njemu.

Kazivanje o Ibrahimu, a.s.

Kazivanje o ovom odabranom poslaniku spominje se više puta u Kur’anu budući da sadrži mnogo pouka, a, osim toga, Ibrahim, a.s., smatra se ocem Arapa.

Prvo kazivanje koje je odabrao Ebu Zehra jeste ono koje Ibrahima, s.a., vezuje za Arape i s čime se oni posebno ponose, a to je gradnja Kjabe koju je on zajedno sa svojim sinom Ismailom, a.s., izgradio po Allahovom naređenju i vođenju. S tim u vezi, Allah kaže:

وَإِذِ ابْتَلَى إِبْرَاهِيمَ رَبُّهُ بِكَلِمَاتٍ فَأَتَمَّهُنَّ قَالَ إِنِّي جَاعِلُكَ لِلنَّاسِ إِمَامًا قَالَ وَمِن ذُرِّيَّتِي قَالَ لاَ يَنَالُ عَهْدِي الظَّالِمِينَ  وَإِذْ جَعَلْنَا الْبَيْتَ مَثَابَةً لِّلنَّاسِ وَأَمْناً وَاتَّخِذُواْ مِن مَّقَامِ إِبْرَاهِيمَ مُصَلًّى وَعَهِدْنَا إِلَى إِبْرَاهِيمَ وَإِسْمَاعِيلَ أَن طَهِّرَا بَيْتِيَ لِلطَّائِفِينَ وَالْعَاكِفِينَ وَالرُّكَّعِ السُّجُودِ  وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّ اجْعَلْ هَـَذَا بَلَدًا آمِنًا وَارْزُقْ أَهْلَهُ مِنَ الثَّمَرَاتِ مَنْ آمَنَ مِنْهُم بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ قَالَ وَمَن كَفَرَ فَأُمَتِّعُهُ قَلِيلاً ثُمَّ أَضْطَرُّهُ إِلَى عَذَابِ النَّارِ وَبِئْسَ الْمَصِيرُ وَإِذْ يَرْفَعُ إِبْرَاهِيمُ الْقَوَاعِدَ مِنَ الْبَيْتِ وَإِسْمَاعِيلُ رَبَّنَا تَقَبَّلْ مِنَّا إِنَّكَ أَنتَ السَّمِيعُ الْعَلِيمُ  رَبَّنَا وَاجْعَلْنَا مُسْلِمَيْنِ لَكَ وَمِن ذُرِّيَّتِنَا أُمَّةً مُّسْلِمَةً لَّكَ وَأَرِنَا مَنَاسِكَنَا وَتُبْ عَلَيْنَآ إِنَّكَ أَنتَ التَّوَّابُ الرَّحِيمُ

A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: ”Učiniću da ti budeš ljudima u vjeri uzor!” – ”I neke moje potomke!” – zamoli on. – ”Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike” – kaza On. I učinili smo Hram utočištem i sigurnim mjestom ljudima. ”Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete molitvu obavljati!” – I Ibrahimu i Ismailu smo naredili: ”Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali.” A kada je Ibrahim zamolio: ”Gospodaru moj, učini ovo mjesto sigurnim gradom, a snabdij plodovima stanovnike njegove, one koji budu vjerovali u Allaha i u onaj svijet!” – On je rekao: ”Onome koji ne bude vjerovao daću da neko vrijeme uživa, a onda ću ga prisiliti da uđe u paklenu vatru, a grozno će ona prebivalište biti!” I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: ”Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš! Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si!”[19]

Nakon ovoga kazivanja Uzvišeni spominje poslanstvo Muhammeda, s.a.v.s., koje je, zapravo, uslišenje Ibrahimove, a.s., dove. Ovdje postaje jasna veza između islama i Ibrahimove dove.

Slijedeće kazivanje jeste ono o ljudskoj duši Ibrahima, a.s. Naime, iako vjernik raspolaže mnogobrojnim dokazima, on po svojoj ljudskoj prirodi traži još dokaza kako bi se njegovo vjerovanje učvrstilo još više. Ovo kazivanje nalazimo u slijedećem ajetu: وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّ أَرِنِي كَيْفَ تُحْيِـي الْمَوْتَى قَالَ أَوَلَمْ تُؤْمِن قَالَ بَلَى وَلَـكِن لِّيَطْمَئِنَّ قَلْبِي قَالَ فَخُذْ أَرْبَعَةً مِّنَ الطَّيْرِ فَصُرْهُنَّ إِلَيْكَ ثُمَّ اجْعَلْ عَلَى كُلِّ جَبَلٍ مِّنْهُنَّ جُزْءًا ثُمَّ ادْعُهُنَّ يَأْتِينَكَ سَعْيًا وَاعْلَمْ أَنَّ اللّهَ عَزِيزٌ حَكِي  A kada Ibrahim reče: ”Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!” – On reče: ”Zar ne vjeruješ?” – ”Vjerujem,” – odgovori on – ”ali bih da mi se srce smiri.” – ”Uzmi četiri ptice” – reče On – ”i isijeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći. Znaj da je Allah silan i mudar.”[20]

Međutim, prije spomenutoga kazivanja postoji i kazivanje o Ibrahimovoj, a.s., raspravi s vladarem kojeg je Ibrahim, a.s., nastojao uvjeriti da postoji Allah, dž.š. Vladar je zanijemio jer su mu predočeni osjetilni dokazi, kao što Svevišnji kaže: أَلَمْ تَرَ إِلَى الَّذِي حَآجَّ إِبْرَاهِيمَ فِي رِبِّهِ أَنْ آتَاهُ اللّهُ الْمُلْكَ إِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّيَ الَّذِي يُحْيِـي وَيُمِيتُ قَالَ أَنَا أُحْيِـي وَأُمِيتُ قَالَ إِبْرَاهِيمُ فَإِنَّ اللّهَ يَأْتِي بِالشَّمْسِ مِنَ الْمَشْرِقِ فَأْتِ بِهَا مِنَ الْمَغْرِبِ فَبُهِتَ الَّذِي كَفَرَ وَاللّهُ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ  Zar nisi čuo za onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: ”Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje” – on odgovori: ”Ja dajem život i smrt!” – ”Allah čini da Sunce izlazi sa istoka” – reče Ibrahim – ”pa učini ti da grane sa zapada!” I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na Pravi put.[21]

U kazivanju o Ibrahimu, a.s., i pticama Uzvišeni prikazuje ljudsku dušu koja je vjernička, čak poslanička, ali koja i dalje želi otkrivati nepoznato i spoznavati skriveno. Kad je, pak, posrijedi kazivanje o Ibrahimu i vladaru, vidimo da razboriti Ibrahim, a.s., koristi metod koji onemogućava neslaganje pa ne troši vrijeme na raspravu o životu i smrti, već se oslanja na ono što će začepiti vladareva usta. Ovdje zaključujemo da ne postoji ponavljanje u značenju, poukama i savjetima, iako je u sve tri situacije riječ o Ibrahimu, a.s.

Ebu Zehra potom prelazi na slijedeće kazivanje koje je, također, vezano za Ibrahima, a.s., a radi se o postupnosti ljudske duše koja traga za istinom o Bogu. Ovo nam kazivanje govori kako je Ibrahim, a.s., započeo svoje pronicljivo razmišljenje kako bi spoznao tajnu svemira i veličinu Stvoritelja. Prvo mu je pažnju privukla sjajna i blistava zvijezda za koju je mislio da je Gospodar. Međutim, Gospodar je uvijek prisutan, pa kad je zvijezda nestala, odustao je od svoje tvrdnje i ugledao Mjesec za kojeg je, također, mislio da je Gospodar, potom Sunce, sve dok nije shvatio da tajna svemira ne može biti u tome. Zatim se okrenuo ka Allahu. Kur’an na slijedeći način ilustruje spomenuti događaj koji se uistinu dogodio: وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ لأَبِيهِ آزَرَ أَتَتَّخِذُ أَصْنَامًا آلِهَةً إِنِّي أَرَاكَ وَقَوْمَكَ فِي ضَلاَلٍ مُّبِينٍ  وَكَذَلِكَ نُرِي إِبْرَاهِيمَ مَلَكُوتَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَلِيَكُونَ مِنَ الْمُوقِنِينَ فَلَمَّا جَنَّ عَلَيْهِ اللَّيْلُ رَأَى كَوْكَبًا قَالَ هَـذَا رَبِّي فَلَمَّا أَفَلَ قَالَ لا أُحِبُّ الآفِلِينَ  فَلَمَّا رَأَى الْقَمَرَ بَازِغًا قَالَ هَـذَا رَبِّي فَلَمَّا أَفَلَ قَالَ لَئِن لَّمْ يَهْدِنِي رَبِّي لأكُونَنَّ مِنَ الْقَوْمِ الضَّالِّينَ  فَلَمَّا رَأَى الشَّمْسَ بَازِغَةً قَالَ هَـذَا رَبِّي هَـذَآ أَكْبَرُ فَلَمَّا أَفَلَتْ قَالَ يَا قَوْمِ إِنِّي بَرِيءٌ مِّمَّا تُشْرِكُونَ إِنِّي وَجَّهْتُ وَجْهِيَ لِلَّذِي فَطَرَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضَ حَنِيفًا وَمَا أَنَاْ مِنَ الْمُشْرِكِينَ  وَحَآجَّهُ قَوْمُهُ قَالَ أَتُحَاجُّونِّي فِي اللّهِ وَقَدْ هَدَانِ وَلاَ أَخَافُ مَا تُشْرِكُونَ بِهِ إِلاَّ أَن يَشَاء رَبِّي شَيْئًا وَسِعَ رَبِّي كُلَّ شَيْءٍ عِلْمًا أَفَلاَ تَتَذَكَّرُونَ  A kad Ibrahim reče svome ocu Azeru: ”Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.” I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: ”Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, reče: ”Ne volim one koji zalaze!” A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ”Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, on reče: ”Ako me Gospodar moj na Pravi put ne uputi, biću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali.” A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ”Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!” – A pošto zađe, on reče: ”Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!” I narod njegov se s njim raspravljao. ”Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?” – reče on. ”Ja se ne bojim onih koje vi Njemu ravnim smatrate, biće samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvaća sve. Zašto se ne urazumite?”[22]

Opažamo da se ovo kazivanje u potpunosti razlikuje od pređašnjeg, ali mu ne oponira već ga upotpunjuje. Zapravo, kazivanja se ne ponavljaju, nego se ponavlja tema, tj. Ibrahim, a.s.

Nakon što je Ibrahim, a.s., otkrio Allaha, dž.š., sada odlazi da polomi kipove. Htio je pokazati svome narodu da je u zabludi, da njihovi kipovi ne donose ni korist ni štetu. U tom smislu Uzvišeni kazuje:

وَلَقَدْ آتَيْنَا إِبْرَاهِيمَ رُشْدَهُ مِن قَبْلُ وَكُنَّا بِه عَالِمِينَ إِذْ قَالَ لِأَبِيهِ وَقَوْمِهِ مَا هَذِهِ التَّمَاثِيلُ الَّتِي أَنتُمْ لَهَا عَاكِفُونَ  قَالُوا وَجَدْنَا آبَاءنَا لَهَا عَابِدِينَ قَالَ لَقَدْ كُنتُمْ أَنتُمْ وَآبَاؤُكُمْ فِي ضَلَالٍ مُّبِينٍ  قَالُوا أَجِئْتَنَا بِالْحَقِّ أَمْ أَنتَ مِنَ اللَّاعِبِينَ قَالَ بَل رَّبُّكُمْ رَبُّ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ الَّذِي فَطَرَهُنَّ وَأَنَا عَلَى ذَلِكُم مِّنَ الشَّاهِدِينَ  وَتَاللَّهِ لَأَكِيدَنَّ أَصْنَامَكُم بَعْدَ أَن تُوَلُّوا مُدْبِرِينَ  فَجَعَلَهُمْ جُذَاذًا إِلَّا كَبِيرًا لَّهُمْ لَعَلَّهُمْ إِلَيْهِ يَرْجِعُونَ قَالُوا مَن فَعَلَ هَذَا بِآلِهَتِنَا إِنَّهُ لَمِنَ الظَّالِمِينَ  قَالُوا سَمِعْنَا فَتًى يَذْكُرُهُمْ يُقَالُ لَهُ إِبْرَاهِيمُ  قَالُوا فَأْتُوا بِهِ عَلَى أَعْيُنِ النَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَشْهَدُونَ  قَالُوا أَأَنتَ فَعَلْتَ هَذَا بِآلِهَتِنَا يَا إِبْرَاهِيمُ قَالَ بَلْ فَعَلَهُ كَبِيرُهُمْ هَذَا فَاسْأَلُوهُمْ إِن كَانُوا يَنطِقُونَ  فَرَجَعُوا إِلَى أَنفُسِهِمْ فَقَالُوا إِنَّكُمْ أَنتُمُ الظَّالِمُو ثُمَّ نُكِسُوا عَلَى رُؤُوسِهِمْ لَقَدْ عَلِمْتَ مَا هَؤُلَاء يَنطِقُونَ  قَالَ أَفَتَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ مَا لَا يَنفَعُكُمْ شَيْئًا وَلَا يَضُرُّكُمْ أُفٍّ لَّكُمْ وَلِمَا تَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ أَفَلَا تَعْقِلُونَ قَالُوا حَرِّقُوهُ وَانصُرُوا آلِهَتَكُمْ إِن كُنتُمْ فَاعِلِينَ قُلْنَا يَا نَارُ كُونِي بَرْدًا وَسَلَامًا عَلَى إِبْرَاهِيمَ وَأَرَادُوا بِهِ كَيْدًا فَجَعَلْنَاهُمُ الْأَخْسَرِينَ

 Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali. Kad on ocu svome i narodu svome reče: ”Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?” Oni odgovoriše: ”I naši preci su im se klanjali.” ”I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi”– reče. ”Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?” – upitaše oni. ”Ne”– reče – ”Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati. Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!” – I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili. ”Ko uradi ovo sa bogovima našim” – povikaše oni – ”zaista je nasilnik!” ”Čuli smo jednog momka kako ih huli” – rekoše – ”me mu je Ibrahim.””Dovedite ga da ga ljudi vide” – rekoše – ”da posvjedoče.” ”Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?” – upitaše. ”To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju govoriti” – reče on. I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: "Vi ste, zaista, nepravedni!" Zatim glave oboriše i rekoše: ”Ta ti znaš da ovi ne govore!” ”Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?” – upita on. ”Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?” – ”Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!” – povikaše. ”O vatro” – rekosmo Mi – ”postani hladna, i spas Ibrahimu!” I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogućismo.[23]

Ovo je kazivanje o Ibrahimu, a.s., koje Kur’an spominje samo na ovome mjestu, dakle, nema ponavljanja. Ono slijedi kazivanja o zvijezdama, Mjesecu, Suncu i zaključku da su njegov otac i narod u zabludi te je na početku spomenuto u sažetoj formi, dok se ovdje predočava dijalog Ibrahma, a.s., i njegovog naroda o tome.

