Jedan od neprevaziđenih autoriteta kiraetske nauke 6. stoljeća po Hidžri, čiji je sveukupni doprinos ovoj nauci nemjerljiv, jeste i imam Aš-Šāṭibī al-Andalūsī (u nastavku Aš-Šāṭibī). Naime, on je jedno od najpoznatijih djela kiraetske oblasti – At-Taysīr, od svoga učitelja Abū 'Amra ad-Dānīja, na specifičan način prokomentirao i sistematizirao učenje sedam najpoznatijih kiraeta.
Kur’ān Časni je, prema temeljnom islamskom učenju, Allahova Riječ, objavljena poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., da je prenese ljudima na arapskome jeziku. Kur’ān je vječni Allahov govor – kako po značenju tako i po zvuku. Kur’ān je posljednja Allahova objava ljudskom rodu. On nije ni prozno ni poetsko djelo i ne može se klasificirati u bilo koji književni rod ili vrstu. Allahova Knjiga nije slična niti jednoj usmenoj ili pisanoj ljudskoj tvorevini.[1]
Jedna od specifičnosti Kur’āna Časnog je i mogućnost da se pojedine njegove riječi, shodno Objavi, mogu izgovarati na više načina, što govori o univerzalnosti kur’ānskoga teksta. Učenjaci će ustvrditi da te različitosti koje odražavaju isto ili različito značenje, ali isti smisao i poentu, ukazuju na kur’ānsku nadnaravnost i božansko porijeklo. Dakle, Kur’ān je Božiji govor, a njegova značenja, bez obzira na različita čitanja, neiscrpna su i ne mogu biti svedena na vremenom ograničenu dimenziju ljudskog shvatanja. U vezi s tim razlikama čitanja (qira'āt / قراءات ), u islamskoj tradiciji postoji posebna naučna disciplina poznata kao nauka o kiraetima (i'lm al-qira'āt / علم القراءات). Istaknuti muslimanski autoritet ove oblasti Ibn al-Ğazarī[2] kiraet definira kao nauku o načinu artikuliranja kur’ānskih riječi u njihovim različitim formama, a shodno predajama autoriteta iz te oblasti. Drugim riječima, to je nauka koja se bavi načinima izgovaranja i čitanja riječi Kur’āna Časnog s obzirom na postojanje više takvih vidova, a prenesenih od Allahovog Poslanika, a. s.[3]
U ovoj su se nauci istaknuli brojni autoriteti koji su postavili precizne kriterije, napisali kapitalna djela i dali nemjerljiv doprinos u procesu nastajanja i standardiziranja kiraetske nauke koju kao takvu danas poznajemo.
Govoreći o kiraetima kao različitim načinima čitanja Kur'āna, muslimanski klasici će postaviti načelo na osnovu kojega se prepoznaju autentični od onih koji to nisu. U tom smislu kažu: „Svako čitanje (qira'āt / قراءات ) saglasno s arapskim jezikom i jednim od primjeraka 'Uṭmānovog Muṣḥafa, ukoliko je potvrđeno mutawāṭir predajom, čitanje je koje treba prihvatiti, koje se ne može osporiti i odbiti. Ono je, kao takvo, jedno iz skupine sedam ḥarfova na kojima je objavljen Kur’ān. Ukoliko nije ispunjen jedan ili neki od ovih uvjeta, takav kiraet nije prihvatljiv i ne smatra se autentičnim. Potrebno je naglasiti da je najvažniji treći uvjet, a prethodna dva se podrazumijevaju, jer ukoliko je lanac predaje mutawāṭir, čitanje je samim tim saglasno s arapskim jezikom i jednim od primjeraka 'Uṭmānovog Muṣḥafa.“[4] Među prvim klasicima koji pišu o ovoj oblasti – prvenstveno o sedam kiraeta – jesu: Yaḥyā ibn Y'amar[5], Abū 'Ubayda al-Qāsim ibn Ṣallām[6], Ibn Ğarīr at-Ṭabarī[7], Abū Ḫātim as-Siğistānī[8] i dr.
Različite verzije čitanja Kur'āna Časnog su pronesene i zaživjele su u praksi diljem islamskog svijeta, a naziv sedam kiraeta se počeo upotrebljavati krajem 2. stoljeća po Hidžri tako što su ljudi u različitim pokrajinama prihvatali određeni kiraet koji se dovodio u vezu s nekim od istaknutih karijā – učača. Oni su bili priznati autoriteti prema kojima su ljudi identificirali određeni kiraet te su ga njima pripisivali i po njima imenovali. S obzirom na širenje granica muslimanske države i susret s narodima nearapskog govornog područja, sve je više rasla potreba da se standardizira nauka o čitanju Kur'āna Časnog. Nakon spomenute četverice kao prvih istraživača kiraetske nauke, period koji slijedi iznjedrit će plejadu velikana koji su dali nemjerljiv doprinos sistematizaciji i valorizaciji svega što je tradicijom preneseno i vezano za načine čitanja Božije Riječi. Taj poduhvat je utoliko važan jer će presjeći put već nastalim čitanjima koja nisu komplementarna s navedenim uvjetima za njihovo prihvatanje kao vjerodostojnih i potvrđenih. Dakle, identificirana su i odbačena sva inovirana, a istovremeno je trasiran put zaživljavanju i standardizaciji autentičnih čitanja Kur'āna Časnog.
