Ḥuzejfe je sin Ḥisla (Ḥasla ili Ḥusejla) i Er-Rebābe. Nije poznato kada je Ḥuzejfe tačno rođen. Potiče iz roda (klana) El-ʻAbs (pleme Evs).
Nadimak mu je Ebū ʻAbdullāh. Njegov otac, koji koji je bio poznat po nadimku (el-)Jemān, rođeni je Mekanac, ali je još u predislamsko doba morao izbjeću u Jesrib zbog neke krvne razmirice. U Jesribu je zatražio zaštitu i sklopio savez sa jednim lokalnim plemenom (tu bi se moglo pronaći objašnjenje nadimka El-Jemān – Saveznik). On je Jesribu zasnovao i bračnu zajednicu i tu je dobio dva sina – Ḥuzejfu i Safwāna. Ḥisl (Ḥasl ili Ḥusejl) i njegova dva sina, Ḥuzejfe i Ṣafwān, primili su islam prije Hidžre muslimana iz Mekke u Jesrib i ubrajaju se u prve jesribske muslimane. Prigrlivši snažnu i jednostavnu vjeru koja prezire kukavičluk, licemjerstvo i laži, Ḥuzejfe je još više izoštrio i uljepšao svoje urođene vrline. Pripadao je najužem krugu Poslanikovih, a.s., bliskih prijatelja, izuzetne inteligencije i pronicljivosti, i još većega morala i edeba, u kojem se izdvajala njegova skromnost i nenametljivost. Uzvišeni Allah da(rova)o mu je neobičnu sposobnost da čita sa lica ljudi i prodire u njihove skrivrene namjere. O tome nije govorio drugima, strogo je čuvao za sebe ono što uoči kod ljudi. Bio je svijetla lica, srednje građena tijela, vitka stasa, izuzetno smire, dubokog i prodornog pogleda. Bio je otvoren i jasan kada bi izlagao svoje mišljenje. Ako bi kod sagovornika primijetio neke od znakova licemjerstva, oštro bi ga prekorio, bez ljubaznosti i nepotrebnog okolišanja. Od Ḥuzejfe i njegovog oca tražio je da ispune obećanje i da traže pomoć Allaha, dž.š., protiv idolopoklonika.
Bio je učesnik najvećih bitki i vojnih pohoda za života Muhammeda, s.a.v.s., osim Bitke na Bedru 624. godine, jer je, zajedno sa ocem, bio zarobljen od strane mekkanskih idolopoklonika. Iz zarobljeništva su pušteni jer su obećali da se neće priključiti muslimanskoj vojsci. Poslanik, s.a.v.s., je potvrdio da se treba održati dato obećanje u ovom slučaju.
Naredne, 625. godine, u Bici na Uhudu, Ḥuzejfe je bio učesnik bitke. Njegov otac je ubijen greškom od strane muslimana, u trenucima meteža i dezinformacija koje su se strahovito brzo širile i na jednoj i na drugoj strani. Osim toga, zbog broja učesnika u ovoj bici kao i zbog činjenice da su se borci, u trenicima kada se bitka rasplamsala na svim stranama bojišta, teško mogli razlikovati zbog oklopa koje su nosili, te zbog naknadnog priključivanje bici i ulaska u samo centar najtežih sukoba, uz ostale razloge, rezultirali su time da Ḥuzejfin otac bude ubijen. On je insistirao da učestvuje u ovoj bici iako je bio u dubokoj starosti i nije bio obavezan odazvati se pozivu i mobilizaciji. Ḥuzejfe je, vidjevši ovaj prizor, dozivao: “Oče, oče… to je moj otac!” Međutim, njegov povik gubio se i iščezavao u zveketu sablji i miješao se sa zvukovima koje su proizvodile strijele, koplja i vojnici. Ḥuzejfe je bio svjestan spomenutih činjenica i svih nesretnih oklonosti, te je oprostio počiniteljima ovog djela, odsutajući od krvarine na koju je imao pravo i koju je velikodušno podijelio kao milostinju medinskoj sirotinji i onima koji su bili u potrebi.