Dakle, možemo zaključiti da ovdje uopće nema ponavljanja, a radi se o jednoj temi. Tema je Ibrahim, a.s., ali je ona podijeljena na više tema budući da to zahtijeva nadnaravni kur’anski sklad. Svaki taj dio satkan je tako da nudi posebne poruke i savjete.

Posljednje kur’ansko kazivanje o Ibrahimu, a.s., koje Ebu Zehra spominje u ovom kontekstu jeste kazivanje o njegovoj vezi sa ocem i želji da ga, na blag i mudar način, spasi iz zablude. Također je riječ o posebnom kazivanju koje se ne ponavlja. Kaže Svevišnji:

وَاذْكُرْ فِي الْكِتَابِ إِبْرَاهِيمَ إِنَّهُ كَانَ صِدِّيقًا نَّبِيًّا  إِذْ قَالَ لِأَبِيهِ يَا أَبَتِ لِمَ تَعْبُدُ مَا لَا يَسْمَعُ وَلَا يُبْصِرُ وَلَا يُغْنِي عَنكَ شَيْئًا يَا أَبَتِ إِنِّي قَدْ جَاءنِي مِنَ الْعِلْمِ مَا لَمْ يَأْتِكَ فَاتَّبِعْنِي أَهْدِكَ صِرَاطًا سَوِيًّا يَا أَبَتِ لَا تَعْبُدِ الشَّيْطَانَ إِنَّ الشَّيْطَانَ كَانَ لِلرَّحْمَنِ عَصِيًّا يَا أَبَتِ إِنِّي أَخَافُ أَن يَمَسَّكَ عَذَابٌ مِّنَ الرَّحْمَن فَتَكُونَ لِلشَّيْطَانِ وَلِيًّا قَالَ أَرَاغِبٌ أَنتَ عَنْ آلِهَتِي يَا إِبْراهِيمُ لَئِن لَّمْ تَنتَهِ لَأَرْجُمَنَّكَ وَاهْجُرْنِي مَلِيًّا  قَالَ سَلَامٌ عَلَيْكَ سَأَسْتَغْفِرُ لَكَ رَبِّي إِنَّهُ كَانَ بِي حَفِيًّا    

   Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik. Kada je rekao ocu svome: ”O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na Pravi put uputiti; o oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan; o oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug” – otac njegov je rekao: ”Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!”  ”Mir tebi!” – reče Ibrahim. ”Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni.”[24]  

Ovdje primjećujemo nježnost koja je protkana blagim izrazima, smirujućim tonalitetom i emotivnim značenjima. Ebu Zehra smatra da se ovakvi izrazi ne mogu naći ni u jednome jeziku, ni u jednome govoru, s obzirom da je riječ o govoru Sveznajućeg i Mudrog.[25] Međutim, Ibrahimov, a.s., otac je i dalje bio grub i strog, što Ibrahima, a.s., nije spriječilo da obeća kako će moliti oprost za svoga oca. Ipak, Allah je zabranio Ibrahimu, a.s., da moli za oca mnogobošca i naredio mu da ga se odrekne.[26]

Ovo je bilo kazivanje o Ibrahimu, a.s., kojim je Ebu Zehra želio dokazati da u Kur’anu nema ponovljenih značenja i izraza. Mudrost Sveznajućeg je iziskivala da se kazivanje o Ibrahimu, a.s., spomene u više dijelova i na različitim mjestima kako bi svaka pouka i primjer bili u blizini informacije o dotičnom dijelu kazivanja. Da je kojim slučajem ovo kazivanje spomenuto na jednome mjestu, pouke bi se pomiješale sa kazivanjem i ne bi imale poseban značaj.

Sva kur’anska kazivanja sadrže jednu ili više pouka te primjere kako su završili nevjernici i tirani u svim vremenima. Ova kazivanja imaju za cilj i da oraspolože Muhammeda, s.a.v.s., upoznavajući ga sa životima njegove braće poslanika, kao i da potvrde njegovo pozvanje. Naime, ova istinita kazivanja mogao je poznavati samo neko ko ih je doživio i vidio, što nije bio slučaj sa Muhammedom, s.a.v.s., već ga je o tome obavijestio Uzvišeni, kao što kaže nakon kazivanja o hazreti Merjemi: وَمَا كُنتَ لَدَيْهِمْ إِذْ يُلْقُون أَقْلاَمَهُمْ أَيُّهُمْ يَكْفُلُ مَرْيَمَ وَمَا كُنتَ لَدَيْهِمْ إِذْ يَخْتَصِمُونَ  Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali.[27] Također, u kontekstu kazivanja o Musau, a.s., Allah, dž.š., kaže: وَمَا كُنتَ بِجَانِبِ الْغَرْبِيِّ إِذْ قَضَيْنَا إِلَى مُوسَى الْأَمْرَ وَمَا كُنتَ مِنَ الشَّاهِدِينَ وَلَكِنَّا أَنشَأْنَا قُرُونًا فَتَطَاوَلَ عَلَيْهِمُ الْعُمُرُ وَمَا كُنتَ ثَاوِيًا فِي أَهْلِ مَدْيَنَ تَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِنَا وَلَكِنَّا كُنَّا مُرْسِلِينَ  وَمَا كُنتَ بِجَانِبِ الطُّورِ إِذْ نَادَيْنَا وَلَكِن رَّحْمَةً مِّن رَّبِّكَ لِتُنذِرَ قَوْمًا مَّا أَتَاهُم مِّن نَّذِيرٍ مِّن قَبْلِكَ لَعَلَّهُمْ يَتَذَكَّرُونَ Ti nisi bio na zapadnoj strani kada smo Musau poslanstvo povjerili, a nisi bio ni njegov savremenik. Mi smo mnoge narode podigli i oni su dugo živjeli; a ti nisi boravio među stanovnicima Medjena da im kazuješ riječi Naše, nego ti Mi o njima kazujemo vijesti. Ti nisi bio pored brda kad smo Musaa pozvali, ali Mi smo te poslali kao milost Gospodara tvoga da opominješ ljude kojima prije tebe nije došao niko ko bi ih opomenuo, da bi se opametili.[28]

Muhammed, s.a.v.s., nije prisustvovao događajima o kojima Kur’an kazuje, a oni su istiniti i potvrđeni u Knjigama koje upotrebljavaju sljedbenici Knjige, a koje nisu izvrnute. U Mekki nije postojala vjerska škola, niti je bilo Židova ili kršćana, osim čovjeka na kojeg su slagali da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., od njega preuzimao laži i izmišljotine. Kur’an odbacuje takvu njihovu tvrdnju riječima:  لِّسَانُ الَّذِي يُلْحِدُونَ إِلَيْهِ أَعْجَمِيٌّ وَهَـذَا لِسَانٌ عَرَبِيٌّ مُّبِينٌ Jezik onoga zbog koga oni krivo govore je jezik tuđina, a ovaj Kur'an je na jasnom arapskome jeziku.[29]

Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je nepismen, dakle, niti je čitao niti pisao, što potvrđuje i Svevišnji: وَمَا كُنتَ تَتْلُو مِن قَبْلِهِ مِن كِتَابٍ وَلَا تَخُطُّهُ بِيَمِينِكَ إِذًا لَّارْتَابَ الْمُبْطِلُونَ Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore.[30]

Stoga možemo zaključiti da kur’anska kazivanja sama po sebi predstavljaju i’džaz budući da su spomenuta u Knjizi koju je donio nepismen čovjek, Vjerovjesnik koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze.

Izmjena konteksta i tema u kur’anskim kazivanjima

Uzvišeni Allah nije spomenuo kur’anska kazivanja samo radi pouke, već se u njima kriju i istine vjere. Tako nam se pojašnjava vjerovanje u Allaha Jedinoga i nude dokazi za to u kontekstu kazivanja o prijašnjim poslanicima. Kazivanje o Ibrahimu, a.s., pokazuje kako se poziva u tevhid, kako je Ibrahim, a.s., obezvrijedio obožavanje kipova pojasnivši da oni ne koriste niti štete, jer ih je sve, osim najvećeg, porušio. Idolopokonici ga htjedoše kazniti spaljivanjem, ali je Allah učinio vatru hladnom i spasom za njega.

Ukoliko čitamo kazivanje o Nuhu, a.s., drugom ocu čovječanstva, vidjet ćemo da se zalutali pozivaju da razmotre svemir i sve što je u njemu, kako bi došli do zaključka da je  Allah Jedini Gospodar. Kaže Uzvišeni:

  قَالَ يَا قَوْمِ إِنِّي لَكُمْ نَذِيرٌ مُّبِينٌ أَنِ اعْبُدُوا اللَّهَ وَاتَّقُوهُ وَأَطِيعُونِ يَغْفِرْ لَكُم مِّن ذُنُوبِكُمْ وَيُؤَخِّرْكُمْ إِلَى أَجَلٍ مُّسَمًّى إِنَّ أَجَلَ اللَّهِ إِذَا جَاء لَا يُؤَخَّرُ لَوْ كُنتُمْ تَعْلَمُونَ قَالَ رَبِّ إِنِّي دَعَوْتُ قَوْمِي لَيْلًا وَنَهَارًا فَلَمْ يَزِدْهُمْ دُعَائِي إِلَّا فِرَارًا وَإِنِّي كُلَّمَا دَعَوْتُهُمْ لِتَغْفِرَ لَهُمْ جَعَلُوا أَصَابِعَهُمْ فِي آذَانِهِمْ وَاسْتَغْشَوْا ثِيَابَهُمْ وَأَصَرُّوا وَاسْتَكْبَرُوا اسْتِكْبَارًا ثُمَّ إِنِّي دَعَوْتُهُمْ جِهَارًا ثُمَّ إِنِّي أَعْلَنتُ لَهُمْ وَأَسْرَرْتُ لَهُمْ إِسْرَارًا فَقُلْتُ اسْتَغْفِرُوا رَبَّكُمْ إِنَّهُ كَانَ غَفَّارًا يُرْسِلِ السَّمَاء عَلَيْكُم مِّدْرَارًا وَيُمْدِدْكُمْ بِأَمْوَالٍ وَبَنِينَ وَيَجْعَل لَّكُمْ جَنَّاتٍ وَيَجْعَل لَّكُمْ أَنْهَارًا مَّا لَكُمْ لَا تَرْجُونَ لِلَّهِ وَقَارًا وَقَدْ خَلَقَكُمْ أَطْوَارًا أَلَمْ تَرَوْا كَيْفَ خَلَقَ اللَّهُ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ طِبَاقًا وَجَعَلَ الْقَمَرَ فِيهِنَّ نُورًا وَجَعَلَ الشَّمْسَ سِرَاجًا وَاللَّهُ أَنبَتَكُم مِّنَ الْأَرْضِ نَبَاتًا ثُمَّ يُعِيدُكُمْ فِيهَا وَيُخْرِجُكُمْ إِخْرَاجًا  وَاللَّهُ جَعَلَ لَكُمُ الْأَرْضَ بِسَاطًا  لِتَسْلُكُوا مِنْهَا سُبُلًا فِجَاجًا

”O, narode moj” – govorio je on – ”ja vas otvoreno opominjem: Allahu se klanjajte i Njega se bojte i meni poslušni budite, On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kada Allahov određeni čas dođe zaista se neće, neka znate, odgoditi.” On reče: ”Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo. I kad god sam ih pozivao da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali – bili su uporni i pretjerano oholi. Zatim, ja sam ih otvoreno pozivao, a onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im šaputao, i govorio: ’Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati. Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite, a On vas postepeno stvara?! Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio, i na njima Mjesec svijetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio? Allah vas od zemlje poput bilja stvara, zatim vas u nju vraća i iz nje će vas, sigurno, izvesti. Allah vam je Zemlju učinio ravnom, da biste po njoj hodili putevima prostranim.’”[31]

U ovim uzvišenim tekstovima nalazimo očitu utjehu Poslaniku, s.a.v.s., jer nam kazuju o tome šta je Nuh, a.s., susreo u svome životu, kako su jasni i uvjerljivi dokazi samo povećali odbojnost i bježanje od Istine njegovog naroda. To je utjeha Muhammedu, s.a.v.s., kako on ne bi klonuo duhom zbog nevjerovanja nevjernika i njihovog poricanja nakon očitih dokaza.

Pored ove duševne utjehe i poruke onima koji pozivaju ka Istini, ovdje su spomenuti i dokazi koji upućuju na to da je Allah Jedan i da je Stvoritelj te da isključivo On zaslužuje da bude obožavan.

Spominjanje dokaza Allahove jednoće u kontekstu kazivanja uvlači se u dušu i osjećaje bez opiranja, a njihovo ponavljanje povlači u duši crtu za crtom i u njoj se duboko stacionira, što uzrokuje čvrsto vjerovanje.