Prije nego je u 3. stoljeću po Hidžri nastupio period standardiziranja kiraetske nauke i nastanka pisanih djela, u muslimanskim pokrajinama su već uvelike poznati i rašireni sljedeći autentični kiraeti, kako rekosmo nazvani po imenima istaknutih učitelja: u Mekki je bio poznat kiraet imama Ibn Kaṭīra[9], u Medini imama Nāfia’[10], u Siriji/Šamu imama Ibn 'Āmira[11], u Basri imama Abū 'Amra[12], u Kūfi imama Ḥamze[13], 'Āṣima[14] i Kisāī'ja[15].
Jedan od neprevaziđenih autoriteta kiraetske nauke 6. stoljeća po Hidžri, čiji je sveukupni doprinos ovoj nauci nemjerljiv, jeste i imam Aš-Šāṭibī al-Andalūsī (u nastavku Aš-Šāṭibī). Naime, on je jedno od najpoznatijih djela kiraetske oblasti – At-Taysīr, od svoga učitelja Abū 'Amra ad-Dānīja, na specifičan način prokomentirao i sistematizirao učenje sedam najpoznatijih kiraeta. Načinio je djelo u stihovima koje je postalo toliko rašireno i poznato da je diljem islamskog svijeta doživjelo brojne pohvale najvećih islamskih učenjaka. Kroz ovo djelo se upravo ogleda njegov najveći doprinos kiraetskoj nauci. Ubrzo su kiraeti učeni po sistemu i načinu kako je to kroz stih u svom djelu ukazao imam Aš-Šāṭibī. Riječ je o djelu Ḥirz al-amānī wa wağh at-tahānī ili Šāṭbyyi. Ovo se djelo sastoji od 1.173 stiha i podijeljeno je u tri poglavlja. U stihu koji sadržava „šifre” – a ujedno svaki stih ima svoje poetičko značenje i poruku – imam Aš-Šāṭibī je napisao djelo za koje će brojni velikani muslimanske tradicionalne učenosti reći da je to poslije Kur’āna i hadisa kao objave najveća mu’džiza data običnom čovjeku.
Abū al-Qāsim ibn Fīrruh ibn Ḫalaf ibn Aḥmad Abū al-Qāsim intelektualna je pojava čije se ime s poštovanjem spominje i čija se intelektualna zaostavština marljivo izučava na najprestižnijim hramovima nauke muslimanskog svijeta. Katedre Kur’āna islamskih univerziteta stoljećima brižno čuvaju i njeguju djelo ovog velikana, kao što se ono brižno čuva i izučava u tradicionalnim privatnim kružocima. Njegov sveukupni naučni angažman je jedinstven u disciplinama kiraetske nauke, arapskog jezika, fikha i drugih tradicionalnih islamskih znanosti. Nema sumnje da njegovo djelo iz oblasti kiraetske nauke vrhuni kada je u pitanju cjelokupan spisateljski opus, kao što je nesporno da imam Aš-Šāṭibī spada među najveće učitelje ove oblasti koje je muslimanski ummet iznjedrio. Imam Aš-Šāṭibī je ljudska pojava bez čijeg je spisateljskog ostvarenja u oblasti kiraetske nauke nezamislivo bavljenje njome.
Njegovo krunsko djelo Šāṭibiyya, naprosto, plijeni pažnju svakoga ko naslućuje tanahnosti arapskog jezika. Stilski i metodološki neponovljiv, imam Aš-Šāṭibī je svojim naučnim i spisateljskim radom ostavio težak zadatak učenjacima i spisateljima koji su pokušali slijediti njegov metodološki koncept, ali – kako su i sami priznavali – nisu u tome uspijevali. Enciklopedijsko obrazovanje, neponovljiva djela koja je napisao i sveukupan trag koji je ostavio jednostavno ga svrstavaju u red onih velikana koji se na daju jednostavno definirati.