Ḥuzejfe, sin El-Jemāna, imao je poseban i delikatan zadatak prilikom neprijateljskog, savezničkog opsjedanja Medine 626/627. godine. Opsada je (po)trajala. Samo je rov (opkop) bio između muslimana i neprijateljske idolopokloničke vojske. Svi su vidno bili na izmaku snaga, pomalo se javljao i očaj, iako nada nikada nije iščezla. Ponestajalo je i hrane, a neobična hladnoća i nevrijeme činili su ovu situaciju još težom i nepodnošljivijom. U tim prelomnim trenucima, Poslanik, s.a.v.s., je odlučio da izvidi situaciju u neprijateljskom vojnom logoru. U tom smislu bilo je potrebno da pošalje nekog od ashaba koji bi se potajno uvukao u neprijateljske redove i prikupio kritične informacije koje bi mogle biti iskorištenje za zauzimanje odgovarajućeg kursa i vojnog manevra, u skladu sa stvarnim stanjem na terenu.
Ibrāhīm et-Tejmī od svoga oca prenosi sljedeće: “Kad smo jednom bili kod Ḥuzejfe, jedan čovjek reče: ’Da sam živio u vrijeme Božijeg Poslanika, a.s., borio bih se uz njega i pokazao bih se u borbi!’ Ḥuzejfe na to reče: ‘Misliš da bi zbilja tako činio!? Kad smo mi jedne noći bili sa Božijim Poslanikom, a.s., u Bici na Hendeku puhao je jak i hladan vjetar. Božiji Poslanik, a.s., nam se obratio: ‘Koji od vas ode i vidi šta radi neprijateljska vojska, Allah će ga smjestiti sa mnom u Džennet!’ Mi smo šutjeli. Pošto niko od nas ništa nije odgovorio, on je ponovio: ‘Koji od vas ode i vidi šta radi neprijateljska vojska, Allah će ga smjestiti sa mnom u Džennet!’ Mi smo i dalje šutjeli. Pošto niko o d nas opet ne odgovori, on reče: ‘Ustani, Ḥuzejfe, i donesi nam vijesti o neprijatelju!’ Pošto me po imenu oslovio, nisam imao izbora, morao sam ustati, a on još reče: ‘Idi i donesi mi vijesti o neprijatelju, ali pazi da ih ne navučeš na mene!’ Kad sam odatle krenuo, išao sam kao da s e krećem po hamamu. Kad sam stigao (u blizinu neprijateljskog tabora), vidio sam Ebu Sufjana kako grije leđa uz vatru, pa sam uzeo strijelu i nategnuo luk da ga pogodim, ali sam se sjetio da mi je rekao Božiji Poslanik, a.s., da pazim da ih ne navučem na njega. A da sam gađao, pogodio bih ga. Vraćajući se ponovo sam išao kao da se krećem po hamamu, a kad sam stigao i obavijestio Božijeg Poslanika, a.s., o stanju neprijateljske vojske završivši tako zadatak, osjetio sam hladnoću. Božiji Poslanik, a. s., me je ogrnuo krajem svoga ogrtača u kojem je klanjao pa sam prespavao sve do zore. Božiji Poslanik, a.s., me je probudio rekavši: ‘Ustaj spavalčino!’” (Muslim)
Ḥuzejfe je, dakle, uspio da se infiltirira u samo središte neprijateljskog tabora. U jednom trenutku čuje se glas Ebū Sufjāna, vođe savezničkog vojnoga pohoda: „Ljudi, ovo mi ne izgleda dobro. Šta ako se među nas uvuče neko od muslimana! Nego, hajdemo ovako! Neka svako uzme za ruku onog do sebe i upita ga kako se zove!“ Ḥuzejfe brže-bolje uhvati ruku prvoga do sebe i upita ga kako se zove, što ga ujedno i spasi. Nije prošlo dugo, kad Ebū Sufjān opet govori, a moral je već dobrano opao, kako oluja ne popušta i kako je možda najbolje odmah po svanuću krenuti nazad za Mekku. Ḥuzejfe je ove informacije, kao radosnu vijest, prenio Allahovom poslaniku, s.a.v.s.