Također, u kazivanju o Jusufu, a.s., nalazimo poziv u tevhid, jer on u tamnici poziva svoje drugove riječima: قَالَ لاَ يَأْتِيكُمَا طَعَامٌ تُرْزَقَانِهِ إِلاَّ نَبَّأْتُكُمَا بِتَأْوِيلِهِ قَبْلَ أَن يَأْتِيكُمَا ذَلِكُمَا مِمَّا عَلَّمَنِي رَبِّي إِنِّي تَرَكْتُ مِلَّةَ قَوْمٍ لاَّ يُؤْمِنُونَ بِاللّهِ وَهُم بِالآخِرَةِ هُمْ كَافِرُونَ وَاتَّبَعْتُ مِلَّةَ آبَآئِـي إِبْرَاهِيمَ وَإِسْحَقَ وَيَعْقُوبَ مَا كَانَ لَنَا أَن نُّشْرِكَ بِاللّهِ مِن شَيْءٍ ذَلِكَ مِن فَضْلِ اللّهِ عَلَيْنَا وَعَلَى النَّاسِ وَلَـكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لاَ يَشْكُرُونَ يَا صَاحِبَيِ السِّجْنِ أَأَرْبَابٌ مُّتَفَرِّقُونَ خَيْرٌ أَمِ اللّهُ الْوَاحِدُ الْقَهَّارُ مَا تَعْبُدُونَ مِن دُونِهِ إِلاَّ أَسْمَاء سَمَّيْتُمُوهَا أَنتُمْ وَآبَآؤُكُم مَّا أَنزَلَ اللّهُ بِهَا مِن سُلْطَانٍ إِنِ الْحُكْمُ إِلاَّ لِلّهِ أَمَرَ أَلاَّ تَعْبُدُواْ إِلاَّ إِيَّاهُ ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَـكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لاَ يَعْلَمُونَ   ”Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem šta ćete dobiti” – reče Jusuf. ”To je samo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna. O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.”[32]

Pogledaj ove izvrsne dokaze da je Allah Jedini bolji od raznoraznih bogova koji ne posjeduju ništa što bi im davalo epitet Božanstva, što im Jusuf, a.s., kazuje prije nego im protumači snove te im daje do znanja da ga je Allah podučo njihovom tumačenju. Zanimljivo je da poziv u tevhid dolazi u tamnici u koju je dopao zbog laži žena koje su ga potvorile i spominje se baš u središtu kazivanja o tim ženama. To je nešto rijetko i neobično, što mu daje dodatnu snagu i utjecaj.

Kur’anska kazivanja potvrđuju tevhid i pred onima koji Mesihu, a.s., pripisuju Božanstvo, i upozoravaju da je on bio samo Allahov rob. Uzvišeni Allah u tom kontekstu objavljuje:  يَا أَهْلَ الْكِتَابِ لاَ تَغْلُواْ فِي دِينِكُمْ وَلاَ تَقُولُواْ عَلَى اللّهِ إِلاَّ الْحَقِّ إِنَّمَا الْمَسِيحُ عِيسَى ابْنُ مَرْيَمَ رَسُولُ اللّهِ وَكَلِمَتُهُ أَلْقَاهَا إِلَى مَرْيَمَ وَرُوحٌ مِّنْهُ فَآمِنُواْ بِاللّهِ وَرُسُلِهِ وَلاَ تَقُولُواْ ثَلاَثَةٌ انتَهُواْ خَيْرًا لَّكُمْ إِنَّمَا اللّهُ إِلَـهٌ وَاحِدٌ سُبْحَانَهُ أَن يَكُونَ لَهُ وَلَدٌ لَّهُ مَا فِي السَّمَاوَات وَمَا فِي الأَرْضِ وَكَفَى بِاللّهِ وَكِيلاً  لَّن يَسْتَنكِفَ الْمَسِيحُ أَن يَكُونَ عَبْداً لِّلّهِ وَلاَ الْمَلآئِكَةُ الْمُقَرَّبُونَ وَمَن يَسْتَنكِفْ عَنْ عِبَادَتِهِ وَيَسْتَكْبِرْ فَسَيَحْشُرُهُمْ إِلَيهِ جَمِيعًا  O, sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: ”Trojica su!” Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog – hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok. Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim. A one kojima bude zazorno da se Njemu klanjaju, i koji se budu oholili, Allah će ih sve pred Sebe sakupiti.[33]

Ovo kazivanje o Isau, a.s., prožeto je potvrđivanjem Allahove jednoće i ništavnošću vjerovanja u Trojstvo. Iako je Isa, a.s., Allahov poslanik i iskreni rob, njegova veza sa Allahom je ista kao i veza ostalih robova sa Gospodarom. To što je on rođen bez oca ne mora značiti da je Bog, kao što Kur’an na jednom drugome mjestu kaže: إِنَّ مَثَلَ عِيسَى عِندَ اللّهِ كَمَثَلِ آدَمَ خَلَقَهُ مِن تُرَابٍ ثِمَّ قَالَ لَهُ كُن فَيَكُونُ  Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ”Budi!” – i on bî.[34]

Ebu Zehra potom citira još jedno kazivanje o Isau, a.s: لَقَدْ كَفَرَ الَّذِينَ قَالُواْ إِنَّ اللّهَ هُوَ الْمَسِيحُ ابْنُ مَرْيَمَ وَقَالَ الْمَسِيحُ يَا بَنِي إِسْرَائِيلَ اعْبُدُواْ اللّهَ رَبِّي وَرَبَّكُمْ إِنَّهُ مَن يُشْرِكْ بِاللّهِ فَقَدْ حَرَّمَ اللّهُ عَلَيهِ الْجَنَّةَ وَمَأْوَاهُ النَّارُ وَمَا لِلظَّالِمِينَ مِنْ أَنصَارٍ لَّقَدْ كَفَرَ الَّذِينَ قَالُواْ إِنَّ اللّهَ ثَالِثُ ثَلاَثَةٍ وَمَا مِنْ إِلَـهٍ إِلاَّ إِلَـهٌ وَاحِدٌ وَإِن لَّمْ يَنتَهُواْ عَمَّا يَقُولُونَ لَيَمَسَّنَّ الَّذِينَ كَفَرُواْ مِنْهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ  أَفَلاَ يَتُوبُونَ إِلَى اللّهِ وَيَسْتَغْفِرُونَهُ وَاللّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ  مَّا الْمَسِيحُ ابْنُ مَرْيَمَ إِلاَّ رَسُولٌ قَدْ خَلَتْ مِن قَبْلِهِ الرُّسُلُ وَأُمُّهُ صِدِّيقَةٌ كَانَا يَأْكُلاَنِ الطَّعَامَ انظُرْ كَيْفَ نُبَيِّنُ لَهُمُ الآيَاتِ ثُمَّ انظُرْ أَنَّى يُؤْفَكُونَ  قُلْ أَتَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللّهِ مَا لاَ يَمْلِكُ لَكُمْ ضَرًّا وَلاَ نَفْعًا وَاللّهُ هُوَ السَّمِيعُ الْعَلِيمُ Nevjernici su oni koji govore: ”Bog je – Mesih, sin Merjemin!” A Mesih je govorio: ”O sinovi Israilovi, klanjajte se Allahu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći.” Nevjernici su oni koji govore: ”Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane. Zašto se oni ne pokaju Allahu i ne zamole oprost od Njega, ta Allah prašta i samilostan je. Mesih, sin Merjemin, samo je poslanik – i prije njega su dolazili i odlazili poslanici – a majka njegova je uvijek istinu govorila; i oboje su hranu jeli. Pogledaj kako Mi iznosimo jasne dokaze, i pogledaj, zatim, njih kako se odmeću. Reci: ”Kako se možete, pored Allaha, klanjati onome koji vam nije u stanju kakvu štetu učiniti, niti vam neku korist pribaviti, a Allah je Taj koji sve čuje i zna?”[35]

Uzvišeni odgovara onima koji Mesiha, a.s., obožavaju tako što ih podsjeća da ni sâm Mesih, a.s., nije to tražio od njih, već je pozivao u tevhid i borio se protiv širka. Kur’an mudro napominje da Isa, a.s., i njegova majka imaju potrebe i da jedu hranu kao i drugi ljudi te da oni ne mogu ni štetiti niti koristiti bez Allahove dozvole.

Ovdje uočavamo opovrgavanje Trojstva dokazom koji dolazi u samom sadržaju kazivanja, što predstavlja izmjenu u dokazivanju i čini kazivanje uvjerljivijim i dinamičnijim.[36]

Kur’anska kazivanja pobuđuju lijepo ophođenje

Kazivanja potvrđuju da je prva zadaća Božijih poslanika nakon poziva u obožavanje isključivo Allaha bila uspostava dobra na Zemlji, lijepog ponašanja i sprječavanje nereda. U tom kontekstu obratimo pažnju na slijedeće kazivanje o Šuajbu, a.s:

وَإِلَى مَدْيَنَ أَخَاهُمْ شُعَيْبًا قَالَ يَا قَوْمِ اعْبُدُواْ اللّهَ مَا لَكُم مِّنْ إِلَـهٍ غَيْرُهُ قَدْ جَاءتْكُم بَيِّنَةٌ مِّن رَّبِّكُمْ فَأَوْفُواْ الْكَيْلَ وَالْمِيزَانَ وَلاَ تَبْخَسُواْ النَّاسَ أَشْيَاءهُمْ وَلاَ تُفْسِدُواْ فِي الأَرْضِ بَعْدَ إِصْلاَحِهَا ذَلِكُمْ خَيْرٌ لَّكُمْ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ  وَلاَ تَقْعُدُواْ بِكُلِّ صِرَاطٍ تُوعِدُونَ وَتَصُدُّونَ عَن سَبِيلِ اللّهِ مَنْ آمَنَ بِهِ وَتَبْغُونَهَا عِوَجًا وَاذْكُرُواْ إِذْ كُنتُمْ قَلِيلاً فَكَثَّرَكُمْ وَانظُرُواْ كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الْمُفْسِدِينَ  وَإِن كَانَ طَآئِفَةٌ مِّنكُمْ آمَنُواْ بِالَّذِي أُرْسِلْتُ بِهِ وَطَآئِفَةٌ لَّمْ يْؤْمِنُواْ فَاصْبِرُواْ حَتَّى يَحْكُمَ اللّهُ بَيْنَنَا وَهُوَ خَيْرُ الْحَاكِمِينَ

 A Medjenu – njegova brata Šuajba. ”O narode moj” – govorio je on – ”Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete. I ne postavljajte zasjede na ispravnom putu, prijeteći i od Allahova puta odvraćajući one koji u Njega vjeruju, želeći krivi put. I sjetite se kada vas je bilo malo i da vas je On umnožio, a pogledajte kako su skončali oni koji su nered pravili. I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano, a drugi ne vjeruju, pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!”[37]

Vidimo da ovo kur’ansko kazivanje o Šuajbu, a.s., sadrži jasan poziv i zahtjev da se prijeđe na konkretno djelo u vidu popravljanja društvene scene, onemogućavanja nereda na zemlji i uspostavljanja povjerenja među ljudima. Na drugome mjestu Kur’an ponavlja ovaj Šuajbov, a.s., poziv, ali potom objašnjava kako se pozivu u Istinu uvijek odgovara i suprotstavlja ustrajavanjem na zlu. Kaže Svevišnji:

قَالَ يَا قَوْمِ اعْبُدُواْ اللّهَ مَا لَكُم مِّنْ إِلَـهٍ غَيْرُهُ وَلاَ تَنقُصُواْ الْمِكْيَالَ وَالْمِيزَانَ إِنِّيَ أَرَاكُم بِخَيْرٍ وَإِنِّيَ أَخَافُ عَلَيْكُمْ عَذَابَ يَوْمٍ مُّحِيطٍ وَيَا قَوْمِ أَوْفُواْ الْمِكْيَالَ وَالْمِيزَانَ بِالْقِسْطِ وَلاَ تَبْخَسُواْ النَّاسَ أَشْيَاءهُمْ وَلاَ تَعْثَوْاْ فِي الأَرْضِ مُفْسِدِينَ  بَقِيَّةُ اللّهِ خَيْرٌ لَّكُمْ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ وَمَا أَنَاْ عَلَيْكُم بِحَفِيظٍ  قَالُواْ يَا شُعَيْبُ أَصَلاَتُكَ تَأْمُرُكَ أَن نَّتْرُكَ مَا يَعْبُدُ آبَاؤُنَا أَوْ أَن نَّفْعَلَ فِي أَمْوَالِنَا مَا نَشَاء إِنَّكَ لَأَنتَ الْحَلِيمُ الرَّشِيدُ  قَالَ يَا قَوْمِ أَرَأَيْتُمْ إِن كُنتُ عَلَىَ بَيِّنَةٍ مِّن رَّبِّي وَرَزَقَنِي مِنْهُ رِزْقًا حَسَنًا وَمَا أُرِيدُ أَنْ أُخَالِفَكُمْ إِلَى مَا أَنْهَاكُمْ عَنْهُ إِنْ أُرِيدُ إِلاَّ الإِصْلاَحَ مَا اسْتَطَعْتُ وَمَا تَوْفِيقِي إِلاَّ بِاللّهِ عَلَيْهِ تَوَكَّلْتُ وَإِلَيْهِ أُنِيبُ

”O, narode moj” – govorio je on – ”Allahu se klanjajte, vi drugog Boga osim Njega nemate, i krivo na litru i na kantaru ne mjerite. Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate. O narode moj! Pravo mjerite i na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po zemlji praveći nered. Bolje vam je ono što Allah ostavlja kao dozvoljeno, ako hoćete da budete vjernici; a ja nisam vaš čuvar.” ”O, Šuajbe” – govorili su oni – ”da li vjera tvoja traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si ’pametan’ i ’razuman’!” ”O narode moj” – govorio je on – ”shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.”[38] 

Pravedno suđenje

Uzvišeni Allah putem kur’anskih kazivanja objašnjava da je mjerilo pravednog suđenja spoznaja istine te da sudija ili vladar ne smije dozvoliti da ga vode strasti prilikom suđenja. Ukoliko se, pak, povede za svojim strastima, neminovno će doći do zloupotrebe i nepravde. Sada poslušajmo kazivanje o Davudu, a.s., kome je Uzvišeni podario vlast i mudrost:

وَهَلْ أَتَاكَ نَبَأُ الْخَصْمِ إِذْ تَسَوَّرُوا الْمِحْرَابَ إِذْ دَخَلُوا عَلَى دَاوُودَ فَفَزِعَ مِنْهُمْ قَالُوا لَا تَخَفْ خَصْمَانِ بَغَى بَعْضُنَا عَلَى بَعْضٍ فَاحْكُم بَيْنَنَا بِالْحَقِّ وَلَا تُشْطِطْ وَاهْدِنَا إِلَى سَوَاء الصِّرَاطِ إِنَّ هَذَا أَخِي لَهُ تِسْعٌ وَتِسْعُونَ نَعْجَةً وَلِيَ نَعْجَةٌ وَاحِدَةٌ فَقَالَ أَكْفِلْنِيهَا وَعَزَّنِي فِي الْخِطَابِ  قَالَ لَقَدْ ظَلَمَكَ بِسُؤَالِ نَعْجَتِكَ إِلَى نِعَاجِهِ وَإِنَّ كَثِيرًا مِّنْ الْخُلَطَاء لَيَبْغِي بَعْضُهُمْ عَلَى بَعْضٍ إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَقَلِيلٌ مَّا هُمْ وَظَنَّ دَاوُودُ أَنَّمَا فَتَنَّاهُ فَاسْتَغْفَرَ رَبَّهُ وَخَرَّ رَاكِعًا وَأَنَابَ  فَغَفَرْنَا لَهُ ذَلِكَ وَإِنَّ لَهُ عِندَنَا لَزُلْفَى وَحُسْنَ مَآبٍ  يَا دَاوُودُ إِنَّا جَعَلْنَاكَ خَلِيفَةً فِي الْأَرْضِ فَاحْكُم بَيْنَ النَّاسِ بِالْحَقِّ وَلَا تَتَّبِعِ الْهَوَى فَيُضِلَّكَ عَن سَبِيلِ اللَّهِ إِنَّ الَّذِينَ يَضِلُّونَ عَن سَبِيلِ اللَّهِ لَهُمْ عَذَابٌ شَدِيدٌ بِمَا نَسُوا يَوْمَ الْحِسَابِ

 A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. ”Ne boj se” – rekli su – ”mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na Pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: ’Daj ti nju meni!’ – i u prepirci me pobijedi.” ”Učinio ti je, doista, krivo!” – reče Davud – ”time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka. O, Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.[39]

Ebu Zehra zaključuje da ovo kazivanje o Davudu, a.s., sadrži tri bitna pitanja na koja se mora obratiti pažnja ukoliko se želi doći do pravedne presude.

Prvo, Davud, a.s., nije saslušao drugu stranu u sporu, već je presudio na osnovu informacija koje je dobio samo od jedne strane. To je put koji vodi ka nepravdi, a može i sâm biti nepravda.

Drugo, on se nije zadovoljio presudom u konkretnom slučaju, već ju je učinio univerzalnom, a presuda treba da obuhvata isključivo konkretni slučaj i da ne izlazi iz tog okvira.

Treće, Uzvišeni pravi razliku između nepravedne i pravedne presude tako što nepravednu presudu dovodi u usku vezu sa strastima i prohtjevima. 

Činjenica da je Allah spomenuo ovaj slučaj u jednom od kur’anskih kazivanja čini ga jasnijim i uvjerljivijim te mu omogućava da duboko prodre u ljudsku dušu i djeluje na osjećaje, ukoliko je čovjek spreman prihvatiti istinu.

Uzvišeni u Kur’anu na ovaj način stalno mijenja teme i kontekst kako bi utjecao na ljude i podstakao ih na djelovanje. Dakle, kazivanja nisu isključivo u službi uzimanja pouke, već ona pored toga upućuju i vode Pravom Putu.[40]

Objašnjenje određenih propisa putem kur’anskih kazivanja

Kur’an putem svojih kazivanja pojašnjava pojedine šerijatske propise, što ih potvrđuje i daje im dodatnu snagu, jer je riječ o propisima oko kojih se slažu svi nebeski zakoni i koji nisu podložni derogaciji. Ebu Zehra u tom kontekstu spominje slučaj Ademovih sinova, Kabila i Habila:

وَاتْلُ عَلَيْهِمْ نَبَأَ ابْنَيْ آدَمَ بِالْحَقِّ إِذْ قَرَّبَا قُرْبَانًا فَتُقُبِّلَ مِن أَحَدِهِمَا وَلَمْ يُتَقَبَّلْ مِنَ الآخَرِ قَالَ لَأَقْتُلَنَّكَ قَالَ إِنَّمَا يَتَقَبَّلُ اللّهُ مِنَ الْمُتَّقِينَ  لَئِن بَسَطتَ إِلَيَّ يَدَكَ لِتَقْتُلَنِي مَا أَنَاْ بِبَاسِطٍ يَدِيَ إِلَيْكَ لَأَقْتُلَكَ إِنِّي أَخَافُ اللّهَ رَبَّ الْعَالَمِينَ  إِنِّي أُرِيدُ أَن تَبُوءَ بِإِثْمِي وَإِثْمِكَ فَتَكُونَ مِنْ أَصْحَابِ النَّارِ وَذَلِكَ جَزَاء الظَّالِمِينَ  فَطَوَّعَتْ لَهُ نَفْسُهُ قَتْلَ أَخِيهِ فَقَتَلَهُ فَأَصْبَحَ مِنَ الْخَاسِرِينَ  فَبَعَثَ اللّهُ غُرَابًا يَبْحَثُ فِي الأَرْضِ لِيُرِيَهُ كَيْفَ يُوَارِي سَوْءةَ أَخِيهِ قَالَ يَا وَيْلَتَا أَعَجَزْتُ أَنْ أَكُونَ مِثْلَ هَـذَا الْغُرَابِ فَأُوَارِيَ سَوْءةَ أَخِي فَأَصْبَحَ مِنَ النَّادِمِينَ

I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: ”Sigurno ću te ubiti!” – ”Allah prima samo od onih koji su dobri” – reče onaj. ”I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike.” I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. ”Teško meni!” – povika on – ”zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se.[41]

Ovo kazivanje potvrđuje da mržnja i zavidnost vode u neprijateljstvo i da se to dogodilo među najbližim srodnicima, rođenom braćom. Zavidnost se ne može izliječiti tako što će se izvaditi iz duše jer je riječ o bolesti koja je duboko uklesana u čovjeku i koja proizvodi strašne posljedice za čitavo društvo, a ne samo za pojedinca. Stoga Svevišnji na kraju kazivanja o Ademovim sinovima poručuje:

مِنْ أَجْلِ ذَلِكَ كَتَبْنَا عَلَى بَنِي إِسْرَائِيلَ أَنَّهُ مَن قَتَلَ نَفْسًا بِغَيْرِ نَفْسٍ أَوْ فَسَادٍ فِي الأَرْضِ فَكَأَنَّمَا قَتَلَ النَّاسَ جَمِيعًا وَمَنْ أَحْيَاهَا فَكَأَنَّمَا أَحْيَا النَّاسَ جَمِيعًا وَلَقَدْ جَاء تْهُمْ رُسُلُنَا بِالبَيِّنَاتِ ثُمَّ إِنَّ كَثِيرًا مِّنْهُم بَعْدَ ذَلِكَ فِي الأَرْضِ لَمُسْرِفُونَ

Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na zemlji sve granice zla prelazili.[42] 

Ljudi bi živjeli u anarhiji i međusobno se ubijali i potom kajali da nije propisano vraćanje istom mjerom (قصاص qisas), jer ko je spreman ubiti jednog čovjeka, taj će ubiti i drugog, trećeg i tako dalje, pa je stoga Svevišnji saopćio: وَلَكُمْ فِي الْقِصَاصِ حَيَاةٌ U vraćanju istom mjerom vam je spas.[43] Ovo je dokaz da je vraćanje istom mjerom vječno i da je bilo poznato i prisutno u zakonima svih Božijih poslanika. Uz vraćanje istom mjerom je spomenuta mudrost njegovog propisivanja i rezultat do kojeg bi se pomoću njega trebalo doći, a to je život i opstanak ljudske zajednice. Dakle, možemo zaključiti da Kur’an putem svojih kazivanja i izmjene tema i konteksta potvrđuje propise koji se ne mijenjaju niti derogiraju.

Pitanje i negacija

Nema sumnje da i sama negacija i negacija putem pitanja ukazuju na negaciju, ali je negacija putem pitanja djelotvornija i upečatljivija, jer ona podrazumijeva da onaj kome se govori sam zaključi kako se radi o negaciji. Dakle, negacija dolazi od govornika, a priznanje i usvajanje od onoga kome se govori. Mnogobošci su tvrdili da je Allah zabranio neke vrste jela, pa je Svevišnji negirao takvo nešto riječima: قُلْ هَلْ عِندَكُم مِّنْ عِلْمٍ فَتُخْرِجُوهُ لَنَا إِن تَتَّبِعُونَ إِلاَّ الظَّنَّ وَإِنْ أَنتُمْ إَلاَّ تَخْرُصُونَ  قُلْ فَلِلّهِ الْحُجَّةُ الْبَالِغَةُ فَلَوْ شَاء لَهَدَاكُمْ أَجْمَعِينَ  قُلْ هَلُمَّ شُهَدَاءكُمُ الَّذِينَ يَشْهَدُونَ أَنَّ اللّهَ حَرَّمَ هَـذَا فَإِن شَهِدُواْ فَلاَ تَشْهَدْ مَعَهُمْ وَلاَ تَتَّبِعْ أَهْوَاء الَّذِينَ كَذَّبُواْ بِآيَاتِنَا وَالَّذِينَ لاَ يُؤْمِنُونَ بِالآخِرَةِ وَهُم بِرَبِّهِمْ يَعْدِلُونَ   Reci: ”Imate li kakav dokaz da nam ga iznesete? Vi se samo za pretpostavkama povodite i vi samo neistinu govorite.” Reci: ”Allah ima potpun dokaz, i da On hoće, svima bi na Pravi put ukazao!” Reci: ”Dovedite te svoje svjedoke, one koji će posvjedočiti da je Allah to zabranio!” Pa ako oni posvjedoče, ti im nemoj povjerovati i ne povodi se za željama onih koji Naše dokaze drže lažnim i koji u onaj svijet ne vjeruju i koji druge Gospodaru svome ravnim smatraju.[44]

Ovo je pitanje u službi negacije, tj. vi nemate nikakvo znanje o tome da vam je Gospodar nešto zabranio i povodite se za pretpostavkama koje nemaju veze sa stvarnošću. Nema sumnje da ovaj metod ima najmanje dvije prednosti. Prva je upozorenje da su morali imati dokaze u prilog svojih tvrdnji kako ne bi o Allahu govorili bez znanja. Druga karakteristika ovog metoda jeste to što ih on navodi da priznaju kako nisu u pravu. Osim toga, sam kontekst predstavlja prijekor onima koji svoje vjerovanje grade na lažima, bez istinitih i naučnih dokaza. Stilističari ovu pojavu nazivaju ’pitanjem kojim se želi negacija’ (استفهام انكاري  istifham inkarijj), dok postoji i negacija kojom se negira nešto stvarno (انكار الواقع inkaru ’l-waqi’) i ona ima značenje prijekora nečega što se dogodilo, a što nema nikakvog utemeljenja. Rekao je Uzvišeni:

قُلْ مَنْ حَرَّمَ زِينَةَ اللّهِ الَّتِيَ أَخْرَجَ لِعِبَادِهِ وَالْطَّيِّبَاتِ مِنَ الرِّزْقِ  Reci: ”Ko je zabrano Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?”[45] Allah upozorava da nije uredu to što oni čine i kori ih zbog toga. Naime, mnogobošci su smatrali obaveznim da čine tavaf potpuno goli i zabranjivali su konzumiranje određenih jela, pa je Gospodar negirao valjanost te njihove prakse pređašnjim ajetom. Negiranjem u formi pitanja dobija se dodatni intenzitet, jer se želi kazati kako razum ne može prihvatiti zabranu tih stvari budući da se radi o nečemu što je samo po sebi nelogično.

Kur’an nekada postavlja pitanje kako bi pojasnio nemogućnost, pa u tom kontekstu kaže: أَفَأَنتَ تُسْمِعُ الصُّمَّ أَوْ تَهْدِي الْعُمْيَ Zar ti da dozoveš gluhe i uputiš slijepe?![46] tj. hoćeš li im ti dati vid kojim će vidjeti i sluh kojim će čuti. Onaj koji njih nastoji uputiti jeste poput čovjeka koji od gluhog traži da čuje i od slijepog da vidi. Ovdje opažamo prelijepu metaforu gdje se stanje upornih nevjernika poredi sa gluhim i slijepim osobama.[47] Dâ se primijetiti da Kur’an uvijek prvo spominje sluh pa onda vid[48], što je samo po sebi mu’džiza s obzirom da je sluh važniji jer zvuk čujemo sa svih strana, a vidimo samo ono što gledamo u određenom trenutku.

Upitni oblik u Kur’anu nekada ima funkciju odgovora oponentima i njihovog ušutkivanja, poput ajeta:وَقَالَتِ الْيَهُودُ وَالنَّصَارَى نَحْنُ أَبْنَاء اللّهِ وَأَحِبَّاؤُهُ قُلْ فَلِمَ يُعَذِّبُكُم بِذُنُوبِكُم بَلْ أَنتُم بَشَرٌ مِّمَّنْ خَلَقَ يَغْفِرُ لِمَن يَشَاء وَيُعَذِّبُ مَن يَشَاء وَلِلّهِ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَمَا بَيْنَهُمَا وَإِلَيْهِ الْمَصِيرُ  I jevreji i kršćani kažu: ”Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi.” Reci: ”Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijehova vaših?” A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće, On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti.[49] 

Osim što ovaj kur’anski upit osuđuje njihove riječi, on ukazuje na još dvije važne stvari. Prvo, obavještava da će ih Allah kazniti zbog grijeha koje čine, i drugo, ukazuje da dobročinitelje čeka nagrada, a grješnike kazna.

Također, postoji i vrsta osporavanja koja se odnosi da nepravedno izjednačavanje manjeg i većeg dobra, što možemo zaključiti na osnovu slijedećeg kur’anskog teksta: أَجَعَلْتُمْ سِقَايَةَ الْحَاجِّ وَعِمَارَةَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ كَمَنْ آمَنَ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ وَجَاهَدَ فِي سَبِيلِ اللّهِ لاَ يَسْتَوُونَ عِندَ اللّهِ وَاللّهُ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ  Zar smatrate da je onaj koji hodočasnike vodom napaja i koji vodi brigu o Časnome hramu ravan onome koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje i koji se na Allahovu putu bori? Nisu oni jednaki pred Allahom. A Allah neće ukazati na Pravi Put onima koji sami sebi nepravdu čine.[50]

Kurejšije su se međusobno takmičile u napajanju vodom Časnog hrama i o tome ko će voditi brigu o vratima Kjabe, što su smatrali svojom privilegijom nad ostalim ljudima. Međutim, Uzvišeni Allah je konstatirao da vjerovanje u Allaha i Njegova Poslanika i borba na Njegovome Putu ne mogu biti jednaki pukoj brizi o Časnom hramu i njegovim hodočasnicima, makar se radilo o utočištu i sigurnome mjestu za ljude. Dakle, ovdje je riječ o pitanju kojim se nešto negira, a negira se izjednačavanje dvije vrste dobrih djela.

Ebu Zehra zaključuje da pitanja koja Kur’an postavlja predstavljaju izmjenu tema i konteksta u Kur’anu i da se u tome krije tajna i’džaza. Neka od tih pitanja koriste izraze koji odgovaraju harmoniji arapskoga jezika, ali nisu bili poznati govornicima prije objave Kur’ana. Ova pitanja nekada upozoravaju, nekada donose dokaze, drugi put izazivaju čuđenje ili, pak, podstiču na posmatraje svemira i onoga što se dešava među ljudima. Sve ovo ukazuje na uzvišenost i nadnaravnost Kur’ana u odnosu na najveće arapske govornike.

Zbilja, poređenje i metafora u Kur’anu

Zbilja (حقيقة hakika)

Kada govorimo o zbilji (حقيقة hakika) u Kur’anu, tada podrazumijevamo upotrebu izraza koji se tačno odnose na ono o čemu se govori, bez poređenja i metafore. Naime, neke kur’anske teme same po sebi nisu podložne poređenju i metafori. Kad je riječ o šerijatskim propisima, neophodno je da se koriste izrazi određenog i ograničenog značenja, kako bi bilo jasno šta je naređeno, šta zabranjeno, a šta je dopušteno. Također, kur’anska kazivanja su spomenuta tačno onako kako su se dogodila, s razlogom da poruka bude potpuna. Isto tako, kad Kur’an dokazuje Allahovu jednoću pozivajući na posmatranje svemira, Sunca, Mjeseca i zvijezda, on to čini izrazima koji imaju stvarno značenje.

Ebu Zehra citira nekoliko ajeta koji striktno govore o propisima, konkretno o bračnim smetnjama, kako bi dokazao da tamo nema poređenja i metafore. Kaže Sevišnji: وَلاَ تَنكِحُواْ مَا نَكَحَ آبَاؤُكُم مِّنَ النِّسَاء إِلاَّ مَا قَدْ سَلَفَ إِنَّهُ كَانَ فَاحِشَةً وَمَقْتًا وَسَاء سَبِيلاً حُرِّمَتْ عَلَيْكُمْ أُمَّهَاتُكُمْ وَبَنَاتُكُمْ وَأَخَوَاتُكُمْ وَعَمَّاتُكُمْ وَخَالاَتُكُمْ وَبَنَاتُ الأَخِ وَبَنَاتُ الأُخْتِ وَأُمَّهَاتُكُمُ اللاَّتِي أَرْضَعْنَكُمْ وَأَخَوَاتُكُم مِّنَ الرَّضَاعَةِ وَأُمَّهَاتُ نِسَآئِكُمْ وَرَبَائِبُكُمُ اللاَّتِي فِي حُجُورِكُم مِّن نِّسَآئِكُمُ اللاَّتِي دَخَلْتُم بِهِنَّ فَإِن لَّمْ تَكُونُواْ دَخَلْتُم بِهِنَّ فَلاَ جُنَاحَ عَلَيْكُمْ وَحَلاَئِلُ أَبْنَائِكُمُ الَّذِينَ مِنْ أَصْلاَبِكُمْ وَأَن تَجْمَعُواْ بَيْنَ الأُخْتَيْنِ إَلاَّ مَا قَدْ سَلَفَ إِنَّ اللّهَ كَانَ غَفُورًا رَّحِيمًا  وَالْمُحْصَنَاتُ مِنَ النِّسَاء إِلاَّ مَا مَلَكَتْ أَيْمَانُكُمْ كِتَابَ اللّهِ عَلَيْكُمْ وَأُحِلَّ لَكُم مَّا وَرَاء ذَلِكُمْ أَن تَبْتَغُواْ بِأَمْوَالِكُم مُّحْصِنِينَ غَيْرَ مُسَافِحِينَ فَمَا اسْتَمْتَعْتُم بِهِ مِنْهُنَّ فَآتُوهُنَّ أُجُورَهُنَّ فَرِيضَةً وَلاَ جُنَاحَ عَلَيْكُمْ فِيمَا تَرَاضَيْتُم بِهِ مِن بَعْدِ الْفَرِيضَةِ إِنَّ اللّهَ كَانَ عَلِيمًا حَكِيمًا  وَمَن لَّمْ يَسْتَطِعْ مِنكُمْ طَوْلاً أَن يَنكِحَ الْمُحْصَنَاتِ الْمُؤْمِنَاتِ فَمِن مِّا مَلَكَتْ أَيْمَانُكُم مِّن فَتَيَاتِكُمُ الْمُؤْمِنَاتِ وَاللّهُ أَعْلَمُ بِإِيمَانِكُمْ بَعْضُكُم مِّن بَعْضٍ فَانكِحُوهُنَّ بِإِذْنِ أَهْلِهِنَّ وَآتُوهُنَّ أُجُورَهُنَّ بِالْمَعْرُوفِ مُحْصَنَاتٍ غَيْرَ مُسَافِحَاتٍ وَلاَ مُتَّخِذَاتِ أَخْدَانٍ فَإِذَا أُحْصِنَّ فَإِنْ أَتَيْنَ بِفَاحِشَةٍ فَعَلَيْهِنَّ نِصْفُ مَا عَلَى الْمُحْصَنَاتِ مِنَ الْعَذَابِ ذَلِكَ لِمَنْ خَشِيَ الْعَنَتَ مِنْكُمْ وَأَن تَصْبِرُواْ خَيْرٌ لَّكُمْ وَاللّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ  I ne ženite se ženama kojima su se ženili očevi vaši – a što je bilo, biće oprošteno; to bi, uistinu, bio razvrat, gnusoba i ružan put. Zabranjuju vam se: matere vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše, i sestre očeva vaših, i sestre matera vaših, i bratične vaše, i sestrične vaše, i pomajke vaše koje su vas dojile, i sestre vaše po mlijeku, i majke žena vaših, i pastorke vaše koje se nalaze pod vašim okriljem od žena vaših s kojima ste imali bračne odnose – ali ako vi s njima niste imali bračne odnose, onda vam nije grijeh – i žene vaših rođenih sinova, i da sastavite dvije sestre – što je bilo, bilo je, Allah zaista prašta i samilostan je – i udate žene, osim onih koje zarobite; to su vam Allahovi propisi – a ostale su vam dozvoljene, ako želite da im vjenčane darove date i da se njima oženite, a ne da blud činite. A ženama vašim s kojima ste imali bračne odnose podajte vjenčane darove njihove kao što je propisano. I nije vam grehota ako se, poslije određenog vjenčanog dara, s njima nagodite. Allah zaista sve zna i mudar je. A onome među vama koji nije dovoljno imućan da se oženi slobodnom vjernicom – eto mu one u vašem vlasništvu, robinje vaše, vjernice – a Allah najbolje zna kakvo je vjerovanje vaše – ta jedne ste vjere. I ženite se njima, s dopuštenjem vlasnika njihovih, i podajte im vjenčane darove njihove, kako je uobičajeno, kada su čedne i kada javno ne čine blud i kada tajno ne žive s ljubavnicima. – A kada one kao udate počine blud, neka se kazne polovinom kazne propisane za slobodne žene. – To je za onoga od vas koji se boji bluda; – a bolje vam je da se uzdržite! Allah prašta i samilostan je.[51]

Iako ovi ajeti regulišu pravne propise i u njima nema poređenja niti metafore, oni su toliko izvanredni da dostižu stepen kur’anskog i’džaza. Naime, sklad među izrazima i značenjima je očigledan; u svakoj riječi pronalazimo neki propis koji, opet, ukazuje na ono što slijedi, a pored svega objašnjena je i mudrost svih tih propisa. Citirani ajeti predstavljaju harmoniju tonaliteta kao i stilski prizor jedne savršene porodice u kojoj nema prekida međusobnih odnosa, već primjećujemo povezanost, ljubav i naklonost. Cilj zabrana jeste da ljubav spaja članove porodice; da sin ne bude neuljudan prema svome ocu, da dijete ne mrzi oca i da otac ne pokaže neprijateljstvo prema sinu.

Poređenje (تشبيه tašbih)

Kad je riječ o definiciji poređenja, Ebu Zehra citira Rummanija[52] koji je rekao: ”Poređenje (تشبيه tašbih) je spoj u kojem jedna od dvije stvari nadomješta drugu, u smislu ljepote ili razuma.”[53] Ebu Zehra se ne slaže s ovom definicijom, već smatra, prenoseći stav mnogih jezikoslovaca nakon Rummanija, da je poređenje ”stavljanje jedne stvari na mjesto druge u nečemu što im je zajedničko, gdje je druga stvar jasnija i upečatljivija, kao kad se kaže ’hrabar kao lav’, tj. hrabrost je kod lava izraženija.”[54]

Kad su posrijedi vrste kur’anskih poređenja, Rummani spominje slijedeće četiri: poređenje u kome se ono što se ne nalazi u ljudskom iskustvu izvodi ili dovodi do onog što ljudsko iskustvo poznaje; izvođenje neuobičajenog u ono što je uobičajeno; izvođenje onog što je samo po sebi neshvatljivo u ono što je shvatljivo; te izvođenje onog što nema jačinu jednog svojstva u ono što tu jačinu istog svojstva posjeduje. Za prvu vrstu Rummani kaže da su to poređenja u kojima je ono što se poredi (mušebbeh) stvarnost iz gajba; druga vrsta su poređenja oživljavanja nakon smrti buđenjem iz sna; treća vrsta su poređenja koja govore o ponovnom vraćanju tijela; i četvrta vrsta su poređenja dnevnog svjetla.[55]

Osim spomenutih vrsta poređenja u Kur’anu, Ebu Zehra smatra da postoji i poređenje nejasnog sa jasnim, što se vidi u mnogobrojim kur’anskim ajetima, kao i poređenje kojim se želi objasniti ono što je Uzvišeni stvorio i uredio, a izvan je ljudskog domašaja.

Kad je riječ o poređenju u kome se ono što se ne nalazi u ljudskom iskustvu izvodi ili dovodi do onog što ljudsko iskustvo poznaje, Rummani i Bakillani navode slijedeći ajet: وَالَّذِينَ كَفَرُوا أَعْمَالُهُمْ كَسَرَابٍ بِقِيعَةٍ يَحْسَبُهُ الظَّمْآنُ مَاء حَتَّى إِذَا جَاءهُ لَمْ يَجِدْهُ شَيْئًا  A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe.[56] 

Ovdje je posrijedi izvrsnost kur’anskog stila, jer da je umjesto izraza žedan (الظَّمْآن al-zam’an) došao, npr. izraz gledatelj (الراءي al-ra’i), i ta bi konstrukcija bila ispravna, ali bi poređenje bilo oslabljeno. Naime, izraz žedan upućuje na ogromnu želju i potrebu za vodom, tj. nevjernici bi trebali činiti dobra djela i imaju potrebu za njima kao što žedan čovjek žarko žudi za vodom.

Ovo poređenje upućuje na zbunjenost i nedoumicu nevjernika s obzirom da umišljaju ono što se nikada neće desiti. Uzvišeni odmah u slijedećem ajetu potvrđuje ovu njihovu zbunjenost i kaže: أَوْ كَظُلُمَاتٍ فِي بَحْرٍ لُّجِّيٍّ يَغْشَاهُ مَوْجٌ مِّن فَوْقِهِ مَوْجٌ مِّن فَوْقِهِ سَحَابٌ ظُلُمَاتٌ بَعْضُهَا فَوْقَ بَعْضٍ إِذَا أَخْرَجَ يَدَهُ لَمْ يَكَدْ يَرَاهَا وَمَن لَّمْ يَجْعَلِ اللَّهُ لَهُ نُورًا فَمَا لَهُ مِن نُّورٍ Ili su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedne iznad drugih, prst se pred okom ne vidi – a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati.[57]

Drugi primjer ilustruje zbunjenost nevjernika, jer su oni u mračnoj tmini, ništa im nije jasno i izgubili su nadu. Njihova su djela u jako crnoj tmini, iznad koje je ista takva tmina, a iznad svega toga su gusti oblaci. Djela nevjernika, koja su apstraktan pojam, porede se sa još nečim što je konkretno, a to je pepeo: مَّثَلُ الَّذِينَ كَفَرُواْ بِرَبِّهِمْ أَعْمَالُهُمْ كَرَمَادٍ اشْتَدَّتْ بِهِ الرِّيحُ فِي يَوْمٍ عَاصِفٍ لاَّ يَقْدِرُونَ مِمَّا كَسَبُواْ عَلَى شَيْءٍ ذَلِكَ هُوَ الضَّلاَلُ الْبَعِيدُ Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći očekivati nikakvu nagradu za djela koja su učinili, to će teška propast biti![58] Rummani u ovom kontekstu kaže: ”I ono što se poredi i ono s čim se poredi propast će i apsolutno je beskorisno.”[59]

Što se tiče poređenja u kojem se neuobičajeno poredi s uobičajenim, citirat ćemo slijedeći kur’anski ajet: إِنَّمَا مَثَلُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا كَمَاء أَنزَلْنَاهُ مِنَ السَّمَاء فَاخْتَلَطَ بِهِ نَبَاتُ الأَرْضِ مِمَّا يَأْكُلُ النَّاسُ وَالأَنْعَامُ حَتَّىَ إِذَا أَخَذَتِ الأَرْضُ زُخْرُفَهَا وَازَّيَّنَتْ وَظَنَّ أَهْلُهَا أَنَّهُمْ قَادِرُونَ عَلَيْهَآ أَتَاهَا أَمْرُنَا لَيْلاً أَوْ نَهَارًا فَجَعَلْنَاهَا حَصِيدًا كَأَن لَّمْ تَغْنَ بِالأَمْسِ كَذَلِكَ نُفَصِّلُ الآيَاتِ لِقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ Život na ovome svijetu je sličan bilju zemaljskom na koje Mi spustimo s neba kišu s kojim se ona izmiješa, kojim se onda hrane ljudi i stoka. Pa kad se Zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti i kad stanovnici njezini pomisle da su oni toga gospodari, dođe zapovijed Naša, noću ili danju, i Mi to pokosimo, kao da prije ničeg nije ni bilo. Eto, tako Mi potanko izlažemo dokaze narodu koji hoće da razmisli.[60]

U kontekstu citiranog ajeta Rummani kaže: ”Ovdje se poredi neuobičajeno sa uobičajenim, gdje i ono što se poredi i ono čime se poredi ima osobinu ljepote, ukrasa i veselja te, na kraju, propasti. To je poruka za onoga koji je traži i savjet čovjeku koji razmišlja o tome kako je sve bijedno i ništavno, makar i potrajalo.”[61]

Ebu Zehra se slaže sa ovim Rummanijevim riječima, ali ih smatra nepotpunim i nedovoljnim, te dodaje: ”Ovo poređenje ilustruje ljudski život. Naime, primjer života sa njegovim veseljem, srećom, aktivnošću i nestankom na kraju jeste poput vode koja se spušta s neba i daje različite plodove koje ljudi i životinje jedu i uživaju u tome. Kada takvo stanje dostigne vrhunac ljepote, sjaja i blagostanja, kada ljudi postanu zavedeni tom blistavošću i pomisle da je sve u njihovim rukama, tada dođe Allahova odredba i plodovi se osuše, a čovjek istruhne, kao da jučer nije bilo ničega.”[62]

Rummani potom spominje mnoge kur’anske primjere u kojima se poredi ono što je samo po sebi neshvatljivo s onim što je shvatljivo. Među tim slučajevima je i slijedeći: وَجَنَّةٍ عَرْضُهَا كَعَرْضِ السَّمَاء وَالْأَرْضِ Džennet, prostran koliko su nebo i Zemlja prostrani.[63] Ovo poređenje ima za cilj da pobudi želju za Džennetom i njegovim ljepotama, a jedna od ljepota je i to što je Džennet toliko prostran. Dakle, i Džennet, s jedne strane, i nebo i Zemlju, s druge strane, karakteriše veličina i prostranstvo.

Kad je riječ o poređenju onog što nema jačinu jednog svojstva s onim što tu jačinu istog svojstva posjeduje, zadovoljit ćemo se slijedećim primjerom: وَلَهُ الْجَوَارِ الْمُنشَآتُ فِي الْبَحْرِ كَالْأَعْلَامِ   Njegove su i lađe koje se kao brda visoko po moru uzdižu.[64] I lađa i brdo su veliki, s tim da je brdo veće, jače i vidljivije. U ovom je poređenju i primjer Allahove moći, jer je On ljudima potčinio ogromne lađe koje putuju u najudaljenije krajeve i donose mnogobrojne koristi čovjeku. Cilj ovog poređenja je objašnjenje Allahove tajne u stvaranju i potčinjavanju svega stvorenog ljudima. Naime, brda i planine su nepomični i učvršćuju Zemlju, dok ogromne lađe sa svojim teškim teretima plove morima, bez tvrdog oslonca, i prevoze ljude do mjesta do kojih ne bi mogli doći ni na jedan drugi način.

Ebu Zehra spominje i jedno poređenje koje ima takvo značenje kao da je riječ o stvarnom prizoru. Kur’an, naime, poredi munafike, licemjere i njihovo kolebanje između Istine i zablude sa pojavljivanjem sjaja i njihovim sljepilom kad izgube taj sjaj. Rekao je Uzvišeni: مَثَلُهُمْ كَمَثَلِ الَّذِي اسْتَوْقَدَ نَاراً فَلَمَّا أَضَاءتْ مَا حَوْلَهُ ذَهَبَ اللّهُ بِنُورِهِمْ وَتَرَكَهُمْ فِي ظُلُمَاتٍ لاَّ يُبْصِرُونَ Slični su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli njihovu okolicu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide![65] tj. svjetlost svijetli oko njih, ali oni namaju koristi od toga.

Nakon što je analizirao spomenute primjere poređenja u Kur’anu, Ebu Zehra donosi tri zaključka:

Prvi, poređenje je nesumnjivo jedna od tajni kur’anskog i’džaza, dok ga Bakillani ubraja u povode i’džaza. Tajne stilistike u kur’anskim poređenjima nalazimo u isijavanju njihovih harmoničnih značenja i precizno odabranih izraza. Ton i odzvanjanje je nekada žestoko tako da zvoni u ušima slušaoca; nekada je poput slabašnog povjetarca koji oživljava duše i liječi srčane bolesti; a nekada donosi temeljit opis ljudskih duša i srca. Kur’anski je stil uzvišen da bi ga u potpunosti shvatili ograničeni umovi; on je poput sunčeve svjetlosti koju svi gledamo, ali ne znamo njenu srž i krajnji stepen, ili poput tjelesne temperature koju čovjek osjeća, ali ne poznaje njenu suštinu.

Drugi, kur’anska poređenja predstavljaju stilske prizore iz kojih razaznajemo očite činjenice i sentimentalna značenja, kao da je riječ o vidljivim i opipljivim pojmovima. Kada čitamo pređašnje poređenje licemjera, kao da vlastitim očima gledamo čovjeka koji pali vatru; on zapravo traži vatru (Kur’an ovdje koristi termin استوقد gdje harfovi س sin i ت ta  ukazuju na traženje nečega), tj. on ulaže ogroman trud da pronađe svjetlost, i kad je pronađe, on opet nema koristi, jer pored očiju ne vidi, pored ušiju ne čuje, a Istinu ne može da izusti.

Treći, kur’anska poređenja olakšavaju razumijevanje pojedinih tema i omogućavaju razlikovanje između Istine i zablude. Obratimo pažnju na slijedeće Allahove riječi:

ضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً عَبْدًا مَّمْلُوكًا لاَّ يَقْدِرُ عَلَى شَيْءٍ وَمَن رَّزَقْنَاهُ مِنَّا رِزْقًا حَسَنًا فَهُوَ يُنفِقُ مِنْهُ سِرًّا وَجَهْرًا هَلْ يَسْتَوُونَ الْحَمْدُ لِلّهِ بَلْ أَكْثَرُهُمْ لاَ يَعْلَمُونَ  وَضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً رَّجُلَيْنِ أَحَدُهُمَا أَبْكَمُ لاَ يَقْدِرُ عَلَىَ شَيْءٍ وَهُوَ كَلٌّ عَلَى مَوْلاهُ أَيْنَمَا يُوَجِّههُّ لاَ يَأْتِ بِخَيْرٍ هَلْ يَسْتَوِي هُوَ وَمَن يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ وَهُوَ عَلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ

 Allah navodi kao primjer roba u tuđem vlasništvu koji ništa nema i onoga koga smo Mi bogato obdarili i koji udjeljuje iz toga, i tajno i javno – zar su oni jednaki? Neka je hvaljen Allah! Ali većina njih ne zna. Allah vam navodi kao primjer dvojicu ljudi od kojih je jedan gluhonijem, koji ništa nema i koji je na teretu gospodaru svome – kud god ga pošalje, nikakva dobra ne donese. Da li je on ravan onome koji traži da se pravedno postupa, a i sam je na Pravome putu?[66]

U prvom primjeru posmatramo stanje onoga koji obožava idole i izjednačava ih sa Sveznajućim Stvoriteljem. Naime, da li je čovjek koji je u tuđem vlasništvu i koji ništa ne posjeduje jednak onome kome je Allah dao obilnu nafaku?! Oni nikada ne mogu biti jednaki. Ovdje se hoće kazati da idoli koji ništa ne posjeduju nikada ne mogu biti jednaki sa Uzvišenim i Svemoćnim Allahom.

U drugom primjeru pratimo stanje mnogobožaca koji izjednačavaju Svemoćnog Allaha sa kamenjem koje ne koristi niti šteti. Oni sliče onome koji bi izjednačio gluhonijemog čovjeka koji je na teretu drugome i onoga koji govori pravedno i uspostavlja pravdu. Naravno, oni nisu jednaki, pa tako je neispravno obožavati idole i izjednačavati ih sa Allahom.

Metafora (استعارة isti’ara)

Metafora (grč. prenošenje, prijenos) je poetska figura u kojoj riječ umjesto svog prvobitnog značenja dobiva drugo, zbog toga što je govornik  u svom duhu usporedio dva predmeta; skraćena usporedba u kojoj nije izričito kazano da je neka stvar uspoređena s drugom te je, umjesto riječi koja se treba usporediti, jednostavno došla riječ s kojom se ona uspoređuje, npr. ”glava države” umjesto vladar.[67] Metafora je, kako kaže Ebu Zehra, jedna vrsta poređenja, gdje postoji veza između osnovnog značenja izraženog riječju koja stoji u svojoj osnovnoj poziciji i značenja koje se upotrebljava u prenesenom smislu. Naime, ukoliko neko za hrabrog čovjeka upotrijebi izraz lav, spomenuta se veza nalazi u pojmu hrabrosti koji je svojstven lavu.[68] Dakle, metafora je ono što sadrži poređenje, a njezino se značenje nalazi u riječi s kojom se poredi.[69]

Kur’an veoma često koristi metaforu u svojim izrazima budući da ona jeziku daje dinamičnost i svježinu, zbog čega ona i jeste najizrazitije sredstvo pjesničkoga govora. U metafori do izražaja dolazi dvostruki aspekt stila: ekspresivni, kojim se izražavaju najtanahnije misli i osjećaji, i impresivni, kojim se kod čitaoca ii slušaoca izaziva snažan dojam.[70]

Poslušajmo slijedeće Allahove riječi gdje se metafora javlja u imenici: هُوَ الَّذِيَ أَنزَلَ عَلَيْكَ الْكِتَابَ مِنْهُ آيَاتٌ مُّحْكَمَاتٌ هُنَّ أُمُّ الْكِتَابِ وَأُخَرُ مُتَشَابِهَاتٌ فَأَمَّا الَّذِينَ في قُلُوبِهِمْ زَيْغٌ فَيَتَّبِعُونَ مَا تَشَابَهَ مِنْهُ ابْتِغَاء الْفِتْنَةِ وَابْتِغَاء تَأْوِيلِهِ وَمَا يَعْلَمُ تَأْوِيلَهُ إِلاَّ اللّهُ وَالرَّاسِخُونَ فِي الْعِلْمِ يَقُولُونَ آمَنَّا بِهِ كُلٌّ مِّنْ عِندِ رَبِّنَا وَمَا يَذَّكَّرُ إِلاَّ أُوْلُواْ الألْبَابِ  On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" – A samo razumom obdareni shvaćaju.[71]

Besim Korkut je pojam أُمُّ الْكِتَابِ umm al-Kitab preveo kao glavnina Knjige, iako on doslovno znači majka Knjige. Majka Knjige je metafora, jer je majka osnova koja se brine o svojoj djeci i djeca se njoj obraćaju za njihove potrebe. Stoga se jasni kur’anski ajeti, koji su temelj i izvor vjere, upravo porede sa majkom te se nejasni ajeti tumače obraćanjem na osnovne i temeljne, a to su jasni ajeti.

Isti je slučaj i sa slijedećim primjerom: يَمْحُو اللّهُ مَا يَشَاء وَيُثْبِتُ وَعِندَهُ أُمُّ الْكِتَابِ  Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je Glavna knjiga.[72] Ovdje ponovo imamo pojam majka Knjige (أُمُّ الْكِتَابِ umm al-Kitab) gdje je majka temelj i osnov, a odnosi se na vjerozakon zajednički svim objavljenim vjerama. Allah dokida i ostavlja šta želi, ali je temelj svih tih vjerozakona nepromjenljiv, što se nazire u riječima Svevišnjeg: شَرَعَ لَكُم مِّنَ الدِّينِ مَا وَصَّى بِهِ نُوحًا وَالَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ وَمَا وَصَّيْنَا بِهِ إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى أَنْ أَقِيمُوا الدِّينَ وَلَا تَتَفَرَّقُوا فِيهِ كَبُرَ عَلَى الْمُشْرِكِينَ مَا تَدْعُوهُمْ إِلَيْهِ اللَّهُ يَجْتَبِي إِلَيْهِ مَن يَشَاء وَيَهْدِي إِلَيْهِ مَن يُنِيبُ On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: "Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!" Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.[73]

Licemjerstvo se u Kur’anu metaforički označava kao bolest, što se nazire u slijedećem slučaju: فِي قُلُوبِهِم مَّرَضٌ فَزَادَهُمُ اللّهُ مَرَضاً  Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava.[74] Naime, kao što bolest tijela slabi pokrete i dovodi do nemoći, isto tako licemjerstvo slabi, izopačuje i uništava srce i razum.

Kad je riječ o metafori u glagolu, Ebu Zehra citira slijedeći primjer: إِنَّ اللّهَ اشْتَرَى مِنَ الْمُؤْمِنِينَ أَنفُسَهُمْ وَأَمْوَالَهُم بِأَنَّ لَهُمُ الجَنَّةَ يُقَاتِلُونَ فِي سَبِيلِ اللّهِ فَيَقْتُلُونَ وَيُقْتَلُونَ وَعْدًا عَلَيْهِ حَقًّا فِي التَّوْرَاةِ وَالإِنجِيلِ وَالْقُرْآنِ Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu, i Indžilu, i Kur'anu.[75]

Uzvišeni poredi spremnost vjernika da daju svoje živote nadajući se Njegovoj vječnoj nagradi i zadovoljstvu sa trgovinom između njih i njihovoga Gospodara. Ovdje je posrijedi sjajna metafora u kojoj se porede dva stanja.

Slijedeća kur’anska metafora ilustruje najuzvišeniji primjer jezičkog stila: وَضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً قَرْيَةً كَانَتْ آمِنَةً مُّطْمَئِنَّةً يَأْتِيهَا رِزْقُهَا رَغَدًا مِّن كُلِّ مَكَانٍ فَكَفَرَتْ بِأَنْعُمِ اللّهِ فَأَذَاقَهَا اللّهُ لِبَاسَ الْجُوعِ وَالْخَوْفِ بِمَا كَانُواْ يَصْنَعُونَ  Allah navodi kao primjer grad, siguran i miran, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah.[76]

Citrani ajet nudi nekoliko sjajnih metafora. Korkut je sintagmu  وَالْخَوْف لِبَاسَ الْجُوعِ (libas al-džu’ wa al-hawf) prevodi kao glad i strah, a ona doslovno znači odjeća gladi i straha. Tako bi doslovan prijevod bio: Pa mu (gradu) je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi odjeću i gladi i straha. Uzvišeni Allah povezuje odjeću sa gladom i strahom, jer odjeća obuhvata i prekriva čovjeka u cjelini i stalno je s njim, kao što glad i strah čovjek osjeća svim svojm bićem, i gdje se god kreće, i oni se kreću s njim. I još nešto; kad se glad i strah pojave u jednome mjestu, one obuhvate sve njegove stanovnike, kao što odjeća prekriva cijelo tijelo.

Slijedeća se metafora krije u pojmu وَالْخَوْف لِبَاسَ الْجُوعِ فَأَذَاقَهَا اللّه (fe ezaqahallah) što znači: Allah mu (gradu) je dao da iskusi odjeću gladi i straha. Odjeća se odijeva, a ne kuša. Međutim, ovdje je odjeća gladi i straha povezana sa dušom i blagodati koja je nestala nakon što postaše nevjernici. Svevišnji poredi stanje nestanka sa stanjem kušanja, tj. okusili su gorčinu nakon rahatluka. Dakle, kazna se ne odijeva već se kuša, pa je stoga ovaj izraz prikladniji i precizniji.

Kao primjer kur’anske metafore Rummani navodi slijedeći ajet: وَاشْتَعَلَ الرَّأْسُ شَيْبًا i glava osijedjela,”[77] i potom kaže da se riječ اشْتَعَل  ište’ale u osnovi  upotrebljava za vatru, a znači raspaliti se, sagorjeti, plamtjeti,[78] i ona je u ovom kontekstu najizražajnija. Naime, kada čovjek osijedi, njegove sijede vlasi se šire i umnožavaju takvom brzinom kao što se vatra rasplamsava.[79]

Ova kovanica nije bila poznata Arapima, zato što se širenje sijedih vlasa poredi sa rasplamsavanjem vatre, po brzini, bjelini i nužnosti, a oboje završavaju uništavanjem onoga što zahvate.

Također, Kur’an često za znanje i vjerovanje koristi metaforu svjetlo (نور nur), a za nevjerovanje i prkošenje upotrebljava pojam tmine (ظلمات zulumat), kao što se na početku sure Ibrahim kaže: الَر كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ  Elif Lām Rā. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga.[80] Rummani kaže: ”Kad god se u Kur’anu spomene sintagma iz tmina na svjetlo, radi se o metafori, a istinsko značenje je iz neznanja u znanje. Ipak, ova je metafora mnogo izražajnija i uvjerljivija s obzirom da nam govori o nečemu što stalno gledamo.”[81]

Tmine ne obuhvataju isključio neznanje, već je riječ o nevjerovanju, poricanju, fanatizmu i svemu što, osim Istine i razuma, zagospodari čovjekom. Zanimljivo je da su tmine u množini, a svjetlo u jednini. Naime, zabluda i laž uvijek imaju mnogo različitih uzroka, dok je svjetlo jedno, tj. Istina, njeno traženje i potčinjavanje njoj.

Kad je posrijedi metafora u pridjevu, Ebu Zehra i Rummani citiraju slijedeći primjer: وَفِي عَادٍ إِذْ أَرْسَلْنَا عَلَيْهِمُ الرِّيحَ الْعَقِيمَ I o Adu, kada na njih vjetar (’aqiim) poslasmo u kome nije bilo nikakva dobra.[82]  

’Aqiim je metaforički izraz koji označava vjetar u kome nema kišnih oblaka. Isfahani kaže da je korijen ove riječi عقم ’ukm, što označava nešto što zbog svoje suhoće ili iscrpljenosti ne može primiti nikakav utjecaj; tako se nazivaju žene koje ne mogu primiti plodnu tečnost; nerodnice فَأَقْبَلَتِ امْرَأَتُهُ فِي صَرَّةٍ فَصَكَّتْ وَجْهَهَا وَقَالَتْ عَجُوزٌ عَقِيمٌ I pojavi se žena njegova uzvikujući i po licu se udarajući, i reče: ”Zar ja, stara, nerotkinja?!”[83] Rihun ’aqiim, kao particip aktivni, označava vjetar koji ne oplođuje oblake ni biljno carstvo, ali je ispravnije promatrati ga u participu pasivnom kada označava vjetar koji ne može primiti niti dati nikakav trag dobra. Stoga se profesor Latić odlučuje za pjesnički prijevod ovog ajeta: ...kada na njih poslasmo vjetar besplodni.., i smatra da je to stilski mnogo efektivnije, jer od vjetra se očekivala kiša, plod, rast, radost, a umjesto toga on je Adu donio helaćluk, uništenje i propast.[84]

Allah je objasnio značenje ovog vjetra na drugome mjestu u Kur’anu: فَلَمَّا رَأَوْهُ عَارِضًا مُّسْتَقْبِلَ أَوْدِيَتِهِمْ قَالُوا هَذَا عَارِضٌ مُّمْطِرُنَا بَلْ هُوَ مَا اسْتَعْجَلْتُم بِهِ رِيحٌ فِيهَا عَذَابٌ أَلِيمٌ  تُدَمِّرُ كُلَّ شَيْءٍ بِأَمْرِ رَبِّهَا فَأَصْبَحُوا لَا يُرَى إِلَّا مَسَاكِنُهُمْ كَذَلِكَ نَجْزِي الْقَوْمَ الْمُجْرِمِينَ  I kad ugledaše na obzorju oblak, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ”Ovaj nam oblak kišu donosi!” – ”Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji, voljom Gospodara svoga, sve ruši.” I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove; tako Mi kažnjavamo narod grješni.[85] 

Ebu Zehra na kraju govora o metaforama zaključuje da su one izuzetno česte u Kur’anu, i to iz mnogo razloga. On spominje tri od njih:

Prvi je taj što arapski jezk nije dovoljno bogat za uzvišena, spiritualna značenja s kojima je došao Kur’an. Također, Arapi kojima je Kur’an objavljen, kao ni ostali ljudi tog vremena, nisu bili došli do naučnih činjenica kojima se Kur’an bavi. Stoga je bilo neophodno koristiti metafore od izraza koji daju konkretna značenja, kako bi se pomoću njih izložile znanosti o duši, društvu i razumu i kako bi se kur’anska značenja približila umovima beduina i onih koji su inteligentniji od njih.

Drugi razlog je činjenica da Kur’an govori o nepoznatim događajima koji su se dogodili u prošlosti kao i onima koji će se dogoditi u budućnosti, posebno kad je riječ o Džennetu i Džehennemu. U Džennetu postoji voće, palme, šipurci, rijeke od procijeđenog meda, rijeke od vina prijatna onima koji piju itd. Međutim, da li je riječ o nekoj vrsti dunjalučkog vina ili voća? Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s: ”U Džennetu postoji ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo i što čovjek ne može zamisliti.”[86] Muslimani prije svega vjeruju da su džennetsko uživanje i džehennemska kazna stvarne i fizičke kategorije, i da sve to nije ni blizu onoga što vidmo na ovom svijetu, već je mnogo veličanstvenije i uzvišenije. Stoga Kur’an upotrebljava metoforu, tj. izraze koje čovjek koristi na dunjaluku, kako bi mu približio ono što će biti, jer ljudi vide samo ono što je osjetno i opipljivo.

Treći razlog, po mišljenu Ebu Zehrea, zbog koga Kur’an tako često koristi metaforu jeste taj što metafora raspiruje stilske prizore u izrazima i značenjima, poput poređenja, jer ona povezuje jedna značenja sa drugim i prenosi izraze nekih značenja na druge, bliske i odgovrajuće njima. Poslušajmo u tom kontekstu kako Kur’an prikazuje stanje pokajnika koji spas vide isključivo u pokajanju: وَلَمَّا سُقِطَ فَي أَيْدِيهِمْ وَرَأَوْاْ أَنَّهُمْ قَدْ ضَلُّواْ قَالُواْ لَئِن لَّمْ يَرْحَمْنَا رَبُّنَا وَيَغْفِرْ لَنَا لَنَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ  I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: ”Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni!”[87]

Izraz سُقِطَ فَي أَيْدِيهِمْ suqita fii ejdiihim bukvalno znači da su oni pali, oborili se, srušili, što je metafora koja ukazuje na pokajanje, jer pokajnik osjeća da je pao i srušio se. Muhammed Asad smatra da spomenuti ajet doslovno znači ”kad je bilo učenjeno da padne na njihove ruke” i da je riječ o idiomatskom izrazu koji označava intenzivno kajanje, vjerovatno izveden iz udaranja (”padanja”) šake na šaku kao izraz duboke žalosti i kajanja.[88]

Metonimija (مجاز medžaz) i alegorija (كناية kinaja)

Metonimija je poetska figura u kojoj se jedan pojam zamjenjuje drugim pojmom koji s onim prvim, po svom smislu, stoji u bližoj vezi, npr. ”sto pušaka” (umjesto sto vojnika).[89] Ova stilska figura pripada drugoj vrsti metafore, u kojoj ne postoji veza po sličnosti, nego logička veza.[90] Primjere metonimije nalazimo u slijedećim kur’anskom ajetima: فَلْيَدْعُ نَادِيَه pa neka on pozove društvo svoje[91], i: يَجْعَلُونَ أَصْابِعَهُمْ فِي آذَانِهِم مِّنَ الصَّوَاعِقِ oni, zbog gromova, stavljaju prsti u uši svoje.[92] U prvom ajetu, koji govori o onome koji brani da se molitva obavlja, stanje je zamijenjeno mjestom, a u drugom ajetu je upotrijebljena cjelina umjesto dijela i postoji veza po količini: oni stavljaju jagodice prsta, a ne cijele prste u uši svoje.[93] Profesor Latić navodi još nekoliko primjera ovog tropa u Kuranu:

وَيُنَزِّلُ لَكُم مِّنَ السَّمَاء رِزْقًا  ...i spušta vam opskrbu (rizqan) s neba.[94] Uzrok je izrečen posljedicom (opskrba umjesto kiše);

إِنَّ الْأَبْرَارَ لَفِي نَعِيمٍ  Čestiti će sigurno u blagostanje (ne’iim).[95] Ovdje je umjesto mjesta, Dženneta, upotrijebljeno stanje.[96]

Kad je riječ o alegoriji, ona predstavlja govor u kojem se pojmovi i misli iskazuju drukčije, a ne riječima koje ih izravno izražavaju, slikovit govor, slikovito objašnjenje pojma i misli.[97] Abdulkahir Džurdžani kaže: ”Alegorija, kinaja, jeste situacija u kojoj govornik želi potvrditi neko značenje pa ne spominje uobičajeni izraz u jeziku za to značenje, već donosi drugi izraz koji upućuje na željeno značenje. To je kao kad kažu da je neko ’visok remen za mač’ (طويل النجاد tavil al-nadžad), a žele kazati da je visokog stasa (طويل القامة tavil al-kaamma), ili kažu ’mnoštvo pepela’ (كثير الرماد kesir al-ramad), a žele reći mnogo sela. Također, za ženu koja živi u izobilju i koju drugi služe kaže se ’da udobno, bezbrižno živi’, doslovno spava i kad jutro poodmakne (نؤوم الضحى ne’uum al-duha). Naime, visokom čovjeku  treba dug remen za mač; ukoliko postoji mnogo sela, bit će i mnogo pepela; a žena koja živi luksuzno i ima poslugu može da spava i do podne.”[98]

Alegorije u Kur’anu

Alegorije su veoma česta pojava u Kur’anu i one sadrže mnoga značenja, a malo riječi. Opisujući Bogobojazne ljude, Uzvišeni kaže:

وَعِبَادُ الرَّحْمَنِ الَّذِينَ يَمْشُونَ عَلَى الْأَرْضِ هَوْنًا وَإِذَا خَاطَبَهُمُ الْجَاهِلُونَ قَالُوا سَلَامًا

A robovi Milostivoga su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: ”Mir vama!”[99]

Ovo je fizički opis njihovog hoda, tj. oni hode jednostavno, bez žurbe, razmetljivosti i oklijevanja. Kada im se obrate plahoviti i raspaljivi ljudi, oni ne obraćaju pažnju niti raspravljaju, jer rasprava odnosi dostojanstvo. Prepirka i svađa sa bestidnicima nije svojstvo razumnih. Dakle, to je vanjsko značenje spomenutog ajeta i ono je poželjno, ali je cilj da se opiše njihova Bogobojaznost, strah od Allaha i želja za oprostom. Drugo značenje je nerazdvojivo od prvog i oba su važna, ali se kontekst ovdje odnosi na drugo značenje.

Aluziju nalazimo i u slijedećim kur’anskim ajetima:أَلا إِنَّ أَوْلِيَاء اللّهِ لاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ  I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici.[100] Citirani ajet potvrđuje da iskreni Allahovi robovi, Njegovi štićenici, ne treba da se boje niti tuguju. To je, bez sumnje, namjera teksta. Međutim, to nužno znači i da su oni bliski svome Gospodaru, da su iskreni i da su zaslužili Njegovo zadovoljstvo, a ko je blizak svome voljenom, neće ga se bojati u budućnosti, niti će tugovati za nečim iz prošlosti. Ljubav mu daje nadu u milost i oprost. Uzvišeni je u nastavku objasnio da je put ostvarenja Allahove ljubavi i zadovoljstva upravo Bogobojaznost: الَّذِينَ آمَنُواْ وَكَانُواْ يَتَّقُونَ  لَهُمُ الْبُشْرَى فِي الْحَياةِ الدُّنْيَا وَفِي الآخِرَةِ  Oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovome i na onome svijetu.[101] 

Govoreći o Lukmanovoj oporuci svome sinu, Svevišnji kaže:

يَا بُنَيَّ إِنَّهَا إِن تَكُ مِثْقَالَ حَبَّةٍ مِّنْ خَرْدَلٍ فَتَكُن فِي صَخْرَةٍ أَوْ فِي السَّمَاوَاتِ أَوْ فِي الْأَرْضِ يَأْتِ بِهَا اللَّهُ إِنَّ اللَّهَ لَطِيفٌ خَبِيرٌ  يَا بُنَيَّ أَقِمِ الصَّلَاةَ وَأْمُرْ بِالْمَعْرُوفِ وَانْهَ عَنِ الْمُنكَرِ وَاصْبِرْ عَلَى مَا أَصَابَكَ إِنَّ ذَلِكَ مِنْ عَزْمِ الْأُمُورِ  وَلَا تُصَعِّرْ خَدَّكَ لِلنَّاسِ وَلَا تَمْشِ فِي الْأَرْضِ مَرَحًا إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ مُخْتَالٍ فَخُورٍ  وَاقْصِدْ فِي مَشْيِكَ وَاغْضُضْ مِن صَوْتِكَ إِنَّ أَنكَرَ الْأَصْوَاتِ لَصَوْتُ الْحَمِيرِ

”O, sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući. O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog! U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!”[102]

Ovdje čitamo dva veličanstvena izraza koja sadrže jasnu alegoriju. Zapravo, kur’anske alegorije uvijek upućuju na dva značenja; jedno koje se nazire iz samih izraza i drugo koje je skriveno i na koje se aludira. Prvi izraz na koji Ebu Zehra aludira jesu Božije riječi: ..dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti. Vanjskim značenjen ovih izraza želi se potvrditi Allahova moć da nam pokaže zrno gorušice, bilo u stijeni, na nebesima ili u zemlji. Nadalje, ajet dokazuje da Allah sve zna i da Mu ništa nije skriveno te da posjeduje moć kojoj niko i ništa ne može umaći. Iz spomenutog proizlazi potvrda ponovnog proživljavanja ljudi, jer ukoliko je Allah moćan da na vidjelo iznese zrno gorušice, bilo u stijeni, na nebesima ili u zemlji, On je, onda, moćan i da ponovo oživi stvorenja. Ove mudre Allahove riječi u skladu su sa Njegovim riječima u suri El-Isra:

 قُل كُونُواْ حِجَارَةً أَوْ حَدِيدًا  أَوْ خَلْقًا مِّمَّا يَكْبُرُ فِي صُدُورِكُمْ فَسَيَقُولُونَ مَن يُعِيدُنَا قُلِ الَّذِي فَطَرَكُمْ أَوَّلَ مَرَّةٍ فَسَيُنْغِضُونَ إِلَيْكَ رُؤُوسَهُمْ وَيَقُولُونَ مَتَى هُوَ قُلْ عَسَى أَن يَكُونَ قَرِيبًا  يَوْمَ يَدْعُوكُمْ فَتَسْتَجِيبُونَ بِحَمْدِهِ وَتَظُنُّونَ إِن لَّبِثْتُمْ إِلاَّ قَلِيلاً 

Reci: ”Hoćete, i da ste kamenje ili gvožđe ili bilo kakvo stvorenje za koje mislite da ne može biti oživljeno.” – ”A ko će nas u život vratiti?” – upitaće oni, a ti reci: ”Onaj koji vas je i prvi put stvorio”, a oni će prema tebi odmahnuti glavama svojim i upitati: ”Kada to?” Ti reci: ”Možda ubrzo! Biće onog Dana kad vas On pozove, i odazvaćete se, hvaleći Ga, i pomislićete da ste ostali samo malo vremena.”[103]

Drugi izraz jesu riječi: I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca! Vanjsko značenje ovdje upućuje na naredbu da se čovjek okrene čitavim svojim tijelom prema osobi s kojom razgovara, a ne da glavu okreće na stranu, da bude umjeren u hodu, tj. da ne žuri niti tumara, te da govori tiho i da ne bude galamdžija i bukač. Osim spomenutih značenja, citirani tekst aludira i na solidarnost, blagost i ljubav prema ljudima, napuštanje oholosti, poštivanje tuđih prava, zahvalnost na Allahovim blagodatima,  itd.[104]

Šerijatski pravnici kažu da postoje kur’anski ajeti koji dokazuju pojedine propise, a koji se ne prepoznaju na osnovu vanjskog značenja izraza, već se na njih aludira i oni su nužni rezultat tih izraza. Spomenut ćemo slijedeći primjer:وَعلَى الْمَوْلُودِ لَهُ رِزْقُهُنَّ وَكِسْوَتُهُنَّ بِالْمَعْرُوفِ لاَ تُكَلَّفُ نَفْسٌ إِلاَّ وُسْعَهَا لاَ تُضَآرَّ وَالِدَةٌ بِوَلَدِهَا وَلاَ مَوْلُودٌ لَّهُ بِوَلَدِهِ وَعَلَى الْوَارِثِ مِثْلُ ذَلِكَ فَإِنْ أَرَادَا فِصَالاً عَن تَرَاضٍ مِّنْهُمَا وَتَشَاوُرٍ فَلاَ جُنَاحَ عَلَيْهِمَا وَإِنْ أَرَدتُّمْ أَن تَسْتَرْضِعُواْ أَوْلاَدَكُمْ فَلاَ جُنَاحَ عَلَيْكُمْ إِذَا سَلَّمْتُم مَّآ آتَيْتُم بِالْمَعْرُوفِ وَاتَّقُواْ اللّهَ وَاعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ Otac djeteta ih je dužan prema svojoj mogućnosti hraniti i odijevati. Niko neka se ne zadužuje iznad mogućnosti svojih: majka ne smije trpiti štetu zbog djeteta svoga, a ni otac zbog svoga djeteta. I nasljednik je dužan sve to. A ako njih dvoje na lijep način i sporazumno odluče dijete odbiti, to nije grijeh. A ako zaželite da djeci svojoj dojilje nađete – pa, nije grijeh kada od srca ono što ste naumili dadete. Allaha se bojte i znajte da Allah dobro vidi ono što radite.[105]

U spomenutom kur’anskom tekstu uočavamo neke propise, dok postoje i drugi propisi na koje tekst aludira i koji su njegova posljedica: prvo, dijete se pripisuje ocu, a ne majci, jer je ono الْمَوْلُودِ لَهُ al-mavlud lahu, gdje harf ل lam ukazuje na pripadnost; drugo, i dijete i njegov imetak su, na određeni način, u vlasti oca, što je u skladu sa hadisom: ”Ti i tvoj imetak pripadate tvome ocu”; treće, isključivo otac je dužan da izdržava svoje dijete, kao što je i dijete jedino koje je dužno da izdržava oca; četvrto, žena je u osnovi dužna da doji svoje dijete, a dopušteno je, uza saglasnost oba roditelja, da se unajmi druga dojilja, s tim da je otac dužan osigurati naknadu dojilji; peto, dijete koje ne želi dojiti svoju majku dopušteno je odbiti samo na lijep način i sporazumno.

Jedan od kur’anskih ajeta koji osim očitih i vidljivih značenja, sadrži i ona na koja se aludira jeste i slijedeći: وَأَمْرُهُمْ شُورَى بَيْنَهُمْ i koji se o poslovima svojim dogovaraju.[106] Ovaj uzvišeni tekst svojim izrazom ukazuje da islamska vlast i upravljanje islamskom državom moraju biti zasnovani na međusobnom dogovaranju. Osim spomenutog, citirani ajet dokaz je i slijedećeg: prvo, muslimani biraju svoga vladara ili halifu i uvjet je da budu zadovoljni njime te stoga postoji institucija prisege (بيعة bej’a) u islamu; drugo, sudovi i zakoni su valjani samo ako ih prihvati muslimanska zajednica ili odabrana skupina među njima; treće, nužno je postojanje određenog tijela koje će narod izabrati i koje će budnim okom pratiti rad vlasti; četvrto, stručni poslovi, poput vođenja ratova i industrije, također se nalaze pod nadzorom izabranog tijela. Sve spomenuto proizlazi iz naredbe da se međusobno dogovara.

Značenje izraza koje je moguće spoznati pomoću Sunneta i jezika jeste ključ razumijevanja Kur’ana, a nemoguće je pronaći kur’anske tajne bez poznavanja prvotnog značenja. Spoznaja onoga na što Kur’an aludira moguća je isključivo ogromnim i temeljitim umnim naporom. Stoga je Gazali rekao: ”Poznavanje Sunneta i jezika predstavlja ključ pomoću kojeg učenjak otvara kur’anske znanosti. U tome je znanje o svemu što ima veze sa propisima, ljudskom dušom, liječenjem njenih bolesti, Sudnjim danom i pitanjima gajba o kojima nas je obavijestio Silni i Mudri.”[107]   

Autor: Elmir Mašić

[1] El-Isra, 41.

[2] Isto, 89.

[3] Ta-Ha, 113.

[4] El-En’am, 46.

[5] Isto, 65.

[6] Isto, 105.

[7] Muftić, Teufik, nav. dj., str. 795.

[8] Ibn Manzur: nav. dj., tom 5., str. 319.

[9] El-Asr.

[10] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 155.

[11] Isto, str. 159.

[12] Njegovo puno ime je Abu ’Uthman ’Umar Bahr ibn Mahbub, a Džahiz je prezime po kome je poznatiji. Bio je jedinstven učenjak, mu’tezilija, istraživač i pisac brojnih djela. Umro je 255. godine po Hidžri.

[13] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 160.

[14] En-Neml, 60-64.

[15] Er-Rahman, 1-18.

[16] Mustafa Sadiq al-Rafi’i (1880.-1937.) – književnik i stilističar, autor djela I’džaz al-Qur’an wa al-balaga al-nabavijja – I’džaz Kur’ana i Vjerovjesnikovo govorništvo, ne spominje se izdavač, III. izdanje, Egipat, 1928.

[17] Mustafa Sadiq al-Rafi’i: I’džaz al-Qur’an wa al-balaga al-nabavijja – I’džaz Kur’ana i Vjerovjesnikovo govorništvo, ne spominje se izdavač, III. izdanje, Egipat, 1928., str. 255.

[18] Jusuf, 111.

[19] El-Beqara, 124-128.

[20] Isto, 260.

[21] Isto, 258.

[22] El-En’am, 74-80.

[23] El-Enbija, 51-7o.

[24] Merjem, 41-47.

[25] Abu Zahra, Muhammad: nav. dj., str. 168.

[26] Et-Tevba, 113-114.

[27] Alu Imran, 44.

[28] El-Qasas, 44-46.

[29] En-Nahl, 103.

[30] El-Ankebut, 48.

[31] Nuh, 2-20.

[32] Jusuf, 37-40.

[33] En-Nisa, 171-172.

[34] Alu Imran, 59.

[35] El-Ma’ida, 72-76.

[36] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 192.

[37] El-E’raf, 85-87.

[38] Hud, 84-88.

[39] Sad, 21-26.

[40] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 195.

[41] El-Ma’ida, 27-31.

[42] Isto, 32.

[43] El-Beqara, 179.

[44] El-E’raf, 148-150.

[45] Isto, 32.

[46] Ez-Zuhruf, 40.

[47] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 214-215.

[48] El-Beqara, 7; Er-Rum, 52-53; Ez-Zuhruf, 40.

[49] El-Ma’ida, 18.

[50] Et-Tevba, 19.

[51] En-Nisa, 22-25.

[52] Preselio na Ahiret 386. g. po Hidžri.

[53] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 241.

[54] Isto.

[55] Latić, Džemal, nav. dj., str. 171.

[56] En-Nur, 39.

[57] Isto, 40.

[58] Ibrahim, 18.

[59] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 245.

[60] Junus, 24.

[61] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 247.

[62] Isto.

[63] El-Hadid, 21.

[64] Er-Rahman, 24.

[65] El-Beqara, 17.

[66] En-Nahl, 75-76.

[67] Domović, Želimir; Anić, Šime; Klaić, Nikola: Rječnik stranih riječi, SANI-PLUS d.o.o., Zagreb, Hrvatska, 2002., str. 878.

[68] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 257.

[69] Latić, Džemal, nav. dj., str. 190.

[70] Isto, str. 191.

[71] Alu Imran, 7.

[72] Er-Ra’d, 39.

[73] Eš-Šura, 13.

[74] El-Beqara, 10.

[75] Et-Tevba, 111.

[76] En-Nahl, 112.

[77] Merjem, 4.

[78] Muftić, Teufik, nav. dj., str. 742.

[79] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 261.

[80] Ibrahim, 1.

[81] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 262.

[82] Ez-Zarijat, 41.

[83] Isto, 29.

[84] Latić, Džemal, nav. dj., str. 195.

[85] El-Ahqaf, 24-25.

[86] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 264.

[87] El-E’raf, 149.

[88] Asad, Muhammed, nav. dj., str. 217.

[89] Domović, Želimir; Anić, Šime; Klaić, Nikola, nav. dj, str. 885.

[90] Latić, Džemal, nav. dj., str. 198.

[91] El-Aleq, 17.

[92] El-Beqara, 19.

[93] Latić, Džemal, nav. dj., str. 198.

[94] El-Mu’min, 13.

[95] El-Infitar, 13.

[96] Latić, Džemal, nav. dj., str. 199.

[97] Domović, Želimir; Anić, Šime; Klaić, Nikola, nav. dj., str. 52.

[98] Al-Džurdžani, ’Abd al-Qahir: Dalail al-i’džaz, izdavač: Muhammed Rešid Rida, II. izdanje, bez godine izdanja, str. 52.

[99] El-Furqan, 63.

[100] Junus, 62.

[101] Isto, 63-64.

[102] Luqman, 16-19.

[103] El-Isra, 50-52.

[104] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 275.

[105] El-Beqara, 233.

[106] Eš-Šura, 38.

[107] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 279.

Keywords & Tags

Contact Us