Imam Aš-Šāṭibī, kako je vidljivo iz imena, porijeklom je iz grada Šāṭibe, iz nekadašnje muslimanske Andaluzije. Puno mu je ime Abū al-Qāsim ibn Fīrruh[16] ibn Ḫalaf ibn Ahmad Abū al-Qāsim[17]. Spomenuto je i drugo njegovo ime, koje navod i Abū al-'Abbās al-Haṭīb, poznat kao Ibn Qunfuḍ – da je on Al-Qāsim ibn Aḥmad ibn Fīrruh ibn Abū al-Qāsim[18]. Međutim, ovo je ime suprotno konsenzusu historičara.[19] Biografi navode i nekoliko drugih imena po kojima je imam Aš-Šāṭibī bio poznat, a konsenzus historičara se bilježi oko dva: Abū al-Qāsim i Abū Muḥammad. Treće spomenuto ime je Abū Ḥumayd, a što se temelji na nekim starijim izdanjima djela Ṭabakāt aš-šāfi'iyyah al-kubrā. Ipak, u pogledu vjerodostojnosti ovog imena postoji sumnja, jer je došlo do zamjene slovā tako što je ime Abū Muḥammad izmijenjeno u Abū Ḥamīd.[20] Što se tiče nadimaka, imao ih je nekoliko: Aš-Šāṭibī, Ar-Ra'īnī, Al-Muqrī, Al-Ḥāfiẓ, Al-Faqīh, Aḍ-Ḍarīr.
Imam Aš-Šāṭibī je rođen slijep.[28] Rođen je 538. h. g. u Šāṭibi, i oko godine rođenja historičari i biografi su jedinstvenog stava.[29] Grad Šāṭiba je bio jedan od većih gradova sjevernog dijela Andaluzije[30], smješten nedaleko od Balansiyye[31], glavnog pokrajinskog grada.
Bio je centar izučavanja kiraetā, ali i drugih naučnih disciplina. Imam Aš-Šāṭibī je odrastao u ovom gradu i u njemu je još od ranog djetinjstva stjecao svoja prva znanja iz različitih naučnih disciplina.[32] Kod najvećih autoriteta je ponajprije studirao Kur’ān, a potom usavršavao kiraete i kiraetske verzije. Kao prvi mentori iz oblasti kiraetske nauke se spominju:
Druge naučne discipline je izučavao kod:
Po uzoru na brojne autoritete, i imam Aš-Šāṭibī je krenuo u potragu za širom naobrazbom. Put naučnog usavršavanja ga odvodi u tamošnji naučni centar – grad Balansiyyu, kako bi, prvenstveno, usavršavao kiraetsku nauku. Ovladao je kiraetima i kiraetskim tanahnostima, ali istovremeno je usavršavao i kompetencije iz oblasti hadisa. Izuzetnog intelektualnog potencijala i oštroumnosti, imam Aš-Šāṭibī u potpunosti memorira poznata djela kiraetske nauke. Tako je čuveni At-Taysīr od imama Ad-Dānīja naučio napamet pred upraviteljem i profesorom tadašnjeg Centra znanja ili Stare medrese Abū al-Ḥasanom 'Alījem ibn Muḥammadom ibn Huḍaylom. Visoka ambicija i izvanredna oštroumnost usmjerila ga je na put detaljnog izučavanja hadisa, fikha, arapskog jezika kao i disciplina koje se bave istraživanjem seneda ili lanca prenosilaca.[34] Odmah po povratku u rodnu Šāṭibu započeo je akademski rad i profesuru. Njegovim naučnim kružocima prisustvovala je nekolicina prijatelja koje je podučavao kiraetskoj nauci. Već tada je slovio za afirmiranog intelektualca i, unatoč mladosti, u svome je gradu postavljen za hatība džamije.[35]
U traganju za naukom imam Aš-Šāṭibī je obilazio duhovne i naučne centre tadašnje Andaluzije. Naime, pored intenzivnog i predanog studija u rodnom gradu Šāṭibi, a potom i Balansiyyi, put nauke ga odvodi i u grad Almariyyu[36] gdje, također, apsolvira kiraete i arapski jezik dobijajući iğāzu od Ibn Ḥamīda.[37] Može se kazati da nema znanstvenog centra Andaluzije u koji imam Aš-Šāṭibī nije putovao tragajući za naukom, obilazeći najveće autoritete od kojih je primao svjedočanstva o visokom stepenu znanstvenog postignuća.[38] Sljepoća kao velika poteškoća imama Aš-Šāṭibīja nije sputavala da u nauci bude precizan, pouzdan i enciklopedijski obrazovan. Tako je zabilježeno da je, nakon što je emigrirao u Egipat, u najvećim intelektualnim krugovima za njega rečeno da je naukom u potpunosti ovladao, memorirao je do najsitnijih detalja.[39] Znameniti Al-Qiftī je kazao: „Znanje i autoritet koji je u rodnom gradu, a i poslije tokom studijskih putovanja dostigao još za rane mladosti postavilo ga je na pijedestal znalca kojemu su studenti dolazili radi usavršavanja svojih kompetencija.“[40] Životnu fazu odrastanja i sazrijevanja imama Aš-Šāṭibīja karakterizira i rad na polju spisateljstva. Naime, kroz stihove je prokomentirao At-Taysīr od Abū 'Amra ad-Dānīja te tako nastaje njegova kasida poznata kao Šāṭibiyya. Pošto stihovi kaside završavaju na harf LĀM (ل ), djelo je poznato i kao Lāmiyya. Biografi tvrde da ju je počeo pisati u rodnoj Šāṭibi, dakle, još u fazi svog tjelesnog, duhovnog i intelektualnog zrenja, ali je tada nije i dovršio.[41] Pisanje je obustavio kada je stigao do stiha: جعلت ابا جاد علي كل قارئ دليلا علي المنظوم اولا اولا[42]
Nastavak pisanja će uslijediti za vrijeme boravka u Egiptu, tačnije, u Kairu.[43]
Društvene i političke okolnosti su nerijetko bivale uteg koji je sputavao intelektualnu elitu u njihovom radu i angažmanu. Zbog položaja i ugleda u društvu izlagani su različitim zahtjevima i pritiscima da rade u korist i za promidžbu vlasti i vladara. Poznato je da je najveća muslimanska ulema podvrgavana zatvorskim kaznama, smrtnim mučenjima ili, pak, progonu.
I imam Aš-Šāṭibī se u jednoj fazi svoga djelovanja našao u takvom položaju. Naime, splet političkih okolnosti i društvenih prilika koje su vladale u Andaluziji doveo je imama Aš-Šāṭibīja u situaciju da emigrira iz domovine. Historičari navode detalj koji nam otkriva da je veza između hatābetskog angažmana imama Aš-Šāṭibīja u rodnom gradu i emigracije na islamski istok očita. Naime, za vrijeme dok je bio hatib u Šātibī, vlast je preuzela skupina/sekta poznata po imenu muwaḥḥidūn, koji su tvrdili da iščekuju svoga Mahdīja, upućenog i nepogrešivog, kojeg su veličali i hvalili. Zahtjev je bio da se o njemu govori i da se promovira sa džamijskih minbera, što imam Aš-Šāṭibī nije htio činiti. Svjedočanstvo o ovom događaju donosi nam i Al-Ḥāfiẓ Abū Šāmah od znamenitog Abū al-Ḥasana as-Saḫāwīja kao vjernog studenta imama Aš-Šāṭibīja, da je imam Aš-Šāṭibī zbog navedenog problema odlučio napustiti domovinu. Odlazak na hadždž je bila prilika za to. Stvarni razlog bio je konstantni pritisak i zahtjevi za promocijom i veličanjem Mahdīja kao i instrukcija da se veliča aktualna vlast i njeni predstavnici. Imam Aš-Šāṭibī to nije prihvatao, što je na koncu rezultiralo napuštanjem Andaluzije.[44] Bila je to hidžra poslije koje se nije namjeravao vraćati u svoj grad.[45]
Može se kazati da je imam Aš-Šāṭibī fizički, ali i intelektualno činio hidžru u dva navrata. Prvi put, kako smo spomenuli, na svoje putovanje i intelektualno uspinjanje krenuo je još za rane mladosti u grad Balansiyyu, a potom i obilazak drugih naučnih centara Andaluzije; i drugi put, putovanje u Egipat – gdje se susreo s najvećim tadašnjim autoritetima kiraetske, ali i islamske učenosti općenito. Egipat, zemlja najstarijih i najvećih učilišta muslimanske historije, kroz vrijeme je bila stjecište uleme, a posebno se to može reći za učenjake kiraetske nauke. Po dolasku u Egipat odsjeo je u Alaksandriji, gdje susreće učitelja i vodiča u liku Al-Hafiza Abū Ṭāhira as-Salafīja, kao i brojne druge velikane tog grada.[46] Nastanio se u gradu Fuṣṭātu, gdje mu je veliku počast ukazao Al-Qāḍī 'Abdurraḥīm ibn 'Alī al-Baysānī, vezir poznat kao Al-Qāḍī al-Fāḍil.