Prenosi se da je neki čovjek upitao Ḥuzejfu: “Šta je to licemjerstvo?” On odgovori: “Da pričaš o islamu a po tome ne postupaš.” Ova predaja, njena poruka i direktnost odgovora Ḥuzejfe na postavljeno pitanje, kao da je nagovještaj pojašnjenja zašto je upravo ovom časnom ashabu bila povjerena tajna Poslanika, s.a.v.s. – imena licemjera! Sigurno je da Muhammed, s.a.v.s., ne bi povjerio svoje tajne Ḥuzejfi da nije bio potpuno siguran u njegovu povjerljivost i odanost.
Koliko su prve generacija muslimana bile svjesne opasnosti licemjer(stv)a, možda najbolje govori i činjenica da se i hazreti Omer, r.a., pobojao da bi mogao biti na listi koja je bila poznata Ḥuzejfi. Upitao ga je: Jesam li ja jedan od licemjera?” “Nisi”, odgovorio je Ḥuzejfe, “ali nakon tebe neću se više ni o kome izjašnjavati!” Ḥuzejfe je ostao dosljedan ovom obećanju i nije otkrio imena licemjera među namjesnicima koje je imenovao hazreti Omer, r.a., iako je to hazreti Omer tražio od njega.
Ḥuzejfe je prenio i 225 hadisa od Muhammeda, s.a.v.s. On je ashab koji je najdetaljnije prenio od Poslanika, s.a.v.s., hadise koji govore o iskušenjima koja će zadesiti ovaj ummet do Sudnjeg dana. Prenosi se da je rekao: “Tako mi Allaha, ja najbolje znam sva iskušenja koja će se desiti do Sudnjeg dana.”
Jedom su upitali Ḥuzejfu: „Koja smutnja je najgora?“, na šta je on kazao: „Da ti se ponudi da biraš između dobra i zla, a ti ne znaš koje da izabereš.“
Ḥuzejfe je, u doba hilafeta hazreti Omera, r.a., imenovan za namjesnika El-Medā’ina (Ktesifon, nekadašnji glavni grad nekih perzijskih careva i jedan od velikih gradova drevne Mezopotamije). U pismu stanovnicima El-Medā’ina hazreti Omer je poručio: “Neka se sluša i neka mu se pokorava. Neka mu se da ono što traži.” Prilikom jednog od prvih obraćanja okupljenom narodu, Ḥuzejfe je poručio: „Čuvajte se kapija smutnje!“ Upitaše ga na šta misli, pa im on objasni: „To je da dolazite liderima, laskate im kad lažu i hvalite ih na onom što nemaju.“
Zapažena je i njegova uloga u osnivanju razvoju grada Kūfe koji je se nalazi obalama rijeke Eufrat. Kūfa i Baṣra bili su dva garnizonska grada u Iraku, koji su služili kao vojne baze i administrativni centri.
Bio je uspješan i pravedan namjesnik, a kada se vratio u Medinu, nakon obavljenog posla, hazreti Omer, r.a., je bio zadovoljan jer ovaj visoki položaj nije pokvario Ḥuzejfu, te mu je rekao: “Ti si moj brat, a ja sam tvoj.” Nakon nekog vremena ponovo se vratio u El-Medā’in kao namjesnik.
Ḥuzejfe je bio aktivni učesnik nekih bitki i vojnih pohoda u doba hilafeta hazreti Omera, r.a., koje su se vodile na prostorima koje je kontrolisalo Sasanijsko carstvo, posebno na području današnjeg Iraka. Dokazao se u Bici kod Nehāvenda 642. godine kao borac i komadant vojnim odredima koji su se muslimanskoj vojsci priključili iz Kūfe, kada je vojska Sasanijskog carstva brojala između 100.000 i 150.000 vojnika. Muslimanska vojska je, iako tri puta malobrojnija i sa velikim gubicima, odnijela pobjedu, a temelji Sasanijskog carstva bili su ozbiljno uzdrmani.
Prošlo je oko petnaest godina od preseljenja na Ahiret Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kada su počela osvajanja područja današnje Armenije i Azerbejdžana uglavnom preko stanovnika Iraka i Šama. Imajući u vidu različite kira’ete po kojima su učili, među njima su se javile oštre rasprave i razmirice u pogledu (ispravnog) izgovaranja pojedinih kur’anskih izraza, pa se činilo da će situacija eskalirati i izbjeći kontroli. Svjedok tih događaja i rasprava bio je Ḥuzejfe koji je, zbog spomenutih regionalnih razlika u učenju Kur’ana, bojeći se žestine rasprava i strahujući od mogućih sukoba, odlučio lično zatražiti hitnu intervenciju halife Osmana, r.a. Enes, sin Mālika, r.a., kazuje: „Nakon što je Ḥuzejfe, sin el-Jemāna, učestvovao, zajedno sa muslimanima Šama i Iraka, u osvajanju Armenije i Azerbejdžana, bio je zaprepašten njihovim razilaženjem u učenju Kur’ana, te je došao Osmanu, r.a., i rekao: ʻZapovjedniče pravovjernih, preduhitri ovaj ummet prije nego što se raziđe u vezi s Knjigom, kao što su se razišli židovi i kršćani!’ Osman je, nakon toga, zatražio od Ḥafse: ʻPošalji nam stranice Mushafa da ih prepišemo u mushaf, potom ćemo ti ih vratiti.’ Ḥafsa ih je poslala Osmanu., a on je naredio Zejdu, sinu Sābita, ʻAbdullāhu, sinu ez-Zubejra, Seʻidu, sinu ʻĀsa i ʻAbdur-Raḥmānu, sinu Ḥarisa, da ih prepišu i sačine nove primjerke mushafa. Trojici Kurejševića Osman je kazao: ʻAko se u nečemu iz Kur’ana raziđete sa Zejdom, sinom Sābita, onda to napišite na narječju Kurejša, jer je Kur’an na njihovom narječju objavljen!’ Oni su tako i učinili. Kada su prepisali taj i sačinili nove primjerke mushafa, Osman je stranice prvog mushafa vratio Ḥafsi, a u svako je područje poslao po jedan novoprepisani primjerak. Naredio je, nakon toga, da se, izuzev napisanih, sve druge stranice i primjerci spale.“ (Buhari)
Kada se Ḥuzejfi primakao smrtni čas, (pred)osjetivši da će se ubrzo rastati od ovog svijeta, upitao je prisutne prijatelje: "Jeste li ponijeli sa sobom ćefine?" Rekli su: "Jesmo.” On je rekao: "Pokažite mi ih.” Kada ih je ugledao vidio je da su novi i predugi. Jedan sarkastičan osmijeh mu se pojavi na usnama i reče: “To nisu ćefini za mene. Meni su dovoljna dva bijela ogrtača bez košulje. Neću biti dugo u kaburu, pa će mi ti ćefini biti zamijenjeni ili boljima ili gorima od njih!” Zatim je kazao nekoliko riječi koje je bilo teško razaznati, pa su se prisutni primakli da bolje čuju. Govorio je: “Dobrodošla, smrti! Sa čežnjom sam te čekao. Nije uspio onaj ko bi se u ovom trenutku kajao!”
Ḥuzejfe je umro 36. godine po hidžri, tj. 656. godine, četrdesetak dana nakon ubistva halife Osmana, r.a. Ukopan je u El-Medā’inu. Ne znamo da li se u riječima Ḥuzejfe “Neću biti dugo u kaburu…” krije njegovo čvrsto uvjerenje u blizinu časa proživljenja ili je možda predosjećao da će se, nekoliko stoljeća poslije, desiti nešto posve čudno. Naime, godine 1929. ili 1932. izvršena je ekshumacija njegovih posmrtnih ostataka. Isto je urađeno i sa posmrtnim ostacima ashaba Abdullāha, sina Džābira. Mubarek tijela su u staklenim kovčezima premještena na lokaciju uz kabur ashaba Selmāna el-Fārisije, oko dva kilometra dalje. Razlog ekshumacije je bio nadiranje vode i zabrinutost vlasti da bi voda mogla još više prodrijeti i potpuno uništiti kabure ovih ashaba. Neki svjedoci tog događaja kazuju da su njihova tijela bila neprominjena, bez ikakvih tragova propadanja. Pa, ipak, treba s oprezom razmatrati ove informacije. Cijeli proces je pratio veliki broj tadašnje uleme i građana, a sačuvano je i nekoliko (rijetkih) fotografija.
Autor: Mensur Kerla
Izvori:
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba