Inkluzija u sunnetu: Osobe s invaliditetom

U ovom radu se tretira potpuna opredjeljenost poslaničke misije za inkluzivni/uključujući, društveno integrirajući pristup u odnosu prema osobama s invaliditetom

Jedan od ključnih ciljeva, a ujedno i vodilja kojom smo trasirali put u pripremi rada, jeste osvjetljavanje poslaničkog odnosa prema osobama s invaliditetom i predstavljanje čitaocu jasnih činjenica koji potvrđuju spomenuto. Na tome putu iznijeli smo niz historijskih podataka, te kur’asnko-sunnetskih principa, čija brojnost neupitne vjerodostojnosti potvrđuje otvorenost, volju i želju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za potpunu inkluziju navedne kategorije društva u društvenu svakodnevnicu, kao pravilo kojim se vodio. Neki od ciljeva našeg rada jesu i odgovor na pitanja poput odnosa islama prema osobama s invaliditetom, prikaz historijskog razvoja istog, te oblici i načini primjene inkluzivnog pristupa. U poglavlju koje se bavi kur’anskom paradigmom odnosa prema navedenoj kategoriji društva, koje ujedno predstavlja uvod u najprostranije i zaključno poglavlje rada, tj. primjere inkluzije u sunnetu, značajnim dijelom smo se oslanjali na strukturalni tok dr. Suhejb Azzama u njegovoj magistarskoj tezi pod nazivom Osobe sa posebnim potrebama u svjetlu Kur'ana i sunneta, a navedene primjere iz života Allahovog Poslannika, s.a.v.s., potkrijepili navođenjem vjerodostojnih izvora iz autentičnih hadiskih zbirki.

Inkluzija u historijskom kontekstu pojave Muhammeda, a.s.

U historijskom razmatranju odnosa prema osobama sa poteškoćama u razvoju, dr. Kepeš smatra da je religijsko učenje znatno utjecalo na intenziviranje poboljšanja odnosa prema ovim osobama, a usljedilo je nakon neadekvatne percepcije u mističnom razdoblja, koje je obuhvatao grčko-rimski stari vijek (XII-VIII stoljeće p.n.e.) i oslikavavši negativno poimanje prisustva osoba s invaliditetom i općeni njihovog postojanja. Opisujući period ranosrednjeg vijeka na istoku, autorica smatra da dolazi do izvjesnog napretka u razumijevanju prava i položaja bolesnih osoba[1], te govori o drastičnoj promjeni u odnosu prema slabijim i nejakim kategorijama društvene zajednice povezujući sa sveobuhvatnošću poslaničke misije. Navedeno se temelji na Medinskim ustavom, gdje se potcrtava u poglavlju za muslimane, u članovima 12A i 12B, 13, 14 i15 se solidarnost spominje u okviru dobročinstva i pomaganja bespomoćnim i bolesnim osobama.[2] Do osnivanja institucija usmjerenih na stalnu brigu i pružanje pomoći upravo ovim kategorijama društva dolazi u XI i XII stoljeću. Određeni autori smatraju da upravo pod uticajem islamskog istoka na kršćanski zapad posredstvom križarskih ratova, u Evropi dolazi do sistemskog otvaranja bolnica i sirotinjskih domova.[3]

Kur'anska paradigm odnosa prema osobama s invaliditetom

Kur'anski principi su univerzalni i podrazumijevaju uvažavanje dostojanstva i prava koja proističu iz toga svakog čovjeka. Sama Božija konstatacija opisa Poslanika kao milosti svim svjetovima podrazumijeva integralnu Vjerovjesniku milost usmjerenu ka svakome živom biću, što je, uistinu, cijelim svojim bićem i pokazao, a dijelom ćemo moći isto nazrijeti izborom iz mnogobrojnih primjera Poslanikovog postupanja i djelovanja u toku našeg rada.

Ako želimo sagledati kur'anski stav prema osobama s invaliditetom u savremenom poimanju – kao fizičkom oštećenju i sl., naglasak ćemo staviti na univerzalne kur'anske principe međuljudskih odnosa. Te principe sagledavamo kroz ljubav i milost, brigu pažnju i pomoć, međusobno poštovanje integriteta i ličnosti, pravde i jednakopravnog usmjerenja, itd. Navedeni aspekti su preduvjet i značajan dio inkluzivnog pristupa osobama s invaliditetom. U kur'anskom tekstu nalazimo mnoge primjere iskušenja u vidu bolesti i određenih nedostataka kod poslanika i drugih ljudi. Jedan od najupečatljivijih primjera jeste i Božije upućivanje kritike svom Poslaniku zbog njegove reakcije prema slijepom ashabu, Abdullah ibn Umm Mektumu. Poslanik je razgovarao sa uglednim Mekkelijom, želeći mu omiliti islam, kada mu je Ibn Umm Mektum prišao, želeći razgovor sa njim. Poslanik se tada namrštio i okrenuo, nakon čega ga je Allah ukorio i opomenuo. Kur'anska sura Abese nedvosmisleno i direktno naznačuje ovaj događaj. Inkluzivni pristup nalazimo upravo u razvoju situacije. Nakon što je Allahov Poslanik sljedeći put ugledao ovog ashaba, dočekao ga je riječima: „Dobro došao onaj zbog kojeg me je moj Gospodar kritikovao.“ Korigovanje sopstvenih, po automatizmu usredsređujućih navika i ponašanja formulisano kroz prizmu kur'anskih mjerila i Vjerovjesnikovih primjera nedvosmisleno unapređuje neizrecivo značajnu moralno-etičku dimenziju kako života pojedinca tako i života cijele zajednice.

Primjeri inkluzije u sunnetu

U izvorima koji tačke fokusa usmjeruju ka Poslanikovom životu i njegovom sveobuhvatnom ophođenju nalazimo mnogo, direktnih i indirektnih, primjera koji potvrđuju inkluzivni pristup i definitivno senzibilno-odgovorni odnos prema osobama s invaliditetom. Naglasak na vrijednosti nejakih i osoba s invaliditetom, iz čega proistječe nužnost većeg posvećivanja pažnje prema istim, nalazimo u hadisu kojeg prenosi Mus'ab ibn S'ad ibn Ebi Vekkas, r.a., rekavši: „S'ad je smatrao da on ima prednost u odnosu na one koji su nižeg ranga i položaja od njega, pa mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Zar vi ne budete potpomognuti i opskrbljeni radi vaših nemoćnih i slabih?“[4]

Uz spomenuti primjer ukora zbog Ibn Ummi Mektuma, predaje nam kazuju i da je Allahov Poslanik dva puta postavljao Ibn Ummi Mektuma, ovog plemenitog ashaba koji nije imao mogućnost vida, za gradonačelnika Medine, a njegova primarna obaveza koju je svakodnevno izvršavao jeste bila dužnost mujezina Allahova Poslanika,, kako to prenosi Aiša, r.a.[5]

Kroz dijalog Itban ibn Malika sa Allahovim Poslanikom nalazimo primjer prožet izuzetnim poukama, među kojim prednjači Poslanikova opredjeljenost i dosljednost inkluzivnom pristupu, gdje Itban spominje kako je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., rekavši: „O Allahov Poslaniče, Vid mi je oslabio, a ja sam imam mome narodu, pa kada kiša natopi dolinu koja je između mene i njih, nisam u mogućnosti otići u mesdžid i predvoditi im namaz. Volio bih, o Allahov Poslaniče, da mi dođeš i obaviš namaz u kući, kako bi to mjesto uzeo sebi kao prostor za klanjanje. Reče: Rekao mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,: „Uradit ću to, akobogda.“ Rekao je Itjan: Poranio je Allahov Poslanik, a sa njim i Ebu Bekr nakon izlaska sunca, pa je Poslanik zatražio dozvolu za ulazak i ja sam mu odobrio. Nije sjeo dok nije ušao u kuću, nakon čega je rekao: „Gdje bi volio da klanjam u tvojoj kući?“ Rekao je: „Pokazao sam mu na jedan ćošak kuće, pa je Allahov Poslanik stupio u namaz donijevši tekbir, a mi smo stali sa njim u saff. Klanjao je dva rekata i predao selam.“[6]

Značajan poticaj i ohrabrenje osobama s invaliditetom nalazimo u primjeru njegovih riječi koje i nakon više od četrnaest stoljeća živo igraju pred očima aktuelnosti, a njihova vrijednost od dana kada su izrečene pa sve do kijametskog jecaja neće blijediti predstavljajući primarni fokus islamskog učenja: „Allah, zaista, ne gleda u vaša tjela i vaše likove, nego gleda u vaša srca i vaša djela.“

Određene osobe s invaliditetom, ukoliko ih je smatrao dostojnim funkcije, nije se libio postaviti prvacima određenih plemena. Džabir, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao: „Ko vam je prvak, o Benu Seleme? Odgovorili smo: Džedd ibn Kajs, ali ga smatramo škrticom. Rekao je: „A koja je bolest gora od škrtosti! Vaš prvak je Amr ibn Džemuh.“ Amr ibn Džemuh je bio hrom. [7]

Vjerovjesnikov sunnet nam pokazuje da je on bio na usluzi osobama s invaliditetom, što nalazimo u hadisu kojeg prenosi Enes, r.a., rekavši da se jedna žena nepotpuno zdravog razuma obratila Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., rekavši kako ima neku potrebu. On joj je odgovorio: „O majko (toga i toga), predstavi mi svoju želju, kako bih ispunio tvoju potrebu.“ Izdvojili su se malo od ljudi kako bi bila slobodna iskazati svoju potrebu.[8]

U primjeru Vjerovjesnika govora nalazimo i njegovo potenciranje neotežavanja ljudima u namazu i umjerenosti u obavljanju, upozoravajući da među njima ima i onih koji su slabi, starije dobi i ze-l-hadže (s invaliditetom), te potvrdu kur'anskog pravila da Allah nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao[9], riječima koje prenosi od Ebu Hurejre: „Kada vam nešto naredim, uradite od toga koliko možete“.[10] Inkluzivan pristup nalazimo u zabrani da se bilo ko potcjenjuje, vrijeđa, omalovažava ili da mu se nepravda čini, te podcrtavanju značaja svijesti o ljudskoj svetosti časti, imetka i krvi. Česta su bile prilike u kojima bi se Allahov Poslanik kroz svoj govor osvrtao na one koji su iskušani tjelesnim deformitetima, s invaliditetom ili općenito iskušenjima, osvrćući se na njih, bodreći ih i spominjući mudrost njihovog iskušenja te nagradu koja ih čeka ukoliko ostvare ispravan odnos prema svojoj bolesti, a sve to su ashabi slušali i svjesni značaja Poslanikovih riječi osobe s invaliditetom posebno uvažavali, spoznavali njihovu vrijednost i pokušavali uprisutnjivati Poslanikov odnos, riječi i djela, u svojim životima.

Nalazimo razne primjere ashaba s određenim problemima u razvoju, posebno veliki broj onih koji su bili iskušani gubitkom vida, ali i pored toga bivali aktivnim članovima društvene zajednice, poput već spomenutog Ibn Ummi Mektuma, zatim Abdullaha ibn Umejra, Ebu Sufjana, Abbasa ibn Abdu-l-Mutalliba, Abdullaha ibn Abbasa, Ebu Kuhafe, Džabira ibn Abdullaha i dr. Sabit b. Kajs je imao problema sa sluhom, ali i pored toga bio elokventan govornik i jedan od onih koji su obradovani Džennetom.[11] U našem kontekstu razmatranja, svim spomenutim i drugim nespomenutim, jasno se uviđa institucionalna i samoinicijativna briga o aktivnoj uključenost/inkluziji u društvene tokove osoba s određenim invaliditetom.

Zaključak

Analizirajući navedeno, neupitan je zaključak kojim se potvrđuje pozitivan, afirmirajući i otvoren, tj inkluzivan odnos sunneta prema osobama s invaliditetom. Univerzalne vrijedosti koje je Kur'an kao ideju i teoriju, tražeći praktičnu primjenu, uprisutnio te specifični osvrti na posebne i nejake kategorije društva, Vjerovjesnik, s.s.v.s., bi pretako u praksu i inkluzivnim odnosom (svojim sunnetom) praktično pokazivao opredjeljenost islama za uključenost osoba s invaliditetom, kao bitnih kategorija društva, u korisne aktivnosti tadašnje zajednice, a njegovi primjeri i primjeri onih koji su njega u tome slijedili čine načela i efektivne metode afirmisanja i inkluzije osoba s invaliditetom.

Autor: Hafiz Amel Didić

[1] Nusreta Kepeš, “Modeli rada sa osobama s invaliditetom u cilju prevencije mentalnog zdravlja”, ur: prof. dr. Sulejman Topoljak, Zbornik radova islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, IPF, Bihać, 2014., str. 83.

[2] Ibid.

[3] Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Hidaja, Sarajevo, 1996., str. 395.

[4] Muḥammad b. Ismāīl al-Buhārī, Buharijeva zbirka hadisa, Džihad i pohodi, Poglavlje o onome koji se u ratu pomaže nejakim i čestitim, br. 2896.

[5] Muslim ibn al-Ḥajjāj al-Qushayrī, Muslimova zbirka hadisa, Namaz, Poglavlje o dozvoli učenja ezana slijepe osobe u prisustvu onoga koji vidi, br. 381.

[6] Muḥammad b. Ismāīl al-Buhārī, Buharijeva zbirka hadisa, Namaz, Poglavlje o mesdžidima u kućama, br. 263.

[7] Muḥammad b. Ismāīl al-Buhārī, El-edebu-l-mufred, Poglavlje o škrtosti, br. 296.

[8] Muslim ibn al-Ḥajjāj al-Qushayrī, Muslimova zbirka hadisa, Odlike, Poglavlje o blizini Resulullaha sa ljudima i njihovo uzimanje bereketa time, br. 2326.

[9] Et-Talak, 7.

[10] Muslim ibn al-Ḥajjāj al-Qushayrī, Muslimova zbirka hadisa, Hadždž, Poglavlje o obaveznosti hadždža jednom u životu, br. 1337.

[11] Suhejb Fajz Azzam, Osobe sa posebnim potrebama u svjetlu Kur'ana i sunneta, magistarski rad, državni univerzitet En-Nedžah – Fakultet za postdiplomski studij, Nablus, 11.12.2014., str. 133 – 148.

Keywords & Tags

Contact Us