[47] Taj je vezir za kratko vrijeme uvidio grandioznost njegovog intelekta i vladanja islamskim naukama, što je bila svojevrsna preporuka da mu ponudi mjesto voditelja službe za podučavanje Kur’ānu i kiraetskoj nauci u čuvenoj džamiji 'Amra ibn al-'Āsa. Također, imamu Aš-Šāṭibīju će biti ponuđen i posao profesora u medresi Al-Mu'ziyah al-Qāhirah, koju je taj vezir osnovao. Plodovi hidžre su se očitovali već u prvim danima boravka u Egiptu. Naime, sve što je akademskom djelatniku potrebno u njegovom stručnom i profesionalnom usavršavanju – imamu Aš-Šāṭibīju će biti na raspolaganju. Kabinet za istraživanje, biblioteka i apartman za odmor bit će mu dodijeljeni u krugu medrese, a porodični stan u neposrednoj blizini. Ove počasti je imam Aš-Šāṭibī uživao sve do preseljenja na ahiret.[48] Angažman u spomenutim naučnim institucijama je bio izuzetno zapažen, a kao posljedicu je imao veliki ugled i poštovanje u najvišim akademskim krugovima. Studenti, kao i afirmirani autoriteti iz svih krajeva svijeta dolazili su u Egipat kako bi se susreli, studirali ili razmijenili naučna iskustva s imamom Aš-Šāṭibījem. Bio je to veliki podsticaj na planu nastavno-naučnog angažmana.[49]
Više o studentima i akademskim djelatnicima koji su dolazili kod imama Aš-Šāṭibīja radi studiranja ili savjetovanja bit će spomenuto u naslovu o njima; ovo su, ukratko, najznačajnija imena:
Nema sumnje da je imam Aš-Šāṭibī već izrastao u svojevrsnog klasika, međutim, život u novoj sredini i uvjetima koje je imao pružao mu je mogućnost konstantnog duhovnog i intelektualnog uspinjanja i nadgradnje. Tako u Kairu susreće jednog od najvećih alima i poznavalaca arapskog jezika – Abū Muḥammada 'Abdullāha ibn Bariyya al-Maqdisīja al-Misrīja, kao i mnoge druge velikane od kojih je dobio svjedočanstva kao dokaz svoje intelektualne i duhovne punine i zrelosti.[51]
Hidžra u Egipat omeđila je Aš-Šāṭibījevo cjeloživotno bdijenje nad projektom koji će biti oličen u jednom od najfascinantnijih djela muslimanske intelektualne ostavštine kroz historiju – djela Ḥirz al-amānī wa wağh at-tahānī.
Biografi nemaju dvojbu da je pisanje ovog djela završeno za početka njegovog života u Egiptu. Kako smo već konstatirali, Šāṭibiyyu je počeo pisati još za vrijeme boravka u svom rodnom gradu, ali je pisanje prekinuo odlukom da se nastani u Egiptu. Prema tvrdnji dr. 'Abdulhādīja Ḥamītūa, imam Aš-Šāṭibī je prvo došao u Egipat, gdje je dovršio pisanje Šāṭibiyye, a potom otišao na hadždž, gdje je Uzvišenog Allaha molio za bereket u onome što je napisao.[52]
O ovom detalju života imama Aš-Šāṭibīja valja spomenuti stav nekih biografa da je imam Aš-Šāṭibī u Egipat došao nakon obavljenog hadždža.[53] Imam Aš-Šāṭibī je hodočastio i treće najveće muslimansko odabrano mjesto. Naime, živio je u vrijeme velikog muslimanskog vojskovođe i osvajača – Salāḥuddīna al-Ayyūbīja, pa je nakon osvajanja Kudsa 589. h. g. hodočastio i ovaj Sveti Hram[54]. Tom je prilikom rekao: „Uistinu, poslije Mekke i Medine na Zemlji ne znam da je neko mjesto draže Allahu od ovoga.“[55] Imam Abū Šāmah je zabilježio: „Posjetio je Kuds tri godine prije smrti. U njemu je proveo cijeli ramazan boraveći u itikafu.“[56] Hidžra u Egipat će i na drugi način dimenzionirati život imama Aš-Šāṭibīja. Naime, po samom dolasku stupio je u brak, a tri godine poslije dobio je dvoje djece, sina i kćerku. Sin Abū 'Abdullāh Muḥammad ibn al-Qāsim je bio jedan od nasljednika i prenosilaca znanja od svog oca.[57]
Autor: Alija Rahman
[1] Džemaludin Latić, Kur'an - Proljeće srca tvog, Novi mua'llim, br. 18, Sarajevo, str. 18.
[2] Muḥammad ibn Muḥammad ibn Yūsuf Abū al-Ḫayrād-Dimešqī aš-Šafi'ī, poznat kao Ibn al-Ğazarī (751-833. h.), veliki je autoritet u oblasti kiraeta. Napisao je brojna djela iz te oblasti, od kojih su najpoznatija An-Našr fī’l-qirā’āti’l-’ašr, Taqrīb an-našr, Ṭabaqāt al-qurrā' i dr. (Vidjeti: dr. Safvet Halilović, Qirāā'ti i njihov značaj u tafsirskoj nauci, Zbornik radova, IPF u Bihaću, Bihać, 2010, str. 16.)
[3] Isto, str. 16-17.
[4] Safvet Halilović, nav. dj., str. 17.
[5] Abū Sulayma Yaḥya ibn Ya'mar al-Baṣri je velikan iẓ generacije tabi'ina. Za njega se kaže da je prvi uveo dijakritičke znakove u mushafski pravopis. Umro je 90. h. g. (Vidjeti: isto.)
[6] Al-Qāsim ibn Salām Abū 'Ubayd al-Ḫurasani poznati imam u kiraetu. Veliki je islamski učenjak i napisao je nekoliko djela iz oblasti kiraeta, hadisa, fikha, jezika i poezije. Preuzeo je kiraet od najpoznatijih učenjaka svoga vremena: sedmog kiraetskog imama Al-Kisā'ija, Sulaymāna ibn Ḥammada, Isma'īla ibn Ga'fāra i dr. (Vidjeti: isto.)
[7] Abū Ğa'far Muḥammad ibn Ğarīr ibn Yazīd ibn Kaṯīr ibn Ġālib at-Ṭabarī. Veliki islamski učenjak svih islamskih disciplina. Na ahiret je preselio 310. h./923. (Vidjeti: isto.)
[8] Sahl ibn Muḥammad ibn ‘Uṭmān ibn Yazīd Abū Ḥātim as-Siğistani je basranski imam u kiraetu, jeziku i gramatici. Učio je Kur'an pred najpoznatijim karijama svoga vremena među kojima je kiraetski imam Ya'qūb al-Ḫaḍramī. (Vidjeti: isto.)
[9] A'bdullah ibn Kaṯīr ad-Dārī al-Makki (umro 120. h./737), kadija u Mekki. Iz reda ashaba susreo se s Enesom Ibn Mālikom, A'bdullahom ibn az-Zubayrom, Abū Ayyūbom al-Anṣārijem i od njih učio kiraet. (Vidjeti: dr. Safvet Halilović, Qirāā'ti i njihov značaj u tafsirskoj nauci, Zbornik radova, IPF u Bihaću, Bihać, 2010, str. 18.)
[10] Nāfi' ibn A'bdurraḥmān ibn Abū Nua'ym al-Madanī (umro 169. h./785), kiraet učio od sedamdeset tabī'īna, koji su učili od U'bayy ibn Kā'ba, Ibn A'bbāsa i Abū Hurayre. Za njega se kaže da je sedamdeset godina bio najbolji znalac u oblasti kiraetā. (Vidjeti: isto.)
[11] A'bdullah ibn Ā'mir ibn Yazīd Abū I'mrān al-Yaḥṣabi aš-Šāmi, poznat kao Ibn Ā'mir (umro 118. h./735). Kiraet je učio od Muğīre ibn Abū Šihāba, koji je učio od 'Uṯmana ibn 'Affāna. Iz reda ashaba se susretao i s Nu'mānom ibn al-Bašīrom i Walīlom ibn al-Asqā'om. Neki tvrde da se susreo i s 'Uṯmān ibn 'Affānom i neposredno od njega učio. Bio je kadija u Damasku za vrijeme Wālid ibn 'Abdulmālika. Ḥafiẓ aḏ-Ḏahabī za njega kaže: Učitelj Sirijaca u kiraetu, pouzdan prenosilac hadisā. (Vidjeti: isto.)
[12] Zabbān ibn 'Ammār at-Tamīmī al-Baṣrī, zvani Abū al- 'Alā', dakle Abū 'Amr ibn al-'Alā' al-Al-Baṣrī (umro 154. h./770), veoma istaknut jezikoslovac i pisac. Kiraet je učio od Muĝāhida ibn Ğabra, Sa'īda ibn Ğubayra, koji su učili od 'Abdullāha ibn 'Abbāsa i 'Ubayya ibn K'āba. Abū 'Ubayda tvrdi: Bio je najobrazovaniji jezikoslovac, pisac, znalac Kur’āna i pjesništva. (Vidjeti: isto.)
[13] Ḥamza ibn Ḥabīb ibn 'Umar al-Kūfi az-Zayyāt (umro 156. h./772). Prilikom učenja kiraeta oslanjao se na konsenzus (iğmā'). Veliki islamski učenja Sufyān at-Ṯawrī za njega je rekao: Ḥamza ni slova nije pročitao izvan okvira predaje. Učio je od Al-A'maša, koji je učio od Yahyā ibn Wahhāba, Ḏerra ibn Ḥubayša, koji je učio od 'Abdullāha ibn Mes'ūda. (Vidjeti: isto.)
[14] 'Āṣim ibn Abū an-Nağūd al-Asadī al-Kūfī (umro 127. h./744), jedan od sedmerice poznatih karija, ubraja se među tabii'ne. Kiraet učio od Ḏarra ibn Ḥubayša koji je učio od 'Abdullāha ibn Mes'ūda. Njegov kiraet je danas najrasprostranjeniji. Hafiz aḏ-Ḏahabī za njega tvrdi: Veliki je autoritet u kiraetu, a isto tako i u hadisu.
(Vidjeti: isto.)
[15] 'Alī ibn Ḥamza al- Asadī al- Kūfī (umro 189. h./804), istaknuti autoritet, predvodnik u jezikoslovlju, gramatici i kiraetu. Bio je odgajatelj ḫalīfe Hārūna ar-Rašīda i njegovog sina Al-Amīna. Autor je djela Ma'ānī al-Qur'ān, Al-Qira'āt, An-Nawādir, Muḫtaṣar fī an-nahw, Al-Mutašābih fī al-Qurā'n i drugih. (Vidjeti: isto.)
[16] Izgovara se s kesrom na (ف), sukunom na (ي). Harf (ر) je s dammom, podvostručen, poslije kojeg ide harf ( ه ). Značenje ovoga imena na andalužanskom jeziku je željezo. (Vidjeti: Ibn al-Ğazarī, Ġāya an-nihāya fī ṭabaqāt al-qurrā’, II tom, str. 20.) Postoje različita mišljenja po pitanju imena i nadimaka imama Aš-Šāṭibija. Između ostalog, i to da je ime, zapravo, njegov nadimak. (Vidjeti: Ibn Ḫaliqān, Al-Wafājāt al-a'jān, IV sv., str. 73.) Također, rečeno je da je nazvan Abū Muḥammad al-Andalūsī jer su ga tako nazivali učenjaci iz Andalusa pred kojim je učio. (Vidjeti: Muḥammad ibn Muḥammad al-'Abdarī al-Ḥayḥa, Ar-Riḥlaḥ al-'Abdarī, str. 27-28.)
[17] Al-Marākišī, Ibn 'Abdulmālik, Az-Ḏayl wa at-tukmilah li kitāb al-mawṣil wa aṣ-ṣilah,Taḥqīq Iḥsān 'Abbās wa Muḥammad ibn Šarīfa, Dār aṭ-ṭaqāfah, Bayrut, bez godine izdanja, II sv., str. 548-557.
[18] Al-Ḫaṭīb, ibn Qunfuḍ, Al-Wafāyāt, Al-Maktab at-tiğārī li aṭ-ṭibā'ah, Bayrut, 1971, str. 296.
[19] Aḏ-Ḏahabī, Aš-Šamsuddīn, Siyar A’lām an-nubalā’, Muassasah ar-risālah, Bayrut, 1413. h., XXI sv., str. 261.
[20] As-Subkī, Abū Naṣr, Tabaqāt aš-šāfi'iyyah al-qubrā, Maktabah 'Isā al-bābī al-halabī, 1970, VII sv., str. 270.
[21] Ibn Ḫaldūn, Al-Maġribī, Tāriḫ ibn Ḫaldūn, Muassasah Ğamāl li aṭ-ṭibā'ah, Bayrut, 1979, I sv., str. 365.
[22] To je ime planine u Jemenu odakle su poticali vladāri Jemena.
[23] Al-Miṣrī, Ibn Manẓūr al-Ifrīqī, Lisān al-'arab, Dār al-fikr, Bayrut, 1997, XI sv., str. 572., i XIII sv., str. 183.
[24] As-Subkī, Abū Naṣr, nav. dj., VII sv., str. 270.
[25] Al- Ğawzī, Ibn al-Qayyim, Miftāh as-sa'ādah, Maṭba'ah Ḥumayd, 1399.h/g., II sv., str. 49.
[26] Šuhbah, Abū Bakr, Ṭabaqāt aš-šafi'iyyah, Taḥqīq 'Adul'alīm Hān, 'Ilm al-kutub, Bayrut, 1407. h., II sv., str. 35.
[27] Al-Qiftī, Abū al-Ḥasan, Inbāh ar-ruwāh 'alā anbāh an-nuḥāh,Taḥqīq Muḥammad Abū al-Faḍl, Dār al-fikr, Kairo, 1986., IV sv., str. 154.
[28] Ḥamītū, 'Abdulhādī, Zaī'm al madrasah al-aṭariyyah fi al-qira'āt wa aš-šayḫ al-qurrā' al-maĝrib wa al-mašriq al-Imām aš-Šaṭibī dirāsah an qasīdah Ḥirz al-amān fī al-qirāa'h, Dār 'aḍwā' as-salaf, Riyāḍ, 2005, str. 17.
[29] Ibn al-Ğazarī, Ġāya an-nihāya fī ṭabaqāt al-qurrā’, Dār al-kutub al-'ilmiyyah, Bayrut, 1980, str. 192.
[30] Al-Ḥamāwī, Abū 'Abdullāh Jāqūt, Mu'ğam al-buldān, Dār aṣ-ṣadir, Bayrut, 1977, I sv., str. 490.
[31] Poznati grad Andalusa, smješten sjeverno od Kordobe. Prozvan je kao „miris Andalusa“ zbog mnoštva mirisnih stabala. (Vidjeti: Al-Ḥamāwī, Abū ‘Abdullāh Jāqūt, Mu’ğam al-buldān, I sv., str. 490.)
[32] Al-Mašhadaānī, Muḥammad ibn Ibrāhīm ibn Fāḍil, Taḥqīq qanz al-maā'nī fī šarḥ ḥirz al-amān li imām Šu'lah, Dār al-baraqah, Damask, 2012, I sv., str. 24.
[33] Tilmisānī, Abū 'Abbās, An-Nafḥ aṭ-ṭayyib min ġusn al-Andalūs ar-Rāṭib, bez godine izdanja, Dār aṣ-ṣadir, Bayrut, 1986, II sv., str. 23.
[34] Ḥamītū, ‘Abdulhādī, nav. dj., str. 17.
[35] Tilmisānī, Abū ‘Abbās, nav. dj., II sv., str. 230.
[36] Al-Mariyyah – veliki grad na istoku Andalusa, smješten na obalama Rumelijskog mora naspram doline Aš.
(Vidjeti: Al-Ḥamāwī, Abū ‘Abdullāh Jāqūt, Mu'ğam al-buldān, V sv., str. 119.)
[37] Ibn al-Ğazarī, Ġāya an-nihāya fī ṭabaqāt al-qurrā’, II sv., str. 20.
[38] Al-Mašhadaānī, Muḥammad ibn Ibrāhīm ibn Fāḍil, nav. dj., I sv., str. 24.
[39] Šuhbah, Muḥammad al-Asadī, nav. dj., II sv., str. 35.
[40] Al-Qiftī, Abū al-Ḥasan, nav. dj., IV sv., str. 154.
[41] Al-Mašhadaānī, Muḥammad ibn Ibrāhīm ibn Fāḍil, nav. dj., I sv., str. 25.
[42] Aš-Šaṭibī, Abū al-Qāsim, Ḥirz al-amānī wa wadžh at-tahānī, Dār al-ġawṭān, Damask, 2007, str. 4.
[43] Ibn al-Ğazarī, Ġāya an-nihāya fi ṭabaqāt al-qurrā', II sv., str. 22.
[44] Al-Maqdisī, Abū Šāmah, Aḍ-Ḍayl 'alā ar-rawḍatayn fi tārīḫ ad-dawlatayn, Dār al-ğīl, Liban, 1974, str. 7.
[45] Ḥamītū, ‘Abdulhādī, nav. dj., str. 18.
[46] Isto.
[47] Al-Qādi al-Fāḍil je bio ministar Ṣalāhuddīna Ajjūbīja. (Vidjeti: Al-Wafāyāt al-a'yān li ibn al-Ḫaliqān, Taḥqīq dr. Iḥsān Abbās, Dār aṭ-ṭaqāfah, Bayrut, III sv., str. 157-163.)
[48] Al-Qiftī, Abū al-Ḥasan, nav. dj., IV sv., str. 160.
[49] Ibn al-Ğazarī, Ġāya an-nihāya fī ṭabaqāt al-qurrā’, II sv., str. 20-21.
[50] Al-Ḥamāwī, Abū ‘Abdullāh Jāqūt, Mu'ğam al-buldān, III sv., str. 196.
[51] Aḍ-Ḍahabī, Šamsuddīn, Siyar 'alām an-nubalā', XXI sv., str. 136.
[52] Ḥamītū, ‘Abdulhādī, nav. dj., str. 19.
[53]Al-Qiftī, Abū al-Ḥasan, nav. dj., IV sv., str. 154.
[54]Isto, str. 160.
[55] Ibn Kaṭīr, Abū al-Fiḍā'ī Ismā'īl, Bidāya an-nihāya, Maktabah al-ma'ārif, Bayrut, 1983, XIII sv., str. 10.
[56] Al-Maqdisī, Abū Šāmah, Aḍ-Ḍayl 'alā ar-rawḍatayn fi tārīḫ ad-dawlatayn, str. 7.
[57] Ibn al-Ğazarī, Ġāya an-nihāya fī ṭabaqāt al-qurrā’, I sv., str. 546.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba